Istraživanje povijesnih dokaza – jesu li cjepiva iskorijenila bolesti?
Roman Bystrianyk and Suzanne Humphries, MD
International Medical Council on Vaccination
20. studenog 2013. godine
“Opasno je pustiti javnost iza kulisa. Lako se razočaraju i onda su ljuti na tebe, jer je to bila iluzija koju su voljeli.”
– W. Somerset Maugham
Knjige o povijesti medicine gotovo uvijek veličaju cijepljenje. Čitajući ih čovjek stječe dojam da su tijekom 1800-ih i 1900-ih harale kuge koje su ubile nebrojeno mnoštvo ljudi, te da zahvaljujući cjepivu to više nije slučaj. U to smo sigurno vjerovali dok smo odrastali, a većina ljudi s kojima razgovaramo ima sličan dojam. Ovo vjerovanje je u društvu, općenito, prihvaćeno kao utvrđena činjenica.
„Teško se može podcijeniti doprinos imunizacije našoj dobrobiti. Da nije bilo cijepljenja djece protiv difterije, hripavca, ospica, zaušnjaka, velikih boginja i rubeole, kao i zaštite koju pružaju cjepiva protiv tetanusa, kolere, žute groznice, dječje paralize, gripe, hepatitisa B, bakterijske upale pluća i bjesnoće, procjenjuje se da bi se stope smrtnosti djece, vjerojatno, kretale u rasponu od 20 do 50%. Doista, u zemljama u kojima se cijepljenje ne provodi, stope smrtnosti dojenčadi i male djece ostale su na toj razini.“ [1]
Paul Offit u svojoj knjizi „Deadly Choices—How the Anti-Vaccine Movement Threatens Us All“ („Smrtonosni odabiri – kako nam pokret protiv cijepjenja prijeti svima“) govori o tome kako je cjepivo protiv hripavca smanjilo smrtnost od te bolesti sa 7000 na samo 30 slučajeva.
„Veliki kašalj (pertusis) je razorna infekcija. Prije nego što je 1940-ih cjepivo prvi put upotrijebljeno u SAD-u, godišnje bi bilo zabilježeno oko 300 000 slučajeva hripavca, što bi uzrokovalo 7 000 smrtnih slučajeva, gotovo sve u male djece. Sada, zahvaljujući cjepivu protiv hripavca, manje od 30 djece godišnje umre od te bolesti. Ali vremena se mijenjaju.“ [2]
Ovakve informacije mogu se pronaći čak i u medicinskim časopisima. Velika studija o hripavcu i cjepivu protiv hripavca objavljena je 1988. godine u časopisu Pediatrics. U prvom paragrafu rada stoji sljedeće:
„U Sjedinjenim Američkim Državama pertusis se uspješno kontrolira rutinskom masovnom imunizacijom dojenčadi i djece. U razdoblju prije cijepljenja bilo je zabilježeno 115 000 do 270 000 slučajeva hripavca te 5 000 do 10 000 smrtnih slučajeva zbog te bolesti svake godine. Tijekom posljednjih 10 godina zabilježeno je 1200 do 4000 slučajeva zaraze s 5 do 10 smrtnih slučajeva godišnje.“ [3]
Taj je odlomak postavio ton ostatka članka, ukazujući na to da su na tisuće ljudi svake godine umirale od hripavca, ali nakon što je uvedeno DTP cjepivo, umrlo ih je vrlo malo. Svatko tko vjeruje u ovu izjavu, povjerovao bi, naravno, u dobrobit cjepiva.
Problem s ovim izjavama je to što nisu potkrijepljene dokazima. Kada pogledamo stvarne podatke, vidimo da, iako su mnogi ljudi umrli od hripavca početkom 1900-ih, do vremena kada je cjepivo uvedeno stopa smrtnosti u SAD-u pala je za više od 90%. Koristeći izvor koji je naveden u članku u časopisu Pediatrics, vidimo da je pad smrtnosti od vrhunca do uvođenja DTP cjepiva bio otprilike 92%.
Članak u časopisu Pediatrics prilično je štetan jer su ga čitali prvenstveno liječnici, od kojih su mnogi stekli dojam da su cjepiva u potpunosti odgovorna za pad smrtnosti. Stvarni broj smrtnih slučajeva u vrijeme uvođenja DTP cjepiva bio je otprilike 1 200 slučajeva, a ne 5 000 do 10 000, kako se često navodi. Pogrešno razmišljanje da su cjepiva najvećim dijelom odgovorna za pad smrtnosti prožima sve dijelove društva.
