Etički imperativ za izuzeće od cijepljenja na temelju osobnih uvjerenja

Omogućavanje izuzeća od obveze cijepljenja na temelju osobnih uvjerenja moralni je i etički imperativ zbog sljedećih činjenica:

 1. Cjepivima se neopravdano pripisuje zasluga za opadanje pobolijevanja od dječjih zaraznih bolesti tijekom 20. stoljeća

Dječje zarazne bolesti opadale su tijekom 20. stoljeća, a zasluga je neopravdano pripisana cjepivima. U prosjeku 90% pada pobolijevanja dogodilo se prije uvođenja masovnog cijepljenja, dok su se neke bolesti nastavile smanjivati i bez cjepiva, a to su tifusna groznica, šarlah, skorbut i tuberkuloza. Zapravo, neke su se bolesti počele češće javljati nakon uvođenja cjepiva. Na primjer, tijekom 1962. godine na saslušanju u američkom Kongresu, dr. Bernard Greenber, Pročelnik za biostatistiku Univerziteta Sjeverne Karoline za javno zdravstvo, dokazao je da se pojavnost slučajeva polija nakon uvođenja cijepljenja povećala za 50% u 1957-58 te za 80% u 1958-59, a da je Zavod za javno zdravstvo namjerno manipulirao statistikom kako bi se dobio suprotni dojam. Za to vrijeme broj slučajeva polija smanjio se u zemljama koje nisu uvele cjepivo. Stoga pad pobolijevanja od zaraznih bolesti nikako ne ide u prilog nametanju obveznog cijepljenja.

2. Nema pouzdane procjene odnosa štete i koristi od cjepiva

a) Kao prvo, nemamo precizne podatke o smrtnosti od bolesti. Na primjer, kod nedavnog slučaja pandemije H1N1, američki Centar za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC) izvijestio je da je laboratorijski potvrđeno 2117 slučajeva gripe, svinjske i sezonske, za 2009-2010. Međutim, CDC je procijenio da je samo od svinjske gripe umrlo između 8870 do 18300 osoba. Nasuprot tome, Flu Tracker (agencija za praćenje gripe) procijenila je samo 4642 fatalna slučaja svinjske gripe u SAD-u. I povijesno gledano, bilježenje smrti od bolesti je diskutabilno. Na primjer, 1974. godine CDC je ustanovio da ima 36 slučaja ospica u Georgiji, a istovremeno je državni ured Georgije za praćenje bolesti izvijestio o 660 slučajeva. Istina je, dakle, da imamo vrlo neprecizne, varirajuće “pretpostavke-procjene” za brojke umrlih od zaraznih bolesti. Jednostavno, ne znamo.

b) Još manje znamo o opsegu i težini oštećenja i smrti kao posljedica cijepljenja. Američki sustav za prijavu posljedica cijepljenja (VAERS) i Nacionalni program za oštećenja od cjepiva (NVICP) nedvojbeno su otkrili da cjepiva izazivaju trajne posljedice i smrt, ali su to neadekvatne mjere za utvrđivanje opsega problema. Savezna agencija za hranu (FDA) i CDC priznali su da prijavljene neželjene posljedice čine tek 1 do 10% stvarnih posljedica cjepiva. Prema bivšem članu komisije FDA, Davidu Kessleru, ta se brojka kreće i manje od 1%. Nadalje, “podaci se ne prikupljaju, i ostaje nam nepoznato utječe li cijepljenje na incidenciju većine kroničnih oboljenja, pogotovo rijetkih.” Ako postoje velike nepoznanice o tome kako cjepiva djeluju na učestalost drugih bolesti, i ako stvarni broj oštećenja od cjepiva može biti i 100 puta veći od onoga što bilježe savezne agencije, vlade imaju moralnu obvezu omogućiti informirani izbor tako što će omogućiti svjesno izuzeće od cijepljenja.

