Vence Ferrell: “Kriza cijepljenja” (1.)

U Hrvatskoj je probuđen pokret roditelja koji traže da cijepljenje i u našoj zemlji postane neobavezno, po uzoru na brojne zemlje razvijenog Zapada. Protivnici takve slobode izbora u Hrvatskoj, koji time niječu jedno od osnovnih ljudskih prava, često olako navode primjer Sjedinjenih američkih država kao zemlje u kojoj je cijepljenje – obavezno. Premda je to točno, “zaboravljaju” napomenuti da u većini saveznih država SAD-a roditelji mogu dobiti izuzeće od cijepljenja na osnovu zdravstvenih i vjerskih razloga, kao i prigovora savjesti. Na to ukazuje Vence Ferrell u knjizi “Kriza cijepljenja”, kroz poučnu priču zanosvanu na činjenicama koja se posve može preslikati na današnje stanje u Hrvatskoj.

Za razliku od SAD-a, izuzeće od cijepljenja u Hrvatskoj uspijeva dobiti tek dio roditelja i to isključivo na osnovu teških kontraindikacija na ranije(a) cijepljenje(a) djeteta. Ostali razlozi za necijepljenje u Hrvatskoj se (još) ne priznaju, već se dapače takvi roditelji kažnjavaju novčano i upućuju na razgovore u Centar za socijalnu skrb zbog “sumnje u zanemarivanje djeteta”, pri čemu mnogi proživljavaju brojne neugodnosti i bivaju “obilježeni”.

Sve što proživljavaju roditelji djece u Hrvatskoj (ali i u Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori) koji u sve većem broju traže da cijepljenje postane neobavezno, prije više desetljeća doživljavali su roditelji u demokratski i gospodarski razvijenim zemljama Europe, ali primjerice i u američkim saveznim državama u kojima postoji pravo na izuzeće od cijepljenja, a na što ukazuje i knjiga Vencea Ferrella “The Vaccination Crisis” (“Kriza cijepljenja”), izvorno objavljena u SAD-u 1993., a pod naslovom “Vakcine – novi genocid” i u Beogradu 2008. godine, u izdanju nakladnika Metaphysica (PDF *).

Riječ je o knjizi posvećenoj cjepivima i cijepljenju, s različitih gledišta – od svrhovitosti njihove sveopće primjene do neučinkovitosti procijepljivanja naspram “prirodnih cjepiva” u vidu dojenja majčinim mlijekom, odrastanja ispunjenog ljubavlju, vegetarijanske prehrane, redovitog vježbanja, čistog okoliša…

Obzirom pak na navedeno s početka napisa, posebno je zanimljivo 4. poglavlje knjige pod naslovom “Kada dođe do krize” (u srpskom izdanju od stranice 83 do stranice 113), koje internetski magazin Kameleon u nastavcima prenosi u cjelosti (uz iznimku pojedinih pravnih i drugih savjeta koji se zbog drugačijeg zakonadavstva i prilika ne mogu primijeniti u Hrvatskoj). 

Kada dođe do krize

Spor u tijeku

Jednosatni televizijski dokumentarac, “DTP: Cijepni rulet”, prikazan je javnosti 1982. godine. Dokumentarac je prikazao djecu kojoj je mozak trajno oštećen nakon primanja DTP cjepiva. Njihova mala tjela bila su iskrivljena. Očajni roditelji stajali su u blizini.

“Brojna djeca su doživjela užasne i trajne sporedne učinke primanjem ovog cjepiva.” (Lea Thompson, reporter istraživač, tv show Today, 20. travnja 1982.)

Međutim, tijekom snimanja televizijskog dokumentarca intervjuirani su i službenici koji su dali uobičajene izjave navodeći značaj cijepljenja: “Koristi cjepiva, po mojem sudu, daleko nadilaze rizike.” (Edward Mortimer, M.D., iz American Academy of Pediatrics. Ibid.)

“Daleko više se može dobiti cijepljenjem djece trenutno postojećim cjepivima s njihovim ograničenjima, nego dozvoljavanjem našoj djeci da budu izložena pertusisu.” (John Robbins, Food and Drug Administration, Bureau of Biologics. Ibid.)

