ŠKOLA ŽIVOTA – Zašto smo (privremeno) odlučili prestati cijepiti svoju djecu
Na pisanje ovog teksta nagnao me članak jednog kolumnista (dalje u tekstu: B.Š.) Jutarnjeg lista, koji je i autor knjiga iz područja popularne psihologije. Iako nerado reklamiram bilo što u vezi s Jutarnjim listom budući se taj list srozao na neviđeno niske grane novinarstva, članak kojeg ovdje spominjem možete pročitati ovdje: Zašto smo odlučili cijepiti svoje dijete.
Iako B.Š. pišući o vrlo ozbiljnoj temi cijepljenja, iz meni nepoznatog razloga na čak dva mjesta spominje gmazove (lat. Reptilia) u vrlo čudnom kontekstu, smatram da ovdje nije primjereno pisati o krokodilima, gušterima, zmijama, kornjačama ili drugim gmazovima.
Moj je dojam da B.Š. na jedan “zapakirani” način pokušava omalovažiti sve članove Građanske inicijative Cijepljenje – pravo izbora (dalje: Inicijativa) koja već godinama okuplja roditelje, rodbinu i stručnjake različitih profila. Svi mi sustavno i argumentirano propitujemo zakonitost, sigurnost i učinkovitost sustava cijepljenja, kako bi svojoj djeci, ali svoj drugoj djeci u RH omogućili najvišu razinu dostupne zdravstvene zaštite, pri čemu bez ikakve alternative tražimo ukidanje zakonske obveze te korištenje isključivo instituta preporuke, kao što to čine brojne druge najrazvijenije zemlje Europe. Jedino se takvim rješenjem istovremeno može omogućiti i daljnji razvoj preventivne zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj i najviši stupanj zaštite temeljnih ljudskih prava i prava pacijenata. Dalje u tekstu ću zorno ilustrirati ovu svoju tvrdnju te ću dovesti u pitanje brojne tvrdnje koje je B.Š. iznio u svojem tekstu. Pri tome ću se djelomično poslužiti i svojim osobnim obiteljskim iskustvima, kao i iskustvom nekih ljudi kojima sam pomagao u zaštiti njihovih prava, odnosno u zaštiti prava svoje i njihove djece.
B.Š. (uključujući tu i svoju suprugu, ujedno majku djeteta) piše da su odvagnuli sve činjenice i da su zaključili da je dobrobit veća od štetnosti mogućih nuspojava pa da su “odlučili cijepiti kćer” (za potrebe ovog teksta pretpostaviti ću i da su kćer doista i cijepili, iako iz samog njegovog izričaja ne mogu sa sigurnošću izvući taj zaključak kao niti iz pojedinih dijelova njegovog članka, na koje ću se kasnije osvrnuti).
Ovdje, radi izbjegavanja bilo kakvih pogrešnih zaključaka, treba istaknuti da smo i moja supruga i ja također vagali sve činjenice, kao i sva naša osobna ali i nama poznata tuđa iskustva, te smo trenutačno poprilično daleko od zaključka da je dobrobit cijepljenja za našu djecu veća od štetnosti mogućih nuspojava, točnije ne možemo donijeti pravovaljani zaključak. Mi ćemo dokle god budemo živi i dalje vagati sve informacije koje nam se daju i koje već imamo te ćemo uz savjesnu upotrebu svih svojih znanja i sposobnosti donositi odluke za koje ćemo u danom trenutku smatrati da su u najboljem interesu naše djece. Budući da je u medijima prisutan trend vrijeđanja i obezvrjeđivanja svih koji “krivo misle” te ih se pokušava prikazati needuciranim neznalicama, radi dekonstrukcije toga mita mogu istaknuti i to da je moja supruga doktorica znanosti i jedna od najboljih stručnjaka u RH u svojem području. Naše osobno obiteljsko iskustvo srećom nije tragično, kao iskustva brojnih drugih ljudi. No valja reći da je naše prvo dijete koje je rođeno bez ikakvih problema sa Apgarom 10/10 i koje je bilo smješteno sa