Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (36.)

August 23, 2018October 9, 2018

D.M. (4.9.):

“Naša priča je duga i ne kreće s rođenjem već dosta ranije. Kao epileptičarka moram godinu dana prije začeća javiti doktoru da želimo bebu i doktor mi mora prilagoditi terapiju.

I tako sam bila u Zagrebu, kod priznatog epileptologa u Hrvatskoj. Čovjek mi je propisao novu terapiju uz napomenu: “Ovo je super terapija, odlično se podnosi i što je najbitnije ne stvara ovisnost ni vama ni bebi.” I tako sam nakon 14 mjeseci ostala trudna, sreći nema kraja. Svaka kontrola je ok.

4.12.2015. moja sreća ugledala je ovaj svijet. Ljubav na prvi pogled. Apgar 10/10.

Ali mojoj sreći brzo je došao kraj. Došlo mi je nakon sat i pol nekoliko doktora u sobu i kažu da mi moraju uzeti dijete i hitno ga staviti na intenzivnu. Ja u šoku, pitam: “Zašto?!” Kažu oni meni: “Zbog vaših antidepresiva koje ste konzumirali.” “Moooooliiiimm????!!! Što sam uzimala?!”

Moj dragi priznati epileptolog mi je propisao antidepresive iako nisam bila depresivna. Uzmu oni moje dijete, koje je meni bilo super prva dva dana. Treći dan dolazim na intezivnu, kraj njega sestra i doktorica odjela. Meni se noge oduzele. Gledam u krevetić, moj Niko, prikopčan na sve moguće aparate, prima infuziju.

Doktorica mi je to ovako objasnila: “Pokazao je ovisnost o antidepresivu, elektroliti u krvi su mu preniski, mozak natiče i mogu organi otkazati, ali sad mu nadoknađujemo sve s infuzijom.” I tako, borba je trajala par dana i uspio je. Počeo je sam proizvoditi elektrolite. 12. dan moj miš ide kući.

Napredovao je strašno, a s mjesec i pol drži glavicu kao da ima 4 mjeseca. Guguće, prati pogledom.

Ali tu nije kraj. Odlučili su da ga neće cijepiti s 3 mjeseca, nego sa 6 mjeseci, da mu se tijelo još očisti od svega. Ja, glupača, slušala sam ih.

Prvo cjepivo je primio sa 6 mjeseci starosti, 15.06.2016.: tetanus, diphtheria, pertussis, poliomyelitis, hepatitis B, haemophilus influenzae, pneumokoke. Cijepljen je u Njemačkoj.

Moje dijete je prestalo napredovati. Kad god bi se obratila doktorima zbog toga, dobila bi odgovor: “Pa majko, vaše dijete je imalo krizu čim je rođeno, pa će malo zaostajati u razvoju.” Počeo je sjediti s 8 mjeseci, puzati s 12 mjeseci, a hodati sa 17 mjeseci.

Vjerovala sam im i slušala ih preko godinu dana. Moj Niko je imao 2 godine kad je imao svoj “jezik”, nije skoro ništa pričao.

Došao je na red na MMR, 11.01.2018. U meni grč, strah. Cijepe moje dijete. Nakon par dana on histerično plače, ne mogu ga smiriti. Nakon još par dana on je počeo biti agresivan, naljutio bi se brzo.

Mjesec dana nakon prvog MMR-a naručili su nas na drugi; kasnio je sa svime, pa sam sve odgađala. I tako, dođemo mi 14.2.2018. opet, pita sestra kako je podnio cjepivo, ja kažem grozno i sve joj opišem. Na što ona kaže “U redu”. I da mu drugi MMR. Od tada, moj je Niko je još gori. Maše rukicama ispred lica, vrti kotačiće, pokriva uši kad usisavam, ako čuje riječ NE razbaca sve po kući, hoda po prstima, itd. Počeo je biti agresivan, sve nas u kući tuče ako nije po njegovom.

7.3.2018. novo cjepivo (od zadnjeg nije prošlo niti mjesec dana), i to za meningokoke (tako piše u knjižici). Agresivnost samo raste. Kad idemo s njim šetati on gleda u pod, trza se iz ruke, naravno zna i udariti. Vrištanje mi je najviše smetalo. Nekad bez razloga, a nekad s razlogom vrišti.

10.4.2018. Opet 7u1. I tu smo stali. Nedamo više. Sad smo na pretragama sa sumnjom na autizam.

Moje dijete nijedno cjepivo više neće dobiti. Sad radimo s njim i borimo se.

Ovo nije regularni način cijepljena u Njemačkoj. S našim dijetetom su tako napravili jer je on svaki put kad je trebao primiti cjepivo imao bronhitis. Uz bronhits se borimo i s neurodermatitisom.