Dodatna važna stvar koju treba primijetiti – kada pogledate grafikon, možete jasno vidjeti da je svake godine postojao trend pada broja smrtnih slučajeva od hripavca. Kada je cjepivo uvedeno nije bilo vidljivog učinka u silaznom trendu.
Podaci iz Engleske s početka 20. stoljeća još dramatičnije pokazuje nedostatak učinka cjepiva. Ovdje možete vidjeti da je stopa smrtnosti pala za preko 98% prije početka masovne upotrebe DTP cjepiva 1950-ih.
Engleska je počela voditi statistiku 1838. godine, 62 godine prije SAD-a. Gledajući ove podatke, možemo vidjeti da je stopa smrtnosti od zaraznih bolesti bila visoka tijekom 1800-ih te da je od sredine 1800-ih do sredine 1900-ih pala gotovo na nulu. Gledajući smrtnost od hripavca u Engleskoj, primjećujemo da se smanjila za više od 99% prije uvođenja bilo kakvog cjepiva.
U slučaju ospica, stopa smrtnosti se smanjila za gotovo 100% prije uvođenja cjepiva.
Analiza podataka pokazuje da je često ponavljana mantra kako su cjepiva bila ključna za smanjenje smrtnosti od zaraznih bolesti pogrešna. Smrtnost se znatno smanjila prije cijepljenja. U slučaju šarlaha i drugih zaraznih bolesti, smrtnost je pala gotovo na nulu bez ikakvog široko rasprostranjenog cijepljenja.
Nažalost, ovo pogrešno uvjerenje navelo je ljude da vjeruju cijepljenju kao jedinom načinu borbe protiv zaraznih bolesti, iako su, očito, postojali drugi čimbenici koji su uzrokovali pad smrtnosti. Ti čimbenici bili su: poboljšana higijena, sanitarni uvjeti, prehrana, zakoni o radu, električna energija, kloriranje, hladnjaci, pasterizacija i mnogi drugi aspekti koje danas općenito uzimamo zdravo za gotovo kao dio modernog života. Vrlo malo poboljšanja po pitanju stope smrtnosti ima veze s medicinom. Izvješće iz 1977. godine procjenjuje da se, u najboljem slučaju, oko 3% smanjenja smrtnosti od zaraznih bolesti može pripisati modernoj medicinskoj skrbi.
„Općenito, čini se da su medicinske mjere (i kemoterapijske i profilaktičke) malo pridonijele sveukupnom padu mortaliteta u SAD-u od 1900. godine – budući da su u mnogim slučajevima uvedene nekoliko desetljeća nakon što je značajan pad mortaliteta već nastupio i u većini slučajeva nisu se mogli identificirati njihovi utjecaji. Točnije, s obzirom na ovih pet bolesti (gripa, upala pluća, difterija, hripavac i poliomijelitis) za koje se pad smrtnosti čini značajnim nakon točke intervencije – i uz malo vjerojatnu pretpostavku da se sav taj pad može pripisati intervenciji . . . procjenjuje se da se najviše 3,5% ukupnog pada mortaliteta od 1900. godine može pripisati medicinskim mjerama uvedenim za bolesti koje se ovdje razmatraju.“ [5]
Današnji naglasak na sve više i više cjepiva djelomično je izgrađen na ovom ukorijenjenom mišljenju, a zanemaruje se činjenica da je broj smrtnih slučajeva od zaraznih bolesti opao prije cjepiva i antibiotika. Ovaj propust u proučavanju stvorio je situaciju iz koje smo mogli naučiti bolje upravljati svim infekcijama na sveobuhvatniji način. Ipak, do danas, unatoč takvoj fenomenalnoj transformaciji, nismo uspjeli naučiti lekcije iz povijesti. Zanemarena su rješenja koja su dovela do 99%-nog pada smrtnosti, s punim naglaskom na konačnih 1%, što bi se ionako dogodilo i bez cjepiva.
Međutim, neki ipak priznaju da cjepiva nisu uzrok velikog pada smrtnosti od zaraznih bolesti. Oni često pogrešno ukazuju na antibiotike i poboljšanu medicinsku skrb tek nevoljko pripisuju zasluge sanitarnim uvjetima i drugim čimbenicima. Pokazuje se malo znatiželje o tome kako su svi ti čimbenici djelovali i kako se i danas primjenjuju. Naglasak je sada pomaknut na učestalost bolesti nakon cijepljenja, dok je naglasak na smrtnost smanjen. Razmišlja se u smjeru da „brišući“ bolest cjepivima, nema opasnosti od smrti. Ovo izgleda kao razuman pristup. Koliko dobro funkcionira?
Pogledajmo primjer hripavca. 1979. godine Švedska je obustavila upotrebu DTP cjepiva na temelju toga što nije učinkovito i što je, vjerojatno, nesigurno. Postojala je bojazan da bi se s nižim stopama cijepljenja povećala stopa smrtnosti. Dakle, što se dogodilo u ovom slučaju?
Pismo Victorije Romanus iz Švedskog instituta za kontrolu zaraznih bolesti iz 1995. godine pokazalo je da je smrtnost od hripavca ostala blizu nule. 1979. godine Švedska je imala 8 294 000 stanovnika, a 1995. godine 8 831 000 stanovnika. Od 1981. do 1993. godine zabilježeno je 8 smrtnih slučajeva djece kod kojih je kao uzrok smrti naveden pertusis (hripavac). To je prosjek od oko 0,6 djece godišnje koja su vjerojatno umrla od hripavca. Ove brojke pokazuju da su izgledi za smrtni ishod od hripavca u Švedskoj bili oko 1 prema 13 000 000 čak i onda kada nije postojao nacionalni program cijepljenja. [6]
U drugom slučaju, pokrivenost DTP cijepljenjem u Engleskoj pala je s oko 78% na 30% ili 40% zbog upitne sigurnosti cjepiva. Pretpostavka je bila da će doći do porasta broja umrlih zbog smanjenog cijepnog obuhvata. Najniže stope procijepljenosti bile su u periodu od 1976. do 1980. godine, a, prema službenoj statistici, broj umrlih u tim godinama iznosio je ukupno 35. Od 1971. do 1975. godine, dok je procijepljenost bila veća, broj smrtnih slučajeva bio je ukupno 55, odnosno oko 1,5 puta veći nego kada je procijepljenost bila niža. [7] To je dijametralno suprotno onome što se, po vjerovanju, trebalo dogoditi.
Jesu li stope incidencije hripavca doista pod kontrolom? Tužna je istina da hripavac, zapravo, nikada nije nestao i da je endemičan. Ogroman broj ljudi još uvijek kašlje zbog infekcije Bordetellom pertussis, bakterijom koja uzrokuje hripavac. Zbog slabljenja imuniteta na cjepivo, skoro 1/3 slučajeva teškog, upornog kašlja pripisuje se hripavcu.
„Iako se hripavac tradicionalno smatra dječjom bolešću, dobro je dokumentiran kod odraslih prije gotovo jednog stoljeća i trenutno je prepoznat kao važan uzrok bolesti dišnog sustava kod adolescenata i odraslih, uključujući i starije osobe. Zbog slabljenja imuniteta, hripavac kod odraslih i adolescenata može se pojaviti čak i ako postoji povijest pune imunizacije ili prirodne bolesti… Studije iz Kanade, Danske, Njemačke, Francuske i SAD-a pokazuju da je između 12% i 32% odraslih i adolescenata s kašljem koji traje najmanje tjedan dana zaraženo bakterijom Bordetella pertussis.“ [8]
Usredotočimo se na još jednu zaraznu bolest – ospice. Imajte na umu da 1963. godine gotovo nitko više nije umirao od ospica. Tijekom ove godine cijela Nova Engleska imala je samo pet smrtnih slučajeva (Maine: 1, New Hampshire: 0, Vermont: 3, Massachusetts: 0, Rhode Island: 1, Connecticut: 0) koji su pripisani ospicama. [9] Tijekom iste godine smrtni ishodi od astme bili su 56 puta veći nego od ospica.
