Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (24.)

P. I. (3.1.):

“Šest godina čekamo ja i muž da dobijemo dijete i sad kad smo ga dobili odmah ga izgubimo. Nosila sam ga devet mjeseci ispod srca svoga, uvijek sa strahom da se nešto ne desi. Molila sam se svakog dana da bude sve u redu. Cijela trudnoća prošla je odlično, vodila se pod rizičnom trudnoćom radi moje dijagnoze Myoma uteri.

Dođem u rodilište dva tjedna prije, sve u redu, rodio se živ i zdrav carskim rezom. Rodio se 18.01.2018. u 9 sati i 10 minuta. Cijepljen BCG 27.01.2018. Nosim ožiljak carskog reza s ponosom. Dođemo doma, uživam u svakom njegovom pogledu, volio je jako moju crnu kosu, najviše me volio gledati onim mrkim pogledom, srce moje malo. Počeo se lagano smješkati. Slike je raznorazne volio stalno razgledavati po sobi. Veselje nam je donio i onda nas ostavio.

Doktori ne znaju što mu se desilo, ovo je strava i užas. Postoji mogućnost da je smrt u kolijevci, a ona je češća kod dječaka. Bili smo na pregledu kod pedijatra, osjetio mu je lagani šum na srcu, rekao je: “Pričekati mjesec dana i onda ćemo vidjeti dalje.”

Malo je teže disao, ponekad kao da prestaje disati, rekli su mi da je samo prehlađen. Dan prije njegove smrti odemo kod pedijatra, kaže da je sve u redu, da je dobro. No nije imao stolicu, pa je dobio je ESPUMISAN BABY kapi za probavu, 25 kapi tri puta na dan. Dano mu je samo 25 kapi na 120 mililitara u mlijeko, u četiri i po popodne, samo jedan put. Ostalo je jeo bez kapi.

Sve u redu, maleni živahan, veseo, volio je da ga se nosi, razgledavao slike u devet sati navečer. Dala sam mu jesti i čaj od kamilice, kako je patronažna sestra rekla. Malo je bio nemiran, plakao je. Po noći je obično čitavo vrijeme spavao. Probudim se u dva sata ujutro, pogledam u svoje djetešce. Uhvatio me za prst, skupa je bio sa mnom u krevetu jer nije htio tu noć u svoj krevetić. U krevetić kod bake i djeda, kod kojih smo tada bili. Mjesta je imao, htio se držati za moj prst.

Probudim se u 7 i pol ujutro, jer obično tada počinje jesti. Pomilujem ga po glavi, hladno. Naglo sam se digla iz kreveta. Uzimam ga u naručje, hladan kao led, krv iz nosa, beživotno tijelo. Pokušavali smo ga oživjeti ja, majka, otac. Ajme. Najgori dan mog života, vrisak se čuo na sav glas, pala sam u šok, nisam znala kud, što i gdje.

Pokušavali smo ga uz pomoć Hitne vratiti u život, ništa. Nisu mi ga uspjeli spasiti. Da je moje jadno djetešce spavalo kraj mene bez života tri sata? Zašto? Bože moj, zašto? Što se malenom desilo u ta tri sata nitko ne zna! Što je ovo, kakvi su to doktori, ima li uopće milosti?

Jadno moje maleno, otišlo je, ostavilo svoju mamu i tatu, svoju obitelj. Živim sada s tom boli, ne znam kako dalje bez svog anđelčića. Najgore je kad majka mora svoje dijete pokopati. Očajna sam bez svog malenog, ne mogu. Leon: 18.01.2018. – 20.03.2018.

Prošlo je tri mjeseca, praznina u srcu, otišla je i moja duša s njim. Bio mi je sve što sam u životu imala. Glupača sam jer nisam svoje dijete spasila. Je li u pitanju smrt u kolijevci ili što se to događa? 😭😭😭😭😭

“Nisu mu ništa našli, ni na srcu ni igdje ikakav problem. Za sada nalaza nema, stoji da je u pitanju iznenadna dojenačka smrt.”

S. Z. (3.2.):

“Djevojčica rođena carskim rezom u 39. tjednu trudnoće, 4050 grama i 51 centimetar dugačka. Apgar 10/10, dakle potpuno zdrava.