c) I dok je moguće izvući definitivne zaključke o preciznim zdravstvenmim rizicima koje nameću cjepiva, postoje još neke korelacije koje treba razmotriti. Na primjer, izvješće CIA-e, World Fact Book, iz 2009. godine navodi da je SAD na 46. mjestu po smrtnosti dojenčadi , unatoč činjenici da SAD ima najviše cjepiva na svijetu, čak dvostruko više od prosjeka 30 zapadnih zemalja. Da cjepiva zaista djeluju, onda bi SAD, kao vodeća svjetska sila koja ima najbolju medicinsku tehnologiju, imala i najmanju stopu mortaliteta dojenčadi. Umjesto toga SAD ima stopu smrtnosti dojenčadi jednaku zemljama Trećeg svijeta. SAD također ima i najvišu stopu smrtnosti djece ispod 5 godina među 30 razvijenih Zapadnih zemalja. Nedavno objavljeno medicinsko istraživanje koje je ispitivalo odnos između stope smrtnosti dojenčadi i stope vakcinacije utvrdilo je da “zemlje koje imaju u programu više cjepiva, imaju višu stopu smrtnosti dojenčadi”, upravo suprotno od onog što bismo očekivali, ako cjepiva zaista postižu ono čemu su namijenjena.

3. Uvjerenje da su necijepljene osobe prijetnja drugima je bez osnove

a) Ako cjepiva djeluju, onda necijepljene osobe ne predstavljaju nikakav rizik cijepljenima. Stoga su raširene, uporne tvrdnje da necijepljene osobe “predstavljaju rizik za ostale” bez osnove. Vjerojatno je osnova za takve tvrdnje enormna zarada od cjepiva. Iz perspektive farmaceutske industrije, svaki je čovjek, žena ili dijete na planetu potencijalni primatelj cjepiva od trenutka rođenja pa do posljednjeg daha. Farmaceutska industrija, zbog tako velikog potencijalnog tržišta, sada ima preko 330 cjepiva u pripremi ili već na tržištu, unatoč značajnom padu obolijevanja tijekom prošlog stoljeća, što bi trebalo značiti da ih je potrebno sve manje, a ne sve više. Građani bi trebali imati mogućnost svjesnog izuzeća koje bi im omogućilo da se izvuku iz ove farmaceutske ludosti.

b) Specifična je tvrdnja da je mali postotak osoba koje se nisu mogle cijepiti iz medicinskih razloga, zajedno s onim osobama kod kojih cjepivo neće biti učinkovito, u opasnosti zbog onih koji odbijaju cijepljenje iz nemedicinskih razloga. I ovo je uvjerenje bez osnove. Zasniva se na teoriji kolektivnog imuniteta, koja kaže da ako je većina populacije imuna, onda je cijela populacija zaštićena. Pretpostavka je da ako previše ljudi odabere ne cijepiti se, onda će se ugroziti kolektivni imunitet, a oni koji nisu imuni zbog medicinskih kontraindikacija ili kod kojih cjepivo ne djeluje, su u opasnosti.

Osim što je neodrživa pretpostavka da su necijepljene osobe na neki način “magneti za bolesti” koji ih privlače, ova je tvrdnja pogrešna jer je teorija kolektivnog imuniteta suštinski pobijena. Na primjer, epidemije bolesti ospica, zaušnjaka, vodenih kozica, hripavca, polija i hemofilusa influence dogodila su se u procijepljenoj populaciji. Godine 1989. CDC je izvijestio sljedeće: “Među djecom školske dobi epidemija ospica izbila je u školama gdje je stopa procijepljenosti bila veća od 98%. Obolijevalo se u svim dijelovima zemlje, čak i u onima koji godinama nisu zabilježili nijedan slučaj”. CDC je izvijestio i o slučajevima ospica u 100% cijepljenoj populaciji. Istraživanje koje je proučavalo taj fenomen donosi zaključak, “očiti paradoks je taj da kako se razina procijepljenosti diže, tako ospice postaju bolest imuniziranih osoba”. Drugim riječima, napori da se maksimizira stopa procijepljenosti možda imaju kontraproduktivni učinak. Nedavne epidemije u Californiji, New Yorku i New Jerseyju također su se dogodile unutar cijepljene populacije. Cjepiva su zapravo izazvala epidemije, poput one koja se dogodila u Nigeriji 2007. godine kad su virusi iz cjepiva mutirali. Nevjerojatno, zdravstveni službenici su rekli da je jedini lijek za to nastaviti s cijepljenjem.

c) Službene statistike za pandemiju svinjske gripe pokazuju da je u SAD-u bilo 30% cijepljenih protiv svinjske gripe, a ipak je bilo razmjerno 8 puta više oboljelih u odnosu na druge zemlje. Engleska je imala 8% cijepljene populacije, a razmjerno 2 puta više oboljelih. No Poljska, koja je odbila cjepivo za svinjsku gripu, činila je tek jednu desetinu u ukupnom broju oboljelih. Ovi podaci ukazuju na to da je imunizacija protiv svinjske gripe bila kontraproduktivna. Stoga bi građani trebali imati pojedinačno pravo da odluče je li bilo koje od ponuđenih im cjepiva odgovarajuće za njih i njihovu djecu.

