Strah od činjenica

Strah od činjenica – Otkrivanje istine o ospicama i cjepivima

Autor: Roman Bystrianyk

28. veljače 2025. godine

„Američko Ministarstvo zdravstva odobrilo je novo, rafinirano, živo cjepivo protiv ospica. Iako je od 1963. odobreno nekoliko živih cjepiva – sve su to cjepiva koja se primaju jednokratno i daju doživotni imunitet bez ozbiljnih nuspojava – epidemiolozi smatraju da novo cjepivo pokazuje “najmanje nuspojava do sada”.

New York Times, 24. veljače 1965. godine [1]

„Učinkovita upotreba ovih cjepiva tijekom nadolazeće zime i proljeća trebala bi osigurati iskorjenjivanje ospica u SAD-u 1967. godine.“

Izvješća o javnom zdravstvu, sv. 82, br. 3, ožujak 1967. godine [2].

„Dakle, prije svega, dopustite mi da izrazim svoje čvrsto uvjerenje da je jedino čega se moramo bojati sam strah – bezimenog, nerazumnog, neopravdanog terora koji paralizira potrebne napore da se povlačenje pretvori u napredovanje.“

Inauguracijski govor Franklina D. Roosevelta održan 4. ožujka 1933. godine

Strah. To je prirodna i iskonska ljudska emocija. Iako je ljudski instinkt izuzetan u procjeni i reagiranju na neposredan osobni rizik, poput suočavanja s predatorom, ljudi su notorno loši u procjeni modernih opasnosti. Prema Psychology Today [4] razlog tome je taj što su naši preci bili programirani da reagiraju instinktivno, često prije nego što je prijetnja uopće bila svjesno percipirana. Naše reakcije se ne temelje na logici i statistici, već na brzim, primitivnim odgovorima.

Prijetnje poput otrovnih pauka i zmija [5] izazivaju nesrazmjernu razinu straha u usporedbi s puno vjerojatnijom opasnošću od pogibije u prometnoj nesreći [6]. Rijedak rizik od smrti u napadu morskog psa izaziva više terora nego daleko veća vjerojatnost smrti od lijeka na recept [7]. (Ugrizi pauka i zmija ubijaju otprilike 13 ljudi godišnje, a napadi morskih pasa ubijaju jednu osobu svake dvije godine u SAD-u; u međuvremenu je u prometnim nesrećama u SAD-u 2022. godine umrlo 42 514 ljudi, a iste godine je gotovo 108 000 umrlo od predoziranja drogom – otprilike 82 000 tih slučajeva uključuje opioide.)

Zarazne bolesti također spadaju u ovaj duboko ukorijenjeni, strahom vođeni mentalni algoritam. Ova reakcija je potpuno razumljiva, s obzirom na užasavajuću povijest čovječanstva s bolestima. Sredinom 14. stoljeća kuga je pobila 30-60% ukupnog stanovništva Europe [8], niz pandemija kolere u 19. stoljeću ubilo je milijune [9], tifus je odnio 3 milijuna života početkom 1900-ih u Rusiji… [10] Povijesno gledano, zarazne bolesti bile su među najsmrtonosnijim prijetnjama ljudskom životu. Tifus, tifus, kolera, dizenterija, velike boginje, šarlah, hripavac, difterija, tuberkuloza, ospice i druge bolesti odnijele su milijune života u zapadnom svijetu tijekom mnogih stoljeća.

Dakle, ne čudi ogroman val straha i ljutnje zbog nedavnog porasta broja slučajeva ospica u SAD-u [11]. Ali potrebno je duboko udahnuti i odmaknuti se od histerije kako bismo ispitali neke informacije koje su rijetko dio rasprava o zaraznim bolestima.

Istina je da su tijekom 19. stoljeća, pa čak i početkom 20. stoljeća, ospice bile značajan uzrok smrti. Zapravo, sve zarazne bolesti bile su vodeći uzrok smrti – hripavac, šarlah, tuberkuloza i druge prethodno spomenute bolesti odnijele su milijune života. Često se naglašava težina ovih bolesti, s implikacijom da bismo se bez cjepiva vratili u ta mračna i smrtonosna vremena. Strah je da će se ponovno pojaviti masovne, smrtonosne kuge i pobrisati napredak koji smo postigli cijepljenjem.

