POSTAJEMO LI ZAROBLJENICI VIRUSA I CJEPIVA?
U ponedjeljak 22. ožujka, u emisiji “Argumenti“, pored prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila, politolog, stručnjak za sigurnost i međunarodne odnose, rektor Privatnog sveučilišta VERN, prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac, profesorica obiteljskog prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Tomislav Sokol, zastupnik u europskom parlamentu, sudjelovala je i dr. sc. Alma Demirović, dr. med. predsjednica Hrvatske udruge roditelja aktivista.
Sudionici su odgovarali na pitanja:
- Postajemo li zarobljenici koronavirusa i cjepiva? Povod ovoj temi je najavljeno uvođenje tzv. COVID putovnica, no i pitanja ograničavanja ljudskih prava i sloboda.
- Smije li Hrvatska u odlukama o zaštiti zdravlja biti samostalna?
- Može li „dobrovoljno cijepljenje” država propisati kao obavezno?
- Jesmo li svjedoci tihog biološkog rat i zarobljenici farmaceutske industrije?
Prenosimo odgovore dr. sc. Demirović na pitanja voditeljice Tanje Maleš:
Kako biste ocijenili prezentaciju teme cijepljenja protiv koronavirusa u našoj javnosti?
Ono što smo zasigurno svi uočili vezano za prezentaciju teme COVID-a u medijima, a na što se nadovezuje i tema prezentacije cijepljenja protiv COVID-a je jedna strahovita propaganda straha. U uvjetima kada je javnost pod utjecajem dugotrajne propagande straha kao što je slučaj sa COVID-om javlja se plodno tlo za modeliranje ponašanja građanstva na način koji ponajviše odgovara političko- korporativnim interesima, a manje stvarnim interesima običnih ljudi. Iako to nije novost i specifikum samo za cjepivo protiv COVID-a, na ovakvoj globalnoj skali nešto slično nije zabilježeno nikada u povijesti.
Pri tome se u javnost iznose podatci na jedan vrlo manipulativan način, a često su na nejasnim ili čak proturječnim argumentima i ono što je znakovito, gotovo da ne postoji prostor za raspravu odnosno sraz različitih mišljenja. Stječe se dojam da je prezentacija teme jednosmjerna i upravljana.
Tome u prilog ide i činjenica da su predstavnici većine medija u Hrvatskoj početkom korona-krize u ožujku 2020. pozvani na zatvoreni sastanak s premijerom Plenkovićem i njegovim odabranim timom, što je također potez bez presedana. No javnosti nije poznato o čemu se tamo razgovaralo. Navodno je, između ostalog, bilo i govora o tome da je medijima koji su spremni surađivati tijekom krize obećan novac poreznih obveznika, koji bi im trebao biti uplaćen kroz reklame javnih poduzeća, monopolista kojima reklama ne treba.
Možemo samo nagađati koliko takve tajne operacije negativno utječu na slobodu medija, jer je za svako društvo koje sebe naziva demokratskim ključno da su mediji neovisni i da imaju slobodu izražavanja mišljenja, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i dijeljenja svih važnih, a ne samo odabranih informacija u cilju informiranja. Za razliku od većine zapadnih zemalja, mi u Hrvatskoj imamo jednu prednost, jer nas je povijest naučila koliko su svako jednoumlje i svaka diktatura opasni.
Koliko su nam zaista poznate nuspojave? I kako komentirate odgovornost proizvođača cjepiva za njihovu učinkovitost?
Teško je tvrditi koliko su nam doista poznate nuspojave cijepljenja, ali prema informacijama koje do mene dolaze taj broj je u konstantnom porastu. Takve su informacije dobivene većinom iskustvom roditelja i djece dok se u službenim statističkim izvješćima ne mogu pronaći nikakve zabrinjavajuće informacije bilo o značajnijim bilo o učestalijim nuspojavama. Osnovni razlog za to je neadekvatan sustav praćenja sumnji na nuspojave u praksi.
Istovremeno se u procjeni omjera koristi i rizika cijepljenja regulatori pri odobrenju cjepiva za stavljanje na tržište oslanjaju isključivo na podatke dobivene od proizvođača/trgovaca uz napomenu da baš nitko od njih nije proveo nikakva klinička niti bilo koja druga istraživanja o kumulativnim učincima svih cjepiva iz obveznog programa skupa na zdravlje djece.
Kako bih slikovito pojasnila zašto je teško znati koliko je velik utjecaj cijepljenja na zdravlje pokušat ću ovako:
po definiciji je zdravlje stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili nemoći. Kada znamo definiciju zdravlja onda možemo nadalje uočiti kako veliki broj današnje djece pati od kroničnih i teških bolesti, tj. da nisu zdrava.
