Međunarodno pravo
Međunarone konvencije i paktovi koji se pojedinim svojim odredbama ili člancima tiču obveze cijepljenja ili se odnose na temeljna prava roditelja, djece i liječnika koja takva obaveza dokida: Konvencija o pravima djeteta, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini – Konvencija Oviedo, (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Konvencija o pravima djeteta od 6. listopada 1991. godine (usvojena na 44. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 20. studenoga 1989. godine (rezolucija br. 44/25) stupila na snagu 2. rujna 1990. godine) prema Odluci o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji. Tu odluku donijela je Vlada Republike Hrvatske 30. rujna 1993. godine (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/1993):
DIO I.
Članak 3.
St. 1. U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.
St. 2. Države stranke se obvezuju da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama osigurati takvu zaštitu i skrb djeteta kakva mu je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj pravno odgovorne.
St. 3. Države stranke će osigurati da ustanove, službe i tijela odgovorna za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da djeluju u skladu sa standardima uspostavljenim od strane nadležnih tijela, osobito u području sigurnosti, zdravlja te broja i stručnosti osoblja.
Članak 16.
St. 1. Niti jedno dijete ne smije biti podvrgnuto samovoljnom ili nezakonitom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled.
St. 2. Dijete ima pravo na pravnu zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.
Članak 18.
St. 1. Države stranke će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali priznanje načela o zajedničkoj odgovornosti oba roditelja za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili, gdje postoji takav slučaj, zakonski skrbnici odgovorni su prije svih za odgoj i razvoj djeteta. Najbolji interes djeteta mora biti njihova temeljna briga.
St. 2. U svrhu jamstva i promicanja prava utvrđenih u ovoj Konvenciji, države stranke će pružiti odgovarajuću pomoć roditeljima i zakonskim skrbnicima u ispunjavanju njihovih odgovornosti prema djetetu, i osigurati razvitak ustanova, olakšica i službi za skrb o djeci.
St. 3. Države stranke će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi djeca zaposlenih roditelja imala pravo koristiti ustanove i službe za skrb o djeci koje im stoje na raspolaganju.
Članak 24.
St. 1. Države stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i na korištenje olakšica za ozdravljenje i oporavak. Države stranke će nastojati osigurati da nijednom djetetu ne bude uskraćeno njegovo pravo na korištenje zdravstvenih usluga.
St. 2. Države stranke će promicati puno ostvarenje toga prava i napose poduzimati odgovarajuće mjere radi:
a) smanjenja stope smrtnosti novorođenčadi i djece;
b) osiguranja potrebne medicinske pomoći i zdravstvene skrbi svoj djeci, s naglaskom na razvoj primarne zdravstvene zaštite;
c) sprječavanja bolesti i neishranjenosti, uključujući, u okvirima primarne zdravstvene zaštite, inter alia, primjenu lako dostupne tehnologije, osiguranje odgovarajuće prehrane i pitke vode te vodeći računa o opasnostima i rizicima od onečišćenog okoliša;
d) osiguranja odgovarajuće zdravstvene zaštite majki prije i poslije poroda;
e) osiguranja da svi dijelovi društva, osobito roditelji i djeca, budu informirani, imaju pristup obrazovanju i potporu u primjeni temeljnih znanja o dječjem zdravlju i prehrani, prednostima dojenja, higijeni i čistoći okoliša te sprječavanju nezgoda,
f) razvoja preventivne zdravstvene zaštite, savjetovališta za roditelje te obrazovanja i službi za planiranje obitelji.
Članak 27.
St. 1. Države stranke priznaju svakom djetetu pravo na životni standard koji odgovara njegovu tjelesnom, duševnom, duhovnom, moralnom i socijalnom razvoju.
St. 2. Roditelj(i) ili drugi odgovorni za dijete, imaju prije svih odgovornost da, ovisno o svojim sposobnostima i materijalnim mogućnostima, osiguraju životne uvjete koji su prijeko potrebni za djetetov razvoj.
St. 3. Države stranke će, u skladu sa svojim prilikama i svojim mogućnostima, poduzeti odgovarajuće mjere pomoći roditeljima i drugim osobama odgovornim za dijete u ostvarivanju ovoga prava i, ako je potrebno, osigurati materijalnu pomoć i programe potpore, osobito glede prehrane, odijevanja i stanovanja.
Članak 37.
Države stranke će osigurati da:
a) niti jedno dijete ne bude podvrgnuto mučenju ili nekom drugom okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.
Članak 41.
Ništa iz ove Konvencije ne smije utjecati na bilo koje druge odredbe koje više pridonose ostvarenju prava djeteta, a koje mogu biti sadržane u:
a) zakonima države stranke, ili
b) međunarodnom pravu koje se primjenjuje u toj državi.
Smjernice UN-ovog Odbora za prava djeteta iz travnja 2013. godine (nema hrvatskog prijevoda) o tome kako treba interpretirati i primjenjivati pravo na zdravstvenu skrb normirano Konvencijom.
Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima
Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (PDF) usvojen je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 16. prosinca 1966. godine (rezolucija br. 2200 A /XXI/), a stupio je na snagu 3. siječnja 1976. godine.
DIO III.
Članak 12.
St. 1. Države stranke ovoga Pakta priznaju svakome pravo na uživanje najvišeg mogućeg standarda tjelesnog i duševnog zdravlja.
St. 2. Mjere koje će države stranke ovoga Pakta poduzeti u cilju punog ostvarenja toga prava trebaju uključivati:
a) smanjenje stope mrtvorođenčadi i smrtnosti djece te zdravog razvoja djeteta;
b) poboljšanje svih oblika higijene okoliša i industrijske higijene;
c) prevenciju, liječenje i nadzor nad epidemijskim, endemijskim, profesionalnim i drugim bolestima;
d) stvaranje uvjeta u kojima će svi imati osiguranu liječničku skrb i njegu u slučaju bolesti.
Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini – Konvencija Oviedo
(NN MU 13/2003)
Države članice Vijeća Europe, druge države i Europska zajednica, koje su potpisnice ove Konvencije,
Imajući na umu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948,
Imajući na umu Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga 1950.,
…
Također imajući na umu Konvenciju o pravima djeteta od 20. studenoga 1989.,
Smatrajući da je cilj Vijeća Europe postići veće jedinstvo među svojim članicama te da je jedan od načina kojim valja postići taj cilj očuvanje i daljnje ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda,
…
Uvjerene u potrebu da se ljudsko biće poštuje kao pojedinac i kao pripadnik ljudske vrste, te priznajući važnost osiguranja dostojanstva ljudskog bića,
…
Odlučujući da poduzmu takve mjere kakve su potrebne za zaštitu ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda pojedinca u pogledu primjene biologije i medicine,
Dogovorile su se kako slijedi:
I. POGLAVLJE
OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Svrha i predmet
St. 1. Stranke ove Konvencije štite dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i jamče svima, bez diskriminacije, poštovanje njihova integriteta i drugih prava i temeljnih sloboda u pogledu primjene biologije i medicine.
Članak 2.
Primat ljudskog bića
Interesi i dobrobit ljudskog bića imaju prednost nad samim interesom društva ili znanosti.
Članak 4.
Profesionalni standardi
Svaki zahvat na području zdravstva, uključujući istraživanje, mora se provoditi u skladu s relevantnim profesionalnim obvezama i standardima.
II. POGLAVLJE
PRISTANAK
Članak 5.
Opće pravilo
St. 1. Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi o njemu informirana i dala slobodan pristanak na njega.
St. 2. Toj se osobi prethodno daju odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima.
St. 3. Dotična osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak.
Članak 6.
Zaštita osoba koje nisu sposobne dati pristanak
St. 2. Ako, prema zakonu, maloljetna osoba nije sposobna dati pristanak na zahvat, zahvat se može izvršiti samo uz odobrenje njezina zastupnika ili organa vlasti, ili osobe ili tijela koje predviđa zakon.
Mišljenje maloljetne osobe uzima se u obzir kao sve značajniji čimbenik u razmjeru njenim ili njegovim godinama i stupnju zrelosti.
St. 4. Zastupniku, tijelu vlasti, osobi ili nekom drugom tijelu iz prethodnih stavaka 2. i 3. daju se, pod istim uvjetima, informacije navedene u članku 5.
St. 5. Odobrenje iz prethodnog stavka 2. i 3. može se povući u bilo koje vrijeme u najboljem interesu dotične osobe.
IX. POGLAVLJE
VEZA IZMEĐU KONVENCIJE I DRUGIH ODREDBI
Članak 26.
Ograničenja u korištenju prava
St. 1. Ne smije biti ograničenja u korištenju prava i zaštitnih odredbi sadržanih u ovoj Konvenciji osim onih koje propisuje zakon i koja su nužna u demokratskom društvu radi interesa javne sigurnosti, sprječavanja zločina, radi zaštite javnog zdravlja ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
St. 2. Ograničenja predviđena u prethodnom stavku ne mogu se odnositi na članak 11., 13., 14., 16., 17., 19., 20. i 21.
Članak 27.
Šira zaštita
Nijedna od odredbi ove Konvencije ne smije se tumačiti kao da ograničava ili na neki drugi način utječe na mogućnost da stranka priznaje širu zaštitu u svezi s primjenom biologije i medicine nego što je predviđeno ovom Konvencijom.
* Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini – Konvencija Oviedo
(Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10)
ODJELJAK I.
1 – PRAVA I SLOBODE
Članak 3.
Zabrana mučenja
Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
Članak 6.
Pravo na pošteno suđenje
St. 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.
Članak 7.
Nema kazne bez zakona
St. 1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.
St. 2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.
Članak 8.
Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života
St. 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
St. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom iako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
* (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
* Napomena: Sukladno članku 134. Ustava RH (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 – prema redakcijski pročišćenom tekstu Ustava RH, USRH od 15. siječnja 2014.) međunarodni ugovori su po pravnoj snazi iznad domaćih zakona.
Članak 134.
Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.