Vence Ferrell: “Kriza cijepljenja” (2.)

U Hrvatskoj je probuđen pokret roditelja koji traže da cijepljenje i u našoj zemlji postane neobavezno, po uzoru na brojne zemlje razvijenog Zapada. Protivnici takve slobode izbora u Hrvatskoj, koji time niječu jedno od osnovnih ljudskih prava, često olako navode primjer Sjedinjenih američkih država kao zemlje u kojoj je cijepljenje – obavezno. Premda je to točno, “zaboravljaju” napomenuti da u većini saveznih država SAD-a roditelji mogu dobiti izuzeće od cijepljenja na osnovu zdravstvenih i vjerskih razloga, kao i prigovora savjesti. Na to ukazuje Vence Ferrell u knjizi “Kriza cijepljenja”, kroz poučnu priču zanosvanu na činjenicama koja se posve može preslikati na današnje stanje u Hrvatskoj.

Za razliku od SAD-a, izuzeće od cijepljenja u Hrvatskoj uspijeva dobiti tek dio roditelja i to isključivo na osnovu teških kontraindikacija na ranije(a) cijepljenje(a) djeteta. Ostali razlozi za necijepljenje u Hrvatskoj se (još) ne priznaju, već se dapače takvi roditelji kažnjavaju novčano i upućuju na razgovore u Centar za socijalnu skrb zbog “sumnje u zanemarivanje djeteta”, pri čemu mnogi proživljavaju brojne neugodnosti i bivaju “obilježeni”.

Sve što proživljavaju roditelji djece u Hrvatskoj (ali i u Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori) koji u sve većem broju traže da cijepljenje postane neobavezno, prije više desetljeća doživljavali su roditelji u demokratski i gospodarski razvijenim zemljama Europe, ali primjerice i u američkim saveznim državama u kojima postoji pravo na izuzeće od cijepljenja, a na što ukazuje i knjiga Vencea Ferrella “The Vaccination Crisis” (“Kriza cijepljenja”), izvorno objavljena u SAD-u 1993., a pod naslovom “Vakcine – novi genocid” i u Beogradu 2008. godine, u izdanju nakladnika Metaphysica (PDF *).

Riječ je o knjizi posvećenoj cjepivima i cijepljenju, s različitih gledišta – od svrhovitosti njihove sveopće primjene do neučinkovitosti procijepljivanja naspram “prirodnih cjepiva” u vidu dojenja majčinim mlijekom, odrastanja ispunjenog ljubavlju, vegetarijanske prehrane, redovitog vježbanja, čistog okoliša…

Obzirom pak na navedeno s početka napisa, posebno je zanimljivo 4. poglavlje knjige pod naslovom “Kada dođe do krize” (u srpskom izdanju od stranice 83 do stranice 113), koje internetski magazin Kameleon u nastavcima prenosi u cjelosti (uz iznimku pojedinih pravnih i drugih savjeta koji se zbog drugačijeg zakonadavstva i prilika ne mogu primijeniti u Hrvatskoj). 

Tipovi izuzeća

Svih 50 saveznih država SAD-a osigurava mogućnost medicinskog izuzeća. Sve države, osim Zapadne Virginije i Mississippija sadrže zakonska izuzeća od cijepljenja na osnovu roditeljskih religijskih uvjerenja. Dvadeset i dvije države sadrže mogućnost o izuzeću na osnovu osobnog ili filozofskog uvjerenja – više o tome kasnije.

Djeci ne može biti osporen prijem u državne škole ako su roditelji dobili zakonsko izuzeće. (Privatne škole imaju mogućnost da postave vlastite uvjete za prijem. Dnevni boravci, vrtići i privatne osnovne škole mogu odbiti prijem bilo kojeg djeteta iz bilo kojeg razloga koji odaberu. Pa ipak, iako ne moraju, većina njih slijedi preporuke zdravstvenih ustanova u svojim saveznim državama.)

“Odbijanje prijema djeteta na osnovu “neodgovarajućeg” cijepljenja može povući zakonsku odgovornost za privatnu školu u državi u kojoj postoji religiozno ili filozofsko izuzeće. To jest, roditelji mogu izvesti školu pred sud.” (Randall Neustaedter, The Immunization Decision, 1990., p 21.)

Odakle roditelji da počnu, kada se suoče s takvom situacijom? Prva stvar koju treba učiniti je pročitati zakon. Naročito što piše u zakonu o obaveznom cijepljenju u vašoj državi. (Za informacije o tome kako doći do ovih podataka vidjeti “Izvore informacija”, kasnije u ovom poglavlju.)

Većina država omogućava medicinska i religijska izuzeća. Neka uključuju i izuzeća na osnovu osobnog uvjerenja.

1. Za medicinsko izuzeće morate osigurati zdravstvene razloge zašto ne treba cijepiti vas ili vaše dijete. Dijete može biti oslobođeno ako roditelji mogu osigurati pisanu izjavu ili uvjerenje od liječnika s licencom u toj državi, gdje se navodi da bi cjepivo bilo štetno za zdravlje djeteta. Međutim, liječnici se obično plaše suradnje da ne bi imali problema s odborom za licence u svojoj državi. Zbog toga se takve izjave ne daju često.

U tom pismu je obično neophodno navesti razlog za traženo uvjerenje i vremensko razdoblje tijekom kojeg će vrijediti. Mnogi zakoni ograničavaju sva takva pisma na jednu školsku godinu; i moraju biti obnovljena svake jeseni.

Postoje dva medicinska razloga koja su, na medicinskim osnovama, ponajviše pravovaljana: 1. “Strah od alergijske reakcije kod osjetljivog djeteta”; 2. “Sprječavanje mogućeg oštećenja zbog oslabljenog imunološkog sustava”. Oba se mogu javiti kod djeteta koje je cijepljeno; i pošto nitko osim liječnika i roditelja neće biti smatran odgovornim za takve posljedice, njihova je odgovornost da zaštite dijete.

Neke države zahtjevaju da pismo potpiše doktor medicine, ali ako je ljubazno i pravilno napisano, neki dopuštaju i pismo za oslobađanje od kiropraktičara.

Prema tome, iako su medicinska izuzeća prihvatljiva, kada se napišu tako da odgovaraju zakonu svake države, obično se moraju svake godine obnavljati. To predstavlja glavni nedostatak medicinskog izuzeća, čak i kada se može dobiti.

2. Religijsko izuzeće je općenito bolje od medicinskog. Međutim, obično nije dovoljno samo navesti da ste religiozni ili da imate osobna religiozna uvjerenja. Morate pokazati dokaze da ste član crkve koja ne vjeruje u cijepljenje. Nema puno takvih crkava. (Jedina priznata denominacija koja se u SAD-u pravno protivi cijepljenju je Crkva kršćanske nauke. Oni su prije više godina iznijeli problem na sud i dobili pravnu osnovu za izuzeće. Druge denominacije su mogle učiniti isto, ali nisu.)

U nekim državama, roditelj ili staratelj mora samo potpisati izjavu u kojoj se navodi da je cijepljenje u suprotnosti s religijskim uvjerenjima roditelja (ili djeteta), kako bi se prihvatila za religijsko izuzeće. U drugim državama je potrebno službeno pismo od crkvenog službenika prije oslobađanja. A u nekim državama je potrebno predočiti samo ovjereno pismo u kojem se navodi da se osoba drži religioznih načela koja smatraju da je cijepljenje u suprotnosti s Božjim zakonima.

“Nedavni sudski presedani su uspostavili načelo da religiozno uvjerenje može biti osobno, i da roditelji ne moraju biti povezani s religijskim ustanovama koje se protive cijepljenju.” (Randall Neustaedter, The Immunization Decision, 1990., p. 20.)

3. Treća mogućnost za izuzeće je oslobađanje na osnovu osobnog uvjerenja. osobno ste uvjereni da vas ili vaše voljene ne treba cijepiti. Ovo je, očigledno, daleko bolje izuzeće, i ono koje sud lakše prihvaća. Ako u vašoj državi postoji mogućnost oslobađanja na osnovu osobnog uvjerenja, jednostavno napišite da je cijepljenje u suprotnosti s vašim uvjerenjem.

Dvadeset i dvije države je 1990-ih godina uključivalo mogućnost oslobođenja na osnovu “savjesti, roditeljskog protivljenja, osobnog uvjerenja, filozofskog ili drugog protivljenja”. Te države su Arizona, California (Kalifornija), Colorado (Kolorado), Idaho (Ajdaho), Indiana (Indijana), Iowa (Ajova), Louisiana (Lujzijana), Maine (Mejn), Michigan (Mičigen), Minnesota (Minesota), Missouri (Mizuri), Montana, Nebraska, North Dakota (Sjeverna Dakota), Ohio (Ohajo), Oklahoma, Pennsylvania (Pensilvanija), Rhode Island (Rod Ajlend), Utah (Juta), Vermont, Washington (Vašington) i Wisconsin (Viskonsin). Međutim, moguće je da su do vremena kada pročitate ovo izvršene neke izmjene i da manje ili više država omogućava takvo izuzeće.

Po Carol Horowitz, postoji još jedna kategorija: status svjesnog prigovora. U članku za časopis objavljenom 1983. rekla je: “Moguće je da roditelji podnesu zahtjev državnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu svjednog prigovora, iako se ovaj izbor ne preporučuje ili je manje poznat. Kaže da nekoliko ljudi koje poznaje koji koriste prigovor savjesti navode da je to njihovo “Bogom dano pravo da odbijem cijepljenje svojeg djeteta”. Svaka blaža izjava je, kako kaže, pravno neprihvatljiva. Ne možete, na primjer, reći da ste pročitali 15 članaka u novinama i 8 članaka u medicinskim časopisima, ili da ste vidjeli neki dokumentarni film na televiziji. To mora biti osobno, čvrsto uvjerenje, a ne poznavanje nekih priča o štetnosti.” (Carol Horowitz, “Immunizations and Informde Consent”, Mothering, Winter 1983., p. 38.)

Prisiljavanje na pristanak

Opći obrazac je da okružni ili državni službenici izvrše snažan pritisak na roditelje da pristanu na propise o cijepljenju što je prije moguće. Prijeti im se sudskom tužbom i oduzimanjem djece. Kod roditelja izazivaju paniku. Međutim, autoriteti su u vlastitom stanju panike. Moraju primoravati neposlušnu obitelj da prihvati pravi put, da drugi ne bi slijedili njihov primjer. Širom zemlje postoje djeca oštećena cijepljenjem i samo čvrstom rukom i taktikom policijskih zemalja država može održavati svoje “obavezne zakone o cijepljenju”.

“Drugi roditelji su možda zabrinuti za učinke cjepiva na svoje dijete, ali su (i dalje) zabrinuti da će, ako dovoljno ljudi izbjegne cjepivo, bolesti početi ponovno da se javljaju. Cjepiva možda imaju ozbiljne sporedne učinke, ali ako odbijem da moje dijete primi cjepivo onda kampanja cijepljenja neće uspjeti za opću populaciju. Međutim, ovo je filozofija žrtvovanja. Da riskiram sporedne učinke kod mog djeteta radi dobrobiti cijele zajednice. Ulozi u ovoj igri mogu biti veoma visoki ako cjepiva mogu izazvati prikriveni encefalitis. Ako je to točno, onda mijenjamo jednu bolest za drugu. Teško da se isplati žrtvovati.” (R. Neustaedter, The Immunization Decision, 1990., p. 87-88.)

Tvrdi se da roditelji “zanemaruju svoju djecu” ako ih ne cijepe. Pa ipak, postoji puno dokaza o oštećenjima izazvanim cjepivima – ukazujući da zanemaruju svoju odgovornost pri dopuštanju da im djeca budu cijepljena.

Drugi argument je da zajednice moraju zahtjevati da sva djeca budu cijepljena “kako bi zaštitila drugu djecu”. Pa, “druga djeca” su ona koja su cijepljena; zar nisu već “cijepljena” – potpuno zaštićena – protiv tih bolesti? Ako cjepiva pružaju imunitet, razboljeće se samo necijepljeni.