Napis liječnice Alme Demirović je osvrt na tekst Cijepljenje ili koga spašavati: djecu ili dječju paralizu, autora Miljenka Jergovića, objavljen na njegovim internetskim stranicama 30. siječnja 2018. godine, te narednih dana prenesen na nekolicinu portala.

Prije svega, a radi boljeg razumijevanja konteksta u koji ću smjestiti svoja razmišljanja, moram naglasiti kako nisam protivnik cijepljenja. Po struci sam liječnica, doktorica znanosti, znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uz to i mama dvoje djece, do sada oboje redovito cijepljenih.

Alma Demirović

Obzirom da je tema cijepljenja doista kompleksna i zahtijeva jedan detaljniji pristup, osjetila sam dužnost reagirati na navedeni tekst, prvenstveno vođena željom za pojašnjavanjem pojedinih navoda. Stoga na pregledan način nabrajam, citirajući ili parafrazirajući, samo neke netočne ili neprovjerene teze. I nastojat ću dati sažete argumente koji obrazlažu zašto tomu nije tako.

1. Učenjem o škodljivosti cjepiva širi se nepovjerenje prema Republici i njenim službama.

Činjenica koju ću iznijeti, sama po sebi, predstavlja takav apsurd od kojeg se možete zapitati da li gubite razum. Važno je za naglasiti da govorimo o državi u kojoj je masovno cijepljenje djece zakonom propisano kao obavezno! I u kojoj je, također, zakonom propisana obaveza prijavljivanja svih sumnji na nuspojave od strane liječnika cjepitelja.

U Republici Hrvatskoj ne provodi se nadzor nad prijavom nuspojava cijepljenja! Nevjerojatno, ali istinito.

Dokumentacija o istome je preopsežna za ovaj tekst, ali je dostupna u uredništvu. Do kakvih je posljedica doveo ovakav propust bit će obrazloženo u daljnjem tekstu. Stoga smatram da se učenjem o škodljivosti cjepiva ne širi nepovjerenje prema državi i njenim službama jer je za takvo stanje, zapravo, zaslužna država sama.

2. Stvarne nuspojave odnose se uglavnom na vrlo rijetke alergijske reakcije na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije.

Aluminijeve soli su pomoćna sredstva i u cjepivima novije generacije, što je lako provjeriti ako otvorite uputu o lijeku, priloženu uz svako cjepivo koje se danas koristi. Nije mi jasno na što se aludira kada se kaže da se nalaze u većini cjepiva “starije generacije”. Zatim, aluminij je dokazani neurotoksin, koji se, uštrcan na način kako se cjepivo uštrcava, apsorbira u krv gotovo u cijelosti. Opetovano uštrcavanje toksina u krv novorođenčadi i dojenčadi, zahtijevalo bi, od onih koji se kunu u znanost, barem nekakav oblik praćenja, s odmakom. U skladu s činjenicom iznesenom pod 1., svima bi nam trebalo postati jasno da takvog praćenja nema. Ukazivanje na činjenicu postojanja aluminija u cjepivima, dakle, najmanje je povezano s “rijetkim” alergijskim reakcijama, a najviše s činjenicom da se eventualni učinak uštrcavanja znanstveno dokazanog toksina zapravo ne prati.

3. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv.

Temelj na kojemu je izgrađeno mišljenje o važnosti cijepljenja je sljedeći: “Nesporno je znanstveno utvrđeno kako je dobrobit cijepljenja za zdravlje ljudi neusporedivo veća od rizika pojave mogućih posljedičnih, u pravilu pojedinačnih, neželjenih događaja.” (iz Deklaracije o važnosti cijepljenja, potpisane 7. travnja 2017., u organizaciji Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo). Dvije su činjenice koje ovakav temelj ozbiljno dovode u pitanje:

1) ne provodi se nadzor nad prijavom nuspojava cijepljenja (tzv. spontano prijavljivanje),

2) ne provodi se niti sustavni, aktivni postmarketinški nadzor sigurnosti cjepiva. Ovu je tvrdnju nedavno i javno izrekao jedan od vodećih stručnjaka za cijepljenje u nas.

Znači, sve službene, “znanstvene” tvrdnje o apsolutno zanemarivoj šteti cijepljenja temeljene su na nedovoljno dugom kliničkom istraživanju provedenom od proizvođača, učinjenom na ograničenoj populaciji zdrave djece u strogo kontroliranim uvjetima. Onda se cjepivo pusti u promet. I tu prestaje svako ozbiljno praćenje sigurnosnih signala.

Zato je tvrdnja da je “broj žrtava ovakvih nuspojava statistički zanemariv” u najmanju ruku UPITNA.
Istina je da je “broj takvih žrtava” NEPOZNAT.

Ukoliko mi se dostavi barem jedna neovisna relevantna znanstvena studija koja se bavi aktivnim postmarketinškim nadzorom sigurnosti cjepiva, a da govori u prilog nesporne dobrobiti, možda se zapitam jesam li u krivu.

4. Međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija.

Ovaj postulat o farmaceutskoj mafiji, kako je u tekstu nazvana, zdravorazumski pada u vodu iz jednog vrlo jednostavnog razloga: ako imate masovnu epidemiju smrtonosnih bolesti onda od tih bolesti umrete. Pa nemate koga liječiti. Točka.

5. Ozloglašene DTP vakcine protiv difterije, tetanusa i poliomyelitisa zaslužne su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem!

“Ozloglašene DTP vakcine protiv difterije, tetanusa i poliomyelitisa” nisu vakcine protiv difterije, tetanusa i POLIOMYELITISA, već vakcine protiv difterije, tetanusa i PERTUSISA (hripavac, magareći kašalj)!

Za kraj sam dužna obrazložiti kakva me životna okolnost dovela do situacije da kritički promišljam. I zašto mi daje legitimitet da o ovoj temi mogu utemeljeno i argumentirano progovoriti. Naime, i ja sam bila kao većina. I nisam sumnjala u sustav u kojemu djecu bespogovorno vodimo na cijepljenje ne preispitujući čime, zašto s toliko puno cjepiva i tako učestalo. Jer, eto, zakon je jasan. A iza njega stoji znanost i struka. Tako sam naivno vjerovala. Onda je mojoj djevojčici u dobi od 5.5 godina jednoga dana počela opadati kosa u pramenovima. Strah koji sam, od toga trenutka pa kroz slijedećih nekoliko mjeseci osjećala, ovaj papir ne bi mogao podnijeti. To je strah od kojeg utrnete. Uslijedili su mjeseci neizvjesnosti, pretraga i isključivanja svih mogućih razloga. A onda se potraga za uzrokom završila. Uzrok tome stanju bilo je cjepivo. Ona je danas djevojčica bez kose, obrva i trepavica. Nakon proživljenoga, a u potrazi za pomoći i odgovorima usudila sam se pitati one koji se deklariraju kao nadležni. Pitati Ministarstvo zdravstva, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i “službu” koja je, u cijeloj priči suodgovorna, ako ne i najodgovornija, a to je naša Agencija za sigurnost lijekova. I znate što: vijesti su loše! Dio tih loših vijesti navela sam u tekstu. Sve su potkrijepljene pisanim dokazima. Ima ih, možda naslućujete, još puno više. Stoga osjećam dužnost upoznati zainteresiranu javnost koja ima pravo znati stvarno stanje stvari.

dr. sc. Alma Demirović, dr. med.

Comments closed.