No, je li se incidencija ospica smanjila, kao što naglašavaju zagovornici cjepiva? Postoje neki grafikoni koje možete pronaći na internetu koji tvrde da je došlo do malog smanjenja incidencije. Grafikon koji sam vidio, koji to pokazuje, ima samo nekoliko podatkovnih točaka i crtu između dvije udaljene točke u vremenu. Grafikon je loše kvalitete i donosi netočan zaključak. Gledajući opsežnije podatke o incidenciji, vidimo pad incidencije 1963. godine uvođenjem cjepiva protiv ospica.
Incidencija ospica očito je dramatično pala nakon 1963. godine. No može li se taj pad u potpunosti pripisati uspjehu cjepiva protiv ospica? Prvo cjepivo protiv ospica, koje je sadržavalo “neživi” (inaktivirani) virus, bilo je cjepivo precipitirano aluminijem, proizvedeno iz kultura stanica majmunskih bubrega inaktiviranih formaldehidom. Studija iz 1967. godine otkrila je da to cjepivo može uzrokovati upalu pluća, kao i encefalopatiju (upalu mozga).
„Nalazi upale pluća su dosljedni i izraženi. Vrućica je jaka i uporna, a stupanj glavobolje, ako je prisutan, ukazuje na zahvaćenost središnjeg živčanog sustava. Doista, kod jednog pacijenta koji je pregledan EEG-om, pronađen je dokaz poremećene električne aktivnosti mozga, što ukazuje na encefalopatiju. . . Ovi nepovoljni rezultati imunizacije inaktiviranim virusom ospica bili su neočekivani. Činjenica da su se dogodili trebala bi nametnuti ograničenje uporabe inaktiviranog cjepiva protiv virusa ospica. Preporučujemo da se inaktivirano cjepivo protiv virusa ospica više ne primjenjuje.“ [10]
Inaktivirana cjepiva su brzo odbačena. [11] Ali bilo je značajnih problema i sa „živim“ cjepivima, kod kojih virus nije bio dovoljno oslabljen pa su izazvala “modificirane ospice” kod otprilike polovice cijepljenih – što je, u osnovi, jednako slučaju ospica. 48% ljudi imalo je osip, a 83% imalo je povišenu tjelesnu temperaturu do 41°C nakon cijepljenja.
Pa kako je pojava ospica tako dramatično pala nakon uvođenja cjepiva 1963. godine? Djelomično to ima veze s definicijom bolesti – ako ste imali visoku temperaturu i primili ste cjepivo, naravno da niste imali ospice, čak i ako ste bili bolesniji nego što biste bili da ste se ospicama zarazili prirodnim putem.
Davnih 60-ih godina prošlog stoljeća očekivalo se da će vas jedna doza zaštititi doživotno bez ozbiljnih posljedica, a što se kasnije pokazalo netočnim.
„Služba za javno zdravstvo SAD-a izdala je dozvolu za novo, rafinirano, „živo“ cjepivo protiv ospica. Iako je nekoliko „živih“ cjepiva odobreno od 1963. godine – sve su to jednokratni tretmani koji daju doživotni imunitet bez ozbiljnih nuspojava – epidemiolozi novo cjepivo smatraju “najboljim do sada u smislu smanjenih nuspojava”.“ [12]
U 1960-ima su se, čak, čule tvrdnje da je potrebno cijepiti samo određeni broj djece kako bi se ospice iskorijenile.
„Ospice, “bezopasna” dječja bolest koja može biti smrtonosna, bit će gotovo iskorijenjena iz većine područja zemlje za godinu dana, predviđaju službenici Službe za javno zdravstvo SAD-a… Iako još uvijek postoji više od 12 milijuna osjetljive djece, cijepljenje “pravih” dva do četiri milijuna djece moglo bi iskorijeniti bolest, prema tvrdnjama dr. Roberta J. Warrenu iz Centra za zarazne bolesti u Atlanti.“ [13]
Nakon više od desetljeća cilj eliminacije ospica još uvijek nije bio postignut. Epidemije su se ponavljale diljem SAD-a.