S 11 mjeseci imala je E. coli i to bez ikakvih popratnih simptoma, osim temperature 38,5 jedan dan. Tada je i hospitalizirana na 5 dana jer joj je upala zahvatila i jedan bubreg. Nakon IV terapije antibiotikom u bolnici, pušta se kući i nastavlja terapiju oralno. Po prvom uzimanju antibiotika oralno, u području guze imala je toliko crvenilo da smo odmah otišli natrag u bolnici jer sam sumnjala na nuspojavu lijeka. Međutim, šalju nas doma jer kažu: “To je pelenski osip.” Neću ovo čak ni komentirati, pretpostavljate zašto iako niste vidjeli kako je to izgledalo. Do toga trenutka koža nikad čistija nije bila. “Dobro, pelenski osip u guzi.”, kažu oni.

Do 15 mjeseci, kada prima Priorix, bila je potpuno zdrava, isto kao i do E. coli: nikad čak ni temperatura, a imamo starije dijete u vrtiću, koje je, naravno više doma nego u vrtiću, znate već radi čega. Ona nikad ništa. Cjepivo smo do tog trenutka odgađali zbog jakog i neobjašnjivog straha, kojega do tog trenutka nisam na taj način osjećala, a imamo i starije dijete (4,5 godine) koje smo do sada redovno cijepili. Do sada!

Pod neobjašnjivim ne mislim da nisam bila upoznata s nuspojavama i svjedočanstvima roditelja (kojima više vjerujem, nego nažalost medicinskim radnicima), nego sam imala nekakav baš čudan i neugodan osjećaj. Starije dijete koje pohađa vrtić čak sam na 2 tjedna izvadila iz vrtića samo da bude zdrav i ona zajedno s njim – kao nikad se ne zna što je u inkubaciji – nije da baš makar i izvade krv prije cijepljenja!

Pokazalo se s pravom. Naime, djevojčica 28.2. prima Priorix i 9. dan zakoči nogu u koljenu i hoda na način da zabacuje nogu iz kuka. Malo hoda normalno, malo ovako. Odmah mi kroz glavu prolazi cjepivo i idemo na hitnu, ne čekamo. Napomenem kada je cijepljena, a oni rade sve pretrage: pedijatri i kirurg. Svi nalazi uredni, nema otekline, ne izgleda kao da ju boli, nigdje ništa, krvna slika kao po knjizi, urin isto, nikome ništa jasno.

Na dežurstvu su bila dva mlada liječnika pri čemu je jedan drugome “šapnuo”: “Priorix”. Dovoljno glasno da čujemo. Uvjeravali smo se da smo krivo čuli. Terapija: ibuprofen 3x dnevno.

To je bila subota. U ponedjeljak odlazimo kod fizijatrice da ju pregleda, nigdje ništa čudno: kukovi u redu, koljena u redu, sve u redu, ni njoj nije jasno. Upućuje nas na pregled kod orotpeda. Sutradan kod ortopeda radimo ultrazvuk kukova i koljena. I opet nimalo ugodan pregled – sve je u redu. Zaključak: “Malena glumi, oponaša baku, sad prohodava – to je to. Dođite za 3 mjeseca kad će biti stabilnija.”

U međuvremenu dobiva vodene kozice, to prolazi, ali noga je i dalje isto. Malo ovako, malo onako. Primijetim da nogu ne može ispružiti do kraja. Odmah se naručujemo ortopedu, proba on, kaže: “Kontraktura” Stavi je na ultrazvuk – zadebljana sinovija, izljev. I dalje nema nikakve otekline. Upućuje nas u bolnicu, tamo na radiologiji rade ultrazvuk, i kažu: “Nema izljeva.”

Upućuje nas ortoped reumatologu, njemu isto sve nešto čudno, nije klasični juvenilac. Kaže: “Al’ ćemo mi to provjeriti.” Opet spominjemo cjepivo. Kaže: “Nema šanse.” Upitamo što je juvenilac i nek objasni malo, na što onako arogantno odgovara u smislu pa kako ne znamo, a mi ju upitamo gdje da tražimo informacije, na internetu? (naravno da smo na internetu kasnije i sve o tome našli).

Nalazi krvi potvrđuju Juvenilni idiopatski artritis, ANA + (najgora kombinacija, saznajemo kasnije zbog opasnosti od uveitisa). Pitam ponovno za cjepivo. Kaže: “Pa naravno, konkretno virus rubeole iz cjepiva to uzrokuje.” Naravno samo usmeno, ne stavlja ništa na papir. Terapija: 2 puta dnevno ibuprofen uz gastroprotekciju.