Uglavnom su priznali krivicu i rekli da ga nakon DTP cjepiva nisu smjeli više cijepiti jer izgleda da je već tada bio u spektru.

Ako me pitate zašto sam to dozvolila samo ću vam reći: “Zato što sam GLUPAČA, još jedna u nizu.” Ali nema predaje. On je u zadnjih pola godine napredovao. Krivim sebe jednako koliko i njih krivim. Plakala sam neopisivo, al’ sad idemo u borbu. Koristimo alternativu i dijete je jako napredovalo i krenuo je u vrtić.

Vjerovala sam medicini slijepo.

Probudimo se i ne budimo #glupače!

Z. Š. (4.10.):

“Malo drugačija priča.

Svojeg prvog sina rodila sam prije deset godina. Trudnoća je prošla bez poteškoća. Jela sam što mi je tijelo tražilo, s tim da sam već prije živjela prilično zdravo. Izbjegavala sam sve umjetno, dodatke prehrani, čak i ultrazvuk. Detaljno sam proučila porod i dojenje, barem sam tako mislila, a željela sam da sve prođe što prirodnije, kako je uglavnom i bilo.

U zemlji gdje sam rodila tada nije bilo cijepljenja u rodilištu, nego tek s 3 mjeseca. O cjepivima sam načula nešto, da nisu baš bezazlena, ali da su obavezna. Znala sam da prijateljica ima prijatelje pedijatre koji ne cijepe svoju djecu. Znala sam da neke moje prijateljice ne daju cijepiti djecu. Nisam bila previše pametna, pa da se na vrijeme informiram.

Ali imala sam sreću. Odgodili smo cijepljenje zbog godišnjeg, pa su nas naknadno zvali i pitali: “Pa da li vi uopće želite cijepiti dijete ili ne?” Opa! To mi je bila prilika za istraživanje!

Tada sam iskopala podatke da cijepljena djeca češće imaju alergije, da je jedna od mogućih nuspojava i sama bolest protiv koje se cijepi, a jedna od mogućih je i smrt. Iznenadila me dvojba oko učinkovitosti cjepiva, a i čudni sastojci u cjepivima.

Iako nisam puno znala o “strašnim zaraznim bolestima” bila sam spremna za odluku. Postavila sam si pitanje: Što bi me više pogodilo, da mi sin strada od neke od tih bolesti, koje mogu “naići”, ali ne moraju, ili da strada od strane tvari koja će, mojom privolom, ući u njegovo tijelo, koja možda štiti, a možda ne, a može i naštetiti?

Odgovor je za mene bio jasan tada kao i danas: Imam puno više povjerenja u prirodu i njezine zakone, nego u čovjekove izume. Cjepivima sam rekla NE. Svima. Za svako moje dijete (njih četvero).

I za zadnje, iako tu počinje druga priča zato što je rođeno u Hrvatskoj. Primili su jedino “vitamin” K, vjerojatno svi. Za starije nigdje nije niti zabilježeno, nismo niti znali, a za zadnje dijete nisam imala dovoljno informacija pa sam na žalost dopustila da primi “vitamin” K. Ali cjepiva za “imunizaciju” – ne.

Jesam ikad požalila? Nisam. Ne znam “što bi bilo kad bi bilo”. Možda sam glupača. Vrijeme će pokazati.

Prvih deset godina prošlo je, ukratko, ovako: Moja djeca nikada nisu neutješno plakala, niti su imala grčeve, niti neobjašnjiva ponašanja. Dojila sam ih i uredno su napredovala, nekad čak bolje nego njihovi vršnjaci. Nikada nismo “hodali” po doktorima i bolnicama. Nikada nismo jurili na hitnu zbog izvanrednog stanja. Nikada nisu imala konvulzije iako ne spuštamo visoku temperaturu antipireticima. Nikada se nisu neobjašnjivo razboljela. Nikada nismo vrtili antibiotike “u krug”. Jedan sin je imao ekcem (atopijski dermatitis, lokalno) za kojeg nikad nismo saznali od čega je, ali baš taj sin najlakše podnosi bolesti i još nikad nije dobio antibiotik. Najstariji sin je bio “žrtva” mog neznanja i nekoliko antibiotika (upala uha, očiju, grla) prije nego što sam naučila na vrijeme prepoznati bolesti i reagirati. To znači, dovoljno tekućine, velike doze vitamina C, čišćenje nosića, domaći čajevi za iskašljavanje, … I smirenost i povjerenje u tijelo. Trudimo se jesti zdravo, lokalno, izbjegavati slatkiše, provoditi vrijeme aktivno i na suncu, podizati imunitet, a ne rušiti ga.

