Autor: James Lyons-Weiler
29. travnja, 2025. godine
Cjepiva su nekad simbolizirala trijumf znanosti – rijetku točku slaganja između medicine i etike. Danas se ta simbolika opasno narušava.
Iza izraza “rutinski pregled” i “redoviti sistematski pregled” krije se istina koju je sve teže ignorirati: moderni programi cijepljenja djece sustavno krše temeljna načela medicinske etike i same zakone donesene za zaštitu ljudskih subjekata.
Ovaj članak otkrit će kako su financijski poticaji, porobljavanje regulatornih agencija i strukturna prisila uništili informirani pristanak. Ali nećemo se zaustaviti samo na dijagnozi, zacrtat ćemo put, viziju kako bi trebao izgledati istinski etički program cijepljenja, utemeljen na trajnim načelima Nürnberga, Belmonta i Common Rule-a.
Kratka povijest: Od Nürnberga do Common Rule-a
Nakon nacističkih zločina, po pitanju istraživanja na ljudima, svijet se složio – dobrovoljni, potpuno informirani pristanak je ključan.
Nürnberški kodeks (1947. godina) je učvrstio takav stav. Nürnberški kodeks nije bio bilo kakav savjetodavni zapis – bio je štit za buduće generacije.
Kasnije je Belmontovo izvješće (1979. godina) saželo je ove principe u tri stupa:
- Poštovanje osoba: autonomija, dobrovoljni informirani pristanak.
Ovo načelo naglašava važnost individualne autonomije, osiguravajući da se s pojedincima postupa kao da su sposobni donositi vlastite odluke te da oni sa smanjenom autonomijom imaju pravo na zaštitu. To uključuje zahtjev za informiranim pristankom, gdje su potencijalni sudionici u potpunosti informirani o istraživanju i dobrovoljno pristaju na sudjelovanje.
- Dobrobit: minimiziranje štete, maksimiziranje koristi.
Ovo načelo zahtijeva od istraživača da maksimiziraju potencijalne koristi i minimiziraju potencijalnu štetu za sudionike. Također podrazumijeva dužnost zaštite pojedinaca od štete, uključujući fizičku, psihičku i socijalnu štetu.
- Pravda: pravedan odabir i tretman ispitanika.
Ovo načelo odnosi se na pravednu raspodjelu koristi i tereta istraživanja. Osigurava da se istraživanje provodi na način koji izbjegava iskorištavanje ranjivih skupina stanovništva i da se koristi istraživanja pravedno dijele.
Sjedinjene Države su kodificirale ove principe u zakon u članku 45 CFR 46, Common Rule – kojim se zahtijeva organiziranje Odbora za institucionalnu reviziju (Institutional Review Board – IRB) za nadzor nad istraživanjima na ljudima, informirani pristanak i posebna zaštita za ranjive skupine stanovništva poput trudnica i djece.
Ovo nisu neobavezne smjernice. To su aktivni savezni mandati koji vrijede i danas. Ipak, današnji programi cijepljenja ih rutinski krše.
Lyons-Weiler i Thomas (2021. godine) pokazuju da sustav plaćanja za aplicirana dječja cjepiva stvara ozbiljne etičke sukobe povezujući financijski opstanak ordinacije sa stopama cijepljenja, a ne sa zdravstvenim ishodima pacijenata. Koristeći stvarne podatke o naplati pokazuju da poštivanje informiranog pristanka, tj. dopuštanje roditeljima da odbiju neka ili sva cjepiva, dovodi do značajnih financijskih gubitaka koji u jednoj ordinaciji ponekad prelaze milijun dolara godišnje. Ovi izopačeni poticaji guraju liječnike prema sve većem prihvaćanju cjepiva, bez obzira na individualni rizik, čime se potkopava informirani pristanak , a ranjiva populaciju izlaže se nekontroliranim, neotkrivenim eksperimentima na ljudima, što je kršenje 45 CFR 46, Common Rule-a i načela Nürnberškog kodeksa.
Slom informiranog pristanka: Kako moderni programi cijepljenja krše ova načela
Programi cijepljenja djece su u teoriji intervencije javnog zdravstva. U stvarnosti, postali su masovne, kontinuirane studije sigurnosti nakon stavljanja na tržište, koje uključuju ljudske subjekte bez odgovarajućeg informiranog pristanka.
- Kršenje principa br. 1: Prisila i kazna za odbijanje
Roditelji koji odbiju cijepljenje djece suočavaju se s nizom kazni: izbacivanjem iz pedijatrijskih ordinacija, isključenjem iz škola i društvenim šikaniranjem.