Nakon dva tjedna dobiva leukopeniju, hospitalizirana, maknut ibuprofen iz terapije u bolnici (u nuspojavama lijeka upravo to i piše). Nakon 3 dana vraćamo se u normalu, i kako nismo bili zadovoljni komunikacijom s prvim reumatologom, selimo u drugu bolnicu. Kaže: “Nije leukopenija od ibuprofena.” I daje terapiju 3 puta dnevno. Odmah na punkciju koljena i kortikosteroidi oralno.

Par mjeseci je bila na kortikosteroidima uz postepeno smanjivanje i hvala Bogu, odreagirala je na to od prve. Ne moram uopće pričati o padu imuniteta i urinoinfekcijama koje smo jedva, jedvice riješili. Spavam s trakicama za urin. Kontrola svakih mjesec dana (pregled, ultrazvuk, vađenje krvi) za sada i od prije uvijek sve u najboljem redu, nema upale, ali su resice na oba koljena.

Kad je napunila dve godine s ibuprofena je prebačena na Movalis jednom dnevno. Nakon prvog uzimanja Movalisa, ista reakcija u guzi kao i od antibiotika. “Nije od njega”, kažu. Svakih mjesec dana i pregled očiju, rekao je doktor, najmanje do njezine 18. godine jer je JIA jako podmukao i ako sve miruje, zna napasti oči, a to se izvana ne može vidjeti.

Djevojčica sada ima 2,5 godine, slijedi joj operacija, to jest umetanje pločica u koljeno jer joj je od kontrakture i zadebljane sinovije noga zauzela krivi položaj i krivo je rasla (u iks) jer se na desnu stranu cijelo to vrijeme nije oslanjala. Da ne pričam da je nosila gips radi kontrakture, vježbali smo abnormalno i na kraju, nakon 8 mjeseci uspjeli izravnati nogu. Al’ eto, s posljedicama – za jedno godinu dana slijede pločice.

Svi se slažu da nije cjepivo uzrok, nego okidač – pif. Naravno, ne na papiru. Što ću dalje s cijepljenjem, ne moram vam govoriti. Ni jedan, ni drugi. Nek nam rade što god žele.

Prijavila sam pedijatrici, Halmedu i sad čekam da HZJZ objavi dokument s nuspojavama 2017. da vidim je li zabilježeno. Moram primijetiti da sam istraživala na stranicama HZJZ-a dokumente s prijavljenim nuspojavama i da nigdje nisam naišla na prijavljenu ovu nuspojavu. Obzirom da smo često u bolnici i da čitam puno iskustva roditelja o istom, nije mi jasno što to nitko nije od roditelja (ako već pedijatri nisu) prijavio?”

Donosimo još dva u nizu svjedočanstava roditelja iz Hrvatske čija su zdrava djeca, kako navode, oboljela od raznih bolesti nakon pojedinih ili više uzastopnih cijepljenja. Neka od te djece su postala teški bolesnici, a neka su to i danas.

Svjedočanstva su to i o pripadajućim postupcima i ponašanju pojedinih zdravstvenih radnika (liječnika-cjepitelja, pedijatara, porodničara, …). Iskazi svjedoče i o povjerenju roditelja u zdravstveni sustav, ali i o slučajevima kada su povjerenje u stručnost pojedinih liječnika izgubili, posebice zbog posljedica koje je po zdravlje njihovog djeteta ostavilo cijepljenje.

Svrha ovoga priloga je ukazati na “naličje” cijepljenja, na niz sudbina na koje “službena” medicina u pravilu žmiri ili ih i ne želi povezati sa cijepljenjem. Svrha je i ukazati na nadu koju pružaju roditelji koji osvješćuju i loše strane cijepljenja, svojom ljubavlju i požrtvovnoću skrbe za svoje najmilije, tragaju za lijekovima i pomoći za njihove teškoće… Svrha je i poslati poruku da u svome nastojanju nisu sami i zaboravljeni, da se njihov glas čuje!

Građanska inicijativa Cijepljenje – pravo izbora prikupila je i pripremila za objavu priče i fotografije uz pristanak i ljubaznošću roditelja te im na tome iskreno zahvaljuje (svjedočanstva od rednog broja 4. izvorno su objavljena na facebook stranici Glupače, pokrenutoj 7. svibnja 2018.). Svjedočanstva nisu objavljena pod punim imenom i prezimenom roditelja zbog zaštite njihove i privatnosti njihove djece. To je ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka (* 1) kojeg “sustav cijepljenja” kroz svoj postupak prijave roditelja koji odbijaju cijepljenje ne poštuje!

(* 1) Članak 7., stavak 1., točka 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka ističe: Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obrađivati isključivo: – uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili …