Mitovi o sigurnom i korisnom cijepljenju

Reći ću vam izravno: “Svoju djecu nisam cijepila i ne želim ih cijepiti!” Mnogi će me radi toga osuđivati. Mnogi ćete se čuditi, jer mislite da je cijepljenje učinkoviti zahvat zahvaljujući kojem smo zaštićeni od teških bolesti. “Da, a što bi bilo kad bi se sve te strašne bolesti vratile?”, reći ćete. Osobno imam sasvim drugačiji stav o tome od onog koji zastupa struka.

U zadnje vrijeme sam na svojem blogu počela objavljivati istinite priče koje mi šalju roditelji čija su djeca nakon cijepljenja pretrpjela teške posljedice. Možete ih pročitati na stranici Alenka Vindiš – cepljenje. Kroz te priče možete vidjeti drugu stranu cijepljenja, nažalost vrlo istinitu.

Kao odgovor na moje objave dobila sam neka pitanja, poput sljedećih:

“I što ako procijepljenost opadne?”

“Želite da ljudi opet počnu umirati?”

“Jeste li svjesni da vaša necijepljena djeca ugrožavaju one koji se ne smiju cijepiti?”

“Bojim se cijepiti dijete, ali što ako se razboli zato što nije cijepljeno?”

Odlučila sam zato razjasniti da pitanja. Procijenila sam da bi na sve to i na druge mitove o cijepljenju, kao što je mit da su nuspojave cijepljenja uglavnom blage i gotovo ih nema, potom o štetnim tvarima koje su sadržane u cjepivima i o tome gdje roditelj koji se dvoumi oko cijepljenja može dobiti potrebne informacije, odgovore mogla najbolje dati dr. Mateja Černič koja je 2014. godine doktorirala na Fakultetu za društvene znanosti na temu “Ideološke konstrukcije o cijepljenju”. Razotkrit će nam također, kako struka obmanjuje javnost.

Mateja Černič (fotoizvor: youtube.com)

Napisali ste knjigu Ideološke konstrukcije o cijepljenju. O čemu govori knjiga? Gdje ste prikupljali informacije za svoju knjigu?

Knjiga je znanstvena monografija koja je nastala na temelju mojega doktorata. U njoj su sustavno i podrobno analizirane prevladavajuće konstrukcije (mitovi) o cijepljenju: o učinkovitosti cjepiva, o rijetkim i blagim nuspojavama, o sigurnosti cjepiva te da su cjepiva prije stavljanja na tržište temeljito preispitana u rigoroznim znanstvenim studijama i da nad njihovom sigurnošću i pravilnošću budno bdiju regulatorni organi.

Knjiga je namijenjena svima koji se žele bolje informirati o cijepljenju te onima koji traže znanstvene dokaze jer knjiga dobro argumentira zašto navedene tvrdnje ne stoje. Prvenstveno izaziva one čitatelje koji prije čitanja nisu cijepljenju posvećivali posebnu pažnju, već su cijepljenje smatrali kao normalni i neproblematičan medicinski zahvat.

Izvori rabljeni u knjizi su znanstvena istraživanja (većinom objavljena u WoS indeksiranim publikacijama) te službene državne statistike. Ukratko, nisam koristila “alternativne” izvore ili nešto sličnoga.

Saznala sam da je kniga rasprodana pa zaključujem da postoji veliko zanimanje o drugoj strani istine o cijepljenju od one koju nam predstavlja službena medicina?

Tako je, zanimanje za “drugu stranu cijepljenja” se povećava. Razloga je više.

Jedan od najvažnijih je taj da je sve više djece ozbiljno oštećeno cjepivima. Čak i u Sloveniji. Glavninu “necjepiša” naime još uvijek čine roditelji koji su svoju djecu ranije cijepili, bili možda gorljivi zagovornici cijepljenja, vjerovali zdravstvenom sustavu no onda ih je zakačila više ili manje teška reakcija na cjepivo. I ostali su sami s bolesnim ili invalidnim djetetom.