Jedan sin jednom je imao reakciju na antibiotik, visoku temperaturu, jak osip po cijelome tijelu, … Liječnici su rekli da je kriv “enterovirus”, što laboratorijski nalazi nisu potvrdili, ali su nas svejedno samo poslali doma. Spasio nas je vitamin C. I s tim iskustvom sam izgubila još onu mrvicu povjerenja u liječnike i njihovo “liječenje”. I preventivne mjere.

Uvijek govorim da je za zdravlje najvažnije stanje mikrobioma (crijevne flore, bakterija i enzima u tijelu), a taj se prenosi sa majke na dijete tijekom poroda, dodirom kože na kožu, dojenjem, … Što po meni znači da dijete ne može imati “manje dijagnoza” od svoje majke. Ako naslijeđenom mikrobiomu dodamo pokoji antibiotik, npr. pri porodu, stanje u trudnoći, npr. vaginalete, carski porod itd., zdravstveno stanje djeteta ne može biti bolje od majčinog.

I onda se sjetim. Do 2,5 godine starosti sam dobila toliko antibiotika da su mi na kraju izvadili krajnike. Mliječni zubi su mi svi pocrnili. “Oduvijek” imam iskrivljenu kralježnicu (skoliozu) i bolove u križima cijeli život. I uredno sam cijepljena po tadašnjem kalendaru. Nije li zanimljivo da od četvero djece nitko ništa od toga nije “naslijedio”?

Imam i atopijski dermatitis, pojavio mi se u odrasloj dobi. Sada više ne jedem gluten pa ga držim pod kontrolom. No, atopijski dermatitis ima povremeno i jedan od sinova, a možda će svi imati isti problem nekad kasnije u životu. Upravo to je za mene upozorenje da cijepljenje moje djece vrlo vjerojatno ne bi prošlo sasvim glatko, bez posljedica. Atopijski dermatitis se pojavljuje na koži, no on je znak nečega što se događa u tijelu i svakako je povezan sa stanjem crijeva.

Predlažem majkama da pogledaju svoje zdravstvene kartone i usporede svoje bolesti i probleme sa datumima cijepljenja. Ja ne vjerujem u onu izreku, “i mi smo cijepljeni pa nam ništa nije”. Zapravo, imamo dokaze da nije tako.

Zašto sam tu? – Zato što želim bolje sutra za našu djecu. Potpuno suludo i suprotno svim zakonima je da država roditeljima oduzima pravo na odluku za tako važan postupak koji može djetetu promijeniti život zauvijek! Potpuno nelogično je da država traži od roditelja da žrtvuje svoje dijete za dobrobit drugih! I potpuno neprirodno je da država pokušava štititi bolesne na način da žrtvuje zdravu djecu. Jer rizik postoji! Svjedočanstva na ovoj stranici su dokaz da je rizik puno veći nego što se priznaje!“

Ovo su još dva u nizu svjedočanstava roditelja iz Hrvatske čija su zdrava djeca, kako navode, oboljela od raznih bolesti nakon pojedinih ili više uzastopnih cijepljenja. Neka od te djece su postala teški bolesnici, a neka su to i danas.

Svjedočanstva su to i o pripadajućim postupcima i ponašanju pojedinih zdravstvenih radnika (liječnika-cjepitelja, pedijatara, porodničara, …). Iskazi svjedoče i o povjerenju roditelja u zdravstveni sustav, ali i o slučajevima kada su povjerenje u stručnost pojedinih liječnika izgubili, posebice zbog posljedica koje je po zdravlje njihovog djeteta ostavilo cijepljenje.

Svrha ovoga priloga je ukazati na “naličje” cijepljenja, na niz sudbina na koje “službena” medicina u pravilu žmiri ili ih i ne želi povezati sa cijepljenjem. Svrha je i ukazati na nadu koju pružaju roditelji koji osvješćuju i loše strane cijepljenja, svojom ljubavlju i požrtvovnoću skrbe za svoje najmilije, tragaju za lijekovima i pomoći za njihove teškoće… Svrha je i poslati poruku da u svome nastojanju nisu sami i zaboravljeni, da se njihov glas čuje!

Građanska inicijativa Cijepljenje – pravo izbora prikupila je i pripremila za objavu priče i fotografije uz pristanak i ljubaznošću roditelja te im na tome iskreno zahvaljuje (svjedočanstva od rednog broja 4. izvorno su objavljena na facebook stranici Glupače, pokrenutoj 7. svibnja 2018.). Svjedočanstva nisu objavljena pod punim imenom i prezimenom roditelja zbog zaštite njihove i privatnosti njihove djece. To je ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka (* 1) kojeg “sustav cijepljenja” kroz svoj postupak prijave roditelja koji odbijaju cijepljenje ne poštuje!

(* 1) Članak 7., stavak 1., točka 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka ističe: Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obrađivati isključivo: – uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili …