Jovana Stojković, dr. med.: Liječnička “etika” dezinformiranog pritiska umjesto informiranog pristanka

Prenosimo cjelovito izlaganje psihijatrice Jovane Stojković iz Srbije, izvorno objavljeno na internetskim stranicama UG “Građanska inicijativa za neobaveznu vakcinaciju” 20. prosinca 2016. godine, pod naslovom Dr Jovana Stojković: Lekarska “etika” dezinformisanog pritiska umesto informisanog pristanka:

Dezinformirani pritisak

“Ako se, naime, zna da će pet do deset posto cijepljenih riskirati da im vakcina naruši zdravlje (kod nekih vakcina posljedice mogu biti i smrtonosne), a toj vrsti preventive je podvrgnuto 10000 ljudi, kako moralno opravdati zlo koje je nanijeto 500 ili čak 1000 osoba?

Ne samo u ovoj “medicinskoetičkoj aritmetici”, nego i u naizgled mnogo uvjerljivijoj, držimo da je danas moralno i etički problematično to prikazivati kao uspjeh, jer za tog jednog koji je stradao, kao i za njegove bližnje ne postoji pozitivna razmjera, za njega ili nju i one kojima je bio drag postoji samo odnos 1:1.”

Uvod u medicinsku etiku, Medicinski fakultet u Beogradu, strana 69.

U prepunoj kongresnoj sali hotela Slavija tražilo se mjesto više – Beograd, 7. prosinca 2016.

Informirani pristanak 

Informisani pristanak (ili nepristajanje) jedan je od ključnih aspekata relacije liječnik – pacijent. Monstruozni medicinski eksperimenti na zatvorenicima u nacističkim logorima bili su povod za prva ozbiljnija razmišljanja na ovu temu, a desetak godina kasnije ova praksa se uvodi kao okosnica medicinske etike. Na prijemu u bolnicu tražiće vam da potpišete desetine papira, više iz straha od tužbe nego zbog istinskog poštovanja autonomije i dostojanstva ličnosti. Ova tvrdnja biva jasna kao dan u slučajevima kada straha od tužbe nema, a to se u praksi događa u jednom jedinstvenom slučaju – vakcinaciji! Po neustavnom zakonu koji je protivan svim konvencijama o izlizanim “ljudskim pravima” i svim kodeksima medicinske etike od Hipokrata naovamo, tuženi možete biti vi.

Zaista, dugo me je mučilo pitanje šta je to što brižne i dobronamjerne liječnike, poštovatelje Zakona o pravima pacijenata pretvara u zapjenjene ucjenjivače koji prijete oduzimanjem djece? Možda identifikacija s agresorom koji im prijeti oduzimanjem licence i logika bolje ja tebi dijete nego oni meni licencu (da ne govorimo o gubitku profesionalnog dostojanstva i autonomije i narušavanju delikatnog i ljekovitog povjerenja pacijenta u svog liječnika)?

Većina roditelja koji su prošli trnovit put odbijanja invazivne medicinske procedure za svoje dijete dijele vrlo slična iskustva. “Argumenti” koje je davala “suprotstavljena” strana bili su gotovo identični, a reakcije dresirane s kvalitetom pravog psihološkog rata. U arsenalu oružja najčešće su se potezale sljedeće ubojite tvrdnje:

Hrabra i karizmatična Jovana Stojković, dr. med.

1. Stav je struke da je vakcinacija obavezna i morate cijepiti dijete.

Ova tvrdnja, kada joj oduzmemo imperativnu notu, mogla bi se smatrati točnom. Uistinu, stav Svjetske zdravstvene organizacije je da svaki čovjek na planeti treba biti cijepljen! Međutim, povijest medicine nas uči da su stavovi struke promjenljivi u vremenu. Stav struke je bio da treba davati talidomid u trudnoći protiv povraćanja što je rezultiralo desetinama tisuća oštećene dece. Nakon Drugog svjetskog rata u Srbiji je nad djecom koja su imala gljivično oboljenje glave PRISILNO sprovođena zračna terapija pod pokroviteljstvom Batuta i UN-a, jer to je bio stav struke za koji bi danas završili u ludnici ili zatvoru. Smjernice iz devedesetih za hormonsku supstitucijsku terapiju kod žena u menopauzi kao glavnu indikaciju imale su kardiovaskularne bolesti koje su 2002. postale upravo kontraindikacija za ordiniranje ove terapije! Dakle, sve se može korigirati i mijenjati osim najveće medicinske dogme.

