Štetni sastojci
Američka liječnica interne medicine i nefrologije Suzanne Humphries govori o neetičnosti korištenja životinja u proizvodnji cjepiva i opasnosti od unošenja u tijelo djeteta životinjskih sastojaka cjepiva; neželjenim učincima cjepiva na tijek trudnoće i plod (nerođeno dijete); šteti za zdravlje djeteta koju čine aluminijevi spojevi u cjepivima;…
*
*
Cjepiva osim oslabljenih virusa i antigena sadrže stabilizatore, neutralizatore i konzervanse. Svi oni predstavljaju toksične (otrovne) tvari koje štete ljudskom organizmu. Tu se prije svega radi o živi i aluminiju koji predstavljaju teške metale, zatim o kemikalijama poput formaldehida, fenoksietanola, monosodium glutamata. Također je poznato da se koriste i antibiotici koji sprječavaju rast bakterija u kulturama cjepiva, ali djeluju i na imunološki sustav i mogu izazvati alergijske reakcije.
Aluminijske soli
Aluminijevi spojevi su u nekim cjepivima prisutni jer antigen (aktivna tvar, glavni dio cjepiva, koji potiče imunološki odgovor) nije dovoljno imunogen da izazove zadovoljavajući imunološki odgovor koji će štititi od bolesti.
Neki od tih slabih antigena ako se adsorbiraju na aluminijeve spojeve potiču bolji imunološki odgovor. Mehanizam djelovanja aluminijevih spojeva se tumači višestruko: poticanjem nespecifične upalne reakcije na mjestu primjene antigena, što ima za posljedicu bolji imunološki odgovor na ciljani antigen.
Količina aluminija u cjepivima je različita (primjerice cjepivo protiv hepatitisa B sadrži 0,25 mg Al po dozi, a takozvano “5u1” cjepivo Pentaxim sadrži 0,3 mg Al po dozi) i količina aluminija koju dijete primi cjepivima ovisi o tome koliko i koja cjepiva dijete prima.
Medicinska struka i državne inistitucije neprestano naglašavaju da su aluminijski adjuvansi potpuno sigurni te da pripomažu boljem imunskom odazivu. Kao primjerice u jednom od navoda Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ): “Nisu poznate količine aliminija koje su štetne za dječji organizam, međutim, poznata je takozvana razina minimalnog rizika, a to je razina aluminija ispod koje nema nikakvih opasnosti za zdravlje, dok prelazak te razine može eventualno izazvati štetne posljedice, ali ne mora.
Jedan vrlo detaljan članak koji je objavila američka agencija za lijekove FDA, uspoređuje razine aluminija u dječjem tijelu koje prima putem cjepiva prema njihovom programu cijepljenja, sa tim razinama minimalnog rizika. Ustanovili su da dijete koje se cijepi prema njihovom Programu cijepljenja, ima u tijelu razine koje su znatno ispod razine minimalnog rizika.”
Da, adjuvansi zaista podižu broj specifičnih protutijela, iako visoki broj protutijela ne znači automatski i imunost. Izjednačavanje aluminija u hrani s aluminijem u cjepivima je uobičajeno zavaravanje i prikrivanje činjenica. Aluminij u različitim oblicima, (najčešće kao aluminijev hidroksid, aluminijev fosfat i aluminijev sulfat) je jedan od najčešćih adjuvansa u kozmetici, prehrambenoj industriji i drugdje, no i pored raširene uporabe fizikalno-kemijske interakcije aluminija s antigenima razmjerno su slabo poznate, a mehanizmi djelovanja su još nedovoljno istraženi. Gotovo da nema rigoroznih studija na životinjama koje bi istražile potencijalne toksičnosti aluminijevih adjuvansa, što jako iznenađuje jer je poznato da u brojnim okruženjima aluminij djeluje kao neurotoksin.
Iako još nije potpuno poznat mehanizam preko kojega aluminij stimulira imunološki odgovor, štetnost i toksičnost aluminija, s druge strane, poznata je već više od 100 godina. Opseg štete ovisan je o različitim čimbenicima, kao što su kemijski oblici, način ulaska u tijelo (oralno, kroz kožu, injekcijom), koncentracija i vrijeme izloženosti. Aluminij prelazi moždane barijere i nakuplja se u glijalnim i neuronskim stanicama, a nakupljanje aluminija u moždanim stanicama povezuje se s Alzheimerovom bolešću (demencija), Parkinsonovom bolešću, amiotrofičnom lateralnom sklerozom i sindromom dijalizne encefalopatije.