„Do 1989. godine nova teorija o neuspjehu iskorjenjivanja bila je ta da ranija cjepiva nisu bila tako učinkovita kao što se izvorno vjerovalo. Neka od prvih cjepiva masovno proizvedenih 1963. godine sadržavala su „mrtvi“ virus. Godine 1989. dr. Feigin iz Teksaške dječje bolnice izjavio je kako vjeruje da cjepivo iz 1963. godine “nije dovoljno učinkovito”, a da je cjepivo iz 1967. godine bilo nestabilno i izgubilo bi “učinkovitost” ako nije bilo pravilno ohlađeno. Stabilno „živo“ cjepivo protiv ospica postalo je dostupno tek 1980. godine.“ [14]
Iste godine, nakon što tri vrste cjepiva nisu uspjele iskorijeniti bolest ili stvoriti predvidljivi kolektivni imunitet, znanstvenici su promijenili kurs s jednog cjepiva za cijeli život i izjavili da će, pri korištenju novog, „živog“ cjepiva, biti potrebne dvije doze za pouzdanu zaštitu. Preporučili su i da se docijepe svi mlađi od 32 godine jer su stara cjepiva koja su primili bila neadekvatna. Pojedinačno cjepivo koje je 1960-ih obećavalo stvaranje doživotnog imuniteta protiv ospica nikada nije proizvedeno.
Je li se incidencija ospica uopće smanjivala prije 1963. godine? Gledajući podatke o incidenciji, linija trenda pokazuje pad.
Zapravo, da se ta linija trenda zadržala, incidencija ospica bi dosegla nulu oko 2000. godine, a to je zapravo godina kada je CDC proglasio da su ospice u SAD-u eliminirane.
Dakle, jesu li sva ta cjepiva bila vrijedna troškova, truda i nuspojava u borbi protiv onoga što se do 1963. godine smatralo blagom dječjom bolešću?
Kada slušamo o cjepivima, često nam kažu jednostavnu priča o tome kako ona stimuliraju antitijela. Teorija kaže da stimulacija antitijela stvara „sjećanje na bolest“ pa će sljedeći put kada se s njom susretnete, vaše tijelo brzo pobijediti neprijatelja. To je lijepa, jednostavna i lako pamtljiva priča.
Vjerovati da razumijete imunološki sustav jer čujete riječi “antitijela” i “zaštita” kako se spominju zajedno je kao da mislite da znate kako automobil stvarno radi jer vidite da ima kotače. Imunološki sustav je vrlo složen, još uvijek nedovoljno istražen entitet, sastavljen od mnogo različitih staničnih linija, od kojih svaka proizvodi različite kemikalije koje se otpuštaju u krv. Tijelo koristi ove kemikalije na koje utječu dob, stres, stanje uhranjenosti, okoliš i čitav niz čimbenika koje do danas jedva razumijemo.
“… imunološki sustav ostaje crna kutija,” kaže Garry Fathman, dr. med., profesor imunologije i reumatologije i pomoćnik ravnatelja Instituta za imunologiju, transplantaciju i infekcije… “Nevjerojatno je složen, sastoji se od najmanje 15 različitih tipova stanica u interakciji, koje izbacuju desetke različitih molekula u krv kako bi međusobno komunicirale i borile se. Unutar svake od tih stanica nalaze se deseci tisuća gena čiju aktivnost mogu promijeniti dob, tjelovježba, infekcija, status cijepljenja, prehrana, stres, što god hoćete… To je jako puno pokretnih dijelova. I zapravo ne znamo što velika većina njih radi ili bi trebala raditi… „ [15]
Imunološki sustav se tradicionalno dijeli na humoralni imunološki sustav, koji uključuje antitijela, i stanični imunološki sustav, koji ne uključuje antitijela, ali uključuje aktivaciju različitih stanica kao što su prirodne stanice „ubojice“. Ono što znamo je da, suprotno uvriježenom mišljenju, antitijela nisu potrebna kada je u pitanju potpuni oporavak od ospica.
„…djeca sa sindromom nedostatka antitijela imaju prilično neupadljive napade ospica s karakterističnim osipom i normalnim oporavkom. Nadalje, nisu pretjerano skloni ponovnoj infekciji. Stoga se čini da serumska antitijela, u bilo kojoj količini, nisu potrebna za stvaranje osipa od ospica; niti za normalan oporavak od bolesti; niti za sprečavanje ponovne infekcije.“ [16]
Djeca sa smanjenom proizvodnjom antitijela, zvanom agama-globulinemija, oporavljaju se od ospica jednako dobro kao i oni s normalnom proizvodnjom antitijela, a to je poznato od kasnih 1960-ih, kada su se razvijala i unapređivala cjepiva. Ali reakcija antitijela zapravo je jedina stvar o kojoj se govori i koju se ističe kada su u pitanju cjepiva. Ovo otkriće iz 1968. godine smatralo se “uznemirujućim” jer je poremetilo pojednostavljenu paradigmu zaštite antitijelima.