Međutim, ako se pogledaju službeni državni podaci iz zapisa Statistike vitalnih podataka SAD-a, postoji ključna činjenica koja se gotovo nikada ne spominje: stopa smrtnosti od svih zaraznih bolesti naglo je pala još prije nego što su uvedena cjepiva za te bolesti. Konkretno, stopa smrtnosti od ospica u SAD-u pala je za više od 98% prije uvođenja cjepiva protiv ospica 1963. godine.

Isti obrazac vidimo i u Engleskoj i Walesu – dramatičan pad smrtnosti prije uvođenja cjepiva protiv ospica 1968. godine. Isti trend vrijedi i za druge zarazne bolesti, poput hripavca, s ogromnim padom smrtnosti prije uvođenja bilo kakvog cjepiva. Važno je napomenuti da je ovaj pad stope smrtnosti za obje ove bolesti (hripavac i ospice) bio gotovo 100% prije uvođenja cjepiva. Šarlah, koji je u 19. stoljeću bio smrtonosniji od hripavca ili ospica, praktički je nestao bez cjepiva.

 

Podaci iz Massachusettsa otkrivaju isti upečatljiv trend naglog pada zaraznih bolesti. Smrtnost od hripavca je već pala gotovo na nulu prije uvođenja DTP cjepiva. Ospice su ostale na ili blizu nule 8 godina prije uvođenja cjepiva protiv ospica 1963. godine. U međuvremenu, tifus i paratifus, koji su bili daleko smrtonosniji od ospica, potpuno su nestali bez uvođenja ikakvog cjepiva.

 

Možda su najnevjerojatnije brojke o tuberkulozi, povijesno poznatoj kao “tuberkuloza” ili “bijela kuga”. 1861. godine tuberkuloza je ubijala po stopi od 365,2 na 100 000 oboljelih osoba, dok je od ospica umiralo 16,9 na 100 000 osoba, a velike boginje samo 2,7 na 100 000 oboljelih. Drugim riječima, tuberkuloza je bila više od 21 puta smrtonosnija od ospica i više od 135 puta smrtonosnija od boginja. Ipak, unatoč razornom utjecaju, tuberkuloza se rijetko spominje uz druge povijesne epidemije, vjerojatno zato što se danas cijepljenje protiv tuberkuloze nije široko rasprostranjeno. Valja napomenuti da ni uvođenje antibiotika streptomicina 1947. godine ni BCG cjepivo 1954. godine nisu značajno promijenili već strmu silaznu putanju smrtnosti od tuberkuloze.

Uz ovaj skup dokaza, medicinski časopisi su povremeno priznavali dramatičan pad stope smrtnosti i težine ovih bolesti. Ključni ulomci iz tih publikacija predstavljeni su ovdje, nudeći iz prve ruke uvid u povijesne trendove koji dovode u pitanje konvencionalne narative.

„Prije nego što je opći prehrambeni status europske djece dosegao visoku razinu na kojoj je danas, infekcija ospica bila je nešto čega se trebalo bojati… ospice su činile 11% svih smrtnih slučajeva u Glasgowu u razdoblju od 1807. do 1812. godine. Stope smrtnosti bile su visoke. Na primjer, u razdoblju od 1867. do 1872. godine u pariškom sirotištu, Hospice des Enfants Assistés, umrlo je 612 od 1256 (49%) djece koja su oboljela od ospica…

Tijekom prošlog stoljeća, teret ospica u Europi je znatno opao. U Glasgowu je 1908. godine 14,2% djece mlađe od 5 godina oboljelo od ospica, a stopa smrtnosti iznosila je 5,8%. Čak i u nedostatku cjepiva, do 1960. godine, prijavljeni broj slučajeva ospica u djetinjstvu u Engleskoj i Walesu iznosio je samo 2,4%, a smrtnost je pala na 0,030%, što čini 1/200 stope smrtnosti iz 1908. godine u Glasgowu [12].

 

„Kod većine djece bolest je uistinu završila u tjedan dana… U ovoj praksi ospice se smatraju relativno blagom i neizbježnom dječjom bolešću s kojom se najbolje nose u dobi od 3. do 7. godine života. Tijekom proteklih 10 godina bilo je malo ozbiljnih komplikacija u bilo kojoj dobi, a sva su se djeca potpuno oporavila.

Kao rezultat ovog razmišljanja, nisu poduzeti posebni pokušaji prevencije čak ni kod male dojenčadi kod koje se bolest nije pokazala posebno ozbiljnom [13]“

 

„…može se postaviti pitanje je li univerzalno cijepljenje protiv hripavca uvijek opravdano, a obzirom na sve blažu prirodu bolesti i vrlo malu smrtnost. Sumnjam u njegovu vrijednost, barem u Švedskoj, a mislim da se isto pitanje može postaviti i u nekim drugim zemljama.