majkom u sobi, drugi dan života prestalo disati i poplavilo te završilo 24 sata na intenzivnoj njezi. Majka je djetetu davala samo svoje mlijeko, dok je zdravstveno osoblje kojem smo mi u cijelosti vjerovali radilo različite druge stvari. Valja reći da se u to vrijeme odmah u rodilištu cijepilo BCG i HepB cjepivima, no mi kao “pravovjerci” nismo niti pomišljali da bi neko od tih cjepiva moglo biti uzrokom toga događaja. Tih 24 sata na intenzivnoj njezi bilo je najdužih 24 sata u mojem životu, a kada su rekli da je s bebom sve u redu našoj sreći nije bilo kraja. Idući dan pušteni “smo” kući iz rodilišta i još smo jako dugo vremena danonoćno osluškivali diše li naše dijete ili je možda prestalo disati. Onako sretan što je moje dijete živo, nisam odmah primijetio da nigdje u otpusnom pismu i medicinskoj dokumentaciji mojeg djeteta navedeni događaj ne samo da nije objašnjen (što je nedvojbeno zahtjevno i povezano s dodatnim troškovima), nego uopće nije niti spomenut (što je protivno etici, stručnim pravilima kao i propisima). Tek sam par godina kasnije, i puno bogatiji znanjem i iskustvom, povezao datume cijepljenja protiv hepatitisa B s nastupanjem toga nikada objašnjenog niti u medicinskoj dokumentaciji spomenutog događaja. Da ne bude zabune kada bih kojim slučajem trebao dokazivati taj događaj i danas bi mi dva zdravstvena djelatnika iz iste bolnice koji nisu neonatolozi, koja znam i koji su brinuli o mojoj supruzi i djetetu, mogla posvjedočiti da se on zbio, no srećom ne trebam. Mi smo bili toliko “pravovjerni” da je naše najstarije dijete u tim prvim godinama života primilo sva cjepiva i to u propisanim rokovima. Koincidencija je i to da su naša mlađa djeca koja nisu cijepljena puno zdravija od njega, ali iako sretni zbog toga, ne možemo reći da bi i drugi roditelji na isti način dobili jednaki rezultat. Razgovarajući s prijateljima i poznanicima o našoj djeci primijetio sam da su i mnogi drugi imali različita negativna iskustva koja su povezivali sa pojedinim od cjepiva. Zajedničko svim tim pričama bilo je to da niti jedan liječnik nikada nije spomenuo da bi uzrok nekom događaju ili stanju moglo biti cjepivo. Iako nikada nijedan liječnik na znanstveni način nije isključio vezu cjepiva s nastalim događajem ili stanjem, oni iako su sukladno pravilima trebali prijaviti to kao nuspojavu isto nisu prijavljivali. Navedeno me je nagnalo da ozbiljno posumnjam u sve statistike koje bi mi se povremeno spominjale, kao i u zaključke koje su mi prezentirali kao nesporne, a koji zaključci se temelje na tim i takvim statistikama. Budući da ne pišem knjigu nema smisla navoditi sva moja osobna i tuđa negativna iskustva, ali želim spomenuti najgori slučaj s kojim sam se susreo prije cca dvije godine kada je umrla do tada zdrava beba “stara” svega 10 mjeseci. Meni je znakovito i gotovo nevjerojatno da do tada zdravo dijete u roku manje od 24 sata nakon cijepljenja Pentaximom mora proći postupak oživljavanja i da završi na odjelu intenzivne njege gdje je desetak dana kasnije proglašena smrt i da to nitko od odgovornih ne dovede u vezu s cijepljenjem te da ponudi pomoć i obeštećenje obitelji!? Niti u tom slučaju nijedan liječnik na znanstveni niti bilo koji drugi način nije isključio vezu cjepiva s nastalim događajem. Je li Vas ijedan od vodećih medija ili vodećih (javno)zdravstvenih autoriteta o tome obavijestio na bilo koji način? Odgovor je NE, nije.