Međutim, na drugom mjestu tijekom istog dokumentarnog filma, dr. Robbins iznosi sljedeću upečatljivu izjavu: “Mislim da kada biste vi kao roditelj doveli svoje dijete kod liječnika da primi DTP cjepivo, a liječnik bi vam rekao “Pa, moram vam reći da neka djeca koja dobivaju ovo cjepivo dobivaju oštećenje mozga, nema sumnje kakva bi vaša reakcija bila. Kao odgovoran roditelj rekli biste, ne želimo to cjepivo.” (Ibid.)

Graham S. Wilson, M.D., je znao puno o pitanju cijepljenja, pošto je ranije bio direktor Britanske laboratorijske službe javnog zdravlja. Rekao je sljedeće:

“Rizici koji prate upotrebu cjepiva i seruma nisu ispravno shvaćeni koliko bi trebalo. Zaista, naše znanje o njima je još uvijek previše malo i nepotpuno znanje koje imamo je slabo rašireno… Pokojni dr. J. Hutchinson iz (britanskog) ministarstva zdravlja sakupio je zapise o fatalnim imunološkim nesrećama tijekom ratnih godina i bio je dovoljno ljubazan da nam ih pokaže. Bili smo iznenađeni saznavši za veliki broj osoba u civilnim i vojnim populacijama koje su umrle očigledno kao rezultat pokušane imunizacije protiv neke od bolesti. Međutim, samo nekolicina ovakvih slučajeva se spominje u medicinskim časopisima.

Kada se uzme u obzir da su zapisi dr. Hutchinsona obuhvaćali samo četiri ili pet godina i bili ograničeni na Britaniju i da se u drugim zemljama u Europi, Aziji, Africi, Americi i Australiji vjerojatno odigravao isti razmjer nesreća – i da se takve nesreće događaju 60 ili 70 godina – uviđamo da je samo mali dio nesreća opisan u svjetskoj medicinskoj literaturi.” (Sir. S. G. Graham, M.D., navedeno u The Hazards od Immunizations, 1967.)

Australski časopis (The Age, 12. travnja 1975.) intervjuirao je dr. Ronalda Pennya, izvanrednog profesora medicine pri bolnici St. Vincent u Sidneyu. U intervjuu, Penny je naveo da cijepljenje rodovito povrjeđuje ili ubija djecu, i da su najvjerojatnije u pitanju djeca koja su imala nedostatke imunološkog sustava.

Po dr. Pennyu, cjepiva protiv malih boginja, rubeole i poliomijelitisa su najopasnija jer sadrže “žive” viruse. On je objasnio da se u cjepivima nalaze oslabljeni virusi, ali kada se ubrizgaju u osobu sa slabim imunološkim sustavom, opasne su koliko i snažan skup klica ubrizgan u zdravu osobu.

Po Sir Grahamu Wilsonu, bivšem direktoru Laboratorijske službe zdravstvene zaštite Engleske, sve što treba da biste dobili bolest od cjepiva – je da se dovoljno iscrpite prije nego što primite cjepivo:

“Kada se cjepivo ubrizga u tkiva tijekom razdoblja inkubacije bolesti ili tijekom doba latentne infekcije, može dovesti do akutnog napada bolesti. To jest, inkubacijsko razdoblje je skraćeno, ili je latentna infekcija koja možda ne bi dovela do bolesti pretvorena u klinički napad. Dvije bolesti kod kojih je ovaj tako zvani provokativni učinak najviše istraživan su tifusna groznica i poliomijelitis, ali postoje dokazi koji pokazuju da može djelovati i kod drugih bolesti kao što su tuberkuloza ili rikecijske infekcije.

Brojnim činiteljima kao što su izlaganje hladnoći i vlagi, prekomjerni zamor, pretjerivanja u različitim stvarima i određenim kemoterapijskim agensima, također se pripisuje slična uloga smanjenja otpornosti domaćina na uzročnu bakteriju ili virus koji je u pitanju. Izgleda da određena cjepiva imaju sličan učinak, iako je vjerojatno on posebniji.” (Sir Graham Wilson, M.D., The Hazards of Health, 1967.)