Također, trebali bismo imati na umu da moderno dojenče mora primiti veliki broj injekcija i da bi smanjenje njihovog broja bila očita prednost [14].“

 

„Od 1937. nadalje, zabilježen je kontinuirani pad, jednak kod oba spola. Cijepljenje [protiv hripavca], koje je započelo u malom opsegu na nekim mjestima oko 1948. i na nacionalnoj razini 1957., nije utjecalo na stopu pada ako se pretpostavi da jedan slučaj bolesti obično daje imunitet, kao kod većine glavnih zaraznih dječjih bolesti… S obzirom na to da je ovaj obrazac dobro uspostavljen prije 1957. godine, nema dokaza da je cijepljenje igralo važnu ulogu u padu incidencije i smrtnosti [15] .“

 

„U Ujedinjenom Kraljevstvu i mnogim drugim zemljama, hripavac (i ospice) više nisu važni uzroci smrti ili teških bolesti, osim kod male manjine dojenčadi koja je inače obično u nepovoljnom položaju.

U tim okolnostima, ne vidim kako je opravdano promovirati masovno cijepljenje djece svugdje protiv bolesti koje su uglavnom blage, koje daju trajni imunitet i koje većina djece izbjegne ili lako preboli bez cijepljenja [16].“

 

„Većina slučajeva hripavca je relativno blaga. Takve slučajeve je teško dijagnosticirati bez visokog indeksa sumnje jer liječnici vjerojatno neće čuti karakteristični kašalj, koji može biti jedini simptom. Roditelji mogu biti sigurni da su komplikacije malo vjerojatne. Odrasli također obolijevaju od hripavca, posebno od svoje djece, i imaju iste simptome kao i djeca [17].“

 

„…gotovo 90% pada smrtnosti od zaraznih bolesti među djecom u SAD-u dogodilo se [od 1900.] prije 1940. godine, kada je bilo dostupno malo antibiotika ili cjepiva [18].“

 

„Uobičajeno objašnjenje za ovaj promijenjeni trend zaraznih bolesti bio je napredak medicine u profilaksi i terapiji, ali kroz proučavanje literature vidljivo je da te promjene u incidenciji i smrtnosti nisu bile ni sinkronizirane ni proporcionalne takvim mjerama.

Opadanje smrtnosti od tuberkuloze, na primjer, započelo je mnogo prije nego što su uvedene posebne mjere kontrole, poput masovnog rendgenskog snimanja i liječenja u sanatorijima, čak i mnogo prije nego što je otkrivena zarazna priroda bolesti.

Pad smrtnosti od upale pluća također je započeo mnogo prije upotrebe antibiotika. Slično tome, pad incidencije difterije, hripavca i tifusa započeo je godinama prije početka umjetne imunizacije i slijedio je gotovo jednak trend prije i nakon usvajanja ovih mjera kontrole.

U slučaju šarlaha, zaušnjaka, ospica i reumatske groznice nije bilo specifičnih inovacija u mjerama kontrole, no i one su slijedile isti opći obrazac smanjenja incidencije. Nadalje, postnatalna i dojenačka smrtnost (djece mlađe od jedne godine) također je pokazala stalan pad u skladu s padom incidencije zaraznih bolesti, što očito ukazuje na utjecaj nekog sveukupno neprepoznatog profilaktičkog faktora  [19].”

 

Povijesni zapisi, potkrijepljeni medicinskim časopisima, otkrivaju upečatljiv trend: pad smrtnosti od zaraznih bolesti prethodio je širokoj upotrebi cjepiva i antibiotika. Ospice, koje su se nekada smatrale rutinskom dječjom bolešću, u velikoj većini slučajeva bile su blage, a djeca su se potpuno oporavljala bez medicinske intervencije. Slično tome, hripavac, iako je nekada bio značajan problem, smanjio se po težini i smrtnosti mnogo prije uvođenja kampanja cijepljenja. Stručnjaci su doveli u pitanje opravdanost univerzalnog cijepljenja, posebno s obzirom na sve blažu prirodu bolesti i teret davanja brojnih injekcija dojenčadi.