4. Obveza cijepljenja uskraćuje građanima mogućnost odabira sigurnijih, jeftinijih i učinkovitijih preventivnih mjera

a) U jesen 2008. godine Kuba je koristila homeoprofilaksu da zaštiti 2.5 milijuna stanovnika Kube od leptospiroze nakon tipične tropske poplave. Učinak zaštite daleko je nadmašio konvencionalnu imunizaciju – 10 infekcija i nijedan smrtni slučaj s homeoprofilaksom naspram tisuća infekcija uz mnogo smrtnih slučajeva tijekom ranijih godina kad se rabila konvencionalna imunizacija. Trošak je bio otprilike 1/15 konvencionalne imunizacije. To je postignuto uz “punu znanstvenu verifikaciju”.

Širom svijeta, uključujući i SAD, zabilježeni su brojni uspjesi homeoprofilakse tijekom zadnjih 200 godina. Uz homeoprofilaksu gotovo da nema neželjenih učinaka; nema smrti ili invalidnosti koje se neizbježno događaju kod raširene uporabe konvencionalne imunizacije. Za one koji smatraju da je homeopatija nedokazana ili ne vjeruju da djeluje, implikacije su još dramatičnije. Ako je to zaista tako, onda je uporaba imunizacije na Kubi prije 2008. bila duboko kontraproduktivna.

b) Nedavno japansko istraživanje ustanovilo je da “vitamin D bolje nego cjepiva štiti od gripe” i stručnjaci kažu da su strahovi zbog toksičnosti neopravdani. U preglednom članku u cijenjenom Cochrane Collaborationu, 2010. godine, nezavisni međunarodni konzorcij medicinskih istraživača izdao je UPOZORENJE koje kaže da su “pouzdani podaci o cjepivima protiv gripe slabi, ali je evidentna raširena manipulacija zaključcima…”. U članku piše da “uporaba vakcina nije utjecala na smanjenje broja dana bolovanja“ te “nije imala utjecaja na bolničko liječenje ili komplikacije”. Zakonodavac bi bolje napravio da obveže građane na uporabu D vitamina nego da nameće cjepiva protiv gripe. Istovremeno, dokumentirana manipulacija rezultatima istraživanja cjepiva protiv gripe baca sumnju i na istraživanja ostalih cjepiva, a možda i općenito na pouzdanost medicinskih istraživanja. Zaista, prema pisanju Newsweeka, novi šef Centra za istraživanje prevencije Sveučilišta u Stanfordu kaže da “ljudi imaju štete ili čak umiru” zbog raširenih grešaka u medicinskim istraživanjima. Nije više dovoljno temeljiti politiku samo na zaključcima istraživanja. Moramo nadzirati metode istraživanja, podatke, izvore financiranja, potencijalni sukob interesa itd. prije nego prihvatimo te zaključke i djelujemo na temelju njih.

c) Postoje medicinski dokazi u literaturi da je vitamin C izliječio virusne infekcije učinivši tako cjepiva i njihove nepredviđene neželjene posljedice nepotrebnima, kaže Dr. Thomas e. Levy, liječnik. Vitamin C izliječio je akutni polio i akutni hepatitis, a te se bolesti greškom u modernoj medicini još uvijek smatraju “neizlječivima”. Nekorištenje terapija vitaminom C, prema dr. Levyju, otvara ozbiljna pitanja.

d) Naravno da nije namjera zakonodavca donositi zdravstvenu politiku na temelju pogrešnih informacija ili zabranjivati građanima pristup najučinkovitijima, jeftinijima i sigurnijim izborima za prevenciju bolesti. Ozbiljna pitanja vezana za pouzdanost medicinskih istraživanja cjepiva i dostupnost dokazanih alternativa konvencionalnim imunizacijama prisiljava zakonodavca da građanima dade pravo pristupa najboljoj mogućoj zdravstvenoj skrbi, što nužno podrazumijeva i svjesno izuzeće od imunizacije.