Drugi važan razlog je da je slovenski sustav iznimno represivan (roditelji koji odbiju cijepljenje kažnjavaju se kumulativnim kaznama za svako odbijeno cijepljenje), a u zadnje vrijeme pojačao se i medijski progon roditelja koji imalo sumnjaju u cijepljenje. Roditelji koji sumnjaju u cjepiva su tako prisiljeni međusobno se povezati i educirati se jer ih u protivnom sustav potpuno pregazi. Tako dobivamo sve veću masu ljudi koja je sve bolje educirana o različitim aspektima djelovanja cjepiva i koja svoja iskustva dijeli s ostalima. Te ljude više nije moguće zadovoljiti reklamnim letcima Zavoda za javno zdravstvo, već zahtijevaju argumentirane odgovore na provjerljive činjenice. Drznuli su se sumnjati, a zdravstvo i država na njihova legitimna pitanja i sumnje odgovara novim medijskim lovom i planovima za još veću represiju. Čak i ta pretjerana medijska jednostranost u mnogima izazove sumnju i potakne ih na vlastito istraživanje.

Kada možemo očekivati novo izdanje Vaše knjige i gdje ljudi sada mogu dobiti potrebne informacije ukoliko su u nedoumici u vezi cijepljenja?

Ovisno o zanimanju – ako prikupim dovoljno prednarudžbi, napravit će se novo izdanje knjige, odnosno vjerojatno će se napraviti ažurirano izdanje. Trenutno se čini da bi knjiga mogla ponovo izaći početkom ljeta. Moguće ju je posuditi i u mnogim knjižnicama.

Pored toga iznimno puno kvalitetnih informacija o cijepljenju, zajedno s intervjuima s brojnim znanstvenicima i liječnicima moguće je naći na mrežnoj stranici Naravna imunost. Svima koje zanima tematika preporučujem čitanje spomenutih intervjua.

Kako to da ste se počeli dublje zanimati za područje? Vaš motiv? Jeste li imali kakvo osobno loše iskustvo u vezi s tim?

Ne, nisam imala nikakva loša iskustva. Na sreću, za cjepiva sam se počela zanimati dosta godina prije nego sam rodila. U to područje sam uplovila zahvaljujući svojoj kobili Daši. Kad sam ju prije 10 godina kupila, krenula sam intenzivno učiti kako joj ponuditi najbolju njegu i skrb. Tijekom te edukacije naišla sam i na cijepljenje o kojem dotad nisam imala izgrađen stav (kobilu sam 2 puta cijepila).

Kad sam se aktivno počela zanimati za temu cjepiva, tema me je jednostavno uvukla u sebe. Na cjepiva se veže toliko laži, manipulacija, prikrivanja, nepravilnosti – i sve to na razini sustava – da jednostavno zovu da ih se razotkrije i iznese u javnost.

Što mislite o tome da bi, ako padne procijepljenost, opet počele prijetiti smrtonosne bolesti?

Kakvu procijepljenost imamo sada? 95%? Ne, niti slučajno. Predstavnici zdravstva i države rado se nabacuju floskulom o “95% procijepljenosti”, a da pritom “zaboravljaju” spomenuti da se tu govori samo o 90 – 95% procijepljenosti djece, a nikako o procijepljenosti na razini cjelokupnog stanovništva.

Pojasnit ću na primjeru hripavca: po službenim podacima, zaštita, kakva god bila, koju dobijemo cijepljenjem, počinje opadati već nakon 5 godina nakon zadnje doze. Sedam godina nakon cijepljenja “zaštićenih” je još samo 46% cijepljenih pojedinaca, a nakon 10 – 15 godina ta zaštita praktično potpuno nestane. Ako to prikažemo na slovenskoj populaciji, izgleda ovako: u Sloveniji zadnju dozu cjepiva s hripavcem dobivaju djeca od 8 godina. Najkasnije do 23. godine potpuno se gubi zaštita. Odrasli od 23. godine nadalje predstavljaju 77.5% slovenske populacije. Kakva je to procijepljenost protiv hripavca u Sloveniji? U najboljem slučaju 22,5%!