Daljnja analiza trendova zaraznih bolesti naglašava da njihov pad nije događao istovremeno s medicinskim intervencijama poput cjepiva ili antibiotika niti se njima može izravno pripisati. Bolesti poput tuberkuloze, upale pluća, difterije, tifusa i šarlaha pokazivale su silazne trendove mnogo prije uvođenja specifičnih mjera kontrole. Gotovo 90% pada smrtnosti od zaraznih dječjih bolesti u SAD-u dogodilo se prije 1940. godine, kada je bilo dostupno malo medicinskih intervencija.

S prevladavajućim fokusom na cijepljenje, kao jedinom mjerom protiv bolesti poput ospica, važnost prehrambenog statusa uglavnom se zanemaruje. Vitamini A i C, posebno, igraju ključnu ulogu u sposobnosti tijela da se nosi s ospicama i pojedincima bi mogli pružiti način da budu proaktivni, bez obzira jesu li cijepljeni ili ne.

Rad dr. Freda R. Klennera iz 1949. godine pokazao je impresivne pozitivne učinke askorbinske kiseline protiv nekoliko bolesti. Jedna od promatranih bolesti bio je herpes zoster koji može uzrokovati jaku bol. Dr. Klenner je učinkovito koristio velike doze askorbinske kiseline za liječenje ovog stanja i opisao kako je u nekoliko slučajeva bol brzo nestala.

Kod herpes zostera davalo se 2000 do 3000 mg vitamina C svakih 12 sati, uz dodatak od 3000 mg voćnog soka oralno svaka dva sata. U ovoj seriji liječeno je osam slučajeva, svi odrasli. Sedam je iskusilo prestanak boli unutar dva sata od prve injekcije i bol je ostala takva bez upotrebe bilo kojeg drugog analgetika. Sedam od ovih slučajeva pokazalo je sušenje vezikula unutar 24 sata, a unutar 72 sata nestale su lezije… Jedan od pacijenata, muškarac od 65 godina, došao je u ordinaciju u grču s bolovima u trbuhu… Intravenski mu je dano 3000 mg vitamina C i upućen je da se vrati u ordinaciju za 4i do 5 sati… Vratio se za 4 sata potpuno bez boli. Dobio je dodatnih 2000 mg vitamina C i, slijedeći gore navedeni raspored, potpuno se oporavio za tri dana [20].

Kasniji rad dr. Klennera, objavljen 1953. godine, također je pokazao da je vitamin C učinkovit protiv ospica. Otkrio je da, kada se koristi u velikim dozama, postoji definitivno pozitivan odgovor koji se očituje povećanim brojem bijelih krvnih stanica, padom temperature i poboljšanjem općeg stanja pacijenta. Dr. Klenner raspravljao je o svojim prvim pokušajima korištenja vitamina C za liječenje djeteta s ospicama.

U proljeće 1948. u ovom dijelu zemlje harala je epidemija ospica. Naš prvi korak je bio da se naše kćeri igraju s djecom za koju se znalo da su u „zaraznoj fazi“. Kada se razvio sindrom vrućice, crvenila očiju i grla, katara [upale sluznice], spazmodičnog bronhijalnog kašlja i Koplikovih pjega [mrlja na koži uzrokovanih ospicama], a djeca su očito bila bolesna, započeli smo s davanjem vitamina C. U ovom eksperimentu utvrđeno je da 1000 mg svaka četiri sata, oralno, modificira napad virusa… Kada se 1000 mg davalo svaka dva sata, svi simptomi infekcije nestali su u roku od 48 sati… Lijek (vitamin C) se u količini od 1000 mg davao svaka 2 sata tijekom 4 dana… Ove djevojčice nisu razvile osip od ospica tijekom gore navedenog eksperimenta i, iako su im bile izložene mnogo puta od tada, još uvijek održavaju ovaj „imunitet“ [21].

Dr. Klenner je opisao nekoliko drugih izvanrednih slučajeva oporavka korištenjem vitamina C. Jedan od njih je bio slučaj 10-mjesečne bebe s ospicama. Beba je imala povišenu temperaturu od 38°C, crvenilo očiju i grla, katar (upalu sluznice), spazmodični kašalj i Koplikove pjege.

1000 mg vitamina C davano je intramuskularno svaka 4 sata. Nakon 12 sati temperatura je bila 37,5°C, konjunktivitis i crveno grlo su se povukli, nije bilo kašlja… beba se oporavila bez ikakvih problema… Prošle su četiri godine i nije bilo ospica [22].

