Zakonska obaveza cijepljenja malodobne djece kao javnozdravstveni, pravni i politički problem

NAPOMENA: Ovdje objavljeni rad autorica je predstavila na 8. kongresu pravnika u zdravstvu održanom od 5. do 7. listopada 2015. u Makarskoj.

ZAKONSKA OBAVEZA CIJEPLJENJA MALODOBNE DJECE KAO JAVNOZDRAVSTVENI, PRAVNI I POLITIČKI PROBLEM

LEGAL OBLIGATION FOR MINORS VACCINATION AS PUBLIC HEALTH, JURISTIC AND POLITICAL PROBLEM

ĐULA RUŠINOVIĆ-SUNARA

Summary: In this very moment, the Republic of Croatia has legal obligation for vaccination against 10 infectious diseases, that children of age 0 – 18 should be vaccinated. This paper is going to ask for public health, juristic and political arguments of the legal obligation, as this problem is not discussed sufficiently clear and loud in the public. There is a mesh of rights and obligations, accompanied with not congruent sanctions that produce serious problems not only for the parents, but to the epidemiologists and pediatricians, in charged to implement and promote the protective measures against the infectious diseases, as well to the politicians in health sector, responsible for results reached by implemented protective measures. What are the possible options in resolving this problem and is there any chance for choice among more possible solutions?

Keywords: vaccination, legal obligation, freedom of choice

Sažetak: Republika Hrvatska ima zakonsku obavezu cijepljenja trenutno u svrhu zaštite od 10 zaraznih bolesti poradi kojih se cijepi djecu u dobi od 0 -18 godina. Rad je usmjeren na propitivanje medicinskih/javnozdravstvenih, pravnih i političkih argumenata zakonske obaveze cijepljenja malodobne djece poradi upravo pravnih specifičnosti o kojima se u Republici Hrvatskoj nedovoljno jasno i nedovoljno glasno progovara u javnosti. Isprepletenost prava i obaveza roditelja uz vrlo neprimjerene mjere kažnjavanja predstavljaju ozbiljan problem mladim roditeljima, ali i epidemiolozima i pedijatrima koji imaju obavezu provesti i promovirati mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti te političarima koji vode zdravstvo i koji su odgovorni za rezultate postignutim provedenim mjerama. Kakva rješenja je moguće ponuditi i jesu li uopće otvorene mogućnosti za odabir između više mogućih rješenja?

Ključne riječi: cijepljenje, zakonska obaveza, sloboda izbora

Podaci o autoru:

Mr. sc. Đula Rušinović-Sunara, dr. med., specijalistica opće kirurgije, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, 21 000 Split, Čajkovskoga5, dula.sunara@st.t-com.hr

 

1. Uvod

Javnozdravstveni aspekt cijepljenja sadržan je u njegovoj korisnosti za zdravlje pojedinca i opće populacije te u njegovoj neštetnosti po zdravlje pojedinca kojega se podvrgava cijepljenju. Mjere zaštite od nekih zaraznih bolesti putem cijepljenja preporučuju se pojedincima ili određenim vulnerabilnim skupinama kada je za njih rizik od cijepljenja znatno manji od rizika obolijevanja od te određene bolesti. Kada je procjena rizika od neke zarazne bolesti za opću populaciju znatna i daleko veća od rizika po zdravlje pojedinaca, odnosno kada je rizik po zdravlje gotovo pa zanemariv, tada se ističe preporuka o potrebi procjepljivanja čim većeg broja osoba ukupne populacije. To se može postići edukacijom i informiranjem stanovništva ili političkom naredbom putem određivanja zakonske obaveze. S pravnog aspekta, određivanje zakonske obaveze mora biti u ravnoteži i suglasnosti s ustavom utvrđenim vrednotama te svim već važećim zakonskim propisima. Upravo za bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku činilo se razboritim ne samo preporučiti već i zakonom narediti provedbu imunoprofilakse. Međutim, zakonska obveza provedbe imunoprofilakse ima mnogo nerazjašnjenih pitanja koja upućuju na to da provođenje imunoprofilakse uz zakonsku obavezu, ne zadovoljava demokratske i civilizacijske dosege modernog društva te javnozdravstveni, pravni i politički argumenti govore u prilog ukidanja postojeće zakonske obaveze.

2. Razlaganje teme

2.1. Osvrt na medicinski/javnozdravstveni aspekt cijepljenja

Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku (članak 1.) kao i mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti (članak 2). U članku 12. istog Zakona određuju se posebne mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti, a pod točkom 8. nabrojene su sljedeće posebne mjere: imunizacija, seroprofilaksa i kemoprofilaksa. Imunoprofilaksu provodimo vakciniranjem odnosno cijepljenjem s određenim vakcinama odnosno cjepivima, a člankom 40. navedene su bolesti protiv kojih je obavezno provesti imunoprofilaksu. 1

Prvo sporno pitanje je postoje li uopće javnozdravstveni pokazatelji kojima se baš sve posebne mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti treba provoditi kao redovite mjere za suzbijanje određenih zaraznih bolesti ili tek kada postoji izravni kontakt i ugroza od zaraze?

Drugo sporno pitanje je smije li ijedan liječnik provoditi imunoprofilaksu bez izričite privole osobe na kojoj se cijepljenje primjenjuje? Ovdje se naravno, za maloljetnu osobu ili osobu bez pravne sposobnosti, podrazumijeva privola roditelja odnosno skrbnika.

Treće sporno pitanje je ima li jasnih znanstvenih dokaza za svako pojedino cjepivo da nudi zaštitu od zarazne bolesti te da ima zanemarivo malo mogućih nuspojava i/ili komplikacija odnosno da nema kontraindikacija za primjenu?