Ono što se u službenoj medicini prešućuje je farmakokinetika aluminija kao adjuvansa u cjepivima. Naime, minimalna razina rizika (minimal risk level – MRL) određena je na temelju oralnog unosa aluminija u tijelo. Aluminijske soli mogu se naći u mnogim prehrambenim proizvodima, pa tu činjenicu službena medicina koristi u relativiziranju i negiranju škodljivosti aluminija u cjepivima. Zaboravlja se reći nešto vrlo važno – da se stupanj apsorpcije oralno unesenog aluminija bitno razlikuje od stupnja apsorpcije injektiranog, kao i to da se razlikuje “obični” aluminij od onog vezanog na antigen.
Većinu aluminija unesenog hranom bubrezi u pravilu brzo izluče, osim kod ljudi s oštećenim bubrezima i djece mlađe od godinu dana. Osim toga, aluminij u cjepivima dodaje se s namjerom da ostane dugotrajno kako bi izazvao imunološku reakciju. Pri unosu aluminija hranom samo ga se 0,25 % apsorbira u krvožilni sustav, dok se aluminij iz cjepiva apsorbira gotovo 100%. Većinu kompleksa antigen-aluminij bubrezi ne mogu izlučiti, kao što mogu aluminijeve ione iz hrane.
Rijetke studije koje su proučavale farmakokinetiku aluminija iz cjepiva na miševima, utvrdile su da aluminijevi adjuvansi (pomoćne tvari) probijaju krvno-moždanu barijeru i trajno se smještaju u mozgu.
Gornja granica dnevnog unosa aluminija je 2 mg/kg tjelesne težine, po nekima (Agency for Toxic Substances and Disease Registry), to je čak i 1 mg/kg/dan. A to se odnosi na oralni unos.
Ako uzmemo u obzir da je stupanj apsorpcije oralno unesenog aluminija 0,25 %, a stupanj injektiranoga gotovo 100%, to znači da je 1 mg/kg/dan oralno unesenog aluminija jednak 0,0025 mg = 2,5 mcg injektiranog aluminija. Dakle, kod tromjesečnog djeteta, prosječno teškog oko 6,3 kg, ta je granica prilikom cijepljenja cjepivom koje sadrži 500 mcg 31,7 PUTA VEĆA OD PREPORUČENE!!!
* Izvori:
1. Černič, M. (2014), Ideološki konstrukti o cepljenju, Ljubljana, Založba Vega
2. Pitanja i odgovori o cijepljenju 4 (PDF) – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
3. Lucija Tomljenović i Christoper A. Shaw: Aluminum Vaccine Adjuvants: Are they Safe? (PDF)
Neomicin
Neomicin je aminoglikozidni antibiotik i zbog njegovih toksičnih osobina u medicini ga rabe samo lokalno, a vrlo rijetko oralno jer se jako loše resorbira. Neomicin je najtoksičniji od svih aminoglikozidnih antibiotika. Djeluje prvenstveno na gram-negativne bakterije i samo na neke gram-pozitivne bakterije.
Kao i kod svih aminoglikozidnih antibiotika prema farmakološkim uputama je pri uporabi neomicina potreban krajnji oprez budući da je pri sustavnoj uporabi neurotoksičan (posebno je ototoksičan) i nefrotoksičan čak i pri preporučenim koncentracijama.
Posebno može oštetiti pojedince kojima bubrezi ne rade potpuno besprijekorno. Pri peroralnoj uporabi neomicina dolazilo je i do živčano-mišićnih blokada i respiratornih paraliza. U literaturi se spominju i primjeri trajnog gubitka sluha, otkazivanja bubrega i smrti radi živčano-mišićne blokade pri lokalnoj uporabi neznatnih količina neomicina za dezinfekciju kože prije kirurških zahvata.
