Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (19.)

P. G. (2.10. i 2.11.):

“Evo nažalost i mojeg svjedočanstva. 2012. godine sam rodila svog prvog sina, porod iz snova, najljepša bebica na svijetu, 4200 grama i 54 centimetra, dojena beba, odlično napredovao u rastu i razvoju.

S obzirom da sam veliki fanatik dojenja, dohranu sam uvela strogo sa 6 mjeseci njegova života, uvijek sam pazila na prehranu da bude raznolika, zdrava, kuhana i friška. Moj sin nikada, ali stvarno nikada nije pojeo kupovnu kašicu. Jednostavno se naviknuo na kuhano kod kuće, koje sam na šetnjama u termosicama nosala po parkićima. Mjesec dana predivne dohrane, ja kao majka presretna što dijete jede sve što mu se ponudi, svaku namirnicu sam uvodila po 3 dana i stvarno sam ozbiljno pazila što, kako i kada mu uvodim.

Sa 6 mjeseci je dijete cijepljeno, taman kada smo i počeli s dohranom. Nikada nisam dramila oko cijepljenja ; moj stav je bio taj da sam ja pametna i da znam nešto kao doktori, pa bila bi i ja doktor! Jednostavno sam se prepoustila doktorima (pedijatru) s potpunim vjerovanjem u njih kao ljude i “majstore struke”.

Dva dana prije njegovih 7 mjeseci, nakon ručka zatvorilo mu se jedno oko. Doslovno, kao golfska loptica na oku, on ga naravno ne može otvoriti, jurimo na hitnu, kažu konjuktivitis i da pričekamo u autu da nam daju uputnicu za Rebro za hitnu oftamologiju.

Vani snijeg do koljena. Ovo sve se odigralo doslovno u 10 minuta jer sam ja kao majka bila veliki paničar i živjeli smo tik do Hitne. Sjela sam s djetetom u auto i čekala muža da donese tu uputnicu. Pogledam svoje dijete, njemu odjednom zatvoreno i drugo oko!

Izlazim panično iz auta, zovem supruga, s njime izlazi i doktor koji ga je pregledao i naređuje neka suprug dođe sam na Rebro i da će nas odvesti kola Hitne pomoći. Sjela sam u kola Hitne držeći dijete u krilu okrenuto licem prema doktoru. Doktor je bio vrlo simpatičan i stvarno me smirivao sa svojim pričama. Ja jednostavno kao da sam bila izvan sebe da bi shvatila što se uopće dešava.

U jednom trenu on meni objašnjava da moje dijete ne diše i da će upaliti rotirke. Ja i dalje u nekom filmu ludila kao da nisam shvatila što se događa s djetetom. Također mi govori da ćemo stići na Rebro i da mu moram dati dijete a da se ja umirim i pustim ih da obave svoj posao. Ja i dalje totalno nesvjesna da držim dijete koje ne diše (zadnje sam mu vidjela lice s očima nateknutim, koje ne može otvoriti).

Stigli smo, uzimaju mi dijete, ja ga pogledam: natečena usta, dijete izboličeno, onako filmski. Ispred Hitne na Rebru ga stavljaju na kolica, dočekalo nas je barem 10 doktora i sestara, svi oko njega, viču, deru se, ja postajem blagorečeno histerična i počinjem im smetati, gurati ih. Željela sam vidjeti svoje dijete! Ja tog trena jednostavno nisam shvaćala ništa, nisam shvaćala da se bore mom djetetu za život, u jednom trenu su me dva medicinska tehničara toliko jako držala za zapešća da je to bilo nevjerojatno!

Odveli su ga. Ja nisam znala ništa, ni gdje, ni zašto. Iz neke sobe je izašao doktor koji nas je dovezao s Hitnom. Naravno da sam navalila na njega ni krivog ni dužnog, on mi je samo odgovorio da će biti sve ok i da čekam. Nakon nekoliko, ne znam ni sama čega, vjerovatno minuta (meni su ti trenuci trajali vječnost), dali su mi da idem kod djeteta. Moje dijete, moje zdravo dijete prikopčano na sve živo i nemoguće što postoji u bolnicama. Rekoh, ovo je nemoguće, ovo ima samo u televizijskoj seriji “Doktor House”.