„Jedno od najzabrinjavajućih otkrića u kliničkoj medicini bilo je otkriće da su djeca s kongenitalnom agama-globulinemijom, koja nisu mogla stvarati antitijela i koja su imala samo beznačajne tragove imunoglobulina u krvi, oboljela od ospica na normalan način, pokazivala uobičajeni slijed simptoma i znakova, a nakon toga su bili imuni.“ [17]
Kakva je uloga prehrane kod bolesti? Vitamin A, otkriven 1920-ih, nazvan je “antiinfektivnim” vitaminom. On sam ima golem utjecaj na smrtnost od ospica. Tijekom 1990-ih, u siromašnim je zemljama izmjereno smanjenje smrtnosti od 60% do 90% korištenjem vitamina A kod hospitaliziranih osoba oboljelih od ospica.
„Kombinirane analize pokazale su da su velike doze vitamina A koje su davane hospitaliziranim pacijentima s ospicama povezane s približno 60%-im smanjenjem ukupnog rizika od smrti, te s približno 90%-im smanjenjem rizika od smrti među dojenčadi. . . Davanje vitamina A djeci koja su razvila upalu pluća prije ili tijekom boravka u bolnici smanjilo je smrtnost za oko 70% u usporedbi s kontrolnom skupinom djece.“ [18]
Dostupnost voća i povrća bogatog vitaminom C bio je još jedan čimbenik u smanjenju morbiditeta i smrtnosti od bolesti. Postojali su trendovi poboljšanja u ukupnoj prehrani, što se vidi paralelno u smanjenju smrtnosti od ospica i skorbuta, bolesti uzrokovane nedostatkom vitamina C. Eksperimenti provedeni 1940-ih godina pokazali su da je vitamin C učinkovit protiv ospica, osobito kada se koristi u većim dozama.
„Za vrijeme epidemije [ospica] vitamin C je korišten profilaktički i svi koji su dobivali čak 1000 mg svakih šest sati intravenozno ili intramuskularno, bili su zaštićeni od virusa. Oralnom primjenom, 1000 mg u voćnom soku svaka dva sata nije pružilo zaštitu osim ako se nije davao 24 sata dnevno. Nadalje, utvrđeno je da bi se uzimanjem 1000 mg oralno, četiri do šest puta dnevno, modificirao napad virusa; s pojavom Koplikovih pjega i groznice; ako bi se primjena povećala na 12 doza svaka 24 sata, svi bi znakovi i simptomi nestali za 48 sati.“ [19]
U ranim 1900-ima, i drugi tretmani su se uspješno koristili za liječenje ospica. Godine 1919. dr. Drummond komentirao je da je ulje cimeta učinkovito profilaktično sredstvo protiv ospica ili da ospice čini blažim.
„Moja je praksa, kada se u obitelji susretnem sa oboljelima od ospica, propisati kuru cimeta za sve nezaštićene članove obitelji. U većini slučajeva osoba koja je tako liječena [cimetom] potpuno je izbjegla bolest [ospice] ili ih je imala u vrlo blagom obliku.“ [20]
Prehrana i drugi čimbenici imaju veliki utjecaj na ospice, pa zašto o njima uopće ne govorimo? Zato što je naglasak uvijek na jednom, vrlo unosnom medicinskom postupku – cijepljenju. Ova jedina paradigma gurnula je gotovo sve druge strategije u stranu. Drugi ključni faktor koji treba uzeti u obzir je to da cjepivo protiv ospica ne stvara doživotni imunitet, dok ga prirodna infekcija ospicama stvara. Jedini način da ostanete imuni uz imunitet stvoren cjepivom je da se cijepite nekoliko puta tijekom života. Još nismo vidjeli kako će cjepivo djelovati na nekoliko generacija isključivo cijepljenih ljudi. Epidemije će u budućnosti vjerojatno postati sve češće.
Studija iz 2009. godine objavljena u Proceedings of the Royal Society istraživala je što bi se moglo dogoditi sa slabljenjem imuniteta od cjepiva protiv ospica, čak i uz visoku pokrivenost cijepljenjem među djecom. Predvidjeli su da će unošenje infekcije, nakon dugog razdoblja bez bolesti u populaciji, dovesti do daleko većih epidemija nego što predviđaju standardni modeli.