Uporaba neomicina je posebno opasna radi zakašnjele toksičnosti, budući da može doći do djelomičnog ili potpunog gubitka sluha zbog oštećenja 8. moždanog živca, čak i dugo nakon prestanka uzimanja neomicina. Pored toga poznato je da neomicin apliciran peroralno uzrokuje reakcije preosjetljivosti. Takve reakcije preosjetljivosti mogu uzrokovati i ranije aplikacije drugih aminoglikozidnih antibiotika radi unakrsne alergenosti.
Neomicin probija placentu i ima teratogene učinke (uzrokuje prvenstveno obostrani gubitak sluha). Reprodukcijska istraživanja na životinjama o štetnosti neomicina nisu učinjena. Nije poznato niti ima li neomicin štetne utjecaje na plodnost u ljudi, a nisu učinjena ni istraživanja o njegovoj mogućoj kancerogenosti i mutagenim učincima.
Učinkovitost i sigurnost peroralne uporabe neomicina u djece do 18 godina starosti nisu nikad otkriveni u kliničkim istraživanjima.
Uzimajući u obzir sve podatke u medicinskoj literaturi, posve je jasno da je parenteralna uporaba i najmanje doze neomicina krajnje rizičan postupak.
* Izvori:
1. AHFS Drug Information 2000, American Society of Health-System Pharmacists, 2000
Mosby’s GenRx – The Complete Reference for Generic and Brand Drugs – 10th Edition, 2000
2. Barclay ML, Begg EJ. 1994. Aminoglycoside toxicity and relation to dose regimen. Adverse Drug React Toxicol Rev 13: 207-234.
3. Matz GJ. 1993. Aminoglycoside cochlear ototoxicity. Otolaryngol Clin North Am 26 (5): 705-12
Želatina
Cjepivo sadrži želatinu kao stabilizator. Želatina se dobiva hidrolizom kolagena životinjskog podrijetla (većinom od otpadaka u klaonicama, od goveđe ili svinjske kože i kosti), dakle to je djelomično denaturirana bjelančevina. Rabi se u prehrambenoj industriji, ali i u mnogim farmaceutskim preparatima (primjerice želatinske kapsule za peroralnu uporabu).
U medicinskoj literaturi se dosad nakupio velik broj izvješća o trenutnim reakcijama preosjetljivosti nakon cjepiva protiv ospica-zaušnjaka-rubeole. Otkriveno je da se želatina tako često koristi da se neka osjetljiva djeca senzibiliziraju već u prvoj godini života ili pri prvoj dozi cjepiva protiv ospica-zaušnjaka-rubeole.
Zato pri parenteralnom davanju želatina može izazvati različite reakcije preosjetljivosti, uključivo i anafilaktički šok. Poznati su primjeri kobnih anafilaktičkih reakcija na želatinu u razlilčitim farmaceutskim pripravcima. U svakom slučaju, sastojci proteinskog izvora ne spadaju u pripravke koje se daje parenteralno (pod kožu, obilazeći probavni sustav).
* Izvori:
1. Kelso JM et al. 1993. Anaphylaxis to measles, mumps and rubella vaccine mediated by IgE to gelatin. J Allergy Clin Immunol 91: 867-72
2. Sakaguchi M et al. 1996. Food allergy to gelatin in children with systemic immediate-type reactions, including anaphylaxis, to vaccines. J Allergy Clin Immunol 98: 1058-61
3. Kumagai T et al. 1997. Gelatin-specific humoral and cellular immune responses in children with immediate- and nonimmediate-type reactions to live measles, mumps, rubella and varicella vaccines. J Allergy Clin Immunol 100: 130-4
4. Kelso JM. 1999. The gelatin story. J Allergy Clin Immunol 103: 200-2
5. Lundsgaard-Hansen P et al. 1980. Clinical experience with 120.000 units of modified fluid gelatin. Dev Biol Stand 48: 251-6
6. Freeman MK. 1979. Fatal reaction to haemaccel. Anesthesia 34: 341-3
Fenoksietanol
Fenoksietanol (2-PE) je kemijska supstanca koja se danas koristi kao konzervans, stabilizator u cjepivima. Ima brojne sinonime – antifriz, etilen-glikol-fenil eter, etilen-glikol-monofenil eter, fenoksetol, fenoksietil alkohol, 2-fenoksietanol, glikol-monofenil eter, i tako dalje.
Upotrebljava se kao insekticid, kao antiseptik, otapalo za boje, lakove, u organskim spojevima. U cjepivima se rabi kao alternativa tiomersalu (živi).