Alan_Phillips_vaccinerights.com   (izvor: vaccinerights.com)

5. Sukob interesa baca veliku sjenu sumnje na politiku cijepljenja

a) Savjetna komisija za imunizaciju (ACIP) daje preporuke za imunizaciju koje prihvaća CDC. To onda postaju preporuke CDC-a koje države ugrađuju u svoje zakone. Međutim, neki članovi komisije su u sukobu interesa: neki su uključeni u industriju cjepiva ili na neki drugi način imaju koristi od takve zdravstvene politke.

b) I u CDC-u postoje sukobi interesa. Godine 2008. Tvrtka GlaxoSmithKline zaposlila je bivšeg glavnog savjetnika iz Savezne agencije za hranu, Dana Troya kao potpredsjednika i glavnog savjetnika, čovjeka koji je bio poznat po tome “da otvoreno podržava farmaceutsku industriju”. U prosincu 2009, Julie Gerberding, liječnica, obznanila je prelazak iz CDC-a gdje je bila direktor (i promovirala cjepiva) u Merck Vaccines na mjesto predsjednika. S obzirom na ovakve i slične “rotacije”, ne možemo pretpostaviti da su preporuke i odluke saveznih agencija uvijek objektivne.

c) Sukob interesa postoji i na međunarodnoj razini. U lipnju 2010. British Medical Journal (BMJ) otkrio je postojanje ozbiljnog sukoba interesa u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji uz znanstveno neodržive distorzije informacija iz SZO vezanih za pandemiju svinjske gripe. Glavni urednik British Medical Journala objavio je: “Sadašnje vodstvo SZO moglo bi dati ostavku…Moramo stvoriti svijet u kojem će najbolji stručnjaci biti oni koji nisu pod utjecajem tržišta…”. Svjetska zdravstvena organizacija nije htjela objaviti niti jednu informaciju o sukobu interesa sve do 22. kolovoza 2010. kada je objavljeno da je pandemija prošla, a nitko u SZO nije dao ostavku.

d) Dr. Marcia Angell s Medicinskog fakulteta u Harvardu izjavila je: “Jednostano nije više moguće vjerovati mnogim kliničkim istraživanjima koja se objavljuju, ili se uzdati u poznate liječnike ili autoritativne medicinske smjernice. Nije mi drago to zaključiti, ali do takvog sam zaključka došla polako i nerado tijekom više od dvadeset godina rada na mjestu urednika časopisa New England Journal of Medicine.”.

Angell je revidirala tri knjige koje detaljno analiziraju radove tog velikog korumpiranog sustava. Uporaba off-label recepata, gotovo pola od svih propisanih recepata, piše ona – je endemska i dokazala je izvor korupcije. I sveučilišta su korumpirana: “Nedavno istraživanje otkrilo je da oko dvije trećine akademskih medicinskih centara imaju dionički udio u kompanijama koje sponzoriraju istraživanja unutar same ustanove,” i “istraživanje predstojnika katedri na medicinskim fakultetima utvrdilo je da je dvije trećine katedri dobilo sredstva od proizvođača lijekova, a tri petine predstojnika primilo je osobne uplate od tih tvrtki.”.

S obzirom da sukobi interesa postoje u saveznim i međunarodnim agencijama koje kreiraju politiku cijepljenja, države imaju moralnu i etičku obvezu pedantno kontrolirati preporuke tih agencija, a državnu imunizacijsku politiku temeljiti na svojim, nezavisnim analizama. Sve dok se to ne dogodi, te ukoliko takve analize ne nametnu nešto drugo, države imaju moralnu i etičku obvezu omogućiti građanima pravo na informirani izbor putem izuzeća od obveznog cijepljenja na temelju osobnog uvjerenja.