Rezultat, po Sir Wilsonu, predstavlja “izazvanu bolest” – bolest koju ste dobili iz cjepiva koje je ubrizgano kako bi sprječilo da je dobijete! U pismu časopisu British Medical Journal, Rosemary Fox, tajnik udruženja Roditelji djece oštećene cjepivima (Parents od Vaccine Damaged Children), rekla je sljedeće:

“Prije dvije godine smo počeli od roditelja sakupljati detalje o ozbiljnim reakcijama, koje su se javile kod njihove djece kao posljedica različitih cjepiva. U 65% slučajeva koje smo sakupili, reakcije su usljedile nakon “trojnog” cjepiva (difterija – tetanus – pertusis). Ukupan broj djece iz ove grupe do danas iznosi 182; sva su doživjela ozbiljno oštećenje mozga, neka su i paralizirana, a 5 je umrlo tijekom posljednjih 18 mjeseci. Približno 605 reakcija (jake konvulzije, intenzivno vrištanje, kolaps…) javilo se u roku od 24 sata nakon cijepljenja, 80% u roku od 3 dana, a sve u roku od 12 dana. Tijekom razdoblja 1969-1974., kada su zabilježena 64 smrtna slučaja od hripavca, 56 slučejeva ozbiljnog oštećenja mozga uslijedilo je nakon cijepljenja.

Ovi primjeri su upućivani DHSS-u (Britanskom ministarstvu za zdravlje i socijalna pitanja) tijekom protekle dvije godine. Kako su se brojke postepeno povećavale i kako smo saznali da postoje sumnje u sigurnost cjepiva protiv hripavca, pitali smo DHSS da li su cjepiva koja su sada u upotrebi dostupna… Međutim, ministarstvo ustraje da je učestalost ozbiljnih reakcija na cjepiva protiv hripavca mala i navodi da trenutno nisu planirali proučiti naše slučajeve.” (Rosemary Fox, pismo časopisu British Medical Journal, 21. veljače 1976.)

Plan koji se trenutno razmatra u SAD-u je da federalna vlada financira davanje cjepiva širokog učinka za svako dijete u zemlji. Primanje injekcija će, naravno, biti obavezno. Na forumu Američke akademije pedijatara (AAP) iz 1982. jedan zabrinuti član se zalagao za usvajanje sljedeće rezolucije: “AAP (će) učiniti dostupnim u jasnom, sažetom obliku informacije koje bi roditelj želio znati o koristima i rizicima rutinskog cijepljenja, rizicima od bolesti protiv kojih se daju cjepiva i učestalosti čestih štetnih reakcija na cjepiva.” (Resolution presented to American Academy of Pediatrics, 1982. Forum)

Nakon pažljivog razmatranja, rezolucija je odbijena. Prema tome, roditeljima se i dalje ne govori o rizicima cijepljenja.

“Na rođenju Margaret Ann, jedine kćerke Donalda V. Gudinga iz Beasleya u Essexu u Engleskoj, liječnik ju je proglasio savršenom bebom. Ovo lijepo i zdravo novorođenče cijepljeno je s 4 mjeseca. Prve dvije injekcije nisu se primile, tako da je dana treća, nakon čega se u roku od 5 dana razvila upala mozga. Odvedena je u bolnicu gdje je ostala više tjedana. S 13 mjeseci bila je slijepa i nije mogla naučiti hodati. Razvila je i digestivne poremećaje i konvulzije.” (E. Mc Bean, The Poisoned Needle, p. 78.)

Ističe se činjenica – jasno i glasno – da cijepljenje ne radi ništa na smanjenju bolesti. Po 2. dijelu godišnjeg izdanja svjetske zdravstvene statistike (World Health Statistics Annual) za 1973-1974. infektivne bolesti su bile u stabilnom padu u većini razvijenih zemalja bez obzira na postotak sprovedenog cijepljenja u tim zemljama. Izgleda da je opće poboljšanje sanitarnih uvjeta u velikoj mjeri odgovorno za sprječavanje “infektivnih” bolesti.

“Biolog Rene Dubos je rekao da je do poboljšanja došlo zbog boljih sanitarnih uvjeta i pitke vode. Drugi znanstvenici su rekli da je razlog poboljšanja osobna higijena, bolja dostupnost hrane i prehrana svježim voćem i povrćem (navodi iz, između ostalog, W. J. Mc Cormick, M.D., The Changing Incidence and Mortality of Infectious Disease in Relation to Changed Trends in Nutrition, Medical Record, rujan 1947.). Dr. Jonathan Miller vjeruje da je stopa smrtnosti smanjena zbog prehrane, poboljšane prozračnosti domova i sustava otpadnih voda (intervju iz Dick Cavett Show, 4. veljač3 1981.). Ipak, usprkos ovih činjenica, ono što sliči na masovno prikrivanje činjenica i dalje se nastavlja. Zašto onda čarolija cijepljenja i dalje opstaje? Odgovor moramo potražiti u ekonomiji – u industriji cjepiva vrijednoj milijarde dolara.” (Cosh Asher, Bacteria, Inc., 1949., p 42).