I svi odrasli, uključujući i zdravstvene djelatnike koji ne obnavljaju cijepljenje protiv hripavca, su jednako “nezaštićeni” kao i potpuno necijepljena djeca. Zato je galama “o necijepljenoj djeci koja će nas sve zaraziti” kranje apsurdna.

Da priča bude još apsurdnija, jedna studija na pavijanima (Warfel et al. 2014) pokazala je da cjepivo s hripavcem ne nudi nikakvu zaštitu niti jedan mjesec nakon osnovnog cijepljenja (u tri doze). Kad su pavijane izložili zarazi, cijepljene su životinje oblijevale jednako kao i necijepljene i zarazu su prenosile dalje na druge životinje.

Što se tiče toga da će u budućnosti doći do većih izbijanja epidemija – da, to je realni scenarij. Ali za to neće biti krivo necijepljenje. Zašto će se to dogoditi lijepo objašnjavana magistra Karin Rižner u svom intervjuu na stranicama Naravna imunost (Napovedujem: nalezljive bolezni prihajajo nazaj; hrvatski prijevod Predviđam: zarazne bolesti se vraćaju).

Struka kaže da su cjepiva iskorijenila zarazne bolesti zbog kojih su ljudi nekada umirali. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Kao prvo, cjepiva nisu iskorijenila ni jednu bolest – čak i struka jedino za velike boginje tvrdi da su iskorijenjene i da je za to zaslužno cijepljenje; za ostale bolesti to ne tvrdi. Ono što obično tvrde je da su cjepiva zaslužna za bitno smanjenje smrtnosti. To nije istina. Cjepiva nisu niti najmanje zaslužna za opadanje smrtnosti zbog zaraznih bolesti. Službene državne statistike smrtnosti za zadnjih 120 – 150 godina to jako očito prikazuju. Nekoliko primjera (u knjizi su tabele sa cjelovitim podacima za Englesku & Wales, SAD i Australiju):

Cijepljenje protiv hripavca u Velikoj Britaniji uveli su pedesetih godina 20. stoljeća, a 80% procijepljenosti dosegnuli su 1972. godine. Nacionalni program cijepljenja bio je uveden 1957. Prije 1957. cijepilo se tek lokalno; stupanj procijepljenosti prije 1957. je upitan. Hripavac je bio jedna od najsmrtonosnijih dječjih bolesti, jer je prosječan stupanj smrtnosti djece prije navršene 1. godine života u Engleskoj i Walesu u razdoblju 1901-1905. bio čak 606,31 na 100.000 djece. U razdoblju prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1945-1949.) prosječan stupanj smrtnosti iznosio je 61,62 na 100.000. To znači da se već prije uvođenja cijepljenja smrtnost djece do navršene 1. godine života smanjila za 89,83%, odnosno za skoro 10 puta (9,84 puta). Ako za početnu godinu rutinskog cijepljenja uzmemo 1957. godinu, onda stupanj smrtnosti u razdoblju prije cijepljenja (1952-1956.) iznosi 14,94 na 100.000, što predstavlja 97,53% odnosno 40,5 puta smanjenje smrtnosti u usporedbi sa početnim razdobljem.

Rutinsko cijepljenje protiv ospica u Velikoj Britaniji uvedeno je 1968. godine. Ospice su uz hripavac predstavljale jednu od najsmrtonosnijih dječjih bolesti, jer je prosječan stupanj smrtnosti djece do navršene 1. godine života u Engleskoj i Walesu u razdoblju 1901-1905. iznosio 311,72 na 100.000. U razdoblju prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1963-1967.) iznosio je 2,32 na 100.000. To znači da se smrtnost u razdoblju prije rutinskog cijepljenja smanjila za 99,25% ili za 134 puta u usporedbi s početnim razdobljem.