Egzaktno – neželjene nuspojave cjepiva

2. Vi ne znate što je dobro za vaše dijete, a ja znam, jer sam liječnik.

Većina roditelja nema formalno medicinsko obrazovanje koje inače donosi minimalno, propagandno, dogmatsko “znanje” o vakcinaciji. Ono što svaki današnji roditelj ima neuporedivo više nego što je imao njegov roditelj kada ga je cijepio je višedesetljetno iskustvo vakciniranja ljudi i njegove posljedice, kao i pristup istom preko suvremenih tehnologija (to je ono kad vam kažu da ste internet-roditelj). Pad povjerenja u praksu vakciniranja nije iznenadna glupost i neukost koja se poput epidemije širi, već veća informiranost i nažalost brojna loša iskustva koja su mnogi osjetili na svojoj koži.

Brojni sudionici iz zemlje i inozemstva popratili su ovaj događaj

3. Pritisak zastrašivanjem – Ako ne cijepite dijete, umrijet će od tetanusa kada padne, dobit će poliomijelitis i ostat će invalid, dobit će encefalitis od ospica,…

Kada normalan čovjek vizualizira ove “tvrdnje” preplavi ga jak osećaj krivice koji se jedino da izliječiti vakcinom. Tko god da je režirao ovakav pristup roditeljima (a ja sam ga lično doživjela), u najmanju ruku obučavan je u Tavistoku. Da se za cilj ima informiranje roditelja i poštovanje njihove zdrave pameti i volje, bilo bi rečeno da 95% zaraženih poliovirusom nema nikakve simptome, da oni koji imaju simptome samo u 3% slučajeva imaju simptome vezane za centralni nervni sistem, da 0,1-0,5% ispolji paralize i da se od tog broja polovina potpuno oporavi, da je za infekciju npr. tetanusom, osim pada, potrebno da rana bude uprljana zemljom, da ta zemlja sadrži spore, da rana bude takve vrste da se na njoj mogu razviti anaerobni uslovi koji bi pogodovali infekciji,… Na kraju krajeva, kako je itko od ranjenika preživio u Prvom i Drugom svjetskom ratu prije nego što je farmaceutska industrija i SZO (Svjetska zdravstvena organizacija, nap. ur.) spasila čovečanstvo?

4. Vi zanemarujete dijete i mi dobronamjernici ćemo vam ga oduzeti!

Bože mili, koliko trebaš biti glup i zao da ovako nešto izgovoriš! Naročito je fascinantan pojam tog selektivnog zanemarivanja dece: hraniš ga, pojiš, oblačiš, kupaš, učiš, maziš, paziš, pratiš, ispraćaš, grcaš da mu platiš ekskurziju i odvedeš na more, liječiš kad je bolesno, a onda nemarno odlučiš da ga samo od zaraznih bolesti ne “zaštitiš”. Međutim, ako ste zamjenik zamjenika u Ministarstvu zdravlja ili famozni zaštitnik nesretnih građana, moguće je da ovakve nebuloze izjavljujete bez posljedica (osim po vlastito mentalno zdravlje).

Hrvatski imunolog dr. sci. Srećko Sladoljev

5. Etiketiranje i davanje psihijatrijskih dijagnoza.

Teoretičar zavere, omiljena poštapalica koju vam neznalice prišiju kada nemaju odgovor na vaša pitanja, ulazi u širu upotrebu nakon memoranduma CIA-e.

“Suprotstavljanje kritici izveštaja Vorenove komisije”, a bila je upućena svim istraživačima pozadine Kenedijevog ubojstva koji nisu vjerovali u službenu verziju. Danas su se indikacije proširile, pa svatko tko izrazi sumnju u to da kolonijalna uprava radi u korist gazdi, a ne naroda, dobije ovaj “genijalan” argument po nosu. Ako i ovo ne upali, onda vam slavodobitno dodijele dijagnozu paranoje, o kojoj ne znaju ništa isto kao i o vakcinama (ne mogu da se ne sjetim liječnice koja je uvjeravala javnost na RTS-u (Radio-televiziji Srbije, nap. ur.) da je neophodno da cijepimo djecu, a na pitanje da li zna što je u vakcinama, odgovorila “ne, to nije moj posao”).