Sjetio sam se tada i članka prof. dr. sc. Željka Poljaka, alergologa i kliničkog imunologa, objavljenog u Liječničkim novinama 105/2011. U tom članku je profesor spomenuo da je njegova kćerka samo nekoliko dana nakon cijepljenja protiv hripavca dobila encefalitis te je između ostalog napisao da se “od javnosti nenamjerno prikriva istina, pa cijepljenje izgleda mnogo bezazlenijim nego što u stvari jest”.
Danas, više od punih pet godina kasnije, njegov zaključak izgleda proročanski: “Predlažem, kao zaključak, ukidanje obaveznog cijepljenja po uzoru na demokratske zemlje, uz istodobno zdravstveno prosvjećivanje i istinito obavještavanje o mogućim posljedicama cijepljenja. Vjerujete li da bi to pokrenuli ili bar poduprli oni koji se profesionalno bave cijepljenjem i proizvodnjom cjepiva? Ja ne vjerujem.”
U svom tekstu B.Š. navodi nešto u čemu se potpuno slažemo: “Daleko od toga da ću se obeznaniti od hvalospjeva farmaceutskoj industriji. U brojnim su navratima pokazali da im je profit ispred ljudi, puštajući lijekove koji nisu dovoljno testirani ili čak za koje su znali da su štetni. Imali su bezbroj štetnih poteza…”, međutim po pitanju cjepiva i ovakvog načina cijepljenja, on i ja dolazimo do bitno drugačijih zaključaka. Hvali B.Š. u svom tekstu „pravovjernu“ znanost i kaže da je proučio i prvo istraživanje koje je povezivalo cjepiva i autizam koje je “demantirano i potvrđeno kao falsifikat”, no nigdje s time u vezi ne spominje odlični i otrežnjujući dokumentarac Vaxxed: From Cover-Up to Catastrophe (2016) (* 1). Nadam se da će ovaj dokumentarac dobiti i svoj nastavak kada za svoje laži i obmane preuzmu odgovornost svi prozvani pojedinci iz CDC-a (tj. oni koji su bili tamo u relevantno vrijeme, a potom su prešli na unosnije poslove izvan CDC-a, tj. u farmaceutsku industriju). U tom slučaju tko zna kamo bi se sve navedena istraga mogla proširiti, naravno pod uvjetom da bude vođena objektivno, nepristrano i izvan utjecaja moćnog farmaceutskog lobija, što je vrlo malo vjerojatno ili gotovo SF scenarij. U situaciji u kojoj B.Š. nekritički hvali najvećim dijelom korporativno financiranu znanost (u kojoj je vrlo čest sukob interesa, da ne kažem i da je općeprihvaćen), smatram prigodnim spomenuti dva citata jednog uistinu vrsnog i nepotkupljivog znanstvenika kojeg iznimno cijenim – Alberta Einsteina:
“Svijet koji smo stvorili dosadašnjim načinom razmišljanja sadrži probleme koji se ne mogu riješiti takvim razmišljanjem kakvim smo ih stvorili.”
“Svi mi koji želimo mir, trijumf razuma i pravdu moramo biti svjesni koliko mali utjecaj razum i poštenje imaju na političke događaje.”