Prosječan stupanj smrti djece do navršene 5. godine života u razdoblju 1901-1905. iznosio je 272,05 na 100.000. U razdoblju prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1963-1967.) iznosio je 1,69 na 100.000. To znači da se smrtnost u razdoblju prije rutinskog cijepljenja smanjila za 99,37% ili za 161 puta u usporedbi sa početnim razdobljem.

Baš u svih kategorija životne dobi (djeca do navršene 1. godine života, do 2., do 5., populacija) smrtnost zbog ospica pala je za više od 99%, odnosno za 125-161 puta već prije uvođenja rutinskog cijepljenja. Tvrditi ili spekulirati da je cijepljenje igralo bilo kakvu ulogu kod smanjenja smrtnosti zbog ospica, obična je laž.

Što biste savjetovali roditelju koji se dvoumi oko cijepljenja ali se i boji da bi se njegovo dijete razboljelo ako ga ne cijepi?

Neka stvarno dobro prouči tematiku. Cjepiva i bolesti mora proučiti tako dobro da točno zna zašto ne želi cijepiti svoje dijete i kako postupati kada do bolesti dođe. Napominjem da bi pravilno postupanje u slučaju zaraznih bolesti trebali proučiti i roditelji cijepljene djece, jer od tih bolesti oboljevaju i cijepljeni. Cijepiti ili ne nije odluka od danas do sutra, nego treba tematiku detaljnije proučiti.

Za prvi dio problematike, kako cjepiva djeluju, koliko su (ne)sigurna, (ne)učinkovita i (ne)ispitana roditeljima može biti od pomoći moja knjiga “Ideološke konstrukcije o cijepljenju”. Za drugi dio, kako pravilno postupati kod bolesti, može pomoći knjiga Wendy Lydall: “Djetinjstvo bez cjepiva” (Raising a Vaccine Free Child), koja je prevedena na slovenski jezik (na hrvatski, nažalost, nije, op. prev.)

Uz to treba imati na umu još nešto: cijepiti možete bilo kada. Ali “odcijepiti” ne možete nikad više, barem ne u potpunosti.

Kakvo je vaše mišljenje o tome da necijepljeni ugrožavaju populaciju koja se iz medicinskih razloga ne smije cijepiti?

Pozivanje na “one koji se ne smiju cijepiti” još je jedna od popularnih taktika kojima se pokušava opravdati zakonsko obavezno cijepljenje i sve koji sumnjaju u cjepiva ili ih odbijaju pokušavaju prikazati kao bešćutne monstrume, doslovno ubojice.

Pogledajmo za početak, koliko je takvih osoba, koje “zbog medicinskih razloga ne smiju biti cijepljene”. Službeni odgovor je: 27. Naime, do kraja 2012. godine od Ministarstva za zdravlje (u Sloveniji) bilo je izdano sveukupno 27 odluka o izuzeću od obveznog cijepljenja (izuzetak od cijepljenja je u Sloveniji moguće dobiti isključivo na osnovi zdravstvenih razloga). Je li onda etično, razumno i opravdano zahtjevati cijepljenje cijele populacije zbog 27 pojedinaca koji ne smiju biti cijepljeni? Mislim da je odgovor na to jasan.

Naravno, ozbiljno bolesnih, i djece i odraslih, u Sloveniji ima više od 27. Ali ipak, prvo, to ne mijenja činjenicu da je službeno odobrenih izuzeća od cijepljenja do kraja 2012. godine bilo tek 27. I drugo, živote ozbiljno bolesne djece i odraslih ugrožavaju već obična prehlada, gripa, upala pluća, trbušne i crijevne viroze itd., ukratko, hrpa bolesti protiv kojih se ne cijepi. Prikazivati da za takve osobe najveću ili jedinu opasnost predstavljaju npr. ospice ili hripavac, samo je populistička manipulacija.