Tijekom 1990-ih, kada je u siromašnim zemljama evidentirano smanjenje smrtnosti od 60-90% korištenjem vitamina A kod hospitaliziranih slučajeva oboljelih od ospica, teorija o iscrpljivanju vitamina A kod smrtnosti i morbiditetu od ospica dobila je još više publiciteta.

Kombinirane analize pokazale su da su velike doze vitamina A dane hospitaliziranim pacijentima s ospicama bile povezane s približno 60%-tnim smanjenjem rizika od smrti općenito, te s približno 90%-tnim smanjenjem tog rizika među dojenčadi… Primjena vitamina A kod djece koja su razvila upalu pluća prije ili tijekom boravka u bolnici smanjila je smrtnost za oko 70% u usporedbi s djecom u kontrolnoj skupini [23].

Do 2010. godine bilo je općeprihvaćeno da suplementacija vitaminom A tijekom akutne bolesti ospica dovodi do značajnog smanjenja štetnih ishoda i smrtnosti.

Primjena vitamina A također smanjuje moguće infekcije, poput upale pluća i proljeva, povezane s imunosupresijom izazvanom virusom ospica. Pokazalo se da suplementacija vitaminom A smanjuje rizik od komplikacija uzrokovanih upalom pluća nakon akutne epizode ospica. Studija provedena u Južnoj Africi pokazala je da se smrtnost kod akutnih slučajeva ospica s komplikacijama može smanjiti za 80% nakon suplementacije visokim dozama vitamina A [24].

Rad dr. Freda R. Klennera o vitaminu C dodatno naglašava značajnu ulogu prehrane u prevenciji i liječenju bolesti. Njegov rad iz 1949. godine pokazao je snažne učinke askorbinske kiseline (vitamina C) u liječenju herpes zostera, gdje su velike doze vitamina C dovele do brzog prestanka boli i potpunog oporavka u roku od nekoliko dana. Kasnije, 1953. godine, dr. Klenner je pokazao da je vitamin C učinkovit i u liječenju ospica. Kada se primjenjuje u velikim dozama, vitamin C povećava broj bijelih krvnih stanica, snižava temperaturu i poboljšava opće zdravlje – što ukazuje na mobilizaciju imunološkog sustava. Njegovo istraživanje, uključujući eksperiment na vlastitim kćerima koje su bile izložene ospicama, pokazalo je da visoke doze vitamina C mogu spriječiti osip i skratiti trajanje bolesti, nudeći obećavajuću alternativu ili dodatak cijepljenju.

Osim vitamina C, vitamin A pokazao je izvanrednu učinkovitost u smanjenju težine bolesti i smrtnosti od ospica. Istraživanja iz 1990-ih otkrila su da je uzimanje visokih doza vitamina A kod hospitaliziranih pacijenata s ospicama dovelo do smanjenja smrtnosti za 60-90%, posebno kod dojenčadi. Također je smanjio komplikacije poput upale pluća i proljeva, dodatno naglašavajući ulogu prehrambenih intervencija u poboljšanju zdravstvenih ishoda. Dok razmatramo budućnost javnog zdravstva, holističkiji pristup koji integrira prehranu s medicinskim intervencijama mogao bi dovesti do učinkovitijih i održivijih strategija za borbu protiv zaraznih bolesti.

Ovi nalazi upućuju na to da su širi društveni čimbenici – poput poboljšanih sanitarnih uvjeta, prehrane, higijene i životnih uvjeta – odigrali daleko značajniju ulogu u smanjenju smrtnosti od zaraznih bolesti nego što se prije mislilo.

Nitko ne poriče da su ospice bile – i još uvijek jesu – problem. Međutim, kada se gleda iz logičke perspektive, jasno je da to nije kriza koja opravdava široko rasprostranjenu paniku ili eroziju naših temeljnih ljudskih prava kroz nametnute obveze koje nas lišavaju kontrole nad vlastitim tijelima. Kao društvo, često se više bojimo ideje o napadima morskih pasa ili širenju ospica nego suočavanja s dubljim, hitnijim stvarnostima koje stoje iza zdravstvenih kriza koje su uzrokovale daleko veći gubitak života.

Vrijeme je da pogledamo dalje od površinskih strahova i ispitamo šire čimbenike koji su doprinijeli daleko većim stopama smrtnosti kroz povijest. To nam u konačnici omogućuje donošenje uravnoteženijih i informiranijih odluka o našoj kolektivnoj dobrobiti.