U podatcima iz stručnih publikacija to izgleda ovako. U razdoblju 2004 – 2012. g. standardizirana incidencija tipa 1 šećerne bolesti u dobi 0-14 godina u Hrvatskoj bila 17.23/100.000 što ukazuje na prisutan izraziti porast incidencije šećerne bolesti tipa 1 u dječjoj dobi od prosječno 5,87%. Dijabetes tip 1 je autoimuna bolest, tj. bolest u kojoj imunološki sustav osobe napada samog sebe odnosno svoje tijelo.
Zatim, bilježi se stalni porast upalnih bolesti crijeva (Crohnova bolest i ulcerozni kolitis) tijekom proteklih nekoliko desetljeća, posebice u sjevernoj hemisferi Zemlje i u industrijski razvijenim zemljama. Porast incidencije Crohnove bolesti u nekim je zemljama najbrži u prvih 10 godina života, dok je drugima porast incidencije najbrži u dobi od 10. do 19. godine. Ne postoji nijedan znanstveni dokaz da postojeći sustav cijepljenja nije jedan od okolišnih čimbenika koji doprinosi porastu prevalencije ovih bolesti.
Nažalost, jako puno roditelja, ali i liječnika zbog neadekvatne informiranosti, neka pogoršanja zdravlja nikada ne povežu s cijepljenjem. Ne bih niti ja povezala stanje svoje kćeri, da nisam medicinske struke i da nisam uporno tražila informacije i preispitivala.
Nadalje, proizvođači cjepiva ne nude garanciju za učinkovitost svog proizvoda kao niti za izostanak nuspojava. To nije tako samo za cjepivo protiv COVID-a već i za sva druga postojeća cjepiva.
Imate li Vi sumnje prema cjepivu? I zašto?
Trenutak koji je bio presudan da bih se uopće počela baviti ovom temom je moje osobno iskustvo sa kćeri koja je u dobi od pet godina cijepljena rutinski nakon čega je razvila tešku nuspojavu u vidu autoimune bolesti koje se odlikuje gubitkom kose, trepavica i obrva. To je stanje za koje ne postoji registrirano uspješno liječenje i ona danas još uvijek ima totalnu alopeciju (gubitak kose).
Tada je počelo moje temeljito istraživanje cjepiva i sustava cijepljenja. I u tom istraživanju otkrila sam brojne podatke zbog kojih se javila utemeljena sumnja u sam sustav cijepljenja. Ukratko, radi se o cijelom nizu regulatornih, praktičnih, moralnih, stručnih, pravnih i znanstvenih poteškoća. Što cijeli sustav dovodi do granice nadrealnog.
U regulatorno-administrativnom smislu propusti se odnose na postupak stavljanja cjepiva na tržište. U praksi provedbe cijepljenja nezakonitosti se odnose na cijepljenje djece unatoč kontraindikacijama tj. stanjima kod kojih se cijepljenje ne smije provoditi, ali i na nemogućnost preciznog isključivanja pojedinih kontraindikacija.
Problemi su veliki i u sustavu prijavljivanja sumnji na nuspojave, pri čemu se nad liječnicima koji su u zakonskoj obavezi prijave svih sumnji na nuspojave cjepiva ne provodi nikakav nadzor po pitanju izvršavanja te zakonske, ali i stručne obaveze. Razlog je apsurdan, a taj je da se niti jedna institucija u Hrvatskoj ne smatra nadležnom. Zbog toga, ali i drugih razloga, je postotak prijavljenih nuspojava u odnosu na broj primijenjenih doza cjepiva manji od 0.1% što je neživotno i statistički nemoguće.
Iz tog razloga većina oštećenja zdravlja nakon cijepljenja nije nigdje zavedena, nema ih u službenim izvješćima, a ona su jedan od važnih temelja za procjenu sigurnosti cjepiva.
Važno je i napomenuti kako se nuspojave cjepiva službeno ne negiraju no masovna imunizacija opravdava se stavom kako koristi cijepljenja nadmašuju rizike. No kao što sam prethodno i napomenula taj se rizik procjenjuje na jedan nereguliran i nedovoljno znanstven način, a ono što je još važnije taj se rizik ne procjenjuje svim dostupnim metodama na individualnoj razini što nas kao pojedince primarno interesira pri donošenju odluka vezanih za vlastito zdravlje i život.