Bilo koji posao koji nadzire tako velike količine novca u stanju je utjecati na zakonodavstvo – kako bi zaštitio svoju prodaju. Dr. Milton Silverman, farmaceut s Univerziteta u Kaliforniji, rekao je da zarada farmaceutske industrije “sada iznosi na desetine milijardi dolara godišnje” (navedeno u televizijskom dokumentarcu “Pesticides and Pills”, na državnoj televiziji, u jesen 1981.).

Dr. Glen Dettman i dr. Archie Kalokerinos su u Australiji i predobro vijedjeli strašne rezultate koji se godinu za godinom javljaju nakon cijepljenja. Zbog toga su se udružili i započeli nacionalnu kampanju za zaustavljanje cijepljenja. Pojavili su se u televizijskim i radijskim emisijama, pisali članke, davali intervjue i napisali knjigu. Rekli su sljedeće:

“Čak je i Svjetska zdravstvena organizacija priznala da je najbolje cjepivo protiv općih infektivnih bolesti odgovarajuća prehrana. Usprkos tome, savršeno jasno su nam rekli da i dalje namjeravaju promicati masovne kampanje cijepljenja. Da li ovo možemo shvatiti kao priznanje da ne možemo ili ne želimo osigurati odgovarajuću prehranu? Izgleda da je vjerojatniji razlog da nema dobiti za farmaceutske kompanije u odgovarajućoj prehrani.” (A. Kalokerinos and G. Dettman, “A Supportive Submission”. The Dangers of Immunization, Biological Research Institute, Australija, 1979., p 68.)

“Rašireno cijepljenje, korištenjem novih poboljšanih cjepiva… će po procjeni spriječiti smrt 5 milijuna djece godišnje i invalidnost još 5 milijuna djece od 6 glavnih bolesti za koje postoje cjepiva.” (James Grane, izvršni direktor UNICEF-a, A Shift in the Wind, 18. svibnja 1984., p 7.)

“Većina istraživača smatra da bilo koja osoba koja umre u roku od 15 minuta do jednog dana nakon primanja cjepiva možda pati od osobne osjetljivosti, alergije na cjepivo koja nije u vezi s “mrtvim” virusom koji se nalazi u njemu.” (Službena izjava u vezi cjepiva protiv svinjske gripe, navedeno u Let’s Live, prosinaca 1976., p. 58.)

Časopis British Medical Journal je napomenuo da multipla skleroza može biti izazvana nekim od sedam različitih cjepiva!

“Njemački autori su opisali moguće izazivanje multiple skleroze… cijepljenjem protiv boginja, tifusne groznice, tetanusa, poliomijelitisa i tuberkuloze, kao i nakon ubrizgavanja cjepiva protiv difterije. Zintchenko je 1965. naveo 12 slučajeva kod kojih je multipla skleroza prvi puta postala vidljiva nakon cijepljenja protiv bjesnila.” (British Medical Journal, 22. listopada 1967.)

U stvari, programi masovnog cijepljenja nisu medicinski etički: “Postojeći programi masovnog cijepljenja predstavljaju dva velika otklona od etike i ustaljenog medicinskog postupanja:

a) Programi cijepljenja su u suprotnosti s dugom tradicijom da sve tretmane treba individualizirati, naročito kada se radi s tvarima koje mogu izazvati štetne sporedne učinke.

b) Primanje cjepiva je proglašeno obaveznim.”

(Harold E. Buttram, M.D., and John C. Hoffman, Vaccinations and Immune Mulfunction, 1987., p. 45.)

Masovna cijepljenja su također bitna za sadašnji uspjeh u cijepljenju ljudi, a ne u savladavanju bolesti. Bez prinude, cijepljenje bi nestalo.

“Načelo obaveznog masovnog primanja lijekova predstavlja ustanovljenu i prihvaćenu činjenicu u američkom društvu. Njegova osnova se oslanja na programe prinudnog masovnog cijepljenja koji se sa sve većom strogošću nameću širom zemlje. Prinudno sprovođenje ovih programa se odigrava u različitim oblastima našeg društva, ali je njegov prvenstven utjecaj na našu djecu, od koje se zahtjeva da prime niz cjepiva prije prihvaćanja i prijema u školu, čije je pohađanje obavezno.” (Ibid.)