 

Reference:

1. “Thaler to Hold State Senate Hearing to Find Fastest Way to Expedite Plan,” New York Times, February 24, 1965.; https://www.cdc.gov/nchs/data/vsus/vsrates1940_60.pdf
2. David J. Sencer, MD; H. Bruce Dull, MD; and Alexander D. Langmuir, MD, “Epidemiologic Basis for Eradication of Measles in 1967,” Public Health Reports, vol. 82, no. 3, March 1967, p. 256.
3. https://www.cdc.gov/nchs/data/vsus/vsrates1940_60.pdf
4. Maia Szalavitz, “10 Ways We Get the Odds Wrong,” Psychology Today, 2008, https://www.psychologytoday.com/us/articles/200801/10-ways-we-get-the-odds-wrong
5. Department of Wildlife Ecology & Conservation, Frequently Asked Questions About Venomous Snakes, http://ufwildlife.ifas.ufl.edu/venomous_snake_faqs.shtml
6. Insurance Institute for Highway Safety, General Statistics, http://www.iihs.org/iihs/topics/t/general-statistics/fatalityfacts/state-by-state-overview
7. Understanding the Opioid Overdose Epidemic, CDC Overdose Prevention, https://www.cdc.gov/overdose-prevention/about/understanding-the-opioid-overdose-epidemic.html
8. Black Death, Wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Black_Death
9. David L. Streiner, Douglas W. MacPherson, and Brian D. Gushulak, PDQ Public Health, 2010, p. 198.
10. Roy Porter, The Greatest Benefit to Mankind, Harper Collins, New York, 1997, p. 399.
11. “Texas Measles Surge ‘Inevitable’ Due to Vaccine Exemptions, Experts Warn,” Newsweek, February 26, 2025, https://www.newsweek.com/texas-measles-surge-inevitable-vaccine-exemptions-2035228
12. Clive E. West, PhD, DSc, “Vitamin A and Measles,” Nutrition Reviews, vol. 58, no. 2, February 2000, p. S46.
13. Vital Statistics, British Medical Journal, February 7, 1959, p. 381.
14. “Is Universal Vaccination Against Pertussis Always Justified?” British Medical Journal, October 22, 1960, p. 1186.
15. “Vaccination Against Whooping-Cough: Efficacy Versus Risks,” The Lancet, January 29, 1977, pp. 236, 237.
16. “Whooping Cough in Relation to Other Childhood Infections in 1977–9 in the United Kingdom,” Journal of Epidemiology and Community Health, vol. 35, 1981, p. 145.
17. “Natural Course of 500 Consecutive Cases of Whooping Cough: A General Practice Population Study,” British Medical Journal, vol. 310, February 1995, p. 299.
18. “Annual Summary of Vital Statistics: Trends in the Health of Americans During the 20th Century,” Pediatrics, December 2000, pp. 1307-1317.
19. J. McCormick, MD, “Vitamin C in the Prophylaxis and the Therapy of Infectious Diseases,” Archives of Pediatrics, vol. 68, no. 1, January 1951.
20. Fred R. Klenner, MD, “The Treatment of Poliomyelitis and Other Virus Diseases with Vitamin C,” Southern Medicine & Surgery, July 1949.
21. Fred R. Klenner, MD, “The Use of Vitamin C as an Antibiotic,” Journal of Applied Nutrition, 1953.
22. Ibd.
23. Wafaie W. Fawzi, MD; Thomas C. Chalmers, MD; M. Guillermo Herrera, MD; and Frederick Mosteller, PhD, “Vitamin A Supplementation and Child Mortality: A Meta-Analysis,” Journal of the American Medical Association, February 17, 1993, p. 901.
24. Prakash Shetty, Nutrition Immunity & Infection, 2010, p. 82.

 

Preneseno sa: https://romanbystrianyk.substack.com/p/fear-to-fact?utm_source=profile&utm_medium=reader2#_ftnref1

 

Prijevod: Udruga HURA

Stavovi izraženi u ovom članku su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove Hrvatske udruge roditelja aktivista. Udruga pozdravlja stručnu, konstruktivnu i prijateljsku raspravu. Svoje mišljenje možete poslati putem maila info@cijepljenje.info

________________________________________________________

Hrvatska udruga roditelja aktivista neprofitna je udruga. 

Ako želite podržati našu zajedničku borbu, podržite naš rad donacijom!

Hrvatska udruga roditelja aktivista

Broj računa: HR9823600001102643002

Opis plaćanja: Donacija

SWIFT CODE (za donacije iz inozemstva): ZABAHR2X

Postani član: https://cijepljenje.info/postani-clan/