Jedno od mojih najranijih sjećanja na klasičnu glazbu jest pratnja oca i starijeg brata da slušaju Beethovenovu Petu simfoniju kada mi je bilo 7 godina. Simfonija je prenijela čistu magiju, ispunjavajući moju glavu zvučnim temama i izuzetnim harmonijama, prožimajući cijelo moje biće.
Obavijen emotivnim sanjarenjem, pogodilo me nevjerojatno zapažanje. Pozicioniran ispred ansambla, dirigent kao da je diktirao djelovanje svakog glazbenika. Ne mislim da sam imao dojam da je dirigent držao takt i usmjeravao suradnju svirača, što on zapravo i radi, nego da je dirigent činio puno više, pedantno je svim glazbenicima prenosio precizne note koje trebaju svirati.
Dirigent mjeri metronome, priprema glazbenike na probi i pažljivo promišlja glazbu kako bi bila inspirativna za publiku. Svojom gestikulacijom obavlja još jednu funkciju: izražava emocije u ime skupa, jer svaki sudionik suzdržava svoj glas kako ne bi drugima smetao.
Iz perspektive ovog sedmogodišnjaka, glumački karakter čovjeka ispred bio je značajan. Dok je spuštao svoj torzo i stajao na nožnim prstima, gestikulirao svojom tankom palicom, te zabacivao svoju raspuštenu kosu, primijetio sam da svaki suptilni pokret prenosi jasne upute svakom glazbeniku.
Pretpostavljao sam da je svaki svirač odgovoran za proizvodnju vlastitih nota na vlastitom instrumentu, ali smatrao sam da dirigent artikulira točno ono što bi trebalo svirati. Ne sjećam se što sam mislio, jesam li išta, o papirićima na tribinama ispred glazbenika. Za moje oči svaki je glazbenik morao slijediti redatelja kako bi pomogao u stvaranju simfonijskog remek-djela ovog čovjeka.
Možda je ovaj poznati učinak apsolutne kontrole proizašao iz dirigentovog mlataranja rukama dok su svirači sjedili uspravno s intenzivnom koncentracijom – nikad prije nisam vidio nijednu odraslu osobu da se tako ponaša. Mora biti jedinstven i poseban, mislio sam, da diktira takvu složenost u stvarnom vremenu, signalizirajući svaku nijansu: kada početi, kada stati, koju notu svirati i koliko glasno. Iz uma jednog čovjeka nastala je stvarnost. Übermensch.
Takav je bio dojam sedmogodišnjaka.
U posljednjih nekoliko godina, mnogi od nas gledali su naše vođe onako kako je ovaj nevini sedmogodišnjak gledao dirigenta. Nekako bi čarobni vođe stvorili simfoniju organizacije, kontrolirajući nas igrače kako bismo kontrolirali Prirodu.
Jedna osoba odlučuje tko je bitan; jedna osoba odlučuje tko će biti zatvoren; jedna osoba odlučuje tko će biti uboden; nema drugih glasova. “Ja sam znanost!”
Vođe mašu rukama, stoje na prstima i zabacuju se oko glave. Najvažnije je da zahtijevaju da svi drugi glasovi slijede njihov smjer; nema mjesta za osobnu intonaciju izvan njihovog zaređenog evanđelja. Učinite to i bit ćete ušutkani, klevetani, zabranjeni, deplatformirani i prigušeni.
Sjetio sam se tog prvog koncertnog iskustva kao dijete kada sam početkom ovog mjeseca prisustvovao božićnoj zborskoj izvedbi Marinove simfonije s istim starijim bratom u prekrasnoj misiji San Rafael Arcángel.
Dirigent je bio tamo, mlatarao je rukama, vrtio bokovima i trzao glavom. Gledao sam sa zabavom, prisjećajući se svog sedmogodišnjeg sebe kako je gledao u zanesenoj nevjerici dok sam pretpostavljao da potpuno kontrolira umove svojeg društva umjetnika. Kao odrasla osoba poštivao sam njegov trud i nadahnuće koje je prenosio zajednici. Čak sam uživao u njemu, dopuštajući publici emocionalno izražavanje kroz njegovu osobu.
Čuo sam i pojedinačne glasove.
Mnoštvo glasova vinulo se u nadsvođeni prostor, ponovno ispunivši moju glavu i moju dušu zanosom sastavljenim od tog bogatog obilja strasti. Njihova su srca dosegnula moje, a ja sam osjetio radost i čuđenje što zajednica može stvoriti.
Prikladno je da me takva percepcija obuzme na koncertu u crkvi. Izraz vjere je kroz zajednicu, a naši su glasovi prožeti Božjim dahom.
Tada stvori Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahne mu u nos dah života, i čovjek postade živo biće.
Postanak 2:7
Ovaj dar života je imati svoj dah, svoje glasove, pjevati jedni drugima i uzvratiti dar Bogu. Ljudi tako odaju počast Bogu pjevajući svojim neovisnim glasovima.
… ispunite se Duhom, govoreći jedni drugima psalmima, himnama i pjesmama iz Duha. Pjevajte i svirajte iz svog srca Gospodinu,…
Efežanima 5:19
Pred kraj izvedbe, svaki član publike dobiva svijeću, a dok drži plamen zamoljen je da pjeva. Svi bismo dijelili svoje glasove da sudjelujemo u zajedničkom veselju. Zajedno sa ostalima sam podigao glavu i podigao glas dajući dio svoje duše svojim bližnjima. Oni su čuli mene i ja sam čuo njih, i otišao sam prosvijetljen i ispunjen.
U blagdansko vrijeme podsjećamo se na važnost zajedništva, povezanosti jednih s drugima. Pridružujemo se našoj obitelji i prijateljima.
Pružamo pomoć i razumijevanje onima za koje smatramo da su potrebni.
Tražimo djela milosti i nade.Moramo čuti sve glasove.
Autor: Alan Lash ( programer softvera iz Sjeverne Kalifornije, s magisterijem iz fizike i doktoratom iz matematike)