Necijepljenoj djeci se uskraćuju i neka prava, primjerice pravo na zdravstvenu zaštitu ili pohađanje kolektiva što smatram dubokom nepravdom. U konačnici, ta me nepravda i motivira kao građanina u nastojanju da se nepravda prema dječici smanji.
Sve se više čuje tvrdnja da je palo povjerenje u biomedicinsku znanost. Smatrate li tu tvrdnju opravdanom?
U proteklom COVID razdoblju svjedočili smo neviđenim oblicima cenzure na raznim razinama. Jedna od njih je cenzura znanstvenika pri publiciranju znanstvenih radova, cenzura na velikim videokanalima, društvenim mrežama itd. A ispostavilo se da su neovisni znanstvenici koji su takvu cenzuru doživjeli nesporno bili u pravu. Tu bih navela samo jedan primjer i to onaj vrhunske britanske biomatematičarke Gabriele M. Gomes, koja je s grupom kolega, proučavala dinamiku širenja zaraze Covida-19 te su zahvaljujući primjeni teorije kaosa i vodeći računa o heterogenosti, kao i upornim ponavljanjem izračuna, pomalo u nevjerici došli do zaključka kako bi se imunitet krda mogao doseći već pri prokuženosti 20 posto populacije.
Gomes i tim vodili su računa o raznim detaljima koji predodređuju širenje virusa, kao i najnovijim znanstvenim otkrićima o karakteristikama infekcije SARS-CoV-2, kao što je uloga T-stanica, a dogodilo im se da im je znanstveni časopis odbio (!) objaviti njihov rad, uz neznanstveno politikantsko obrazloženje: poručili su Gomes kako bi ljudi krivo mogli protumačiti njihovo istraživanje te se previše ohrabriti i nepotrebno se izlagati rizicima.
Ono što je jednom dijelu javnosti također bilo uočljivo je čijnenica da se niz represivnih mjera donosio bez nedvojbeno jasne potvrde u činjenicama i dostupnim stručnim i znanstvenim podatcima. Sveopći dojam nekako je da je tzv „struka“ izgubila integritet zbog preočitog upliva politike i interesa industrije. Nažalost, to je dovelo do gubitka povjerenja u biomedicinsku znanost. A to je lijepa znanost, koja treba služiti za dobrobit ljudi. No, u praksi i realnom životu nažalost djeluje kao da su brojni drugi partikularni interesi ispred interesa dobrobiti čovječanstva.
Koliko su uspješne pravne bitke roditelja kao što ste Vi? I što građani, koji nisu medicinske struke, mogu učiniti u ovoj situaciji određene (skore) uvjetovanosti cijepljenjem?
Blago rečeno, roditelji su u nepovoljnoj poziciji za vođenje eventualne pravne bitke koja u konačnici ne dovodi do povratka zdravlja. Stoga je mnogo važnije od mogućnosti dobivanja odštete pokušati u najvećoj mogućoj mjeri spriječiti ili barem smanjiti mogućnost nastanka neželjenih ishoda cijepljenja u vidu nuspojava od kojih pojedine uključuju trajni invaliditet, kroničnu bolest ili smrtni ishod.
Neki od osnovnih načina kako se može minimizirati mogućnost nastanka neželjenih ishoda cijepljenja podrazumijevaju postupanje sukladno zakonskim propisima, uputama proizvođača i primjenom individualiziranog pristupa. Sve to gotovo u potpunosti izostaje tijekom rutinskog provođenja cijepljenja djece u praksi. No, obzirom da je ishod cijepljenja u konačnici uvijek neizvjestan – u smislu hoće li cjepivo biti učinkovito, hoće li doći do nuspojave – taman uz uvažavanje svih poznatih i propisanih mjera predostrožnosti svaki čovjek za sebe ili svoje dijete bi morao moći donijeti informiranu odluku utemeljenu na svojoj slobodnoj volji.
Bez posljedica u smislu uskrate drugih prava i sloboda. I što možemo poduzeti? Za početak važno je o ovim temama što više argumentirano progovarati kako bi se u javnosti osvijestili postojeći problemi.
Kao pojedinci možemo koristiti kroz svakodnevni život svoja prava zagarantirana brojnim zakonima i međunarodnim konvencijama. No najvažnije mi se ipak čini u donošenju odluka i svakodnevnom postupanju voditi se moralnošću i etičkim principima pri čemu je, osim zdravlja i života, ključno očuvati ljudsku čast i dostojanstvo.
Emisiju “Argumenti” u cijelosti možete pogledati OVDJE:
Izvori: Facebook ( HKR), Youtube