„Možemo predvidjeti da će cijepljenje imati dva proturječna učinka. . . smanjit će broj osjetljive novorođenčadi i stoga bi smanjenje broja slučajeva u male djece trebalo imati neke od uobičajenih dobrobiti za javno zdravlje. Međutim, ovo smanjenje slučajeva dovest će do smanjenja stimulacije, a time i veće osjetljivosti na infekcije u starijim dobnim razredima. . . Kada imunitet oslabi, cijepljenje ima daleko ograničeniji utjecaj na prosječan broj slučajeva. Iako ovo zapažanje ima jasne implikacije na javno zdravlje, dinamičke posljedice interakcije između cijepljenja, slabljenja imuniteta i dodatnih cijepljenja daleko su upečatljivije. Kod visokih razina cijepljenja (više od 80%) i umjerene razine slabljenja imuniteta (više od 30 godina), mogu se inducirati epidemijski ciklusi velikih razmjera.“ [21]
Studija iz 1984. godine [22] izvijestila je da bi do 2050. godine udio ljudi podložnih obolijevanju od ospica mogao biti veći nego u razdoblju prije cijepljenja. Dakle, jesmo li slabljenjem imuniteta napravili tempiranu bombu? Hoće li u budućnosti zaista biti većih epidemija ospica? Ako ih bude, odgovor će vjerojatno biti okrivljavanje necijepljenih, što se zapravo radi već više od 100 godina, a zatim provođenje većeg broja cijepljenja za različite dobne skupine. Zbog gorljive pristranosti društva prema cjepivima, prave snage koje su dovele do velikog pada smrtnih slučajeva od zaraznih bolesti nisu priznate. Uglavnom, postoji neznatno priznanje da “sanitarna obrada” ima neki učinak, ali zasluga se još uvijek pripisuje boljoj medicinskoj skrbi i antibioticima.
Grupe pojedinaca koji se predstavljaju kao “skeptici” nastoje izbaciti iz kolosijeka sve što dovodi u pitanje cijepljenje. Definicija skeptika nekada je bila “onaj tko instinktivno ili po navici sumnja, dovodi u pitanje ili se ne slaže s tvrdnjama ili općeprihvaćenim zaključcima”, ali ova je definicija u svojoj modernoj upotrebi preuzeta i transformirana u nekoga tko slijepo podržava bilo koju ortodoksnu poziciju kao evanđelje. Ti će ljudi nastaviti sa svojim križarskim pohodom podržavanja cjepiva pod svaku cijenu i napadati sve što bi moglo dovesti u pitanje njihovu kratkovidnost. Kad bi ti ljudi imali želju saznati istinu, možda bi zavirili „ispod haube“ zaraznih bolesti i cjepiva i naučili malo više. Zamislite tek što bi se tek moglo naći u prtljažniku!
Literatura:
1. Irwin W. Sherman, Twelve Diseases That Changed Our World, 2007, p. 66.
2. Paul A. Offit, MD, Deadly Choices—How the Anti-Vaccine Movement Threatens Us All, 2011, p. xii.
3. James D. Cherry, MD MSc; Philip A. Brunell, MD; Gerald S. Golden, MD; and David T. Karzon, MD, “Report on the Task Force on Pertussis and Pertussis Immunization—1988,” Pediatrics, June 1988, vol. 81, no. 6, Part 2, p. 939.
4. Historical Statistics of the United States Colonial Times to 1970 Part 1, Bureau of the Census, 1975, pp. 77.
5. John B. McKinlay and Sonja M. McKinlay, “The Questionable Contribution of Medical Measures to the Decline of Mortality in the United States in the Twentieth Century,” The Milbank Memorial Fund Quarterly, Health and Society, vol. 55, no. 3, summer 1977, p. 425.
6. Letter from Victoria Romanus, MD, PhD, Department of Epidemiology Swedish Institute of Infectious Disease Control, Stockholm Sweden, August 25, 1995.
7. Record of Mortality in England and Wales for 95 Years as Provided by the Office of National Statistics, 1997; Health Protection Agency Table: Notification of Deaths, England and Wales, 1970–2008.