Dijagnoza: alergija i anafilaktički šok!

“Što vam je dijete jelo?”

“Eto, 5 minuta prije dolaska na hitnu je pojeo mrkvicu, krumpir i brokulu!”

“E dijete vam je alergično na nešto od toga!”

Nikada, ali baš nikada ja kao majka nisam povezala cijepljenje s njegovim zdravstvenim tegobama, niti je to itko ikada od doktora spomenuo! Ja sam i dalje majka koja je cijepila svoje dijete, to jest svoju djecu!

2016. godine sam rodila drugog sina, harambaša od 4300 grama i 54 centimetra dug, Apgar 10/10, zmaj mamin! Cijepljen redovno, malo odgodili cijepljenje 6u1, Hexaxim, bio je nešto sitno šmrkav.

Veselila sam se svakom novom danu s 3 muška u kući (muž je najveće dijete pa računam i njega ). Od 2000 i nešto kuna porodiljnog jednostavno nisam mogla živjeti, navikla sam na puno više i odlučila se vratiti ranije raditi i prekinula sam porodiljni. S 10 mjeseci je rekao TATA! Jasno i glasno zvao tatu, mene tko šljivi, ja samo dajem cicu . Tada je i cijepljen!

Baka ga je čuvala, sve do dana dok me suprug nije nazvao da je sin klonuo i da mu izgleda loše. Temperatura 38 °C. Rekoh: “Hajde, bez panike, nije to temperatura!” Ipak, otišla sam iz ureda i došla kući. U međuvremenu je i stariji sin došao iz vrtića, Bogu hvala na njemu pametnom! Mali je zaspao, meni na prsima, veliki se igrao oko nas, brinulo ga je šta znači temp. 38.3°C koju smo sada braci izmjerili. Nas dvoje u velikim pričama o tome i odjednom stariji sin pita zašto braco povraća?! “Ma kakvo povraćanje”, rekoh, “braco spava!” Okrenula sam dijete da ga vidim; ljubičast, ne diše, izokrenutih očiju, pjena na ustima, trza se kao riba na suhom! Pametnica moja velika odmah je zvao susjedu, Hitna se stvorila u sekundi.

Odvezli su nas na neuropedijatriju, izmjerena mu je temperatura 40.2°C, uz febrilne konvulzije. Ja i dalje ne vidim problem u tome što je on cijepljen prije točno 30 dana. Odležali smo na neuropedijatriji 7 dana, s punim pansionom u ugodnom društvu. S pričom: “Bit će sve ok, to se ne mora nikada više ponoviti!”

Da sada ne pišem put od toga da se ne mora ponoviti, pa do danas. Prošla je godina dana, danas moj drugorođenac više ne zove tatu! On je dijete s neurološkim poremećajem, smetnjama u razvoju, epilepsijom, specifičnim poremećajem govora i ekspresijom, dijete na antiepilepticima, s lošim nalazima EEG-a.

Draga moja susjedo, ako ovo čitaš, sjetim te se 50 puta dnevno, puna su mi usta tebe svakodnevno, ne znam da li mrzim ili volim dan kada sam te upoznala, a ti si mi bez zadrške rekla što misliš o uzroku tegobe moje djece. Volim taj dan jer sam napokon otvorila oči, a mrzim taj dan jer sam od onda čak i od specijalista uspjela dobiti napismeno da dijete više ne smije biti cijepljeno i što je uzrok!

Nekada mislim da bi mi lakše bilo da ne znam, da živim u zabludi kao većina roditelja! Da se čudom čudim kako su nam djeca danas puna raznih dijagnoza. Nemam snage uopće čitati tuđa svjedočanstva, a jedva sam skupila snage pisati i ovo svoje i to puta 2!

