Za revoluciju je potrebno da jedan povede…a onda iza njega krenu ostali.
Prof. logopedije Deniza Marasović, u svom dugogodišnjem bogatom radnom iskustvu susretala se s određenim fenomenom zbog kojeg ju je godinama izjedao crv sumnje. Čuvši svoju savjest jasno i glasno, odlučila ju je poslušati i uputiti se putem za kojeg je znala da će ju na njemu dočekati pogrde i podsmijesi – bila je na to spremna – vrijeme je sazrelo.
Dogodilo se upravo to – uz nenadano i bez objašnjenja otkazivanje već unaprijed dogovorenog prostora za prezentaciju ankete koju je u suradnji s nekoliko svojih hrabrih kolega provela, uslijedilo je javno prozivanje od strane takozvane struke. HLD ( hrvatsko logopedsko društvo) javno se ogradilo od prof. Denize i ankete, kazujući kako nije utemeljena u priznatoj znanosti.
To je već i vrapcima na grani jasno, da službena znanost odbija ikakvu mogućnost povezanosti cjepiva i cijepljenja s određenim zdravstvenim stanjima kod djece. Tužno, znanost koja se boji preispitivanja zapravo je dogma te stoga ni ne čudi sve veći broj roditelja koji preispituje – kada to već, kako se voli nazivati, službena znanost ne želi.
Pročitajte što je ova hrabra kolegica, s radnim iskustvom od 38 godina napisala u svom javnom pismu podrške.
Logopedinja prof. Silva Jug:
“Nisam znanstvenica, samo sam logoped koji radi ovaj posao 38 godina. Od toga s roditeljima i malom djecom (s jezično-govornim i komunikacijskim poteškoćama) intenzivno 15 godina i zato sam osjetila potrebu iskreno napisati svoj osvrt. Od 1998. do 2013. g. (kada sam se prestala baviti ovim područjem), ubrzanje u porastu broja djece s PSA vrtoglavo je počeo rasti nakon 2008. g. S tim porastom rasla je i moja frustracija jer sam s usmenim postavljanjem jednostavnog pitanja koje sam ranije zaobilazila (a to je bilo pitanje: Kako je dijete reagiralo na cjepivo?) dobijala, nažalost, slične odgovore (naravno ne kod svih, ali opet kod nezanemarivog postotka od gotovo 30% roditelja djece s PSA u to vrijeme), kao i autori ove Ankete, s kojom sam u potpunosti upoznata. Kad bi ti roditelji s iznenađenjem shvatili da je uopće netko od stručnjaka imao volje saslušati ih, s povjerenjem su me preplavili snimkama prije/poslije i njihovom nemoći u nošenju sa sustavnim i oholim ponašanjem liječnika pri samom spominjanju nuspojava nakon cijepljenja (da nisam postavljala navedeno pitanje, ne bih nikad ni saznala njihove priče).
Paralelno s tim gluhonijemim odnosom između roditelja i sustava, također sam svjedočila pojavi da su se roditelji počeli udruživati i oslanjati jedni na druge, umjesto na sustav koji je trebao njegovati osluškivanje.
Anketu koja napokon uključuje roditelje i postavlja pitanja koja se odnose na više okolinskih činioca, pa tako i na redovno cijepljenje, podržavam. Mislim da Anketa ne predstavlja opasnost koje se struka boji u smislu generatora množenja necijepljene djece.Ta opasnost je odavno počela bujati kao posljedica ignoriranja od strane onih kojima su roditelji željeli vjerovati.
Lavina je odavno krenula dok smo svi skupa žmirili i mukotrpno se godinama bavili samo dijagnosticiranjem stanja i terapijom.
Na sâm pokušaj pokretanja razgovora o uzrocima unutar struke shvatila sam svu tromost sustava koju su roditelji osjetili na svojoj koži.
Ovo je oduvijek tabú tema, a godine nemilosrdno i kontinuirano zbrajaju broj pogođenih. Nitko nije protiv cjepiva koje sprječava opasne bolesti, mislim da je to potpuno jasno.
Nužna su sveobuhvatna i slojevita istraživanja u smjeru prepoznavanja suspektnog dijela dječje populacije koji snažno reagira na postojeći sastav cjepiva.
Anketa, s kojom se zapravo svi tek trebaju upoznati, svojim zaključcima samo upozorava na potrebe istraživanja u tom smjeru. Nemudar i nedemokratski postupak, tj. zabrana prezentacije rezultata Ankete u Gradskoj knjižnici u Zadru izazvala je revolt autora, njihov javni istup i tada je od iskre nastao požar. Jedno je povuklo drugo. Postoji suodgovornost za sve posljedice, pa tako i ovdje.
Ipak, ova Anketa mogla bi postati prvi mali korak za prekid šutnje i uspostavu dijaloga, bez osuđivanja i osporavanja metodologije te poticaj za multidisciplinarna istraživanja.
Možda sam utopist ako se nadam da će se to dogoditi kad se snize tenzije, zauzda ego i uključi hrabrost i razum (ne znam zašto mi je u glavi zazvučala pjesma J. Lennona “Imagine”).
A roditeljima današnjice više nego ikad nužno je pristupiti s poštovanjem i partnerski i ne dozvoliti rušenje mostova bez kojih se svi skupa strmoglavljujemo u bezdan.
Jer: “Zanemarivanje odnosa počinje kao infekcija koja zatim postaje bolest.” (Jim Rohn).”
Ovim putem pozivamo takozvanu struku da prestane slijediti dogmu, već da konačno počnu vjerovati svojim očima dok gledaju djecu na kojoj su neposredno nakon cijepljenja nastale očigledne promjene, i u konačnici da vjeruju roditeljima, onima koji bivaju prepušteni sami sebi, a nakon što sustav na njih izvrši pritisak za pristupanje cijepljenju. Da se, baš kao ni Deniza, ne boje postavljati pitanja koja izviru iz njihovih sumnji – dajte svoj obol za boljitak novih generacija.
Šutnja je sudjelovanje!
GDJE POSTOJI RIZIK, MORA POSTOJATI IZBOR!
Priprema teksta: Anđela (Udruga HURA)