Fenoksietanol je poznati vrlo toksičan materijal. Može dovesti do oštećenja bubrega, jetara, krvi i središnjeg živčanog sustava. Vrlo štetan, čak i fatalan ako se proguta. Može uzrokovati poremećaje ponašanja, vrtoglavicu, povraćanje, dijareju, vizualne smetnje, žeđ, konvulzije, cijanozu i ubrzano kucanje srca, stimulaciju središnjeg živčanog sustava, depresiju, kardiopulmonarne efekte, poremećaj rada bubrega. Može dovesti i do poremećaja funkcije jetara i krvi. Kod eksperimenata na životinjama uzrokovao je reproduktivne i razvojne promjene.
Može dovesti i do reproduktivnih oštećenja. Nadražuje kožu i oči. Otrovan u slučaju gutanja, udisanja ili apsorpcije kroz kožu. Postoji zabilježen slučaj 18 mjesečnog djeteta kod kojeg je došlo do generaliziranog ekcema ubrzo nakon cijepljenja DTP cjepivom. Tada je otkriveno da je upravo fenoksietanol bio agens senzitizacije.
Malo je istraživanja koja se bave utjecajem fenoksietanola na ljude, uglavnom se istražuje oralnim i dermalnim davanjem laboratorijskim životinjama. No zabilježeni su slučajevi na temelju kojih se zaključilo koliko je za ljude opasno udisati ili biti u dodiru s fenoksietanolom.
Najpoznatiji je slučaj triju žena koje su na poslu morale čistiti ribu koja je bila uronjena u fenoksietanol radi anestezije. Sve su tri žene nakon nekog vremena bolovale od teških glavobolja, pokazivale simptome intoksikacije, gubile su osjete i snagu u rukama, a nakon godinu do dvije počele su pokazivati simptome kongitivnih poremećaja i nesposobnosti za rad. Neuropsihološka testiranja potvrdila su kod svih triju žena perzistentni kognitivni poremećaj.
* Izvor:
1. 2-Phenoxyethanol (WAVE)
2. 2-Phenoxyethanol (Vaccine information)
3. Toxicity Profile for 2-Phenoxyethanol (1988)
4. Product Safety Assessment – Ethylene Glycol Phenyl Ether (PDF)
Formaldehid
Formaldehid možemo pronaći i pod nazivima fanoform, formalin, metilen oksid, metanal. Kemijska formula je CH2O. Formaldehid je bezbojni zapaljivi plin snažnog mirisa. U dodiru s kisikom može biti eksplozivan. Ovo je vrlo važna industrijska kemikalija koja ima raširenu komercijalnu uporabu pa ga se može naći posvuda u okruženju. U vanjski zrak dolazi iz ispušnih plinova automobila, spalionica, cigareta, fotokemijskog smoga. Rabi se u tekstilnoj, drvenoj, papirnoj i brojnim drugim granama industrije.
Agencije za zaštitu zdravlja radnika zbog dokazane kancerogenosti formaldehida preporučuju da se na odgovarajući način kontrolira profesionalna izloženost radnika toj kemikaliji. Takve se preporuke temelje na istraživanjima toksičnosti koja su pokazala da se kod miševa s kojima se eksperimentiralo, pojavio nazalni rak te rak pluća. Pokazalo se također da formaldehid ima i mutagena svojstva. Prvi puta je kancerogenost formaldehida ustanovljena 1979. godine. Nakon toga je održano nekoliko panel rasprava i izdane su općenite preporuke da se pri radu koriste što strože mjere zaštite i maksimalno smanji izloženost radnika formaldehidu.
Drugi zdravstveni problemi koji su uočeni kod izloženosti formaldehidu su pad koncentracije, peckanje očiju, suzenje i nadraženost gornjih dišnih putova. Kod izloženosti većim koncentracijama (10 do 20 ppm) pojavljuje se kašalj, pritiskanje u plućima, osjećaj pritiska u glavi i ubrzani rad srca. Izloženost na 50 do 100 ppm ili više može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme, poput plućnog edema, pneumonitisa ili smrti.
* Izvor:
1. Formaldehyde: Evidence of Carcinogenicity
* O štetnim sastojcima cjepiva možete više doznati i uvidom u neke od sljedećih izvora: