Zašto su zdrava djeca u lošijem medicinsko-etičkom tretmanu od osuđenih seksualnih prijestupnika?

Svi znamo da je cijepljenje u Hrvatskoj obavezno temeljem zakona. Roditelji su dužni predati dijete nadležnom liječniku cijepitelju na cijepljenje, a liječnik je zakonski dužan ustanoviti sve moguće kontraindikacije za cijepljenje i prije same provedbe cijepljenja testirati dijete ili odraslu osobu na moguću preosjetljivost na neki od djelatnih ili pomoćnih sastojaka cjepiva, uostalom to piše u svakoj uputi o cjepivu. Prije samog cijepljenja, a nakon obavljenih navedenih postupaka, liječnik je dužan upoznati roditelja s mogućim nuspojavama cjepiva koje su navedene u uputi, a također i s činjenicom da su moguće i druge, uputom nenavedene reakcije.

Također svi znamo da se postupak cijepljenja ne obavlja na navedeni način.

Izostaje utvrđivanje kontraindikacija i isključivanje preosjetljivosti, a informirani pristanak se niti ne spominje, iako je isti zakonski zagarantiran.

Razmotrimo temu na jednom drugom primjeru.

Pri hormonskoj terapiji osuđenih seksualnih prijestupnika (silovatelja, pedofila) potrebno je zaštititi njihova ljudska prava i prije početka hormonalne terapije koja ima za cilj smanjenje razine testosterona i neprihvatljivog seksualnog ponašanja, tražiti njihov informirani pristanak. Osim ako se ne daje na dobrovoljnoj osnovi, poštujući osnovna ljudska prava seksualnog prijestupnika, hormonska terapija je kršenje tjelesnog integriteta i smatra se neetičnom. Seksualni prijestupnici imaju pravo odbiti hormonsku terapiju.

Kandidata za hormonsku terapiju potrebno je upoznati s činjenicom da terapija može uzrokovati rak prostate, poremećaje rada jetre i bubrega te smanjenje spolne želje.

Osim toga, oni moraju biti potpuno tjelesno zdravi prije početka terapije.

Baš kao i naša djeca koja pristupaju cijepljenju prema kalendaru obaveznih cijepljenja.

Nadalje, muškarci koji su podvrgnuti hormonskoj terapiji trebali bi dobiti pouzdane informacije i savjete o njezinim učincima i biti pažljivo praćeni zbog bilo kakvih komplikacija liječenja, uključujući već spomenute nuspojave, kao i umor, seksualnu disfunkciju, vrućinu i anemiju.

Postavlja se pitanje – ako populaciju osuđenih seksualnih prijestupnika štitimo tezom “primum non nocere” (lat. – prvenstveno ne škoditi), tražimo njihov informirani pristanak, pratimo učinke i nuspojave terapije – zašto taj osnovni etički princip zanemarujemo kod populacije zdrave djece koju cijepimo bez svih navedenih prava?

Gdje počinje i gdje završava teza “primum non nocere” i je li vrijedila samo za vrijeme Hipokrata? Nedavno smo imali priliku čuti bojni poklič kojim se poziva da se Hipokratova zakletva revidira upravo u tom dijelu i upravo radi teme obaveznog cijepljenja (ne bi li se ono što prisilnije provodilo).

Na koji način biramo populaciju od koje ćemo tražiti informirani pristanak? Odnosno onu kojoj ćemo to zakonsko pravo uskratiti i temeljem koje “znanosti”?

I za kraj – zašto su naša zdrava djeca u lošijem medicinsko-etičkom tretmanu od osuđenih seksualnih prijestupnika?

Izvor: Ethical and Medical Considerations of Androgen Deprivation Treatment of Sex Offenders ili isto kao PDF.