Treba ući u šaš i nisko raslinje …

Cijepljenje je tema o kojoj se donedavno u javnosti uopće nije govorilo. Nužnost i dobrobit masovnog cijepljenja bila je nesporna i samorazumljiva. Internet je učinio dostupnima informacije koje su to dovele u pitanje. Javili su se pojedinci sa sumnjama i osporavanjima i roditelji sa zabrinjavajućim svjedočanstvima. Odgovor zdravstvenih institucija i autoriteta bio je žestok i nesmiljen – kategoričan i isključiv u obrani cijepljenja i agresivan u diskreditaciji neistomišljenika kojima je osporavano i samo pravo na iznošenje drukčijeg mišljenja.

Nedodirljivost, neupitnost cijepljenja i status dogme koju je nepotrebno, pa i neodgovorno preispitivati, zaintrigirali su mladu sociologinju Mateju Černič. Senzibilizirana za teme društvene moći, nadzora i ideologije, nije mogla ne vidjeti kako je čvrsto provakcinalni diskurs usađen u kolektivnu svijest, kako je postavljen kao normalan i zdravorazumski i koliko su uvjerenja ljudi u korist od cijepljenja kruta i neprobojna.

Znanstvenici u medicini većinom su plaćeni industrijskim novcem i njihovi su nalazi nevjerodostojni. Oni koji istražuju neovisno, dolaze do rezultata koji vode uništenju karijere i ugleda. Za znanstvenike u društvenim znanostima cijepljenje je presložena i nezahvalna tema zbog čega je izbjegavaju. Neki se o cijepljenju izjašnjavaju pozitivno bez ikakvog istraživanja i uvida. Odbacujući sigurnost intelektualnog konformizma i inercije, vođena znanstvenom znatiželjom i čestitošću, Mateja Černič postavila je hipoteze i krenula u neovisno istraživanje.

U svojim esejima o znanosti, filozof Srđan Lelas pita se je li pametno za filozofa ulaziti u nutrinu znanosti i promišljati je iznutra, ili je bolje zadržati odmak jer nesumnjivo je “ljepše gore među apstrakcijama i slobodno lebdećim konstrukcijama”. Odgovor je – ne. “Treba zaći među šaš i nisko raslinje znanosti … izbliza postići jasnoću uvida … (i) igru odigrati do kraja”. Mateja Černič učinila je upravo to. Kao rijetko koji medicinski laik, ali i rijetko koji liječnik i znanstvenik, uložila je ogroman trud i energiju i do detalja pročešljala “šaš i nisko raslinje” znanosti i prakse vezane uz cijepljenje. I našla je da se doista radi o močvari. Znanstvena istraživanja na kojima se temelje tvrdnje o efikasnosti i sigurnosti cijepljenja metodološki su nevaljana ili nedostaju; statistike pojavnosti i smrtnosti od zaraznih bolesti pogrešno su interpretirane; neovisna istraživanja, izvještaji i svjedočenja ukazuju na škodljivost; primjena cjepiva je nekontrolirana i primjerena državna regulacija ne postoji. Javna percepcija o korisnosti cijepljenja održava se mehanizmima socijalnog inženjeringa. Mateja Černič potvrdila je svoje hipoteze – javni diskurs u prilog cijepljenju nema uporište u znanstvenim nalazima i argumenti kojima se podupire cijepljenje poglavito su ideološke prirode. Prevladavajući stav o cijepljenju proizvod je interesa skupina koje posjeduju društvenu, političku i ekonomsku moć.

Rijetki sociolozi i psiholozi koji istražuju cijepljenje uglavnom se bave opisivanjem. Ispituju karakteristike “antivakcinalnih” skupina i metode uvjeravanja u korisnost cijepljenja. Na taj način služe održavanju postojeće politike i ideologije cijepljenja. Mateju Černič zanimaju oni drugi – zagovornici cijepljenja. Koja su njihova obilježja, motivi i metode? Tu padaju maske i otkriva se arogancija lažnog autoriteta koji prozlazi iz naivnog povjerenja ljudi u institucije i sustav. I deskripcija prelazi u etički stav. Mateja Černič razotkriva one koji upravljaju vakcinacijskom politikom, no odlučna je i da potanko istraži i otkrije istinu o predmetu, ispriča iskustva obitelji i analizira društveni aspekt i kontekst cijepljenja. Spremna je dovesti u pitanje samu paradigmu vakcinacije, kao i druge paradigme poput one o objektivnoj i humanoj prirodi znanosti i medicine. Ne boji se zauzeti stajalište u okolnostima koje ne samo da ne ohrabruju ovakav pristup već mogu biti na profesionalnu i osobnu štetu. Sve to svjedoči o iznimnom znanstvenom i ljudskom integritetu autorice knjige. I daje primjer i putokaz kako bi u vremenu krize i urušavanja vrijednosnog sustava trebao razmišljati i djelovati odgovorni intelektualac.

Takvi znanstvenici i intelektualci vrlo su rijetki i dragocjeni. Stoga u ovoj recenziji naglasak nije na analizi sadržaja knjige, premda svakako treba istaknuti da se radi o pravoj enciklopediji znanja s mnoštvom podataka o obilježjima cijepljenja i cjepiva. Naglasak je na osobi autorice koja zavređuje sve pohvale, ohrabrenje i podršku za moguća buduća istraživanja. Jer odvažnost, istinoljubivost, istraživačka strast i marljivost koji krase Mateju Černič daju razloga da se s radošću nadamo još kojoj knjizi u kojoj će nam rasvijetliti društvene pojave i ukazati na moguća rješenja problema. I pridonijeti promjeni društvene svijesti i zbilje, na dobrobit pojedinaca i zajednice.

Lidija Gajski, dr. med., specijalistica interne medicine

Comments closed.