“Pitanje je zašto se problem djece oštećene cjepivima potiskuje – ako ne predstavlja problem, zašto mi u Australiji imamo Udruženje za prevenciju povreda kod djece izazvanih cjepivima, i u Britaniji Udruženje roditelja djece povrijeđene cjepivima?” (Editorial, Australasian Nurses Journal, lipanj 1978.)

“Najbolje cjepivo protiv uobičajenih infektivnih bolesti je odgovarajuća prehrana.” (Izjava World Health Organization, navedeno u H.E. Buttram, M.D.; J.C. Hoffman, Ph.D.; The Immunization Trio, p. 10.)

“Djeca, koja su se otimala i vrištala, su oduzimana od roditelja i davano im je cjepivo protiv boginja.” (“Opposing Compulsory Immunizations”, Health Freedom News, travanj 1985., p. 21)

“Nema cjepiva, nema škole. Učenici koji ne mogu dokazati da su cijepljeni protiv zaraznih dječjih bolest ne trebaju očekivati da će biti primljeni u školu u ponedjeljak.” (Lisa Hogberg, “No Shots, No School”, Virginia Beach Beacon, kolovoz 1983.)

“Moje ime je Ann Andrex. Iz Mount Rainiera sam, u Merylandu, i ne pripadam nijednoj prisutnoj grupi. Roditelj sam dvogodišnjeg djeteta i uskoro očekujem još jedno. Moje dvogodišnje dijete je primilo sva zakonski obavezna cjepiva da bi bilo primljeno u vrtić, ali smatram da je pogrešno prisiljavati roditelje da im se djeca cijepe kako bi pohađala školu. Postoji previše nepoznatih stvari o opasnostima od učinaka cijepljenja u usporedbi s opasnošću od dobivanja i patnje od različitih bolesti, naročito u slučaju hripavca, i također je pogrešno zakonski nemetati cijepljenje kada nema zakonski obaveznih programa praćenja učinaka cijepljenja koje bi sprovodili privatni i državni liječnici.

Informacije o bolestima i cijepljenjima moraju biti lako dostupne kako bi roditelji mogli donesti odluke na osnovu informacija. Umjesto naučnih istraživanja i statistika danas su roditeljima nametnute zakonske obaveze koje nisu zasnovane ni na kakvim potkrijepljenim informacijama na osnovu kojih bi roditelji mogli zasnovati osobne odluke o budućem zdravlju svojeg djeteta i zdravstvenim rizicima, i samo sam željela – možda ovdje nije mjesto za to, ali sam željela to da kažem.” (Ann Andrex, Open Meeting on Pertussis and Pertussis Vaccinec, Rockville, MD, 26. travanj 1983.)

Građani u toj državi mogu ujediniti svoje napore kako bi se borili protiv obaveznog cijepljenja. U Wisconsinu su upravo to i učinili. Ljudi su osnovali udruženje Građani za slobodan izbor o cijepljenju (Citizens for Free Choise in Immunization) i radili dok 1980. nisu izmjenili zakon države Wisconsin koji govori o izuzeću od obaveznog cijepljenja. U njega su uveli izjavu da osobe koje se protive cijepljenju mogu izabrati da ga ne prihvate, za sebe i za svoju djecu. Ove izmjenjene uredbe su unesene u zakon Wisconsina 7. svibnja 1980. godine (1979. Wisconsin Assembly Bill 767), i sada se mogu naći u okviru zakona države Wisconsin (Section 140.05(16)).

“Pošto je Bog predao dobrobit djece u ruke roditelja ili staratelja, samo su oni ti koji trebaju imati pravo da donesu konačnu odluku, pošto su oni ti koji moraju preuzeti punu odgovornost za posljedice.” (Gerald E. Poesnecker, N.D., D.C., “No Shots, No School?”, For You, naturaly, siječanj 1983.)

“Čak i u onim državama (koje zahtjevaju obavezno cijepljenje), često možete uvjeriti svog pedijatra da izbaci pertusisnu komponentu iz DTP cjepiva. Ovo cjepivo predstavlja predmet tako velikog spora da mnogi liječnici postaju živčani u pogledu njegove primjene, plašeći se tužbi za nesavjesno liječenje. I trebaju biti živčani, jer je u jednom slučaju u Chichagu dijete oštećeno cjepivom protiv hripavca primilo 5,5 milijuna dolara u okviru pogodbe.” (Robert Mendelsohn, How to Raise a Healthy Child, p. 210.)