Pored toga ozbiljno bolesne ugrožavaju i cijepljeni, i to iz dva razloga. Prvo, zato što kod cijepljenih, ako obole od dječje bolesti, najčešće tijek bolesti je asimptomatski ili s promijenjenom kliničkom slikom (otud i tvrdnje da cijepljeni “lakše prebole” bolest ako se ona razvije unatoč cijepljenju protiv nje), i drugo, zato što kod cijepljenja živim virusima može doći do prijenosa cijepnih virusa u okolinu.

U cjepivima su i škodljive tvari, nedavno sam naišla čak i na spominjanje nano čestica, koje navodno uzrokuju autoimune bolesti i možda čak mijenjaju DNK. Koji sastojci cjepiva su najsporniji i koje nuspojave uzrokuju?

Da, cjepiva sadrže mnogobrojne sastojke koji mogu uzrokovati ozbiljne negativne nuspojave, pogotovo za imunosni i živčani sustav. Takvi sastojci su npr. adjuvansi na bazi aluminija.

Taloženje aluminija u organima i tkivima uzrokuje disfunkciju i toksičnost. Aluminij također prelazi krvno-moždanu barijeru i taloži se u živčanim stanicama. Među ostalim, na organizam utječe tako, da bitno smanjuje kognitivne i psihomotoričke sposobnosti; otežava vizualno-motoričku koordinaciju i dugoročno pamćenje; snizuje stupanj i aktivnost živčanih sinapsi; oštećuje dendrite (izraslina živčanih stanica, odgovorna za preuzimanje informacija) i sinapse (spojeve među živčanim stanicama); sprječava uporabu glukoze u mozgu; mijenja osobine membrana; povećava propusnost krvno-moždane barijere; ubrzava upalu i degeneraciju motoričkih neurona i negativno utječe na još čitav niz drugih procesa u organizmu.

Među nuspojeve injiciranja adjuvansa na bazi aluminija broji se i takozvani autoumuni / upalni sindrom prouzročen adjuvansima (ASIA – autoimmune/inflammatory syndrome induced by adjuvants). Među simptome broji se i zakašnjela pojava difuzne mijalgije (jaki bolovi u mišićima), kronični umor i kognitivne disfunkcije.

Djeca u Sloveniji kod prvog cijepljenja s navršena 3 mjeseca života prime dozu aluminija od 500 mcg. To je 63 mcg – 108 mcg aluminija na 1 kg tjelesne mase. FDA (Američka agencija za hranu i lijekove) kao granicu “sigurnosti” za parenteralni unos (injiciranje) određuje 5 mcg/kg/dan. Kod cijepljenja ta je granica premašena za 13 – 21 puta. Ta djeca prime 9 – 16 puta veću dozu aluminija na 1 kg tjelesne mase, nego što bi je primio odrasli čovjek, cijepljen istim cjepivom.

Kakvo je vaše mišljenje o tome kako cijepljenje predstavlja medicina?

Svjedoci smo brojnim manipulacijama, lažima, sistematskom negiranju i prikrivanju nuspojava cijepljenja. Neke od tehnika prijevara opisala sam u gornjem tekstu (na primjer tvrdnje o 95% procijepljenosti iako to vrijedi samo za djecu i ne za cijelu populaciju, čiji postotak procijepljenosti za npr. hripavac može biti maksimalno 22,5%).

Još jedna takva tehnika prijevare je izjednačavanje oralno unesenog aluminija sa injiciranim aluminijem. “Zaboravi se” javnosti spomenuti da se farmakokinetika oralno unesenog slobodnog aluminija bitno razlikuje od farmakokinetike injiciranijh adjuvansa na bazi aluminija. Kod oralnog unošenja slobodnog aluminija u krvožilni sustav absorbira se tek 0.25% aluminija, dok se kod injiciranog absorbira skoro 100% (Tomljenović i Shaw 2011, str. 2633). To znači da se od 0.5 mg oralno unešenog slobodnog aluminija absorbira tek 0.00125 mg ili 1.25 mcg aluminija. A od 0.5 mg injiciranog aluminijevog adjuvansa absorbira se svih 0.5 mg odnosno 500 mcg aluminija. Znači, 400 puta više! Pored toga injicirani aluminij putuje po tijelu dok se na kraju više ili manje trajno ne usidri u mozgu (Khan, 2013). Stvaranje dojma da je aluminij u hrani jednak aluminiju u cjepivima je, znači, manipulacija.