Ovakva prisila zabranjena je i Nürnberškim kodeksom i člankom 45 CFR 46 Common Rule-a.
- Kršenje principa br. 2: Neotkrivanje eksperimentalnog statusa
Roditeljima se ne govori da se mnoga cjepiva i dalje prate u okviru postmarketinškog nadzora („farmakovigilancija“), što znači da se sigurnost i učinkovitost još uvijek proučavaju.
Trudnicama se rutinski savjetuje da se cijepe bez otkrivanja da mnoga cjepiva nikada nisu testirana na trudnicama prije licenciranja.
- Kršenje principa br. 3: Neadekvatna zaštita ranjivih skupina stanovništva
Common Rule zahtijeva dodatnu zaštitu fetusa, dojenčadi i djece.
Umjesto toga, te se skupine guraju u programe cijepljenja bez iznimke, bez zaštite ili mogućnosti izuzeća koje zahtijevaju etički standardi.
- Kršenje principa br. 4: Financijski poticaji iznad zdravstvenih ishoda
Liječnici i ordinacije financijski se nagrađuju na temelju stope cijepljenja, a ne ishoda usmjerenih na zdravlje pacijenta.
Uspjeh definira kvantitet, a ne kvaliteta – što izravno krši načelo dobročinstva.
Neetične namjere: Nekontrolirani ljudski eksperimenti
Moderni programi cijepljenja djece funkcioniraju kao opsežna, nekontrolirana klinička ispitivanja, bez nadzora, pristanka i zaštite potrebne za pravo istraživanje.
- Ne postoji neovisni odbor za reviziju (IRB) koji prati primjenu cjepiva u općoj pedijatrijskoj praksi.
- Ne postoji mehanizam koji poštuje dobrovoljno odustajanje od cijepljenja bez kazne.
- Ne postoji rutinsko, transparentno, dugoročno praćenje zdravstvenih ishoda koje uspoređuje cijepljenu i necijepljenu djecu.
U bilo kojem drugom kontekstu – sveučilišnom kliničkom ispitivanju, studiji farmaceutske tvrtke – ovi uvjeti bi rezultirali ogromnim regulatornim kaznama, no u politici cijepljenja oni su normalizirani, racionalizirani, pa čak i slavljeni.
Legalizirali smo ono što je Nürnberg osudio!!!
Kako mora izgledati istinski etički program cijepljenja
Istinski etički program cijepljenja mora se temeljiti na jednostavnom, ali dubokom načelu da ljudsko dostojanstvo prethodi javnozdravstvenim programima. Privola ne smije biti samo administrativna formalnost, već istinski, živi proces utemeljen na dobrovoljnom pristanku nakon potpunog informiranja, bez korištenja prisile.
U takvom programu nijedno se cjepivo ne bi primjenjivalo bez dokumentiranog, individualiziranog postupka informiranog pristanka. Svaki roditelj ili odrasla osoba bili bi jasno obaviješteni o poznatim rizicima, nepoznanicama, trenutnom statusu istraživanja – je li cjepivo još uvijek pod nadzorom nakon stavljanja u promet, postoje li studije sigurnosti za upotrebu u trudnoći, prate li se rigorozno dugoročni ishodi… Alternativne preventivne strategije, gdje god je to primjenjivo, raspravljale bi se otvoreno, umjesto da se odbacuju. Nuspojave bi se priznavale iskreno, bez eufemizma ili minimiziranja.
Ključno je da odbijanje ne bi nosilo nikakvu kaznu. Nijednom djetetu ne bi bilo zabranjeno pohađanje škole zbog odbijanja cijepljenja. Nijedan roditelj ne bi bio prisiljen birati između pristupa zdravstvenoj skrbi i medicinske autonomije. Nijedan liječnik ne bi otpustio pacijente zbog donošenja zakonski zaštićenog izbora. Prava dobrovoljnost zahtijeva da ne postoje prisilne posljedice za neslaganje.
Postmarketinški nadzor cjepiva – kontinuirano prikupljanje podataka o sigurnosti nakon odobrenja – tretirao bi se s ozbiljnošću koju zahtijeva. Svako cijepljenje bilo bi dio strogo nadziranog istraživačkog sustava, baš kao što bi to zahtijevao svaki drugi lijek koji se proučava. Roditeljima bi se izričito naglasilo da sudjelovanje doprinosi kontinuiranoj procjeni sigurnosti, a oni bi zadržali pravo odustajanja u bilo kojem trenutku. Praćenje nuspojava bilo bi obvezno, rigorozno, javno i transparentno.