Da li su cjepiva obavezna?

Prijedlog zakona o obaveznom cijepljenju je 1962. predstavljen Kongresu, i po njemu bi, ako bi bio usvojen, svaka osoba u SAD-u morala biti cijepljena.

“Teško je uvjeriti javnnost da je nešto dobro. Zbog toga je najbolji način za uvođenje novog programa odlučiti što je najbolja odluka i nakon toga je ne dovoditi u pitanje, niti iznositi sumnje u javnosti ili izložiti javnost otvorenom razgovoru o problemima.” (Paul Meier, M.D., govoreći na sjednici na kongresnom saslušanju o Intenzivnim programima imunizacije, 1962.)

Međutim, zakon o obaveznom cijepljenju je osporen naporima grupa kao što su Nacionalna zdravstvena federacija, Kršćanski znanstvenici, Prirodni higijeničari i drugi. Zbog toga su se farmaceuti i bliske im organizacije, riješene da prodaju cjepiva u velikim količinama, usmjerile na donošenje zakona o obaveznom cijepljenju u pojedinačnim saveznim državama.

Trenutno sve države u SAD-u imaju neki oblik zakona o obaveznom cijepljenju, kojim se zahtjeva od djece da budu cijepljena protiv određenih dječjih bolesti: difterija, pertusis, tetanus, male boginje, zaušnjaci, rubeola i polio. Ako se ne podredite zakonu vaše dijete možda neće biti primljeno u školu i možete biti izloženi krivičnim kaznama.

Posljednjih godina vlada trend strožeg sprovođenja programa cijepljenja djece u školama. Zakonodavstvo je u svih 50 država doneslo zakone kojima se zahtjeva cijepljenje za primjem u školu, iako većina država uključuje i mogućnosti za izuzeće.

Na primjer, u Virginii je 1983. stupio na snagu novi stroži zakon o cijepljenju, kojim se zahtjeva da se i privatne škole i dnevni boravci podrede odredbama zakona, kao i provjera točnih datuma cijepljenja. Svakom direktoru škole je rečeno da će biti kažnjen s 10.000 dolara ako primi čak i samo jednog učenika bez dokumentacije o cijepljenju.

Sve više i više sveučilišta zahtjeva od novih učenika da budu potpuno cijepljeni prije prijema. Savezna vlada je 1991. razmišljala o dodavanju zahtjeva o cijepljenju za svakog tko se prijavi za socijalnu pomoć ili markice za hranu (New York Times, 17. ožujka 1991.)

Međutim, najoštrija bitka se vodi na razini osnovne škole. Liječnici, škole i mjesne i državne zdravstvene ustanove govore roditeljima da državni zakoni i školske uredbe u potpunosti zahtjevaju da se djeca cijepe kako bi bila primljena u školu. Tijekom postupka, ovi autoriteti navode na jasan utisak da je cijepljenje obavezno i da nema izuzetaka. Zašto bitka? Roditelji uviđaju da su njihova djeca mlada i da nemaju snagu 20-godišnjaka. Možda su i nešto načuli o činjenici da se u nekim cjepivima nalaze živi virusi. Zbog toga pokušavaju izbjeći cijepljenje. Pa ipak, na njhovu zabrinutost se odgovara prijetnjama sudskim tužbama i oduzimanjem djece.

Međutim, da li je točno da je cijepljenje obaveza “bez izuzetaka”? U stvarnosti, svaka savezna država osigurava mogućnost kojom se roditeljima dopušta da odbiju cjepiva na osnovu jednog ili više sljedećih razloga: medicinskog, religioznog, osobnog, roditeljskog protivljenja…

“Zakonski zahtjevi u vezi cijepljenja različiti su od države do države. Svih 50 država imaju zakone o obaveznom cijepljenju, iako se posebni zahtjevi razlikuju. To znači da će roditelji koji odluče da ne daju cjepiva svojoj djeci morati tražiti zakonsko izuzeće. U svih 50 država također postoji medicinsko izuzeće.” (Randall Neustaedter, The Immunization Decision, 1990., p. 20.)

( *) Knjiga “Vakcine” dostupna je u PDF izdanju na sajtu ivonazivkovic.net.

** Drugi dio poglavlja “Kada dođe do krize” iz knjige Vencea Ferrella “Kriza cijepljenja”.