Naveliko se manipulira i znanstvenim studijama o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva – čak i onima temeljem kojih cjepiva dobiju dozvolu za stavljanje u promet. Detaljnu analizu tih studija i njihove metodološke neispravnosti možete pročitati na mom blogu: Študije o varnosti in učinkovitosti cepiv so metodološki zmazki.

Struka nam govori da su nuspojave cijepljenja uglavnom minimalne. Međutim, mnogi roditelji imaju iskustva sa ozbiljnim komplikacijama nakon cijepljenja, a da te komplikacije službena medicina nije htjela priznati. Zašto se to događa i što može napraviti roditelj čije je dijete nakon cijepljenja imalo jaku reakciju?

To se događa zbog sustavnog negiranja nuspojava cijepljenja. Kada dođe do jačih nuspojava, roditelji i djeca ostanu sami. Sustav ih ispljune i izbaci, a nuspojave ne priznaje, liječenje je u pravilu posve nedostatno, a o nekakvoj odšteti roditelji mogu samo sanjati. Ostanu sami s oštećenim djetetom za čije liječenje (obično tek za olakšavanje situacije) često troše velike svote novca iz svog džepa. Nekoliko takvih (slovenskih) svjedočanstva možete pročitati u mojoj knjizi, sve više ih se skuplja na blogu Alenke Vindiš, još više njih roditelji dijele po grupama na društvenim mrežama. Svima je zajedničko jedno: potpuno ignoriranje sustava i tvrdoglavo negiranje da bi cjepivo moglo imati bilo kakav utjecaj kod kolapsa dotad zdravog djeteta.

Neka oštećenja od cjepiva može se ublažiti ili čak dosta sanirati. Ali iskustva roditelja govore da pomoć često treba tražiti izvan sustava. Mnogobrojni roditelji potvrđuju uspjehe koje su postigli uz GAPS protokol (protokol sanacije crijevnog i živčanog sustava koji je razvila dr. Natasha Campbell-McBride). Neki se uz to poslužuju protokolom čišćenja od teških metala koje je razvio dr. Dietrich Klinghardt. Drugi pak potraže pomoć terapeuta biorezonancom ili pomoć homeopata. Na žalost, sve to zahtijeva puno vremena, angažmana i novca, a da patnje djeteta i njegove obitelji u slučajevima najgorih neuroloških oštećenja i ne spominjemo.

Prijevod: Suzana Peša Vučković i Zlatka Šintić Knapič

Izvor: Miti o varnem in koristnem cepljenju

Releated

Pretjerano uzimanje lijekova kod djece dovodi do više zdravstvenih problema, a time opet i do više lijekova

Djeca s poremećajima ponašanja i mentalnog zdravlja često postaju žrtve polifarmacije (upotrebe više lijekova u isto vrijeme). Jedan sustavni pregled pokazao je da do 87% djece i mladih s autizmom prima dva ili više lijekova istovremeno. Od 2006. do 2015., recepti za lijekove za poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) među pacijentima u dobi od 2 […]

Otkriveno izlučivanje mRNA cjepiva protiv COVID-19 u majčinom mlijeku?

Časopis Američkog medicinskog udruženja (JAMA) objavio je pismo u ponedjeljak (26. rujna) koje naizgled dokazuje da je širenje mRNA cjepiva protiv COVID-19 stvarna stvar. Prema laboratorijskim rezultatima koje su dali znanstvenici, tragovi mRNA cjepiva protiv COVID-19 otkriveni su u majčinom mlijeku nekih dojilja. Ovi podaci po prvi put uvjerljivo pokazuju biodistribuciju mRNA cjepiva u stanice […]