8. Edward Rothstein, MD, and Kathryn Edwards, MD, “Health Burden of Pertussis in Adolescents and Adults,” Pediatric Infectious Disease Journal, vol. 24, no. 5, May 2005, p. S44.
9. Vital Statistics of the United States 1963, Vol. II—Mortality, Part A, pp. 1–18, 1–19, 1–21.
10. Vincent A. Fulginiti, MD; Jerry J. Eller, MD; Allan W. Downie, MD; and C. Henry Kempe, MD, “Altered Reactivity to Measles Virus: Atypical Measles in Children Previously Immunized with Inactivated Measles Virus Vaccines,” Journal of the American Medical Association, vol. 202, no. 12, December 18, 1967, p. 1080.
11. “Measles Vaccine Effective in Test—Injections with Live Virus Protect 100 Per Cent of Children in Epidemics,” New York Times, September 14, 1961.
12. “Thaler to Hold State Senate Hearing to Find Fastest Way to Expedite Plan,” New York Times, February 24, 1965.
13. Jane E. Brody, “Measles Will Be Nearly Ended by ’67, U.S. Health Aides Say,” New York Times, May 24, 1966.
14. Lisa Belkin, “Measles, Not Yet a Thing of the Past, Reveals the Limits of an Old Vaccine,” New York Times, February 25, 1989.
15. B. Goldman, “The Bodyguard: Tapping the Immune System’s Secrets,” Stanford Medicine, summer 2011.
16. P. J. Lachmann, “Immunopathology of Measles,” Proceedings Royal Society of Medicine, vol. 67, November 1974, p. 1120.
17. “Measles as an Index of Immunological Function,” The Lancet, September 14, 1968, p. 611.
18. Wafaie W. Fawzi, MD; Thomas C. Chalmers, MD; M. Guillermo Herrera, MD; and Frederick Mosteller, PhD, “Vitamin A Supplementation and Child Mortality: A Meta-Analysis,” Journal of the American Medical Association, February 17, 1993, p. 901.
19. Fred R. Klenner, MD, “The Treatment of Poliomyelitis and Other Virus Diseases with Vitamin C,” Southern Medicine & Surgery, July 1949.
20. “Cinnamon as a Preventive of Measles,” American Druggist Pharmaceutical Record, New York, November 1919, p. 47.
21.J. M. Heffernan and M. J. Keeling, “Implications of Vaccination and Waning Immunity,” Proceedings of the Royal Society B, vol. 276, 2009.
22. D. L. Levy, “The Future of Measles in Highly Immunized Populations: A Modeling Approach,” American Journal of Epidemiology, vol. 120, no. 1, July 1984, pp. 39–
Izvorni članak: https://healthimpactnews.com/2013/an-honest-look-at-the-historical-evidence-that-vaccines-eliminated-diseases/
„Ne tako davno zapadni svijet bojao se smrtonosnih infekcija. Od tog vremena, mnoge su zemlje prošle transformaciju iz nesanitarnih uvjeta života u mnogo sigurnija i zdravija staništa. Od sredine 1800-ih, događa se stalni pad broja smrtnih slučajeva od svih zaraznih bolesti, smanjivši se na relativno niske razine do ranih 1900-ih. Povijest te preobrazbe uključuje glad, siromaštvo, prljavštinu, izgubljene lijekove, eugeničku doktrinu, individualne slobode nasuprot moći države, prosvjede i uhićenja zbog odbijanja cjepiva i još mnogo toga. Danas nam govore da su nam medicinske intervencije produžile životni vijek i da su jednine zaslužne za smanjenje masovnih umiranja. Je li to stvarno istina? „Dissolving Illusions“ detaljno opisuje činjenice i brojke iz dugo zanemarenih medicinskih časopisa, knjiga, novina i drugih izvora. Koristeći grafikone koji razbijaju mitove, ova knjiga pokazuje da cjepiva, antibiotici i druge medicinske intervencije nisu odgovorne za produljenje životnog vijeka i smanjenje smrtnosti od zaraznih bolesti. Ako medicinska struka može sustavno krivo tumačiti i ignorirati ključne povijesne podatke, mora se postaviti pitanje: “Što se još danas zanemaruje i pogrešno tumači?” Možda je najbolji razlog za poznavanje naše povijesti taj da se najgori dijelovi nikada ne ponove.“
Prijevod: Udruga HURA