Spominjući Inicijativu B.Š. u svojem tekstu navodi “Imam dojam da im je jako stalo do njihove djece i da im je jednako jako stalo do toga da sami odlučuju o životu svoje djece.”, na što mu ja mogu odgovoriti da to nije neki njegov dojam, već su to nesporne činjenice. Niti ja osobno niti brojni drugi ljudi koje poznajem, bilo u Inicijativi ili izvan nje, nikada nećemo prihvatiti ništa što bi na bilo koji način ugrožavalo naša temeljna prava. Piše B.Š. dalje o „dojmu“ da roditelji imaju autonomiju, ali i da roditeljska sloboda nije apsolutna i da ima granice, navodeći potpuno promašene primjere i pokušavajući iskonstruirati potpuno promašeni kontekst. Odgovoriti ću mu svojim primjerom u kojem sam ja, u najboljem interesu svoje djece i ostvarujući svoja i njihova prava, pokrenuo postupak informiranja (u kojem tražimo odgovore na pitanja na koja imamo pravo dobiti konkretne i individualizirane odgovore, umjesto generičkih i paušalnih s kakvim smo se nekada zadovoljavali i s kakvima se mnogi još uvijek zadovoljavaju – i na jedno i na drugo svatko ima pravo). Do završetka toga postupka, mi roditelji ne možemo donijeti nikakvu odluku o preporuci cijepljenja, a sve navedeno utemeljeno je na važećim propisima i ne prelazi nikakvu “imaginarnu granicu” koju B.Š. površno spominje. B.Š. je mogao napisati da smo mi pretjerano oprezni roditelji i ne bi napisao krivo, ali da nas zaobilazno proziva i etiketira je potpuno promašeno i apsolutno neprihvatljivo.
B.Š. navodi i da “Ako odlučite ne cijepiti svoju djecu, ne preuzimate rizik samo za svoje dijete, nego i za moje ako ide s vašim djetetom u školu ili vrtić.” te “I dok možda imaju pravo odlučivati za svoje, ne smiju ugrožavati moje dijete.” pri čemu ostaje nejasno i kontradiktorno na koji to način moje djelomično cijepljeno ili necijepljeno dijete ugrožava njegovo “potpuno cijepljeno i zaštićeno” dijete? Istovremeno B.Š. ne proziva niti one koji su dužni proizvesti kvalitetnija, sigurnija i učinkovitija cjepiva niti one koji nama koji to tražimo ne daju konkretne odgovore na konkretna pitanja uslijed čega mi ne možemo evaluirati preporuku liječnika niti donijeti ikakvu odluku, već proziva brižne i odgovorne roditelje koji isključivo rade ono što je njihova dužnost i što im njihova savjest nalaže!? Na ovom mjestu je prigodno citirati još jednom Alberta Einsteina:
“Ne činite nikada ništa što se protivi vašoj savjesti, čak i ako to od vas i država traži.”
Kao pravni stručnjak dužan sam istaknuti (ili educirati) B.Š. da i moja supruga i ja, ali i drugi roditelji, imamo puno pravo odlučivati u ime svoje djece, bez ikakvog “možda”. Isto tako pri tome ne ugrožavamo Vaše dijete, osobito ne na način da bismo mogli biti pravno odgovorni za isto. Prestanite ponavljati floskule koje se svako malo pojavljuju u medijima, a koje su potpuno promašene.
Piše B.Š. i da “Liječnici kažu da nas efikasno štiti samo visoka procijepljenost što znači da bi oko 90, 95 % djece trebalo biti cijepljeno želimo li izbrisati mogućnost epidemija bolesti za koje smo mislili da su stvar naše prošlosti.” pri čemu ni on, kao niti brojni javnozdravstveni autoriteti, ne navodi zašto se koncentrirao na djecu i neki postotak koji nigdje nije precizno znanstveno potvrđen!? Ako smo svi mi „krdo“ i imamo „imunitet krda“, što ja ne osporavam niti potvrđujem, kao i budući da je znanstveno nesporno da nijedno cjepivo nema neograničeno vremensko trajanje, osobno se zalažem da provjerimo zaštitu i docijepimo sve suce Ustavnog suda RH (uključivo i one iz bivšeg mandata) te sve članove Hrvatskog sabora i Vlade te sve druge koji se protive nečemu što je toliko prirodno i normalno, kao što je uvođenje instituta preporuke. Ako to testovi pokažu, treba ih docijepiti svim cjepivima iz Programa.