Dakle, da li su ljudi koji odbiju vakcinaciju paranoični?

1. Nadripsihijatri cijene da jesu zato što njihova ideja o neefikasnosti i štetnosti vakcina nije točna. Ako čak i uzmemo da njihova ideja nije točna i da su vakcine neophodne kao zrak, to i dalje ne govori o njihovoj sumanutosti. Naime, nije istinitost ili neistinitost ideje koju pacijent iznosi kriterij za utvrđivanje njegovog ludila (jer kako može liječnik znati da li nekog stvarno jure zelenaši, ili da li nekom svekrva zaista pretura po stvarima). Kvalitet odnosa koji pacijent ima prema ideji je ključan za određivanje njegove sumanutosti, tj. paranoje.

2. Obično su ideje mentalno bolesnih ljudi nerazumljive za širi kulturni kontekst. U prijevodu, ukoliko muž, žena i šira obitelj nisu zvali hitnu pomoć da vas prebaci u “Lazu Lazarević” zbog vašeg stava o vakcinaciji, velika je vjerojatnost da ste normalni.

3. Bolesan čovjek svoju sumanutu ideju čuva za sebe, nema potrebu za njenim širenjem, on je u svom autističnom svijetu indiferentan prema stavu drugih ljudi prema njegovoj ideji (nikad, ali nikad se nije dogodilo da je sumanut čovek gostovao na televiziji ili držao tribinu o tome da ga npr. žena truje).

4. I najzad, povijest psihijatrije ne poznaje spontana udruživanja paranoika u građanska udruženja.

Na Tribini su predočeni brojni neoborivi dokazi

Posebnu pažnju bih obratila na navodnu racionalnost liječnika i neracionalnost roditelja koji odbijaju vakcinaciju. Vjerodostojna racionalnost ogledala bi se u logičkim odgovorima i misaonim operacijama koje povezuju uzrok i posljedicu, što bi prosječno pametnom roditelju koji nije aktualno psihotičan i intoksiciran psihoaktivnim supstancama bilo dovoljno da proces vakcinacije razumije i da je prihvati. Iskustvo mnogih od nas govori da je nedopustivo mnogo logičkih grešaka u ovim situacijama prisutno. Na primer:

1. Skretanje sa teme – Roditelj izjavljuje da u uputstvu za cjepiva postoje neželjane nuspojave koje ga plaše, a liječnik kaže da ih ima svaki lijek i da će mu dijete kada padne, a nije cijepljeno, dobiti tetanus (pozivanje na strah), ili da će ugroziti populaciju kroničnih bolesnika koji ne mogu da prime vakcinu (pozivanje na sažaljenje). Usput, interesantno je da vakcine “poboljšavaju imunitet” i da ih zato dajemo zdravoj deci, ali zato kronični bolesnici koji vape za poboljšanjem imuniteta ne smiju da ih prime…

2. Izvrtanje argumenata – Kada netko kaže da ne želi da cijepi SVOJE dijete (na što ima pravo) prozovu ga antivakcinalnim lobistom koji ugrožava “javno zdravlje” (na što nema pravo).

3. Pozivanje na ismijavanje – Kada iznesete stav da ne želite vakcinaciju svog djeteta, prozovu vas pijačem urina i izbjeljivača, a ukoliko ste liječnik, dežurni trolovi (često među njima i liječnici) vas časte s titulom nadri, a ako vam se ime rimuje s nekim organom iz genito-urinarne oblasti, popasete i novi nadimak.