Možda je problem i u genetskom kodu supruga i mene, zapravo problem je u njemu, on je napravio takva dva sina ) Ne, nema više lažnih utjeha i prodavanja magle! Jednostavno sam počela živjeti za dan kada će svi roditelji biti svjesni, a ja se nadati da ne bude gore, mojoj djeci i dječici Vas koji ovo čitate!

Ja sam jedna mlada majka kojoj je sve ovo dobro došlo da istesa liniju, imam ravno 50 kilograma, oblačim broj 34, isfuravam se na klinku s poderanim trapericama i razmišljam gdje je otišao ovaj svijet?! Razmišljam koliko sam puta skoro pokleknula, nudili su mi razne tablete za smirenje, ali nikada nijednu nisam popila jer ne pijem ni tablete za glavu! Uredim se svakih dva tjedna, al’ ono full za posjet neuropedijatriji. Moja djeca to trebaju, moja djeca trebaju zdravu majku, moj suprug treba čvrstu suprugu!

E bogme danas ću popiti pivu u parku, zaslužila sam. Muka mi je od sjećanja, muka mi je od današnjice. Veselim se svakom novom danu sa svojom djecom! Veselim se svakom novom slogu s mlađim sinom, koliko god to nekome sada suludo zvučalo. Veselim se kada sin kaže “kaga” umjesto “tata”!

Ima i gorih, znam. Držite se majke, jesmo glupače! Sve redom!

Idemo probuditi svijest! “

N. (fotografija djeteta sa sladoledom): s 6 mjeseci Engerix B; 28. dan anafilaktički šok; bezbroj anafilaksija tokom života; dijagnoze: nutritivna alergija, alergijski bronhitis, opstrukcije, atopijski dermatitis.

B.: s 10 mjeseci 6u1 Hexaxim, nakon točno 30 dana febrilne konvulzije; današnja dijagnoza epilepsija; dijete na antiepilepticima; dijagnoza kod logopeda: specificni poremećaji razvoja govora i ekspresije (prije cijepljenja govorio TATA, danas tu riječ ne upotrebljava, kao ni mnoge druge).

*

Donosimo još tri u nizu svjedočanstava roditelja iz Hrvatske čija su zdrava djeca, kako navode, oboljela od raznih bolesti nakon pojedinih ili više uzastopnih cijepljenja. Neka od te djece su postala teški bolesnici, a neka su to i danas.

Svjedočanstva su to i o pripadajućim postupcima i ponašanju pojedinih zdravstvenih radnika (liječnika-cjepitelja, pedijatara, porodničara…). Iskazi svjedoče i o povjerenju roditelja u zdravstveni sustav, ali i o slučajevima kada su povjerenje u stručnost pojedinih liječnika izgubili, posebice zbog posljedica koje je po zdravlje njihovog djeteta ostavilo cijepljenje.

Svrha ovoga priloga je ukazati na “naličje” cijepljenja, na niz sudbina na koje “službena” medicina u pravilu žmiri ili ih i ne želi povezati sa cijepljenjem. Svrha je i ukazati na nadu koju pružaju roditelji koji osvješćuju i loše strane cijepljenja, svojom ljubavlju i požrtvovnoću skrbe za svoje najmilije, tragaju za lijekovima i pomoći za njihove teškoće… Svrha je i poslati poruku da u svome nastojanju nisu sami i zaboravljeni, da se njihov glas čuje!

Građanska inicijativa Cijepljenje – pravo izbora prikupila je i pripremila za objavu priče i fotografije uz pristanak i ljubaznošću roditelja te im na tome iskreno zahvaljuje (svjedočanstva od rednog broja 4. izvorno su objavljena na facebook stranici Glupače, pokrenutoj 7. svibnja 2018.). Svjedočanstva nisu objavljena pod punim imenom i prezimenom roditelja zbog zaštite njihove i privatnosti njihove djece. To je ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka (* 1) kojeg “sustav cijepljenja” kroz svoj postupak prijave roditelja koji odbijaju cijepljenje ne poštuje!