6. Slijepo vjerovanje farmaceutskoj industriji i saveznim agencijama potpuno je pogrešno

a) U prosincu 2009. godine Svjetska zdravstvena organizacija je objavila: “Korupcija u farmaceutskom sektoru pogađa sve karike medicinskog lanca, od istraživanja i razvoja do ditribucije i promocije.” Stoga se traži visoka razina kontrole kad se razmatraju proizvodi, tvrdnje i preporuke koje dolaze iz te industrije.

b) Farmaceutska industrija redovno je upletena u kriminalne radnje. Godine 2008. Merck je platio kaznu od 650 milijuna US dolara na temelju Zakona o lažnim tvrdnjama (False Claims Act). Godine 2009. Pfizer je platio ukupnu kaznu oko 2,3 milijarde US dolara u četvrtoj nagodbi od 2002. godine, radi ilegalnog trgovanja. U 2009. godini, Ely Lilly je ukupno platio, što u građanskim, što u kriminalnim parnicama oko 1,4 milijarde US dolara. Tvrtka GlaxoSmithKline u 2010. godini platila je otprilike 900 milijuna US dolara kazne. Tijekom proteklih 10 godina, te i druge tvrtke, među kojima TAP, Tenet Healthcare, HCA, Serono, AstraZenica, Abbott Labs, Bristol Myers squibb, SmithKline Beecham, Shering-Plough and Bayer Corporation su zbog kriminalnih radnji isplatile stotine milijuna US dolara. Farmaceutska industrija je, prema Zakonu o lažnim tvrdnjama, postala najveći varalica savezne vlade i posljednjih je godina taj problem sve veći. Važno je shvatiti da kriminalno djelovanje, po definiciji, podrazumijeva da je prekršitelj znao da postupa nezakonito. Ove su tvrtke svaki put točno znale što rade. Ne možemo znati koliko je još bilo takvih radnji koje nisu procesuirane, ali i na temelju ovih koje jesu, vidimo da je kriminalno djelovanje u farmaceutskoj industriji rutina, pretpostavljamo zato što se, u krajnjoj liniji, isplati, profitabilno je. Budući da se taj problem povećava, znamo da je u suštini vrlo vjerojatno da će se i nastaviti takvo djelovanje u budućnosti. S obzirom da je ovakav obrazac ponašanja vrlo raširen i trajan, apsolutno je ispravno, čak nužno uzeti taj činitelj u obzir kod procjene osobina ove industrije. Bit je u ovome: APSOLUTNO NI OD KOGA SE NE BI SMJELO ZAHTIJEVATI DA KORISTI PROIZVOD INDUSTRIJE KOJA JE RUTINSKI UPLETENA U KRIMINALNA DJELA.

Pravo da se kriminalcima kaže “NE” je moralni i etički imperativ.

c) Poul Thorsen, glavni koordinator brojnih istraživanja koja je financirao Centar za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC) kojima se trebalo pobiti vezu cjepiva s autizmom, 13. travnja 2011. optužen je po 13 točaka za prevaru i po 9 točaka za pranje novca. Te su se optužbe odnosile na financiranje rada kojeg je Thorsen vodio za CDC, a kojim se tvrdilo da se opovrgava veza između tiomersala u cjepivima i povećane stope autizma. Kasnije je bivša vodeća farmaceutska znanstvenica Helen Ratajczak izvijestila da “zabilježeni uzroci autizma uključuju … encefalitis nakon cijepljenja”. Drugo novije istraživanje otkrilo je da “je povećanje stope cijepljenja za samo 1% povezano s dodatnih 680 djece s autizmom”. Ako CDC može biti tako snažno zavedeno, državne vlade ne mogu slijepo ozakoniti zahtjeve za cijepljenjem zasnovane na tim preporukama.

7. Izuzeća na temelju osobnih uvjerenja pokazala su se tijekom vremena sasvim sigurna, to jest nije došlo do velikih epidemija

Trenutno 20 američkih država u kojima živi većina američkih građana, imaju mogućnost izuzeća od obaveznog cijepljenja na temelju osobnog uvjerenja. Kad bi ta izuzeća predstavljala ozbiljne probleme, takvi zakoni ili ne bi uopće bili doneseni ili bi ih se brzo povuklo. Međutim, to se nije dogodilo. Očito je da takva izuzeća nisu dovela do neželjenih posljedica u vezi stope obolijevanja od zaraznih bolesti.

Nadalje, svim američkim državama Ustav daje ovlasti nametnuti cjepiva u slučaju velike opasnosti, bez obzira na vjerska ili izuzeća iz osobnih uvjerenja, te smjestiti necijepljene osobe u karantenu. Stoga, ako bi ikad necijepljeni predstavljali ozbiljan rizik u budućnosti, država ima ovlasti djelovati onako kako smatra potrebnim da bi zaštitila građane.

8. Zdravstveni stručnjaci ne slažu se oko sigurnosti i učinkovitosti cjepiva

Sve je veći broj medicinskih stručnjaka koji progovaraju o svojim sumnjama u vezi cjepiva. Nezavisna istraživanja proturječe provakcinacijskim istraživanjima koja financira farmaceutska industrija. Stoga je pitanje treba li ili ne vlada preuzeti ulogu onog koji će odlučiti tko je od njih u pravu i nametnuti svoje mišljenje politikom “svima jednako” biračima koji se sastoje od pojedinaca s različitim potrebama. Puno bolja zdravstvena politika je ona u kojoj pojedinac ima mogućnost napraviti personaliziranu analizu odnosa štete i koristi za sebe i svoju djecu, a uz konzultacije sa svojim liječnikom. Neki možda odaberu cijepljenje, a drugi možda procijene da im rizik premašuje koristi. Koji god izbor učinili, svi bi trebali imati pravo da sami procijene, bez uplitanja države. No s obzirom da je “kolektivni imunitet” opovrgnut, nema znanstvene osnove da vlada nameće svoju volju narodu, oduzimajući prava pojedincima, jer necijepljeni ljudi ne predstavljaju značajan rizik nikome drugome.

9. Obveza cijepljenja dovodi u pitanje temeljna ljudska prava

Cijepljenje sa sobom nosi rizik trajnog oštećenja i smrti. Taj se rizik trenutno ne može niti kvantificirati niti spriječiti. U društvu u kojem je većina bolesti bila u padu prije uvođenja cijepljenja, u kojem je cjepivo dovelo do vraćanja bolesti koje su do tada počele nestajati, u kojem su se neka cjepiva pokazala kontraproduktivnima, u kojem su politika i zakoni zasnovani na opovrgnutoj teoriji kolektivnog imuniteta i u kojem politiku usmjeravaju industrije koje su rutinski uključene u prozutakonite djelatnosti i koje značajno zarađuju na temelju takve politike i zakona, takva obveza je u suprotnosti sa suštinom onoga što znači biti demokratska republika.

Međunarodna rasprava o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva nije ni blizu rješenju. Zaista, pošten i otvoren razgovor je ne samo krajnje neizbježan, nego je i vrijeme da ga se započne, ali mu se žestoko protive oni koji otvorenom, transparentnom raspravom mogu puno izgubiti – a to su oni koji zarađuju samo ako ostane “status quo”. U zavisnosti od gore navedene rasprave, te budući da su veliki ulozi i problemi, građani u slobodnom društvu trebali bi imati pravo da sami odlučuju što je u njihovom interesu. Oni koji vjeruju u cjepiva slobodno ih mogu dobiti, i ako cjepiva zaista djeluju, nemaju se zašto bojati necijepljenih. Za to vrijeme državne vlade imaju ovlasti po američkom ustavu zahtijevati da necijepljena djeca u vrijeme epidemija ostanu kod kuće, te nametnuti cjepiva ili karantenu necijepljenima u slučajevima proglašene opasnosti. Dakle, vlade se nemaju čega bojati ako jamče građanima pravo na informirani izbor. Zaista, iz svega navedenog proizlazi: vlade imaju moralni i etički imperativ omogućiti uživanje toga prava.

* Autor ovoga napisa, izvorno objavljenog 2011. pod nazivom The Moral and Ethical Imperative for Vaccine Philosophical Exemptions, Alan G. Phillips jedini je američki odvjetnik koji se specijalizirao isključivo za pravo vezano za izuzeće i odbijanje cijepljenja. Ovaj je dopis poslan zastupnicima u Zastupničkom domu i u Senatu države New Hampshire prilikom usvajanja novog zakona br. 416 kojim se traži da se u njega ubaci članak o izuzeću od obveznog cijepljenja na temelju osobnih uvjerenja.

Prijevod: Suzana Peša Vučković

Releated