4. Pogrešan uzrok (non causa pro causa) – Vi morate vjerovati da su zarazne bolesti nestale zbog vakcinacije (iako grafikoni koji se brižno kriju govore o padu učestalosti zaraznih bolesti i prije vakcina zbog boljih sanitarnih uslova života – vjerujte, nije isto da li pijete vodu iz slavine ili iz zahodske školjke, tko ne veruje neka proba – ali zato ste ludi ako i pomislite da je vakcina uzrok toga što je vaše dijete prestalo da govori i uvenulo 24 sata nakon iste). Pitajte blistave huškače kako to da nas nije šarlah sve pomlatio kada mu je smrtnost na početku dvadesetog vijeka bila 20% , a nikad nije bilo cjepiva. Hajde da potražimo odgovor u udžbeniku iz infektologije: “Tijekom dvadesetog vijeka streptokok je počeo da gubi patogenost, a smrtnost je opala na ispod 5%, da bi s antibiotskom erom postao lako dječje oboljenje.” Evo dokaza da je moguće da se spontanim procesom virulentnost i patogenost nekog izazivača reducira.

5. Upotreba kompliciranih i nepoznatih riječi (argumentum verbosiom) – Kada čovek pita: “Je li, brate, šta se ti živciraš što sam ja necijepljen, kad ti jesi valjda baš iz razloga da se ne bi živciraš?”, obično racionalni sugovornik prevrne očima i krene da razvlači priču o kolektivnom imunitetu i kako 95% populacije treba da bude imuno da bi se izbjegla epidemija. Postoji samo mali problem s ovom naukom: imun nije isto što i cijepljen, 95% cijepljene djece nije isto što i 95% populacije, vakcinalni “imunitet” traje par meseci do par godina, što znači da nitko od nas starih nije prošao pored imuniteta za bolesti za koje smo cijepljeni u djetinjstvu, te se nikad u našim životima nije dogodilo da je 95% populacije u jednom trenutku “imuno” kao posljedica vakcinacije.

6. Ponavljanje jedne te iste tvrdnje (do besvjesti) – Vakcinacija je spasila čovječanstvo, to je najveća civilizacijska tekovina, vakcinacija je spasila čovječanstvo, to je najveća civilizacijska tekovina, vakcinacija je spasila čovječanstvo, to je najveća civilizacijska tekovina,…. E sad, junače, reci da nije tako, a da ne ispadneš necivilizirani uništitelj čovječanstva!

7. Argument iz neznanja (argumentum ad ignorantiam) – Nema dokaza da vakcine izazivaju autizam, znači vakcine ne izazivaju autizam, iliti nešto je netočno samo zato što nije dokazano da je tačno, a da li će biti dokazano i prikazano odlučiće farmaceutska industrija koja u slobodno vrijeme zabranjuje filmove i oduzima licence (o životima ne bih ovom prilikom).

8. Argument prijetnjom (argumentum ad baculum) – Ako ne cijepiš dijete, oduzeću ti ga zbog zanemarivanja.

8. Pozivanje na vjerojatnoću ili nešto će se dogoditi samo zato što bi moglo da se dogodi – Mogućnost encefalitisa kod rubeole je 1 na 6-8000, ali će neposlušnom roditelju racionalista reći da će mu zbog nemara “dijete ostati invalid”, a neće imati odgovor koliko se često encefalitis javlja kao posljedica vakcine.

9. Argumentum ad hominem – Vi ste internet roditelj, paranoik, lažni doktor, šarlatan, mafijaš alternativne medicine (koja je, uzgred budi rečeno, regularna sekcija Srpskog lekarskog društva – Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (“Sl. glasnik RS” br. 107/2025,72/2009-dr. zakon, 88/2010, 57/2011, 119/2012, 45/2013, 93/2014), po prvi put u Srbiji uvodi se termin tradicionalna medicina, čime su obuhvaćene sve metode i postupci tradicionalne, komplementarne i alternativne medicine.)

10. Argumentum ad auctoritate – To je stav Svjetske zdravstvene organizacije (SZO)! Za neupućene, to su oni fini stričeki što brinu o našem zdravlju, ali ponekad im se omakne i ovako nešto: 2014. godine UNICEF i SZO organiziraju kampanju cijepljenja u Keniji protiv tetanusa. Udruženje katoličkih liječnika i Biskupska konferencija analizirali su šest uzoraka vakcina u kojima je nađen beta HCG hormon, što je govorilo o namjeri da se izazovu pobačaji i sterilitet u Keniji. Vlada Kenije obustavlja vakcinaciju.

Da li je ovo sloboda, dobronamernost i racionalnost?

Zaključak prepuštam čitaocima.

https://www.youtube.com/watch?v=85hmhwqpeP8