Piše B.Š. i da je “gledao i televizijske debate suprotstavljenih strana i u svakoj su ih raspravi liječnici i epidemiolozi strpali u džep. U svakoj su demantirali baš sve tvrdnje i tvrdnjice koje pojačavaju strah od cjepiva”, pa osobno moram priznati da sam i ja pogledao bezbrojne debate, dokumentarce i članke te nisam došao niti do približno istog ili sličnog zaključka.
Slažem se sa zaključnom preporukom B.Š.-a “umjesto bojkota, mislim da je mudrije iskoristiti to vrijeme i energiju da ih prisilimo da cjepiva budu još kvalitetnija i da prije cijepljenja provjerimo jesu li djeca možda alergična na neki od sastojaka. Cilj je napraviti sve što možemo da cjepiva budu bolja…”. No dužan sam i njemu i svim drugima koji još nisu razumjeli niti shvatili ukazati na jednu činjenicu – upravo Inicijativa najviše čini po tom pitanju. Naime, trenutačno uređenje pogoduje od Ministra “izabranim proizvođačima” i sprječava slobodno tržišno natjecanje, što onemogućuje da na tržištu pobijedi ili prednjači bolji tj. onaj koji će ponuditi bolji i sigurniji proizvod i/ili uslugu (omjer cijene i kvalitete, te omjer rizika i koristi). Time se eliminiraju pozitivni učinci konkurencije koja se međusobno tjera na konstantni napredak, a na korist svih krajnjih potrošača, tj. konzumenata tih proizvoda i usluga – tj. pacijenata i brojne djece. Koliko je stanje apsurdno potvrđuje i jedan primjer koji je prošla moja dobra prijateljica koja se prije par godina morala svađati sa pedijatrom, jer joj je on pokušao nametnuti “propisano” cjepivo, dok je ona rekla da pristaje isključivo na cijepljenje konkurentskim cjepivom koje će ona sama kupiti. Budući njezina odluka nije bila podložna preispitivanju niti promjenama, na kraju je pedijatar popustio.
Osim što je to prirodno natjecanje sa svim povezanim pozitivnim učincima u Republici Hrvatskoj trenutačno isključeno, trenutačnim zakonskim “uređenjem” povećava se stupanj ugroze pacijenata koji koriste takve proizvode iz razloga što su proizvođači izuzeti od odgovornosti, koju je iz meni nepoznatog razloga preuzela RH, koja odgovara za štetne posljedice cijepljenja (kao opasne djelatnosti) po objektivnom kriteriju, tj. za pravne laike, po najstrožem mogućem kriteriju odgovornosti. Istovremeno oni koji zarađuju na cjepivima nisu u riziku da odštetno odgovaraju, pa samim time nemaju nikakvih zapreka u ostvarivanju ušteda na kvalitativnom i istraživačkom polju (opće je poznato da živimo u vremenu u kojem se profit mora ostvariti po svaku cijenu, pa se tako i sa troškovne strane reže sve ono što nije nužno i što poskupljuje proizvodni proces kako bi se i kroz takva rezanja tj. “uštede” povećao profit – proizlazi na štetu neodređenog broja pacijenata / potrošača ili djece).
Budući je B.Š. svoj članak napisao pod naslovom “Škola života”, kao i imajući u vidu da je on autor istoimene popularne knjige, mogu na kraju šaljivo zaključiti da je evidentno kako smo nas dvojica prošli različite “škole života”, jednako kao što smo završili obrazovne programe u različitim školskim ustanovama i fakultetima. Meni pak ne pada na pamet omalovažavati njega osobno kao roditelja niti njegove spoznaje ili uvjerenja koje on medijski iznosi “urbi et orbi”, već samo imam želju jasno dekonstruirati neke često ponavljane mitove. Ako sam u tome (djelomično) uspio, onda je vrijedilo žrtvovati vrijeme za pisanje ovog teksta.
Uglavnom, ja ću i dalje kritički propitivati i analizirati bilo koje autoritete, a osobito medicinske, te ću i dalje svoj autoritet nad svojom djecom koristiti na najbolji mogući način.
Član Građanske inicijative Cijepljenje – pravo izbora