Financijski poticaji bi se restrukturirali iz temelja. Pedijatri ne bi dobivali nagrade na temelju samog broja primijenjenih cjepiva. Umjesto toga, dobivali bi kompenzaciju za vrijeme provedeno u edukaciji pacijenata, poticanju informiranog donošenja odluka i promicanju istinske preventivne zdravstvene zaštite – u cijelom rasponu strategija, a ne samo po pitanju imunizacije. Kvaliteta komunikacije, integritet skrbi i zdravstveni ishodi tijekom vremena bili bi puno važniji od metrike protoka.
Istraživanje sigurnosti cjepiva ne bi bilo prepušteno onima koji profitiraju od prodaje cjepiva. Niti jednoj farmaceutskoj tvrtki ne bi bilo dozvoljeno financirati vlastite studije sigurnosti. Umjesto toga, neovisne, zaštićene institucije, u kojima bi radili znanstvenici bez sukoba interesa, nadgledale bi sva postmarketinška istraživanja i potpuno transparentno bi objavljivale svoje nalaze.
Najvažnije je da bi oni koje zakon prepoznaje kao najranjivije skupine – trudnice, nerođena djeca, dojenčad i maloljetnici – ponovno dobili posebnu zaštitu. Nijedno cjepivo se ne bi preporučivalo trudnicama bez posebne studije sigurnosti prije izdavanja dozvole. Za svako cjepivo koje se daje tijekom trudnoće bio bi potreban zaseban, poseban pristanak, a roditeljima bi se dali potpuni podaci o potencijalnim utjecajima na razvoj fetusa.
Na kraju, cijepljena i necijepljena populacije bi se uspoređivale u rigoroznim dugoročnim studijama. Kronične bolesti, autoimune bolesti, neurološki razvojni poremećaji i smrtnost od svih uzroka pratili bi se desetljećima. Više ne bi bilo dopušteno da pretpostavke zamijene dokaze. Uspjeh politike cijepljenja određivalo bi zdravlje djece, a ne zdravlje farmaceutskih bilanci!
Ovo nije nedostižan ideal. Ovo je minimum koji etička medicina zahtijeva.
Zaključak: Etika mora nadjačati svrsishodnost
Javno povjerenje nije zagarantirano; ono se zaslužuje – i lako se narušava. Kada društvo zahtijeva da se pojedinci podvrgnu medicinskim postupcima bez potpune informiranosti, bez slobode izbora i bez mogućnosti pravnog lijeka, tada se prelazi granica koja je povučena u pepelu 20. stoljeća. Ponavljaju se pogreške za koje se nekoć smatralo da su neponovljive.
Okviri koje su uspostavili Nürnberški kodeks, Belmontovo izvješće i Common Rule nisu opcionalni, proizvoljni dokumenti. Oni su kralježnica svakog medicinskog sustava koji sebe smatra civiliziranim. Nisu rođeni iz akademske rasprave, već suočavanjem s ljudskom tragedijom gotovo nezamislivih razmjera.
Danas se politika cijepljenja djece opasno udaljila od tih etičkih uporišta. Privlačnost svrsishodnosti – želja za maksimiziranjem popustljivosti roditelja i pacijenata, minimiziranjem otpora i postizanjem statističkih ciljeva – dovela je do dubokog nepoštivanja dostojanstva, autonomije i prava pojedinaca. Stvorila je sustav u kojem se ljudski subjekti uključuju u tekuće eksperimente bez vlastitog znanja, gdje se odbijanje kažnjava, a profit prečesto zasjenjuje principe.
Ali ovaj put nije neizbježan. Može se napustiti.
Etički program cijepljenja – utemeljen na poštovanju, transparentnosti, dobrovoljnosti i neovisnoj znanosti – MOGUĆ JE I NUŽAN.
Ništa manje od navedenog neće vratiti narušeni savez između ljudi i medicine koja tvrdi da služi ljudima.
Moramo se sjetiti da javno zdravstvo ne može djelovati u suprotnosti s ljudskim pravima. U trenutku kada to učini, prestaje uopće biti zdravstvo.
Prijevod: Udruga HURA
Stavovi izraženi u ovom članku su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove Hrvatske udruge roditelja aktivista. Udruga pozdravlja stručnu, konstruktivnu i prijateljsku raspravu. Svoje mišljenje možete poslati putem maila info@cijepljenje.info
________________________________________________________
Hrvatska udruga roditelja aktivista neprofitna je udruga.
Ako želite podržati našu zajedničku borbu, podržite naš rad donacijom!
Hrvatska udruga roditelja aktivista
Broj računa: HR9823600001102643002
Opis plaćanja: Donacija
SWIFT CODE (za donacije iz inozemstva): ZABAHR2X
Postani član: https://cijepljenje.info/postani-clan/