Posebne mjere iz članka 12. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti zapravo bi trebalo promotriti tako da razlikujemo jesu li mjere potrebne, provedive i preporučljive samo kada postoji prisustvo zaraze ili i onda kada tek postoji naznaka opasnosti od zaraze. 2

U točki 1., 2., 3. , 4. i 6. članka 12., navode se mjere koje podrazumijevaju prisutnost zaraze, odnosno zaraznog agensa. Kod mjera nabrojanih pod 5., 7., i 9. zapravo nije važno postoji li već prisutna zaraza ili izloženost zaraznom agensu. U točki 8. opisane su i one mjere koje se provodi redovito neovisno o izloženosti zarazi i one koje se preporučuje provoditi samo u slučajevima posebne izloženosti zarazi (naročito seroprofilaksa i kemoprofilaksa).

Člankom 12. nabrojane su posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti:

1. rano otkrivanje izvora zaraze i putova prenošenja zaraze,

2. laboratorijsko ispitivanje uzročnika zarazne bolesti, odnosno epidemije zarazne bolesti,

3. prijavljivanje,

4. prijevoz, izolacija i liječenje oboljelih,

5. provođenje preventivne i obvezne preventivne dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije,

6. zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim osobama,

7. zdravstveni odgoj osoba,

8. imunizacija, seroprofilaksa i kemoprofilaksa i

9. informiranje zdravstvenih radnika i pučanstva.

Potom se u članku 40. definira kako se obavezno ima provoditi imunoprofilaksu:

1. protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, crvenke, zaušnjaka i virusne žutice tipa B i bolesti uzrokovanih s Haemophilus influenzae tip B – za sve osobe određene dobi,

2. protiv tetanusa ozlijeđenih osoba,

3. protiv virusne žutice tipa B – za osobe pod povećanim rizikom od zaraze,

4. protiv bjesnoće – za sve osobe koje su profesionalno izložene riziku od zaraze i koje ozlijedi bijesna životinja ili životinja za koju se sumnja da je bijesna,

5. protiv žute groznice – za osobe koje putuju u državu u kojoj postoji ta bolest ili u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv te bolesti,

6. protiv kolere i drugih zaraznih bolesti – za osobe koje putuju u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv tih bolesti ili u slučajevima kada za to postoji epidemiološka indikacija,

7. protiv trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti za sve osobe za koje postoje epidemiološke indikacije.

U točki 1. članka 40. navedene su bolesti kojima ne moramo biti izloženi da bi se smatrala imunoprofilaksa obaveznom, jer se smatraju bolestima čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku (članak 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti)

U točkama od 2. – 7. pak su nabrojane situacije kada je imunoprofilaksa obavezna jer su osobe izložene zarazi ili povećanom riziku od iste.

Zdravstveni razlozi uvođenja cijepljenja propitivani su od samog prvog otkrivenog cjepiva.

Pozitivni učinci bili su vidljivi jednako koliko su to bile i nuspojave pa i štetni učinci te je od samog početka medicinska struka propitivala koliki je odnos između koristi i štete te je li prevaga korisnosti nad štetom dovoljna da se cjepiva preporučuju i za masovnu primjenu.

Još i dan danas je osnovni argument kojim se potreba masovnih cijepljenja podupire upravo stručna iskustva (ne i znanstveni dokazi) o “većim benefitima” kako za pojedinca tako i za društvo od ponegdje potpuno zanemarivih mogućih nuspojava. Postoje studije o tome kako nam vakcina nije pomogla riješiti se teških zaraznih bolesti te kako se značajni pad oboljelih i umrlih od zaraznih bolesti, protiv kojih cijepimo našu djecu u sklopu obveznog kalendara cijepljenja, zapravo pojavio znatno prije nego li je cijepljenje uvedeno, ali se lažno prikazuje kao da je taj pad nastao nakon uvođenja masovnih cijepljenja. 3

Važno je istaknuti kako nije moguće isključiti mogućnost nastanka ozbiljnih zdravstvenih oštećenja pojedinaca kao posljedica vakcinacije. Upravo je to jedan od omiljenih argumenata onih koji kritiziraju cjepiva, a činjenično to nije moguće zanijekati. Čak štoviše, ima sve više stručnih članaka s raznih strana svijeta u kojima se tvrdi da su neke vrlo ozbiljne posljedice dokazane u svojoj uzročno-posljedičnoj povezanosti kod pojedinih cjepiva. 4

Vrlo je sporno može li se uopće cijepljenje koristiti kao masovna mjera prevencije protiv bolesti kojima nismo izloženi i kojima ne znamo hoćemo li, niti kada, uopće biti izloženi. Korištenje te posebne mjere zaštite od zaraznih bolesti jest upitno učinkovito i ima moguće posljedice. Stoga stručna procjena moguće koristi i za osobe jasno izložene zaraznom agensu ili s visokim rizikom da mogu biti izložene zaraznom agensu, zapravo može biti tek stručna preporuka. Kako bi tek moglo biti više od preporuke za one koji nisu u izravnoj ugrozi?

2.2. Osvrt na politički aspekt zakonske obaveze cijepljenja

2.2.1.Smije li se stručna preporuka proglasiti zakonskom obvezom

Ovdje se očito radi o procjenjivanju situacije da može i smije doći do opravdane uskrate osnovnih sloboda jamčenih Ustavom,a poradi osiguravanja nekog drugog ustavnog prava.

Zakonska obaveza cijepljenja pravda se pravom na zdravlje, što ujedno znači da je ustavno pravo na zdravlje iznad prava na slobodu.

Međutim, zdravlje nije nečije pravo nego stanje i nema Ustava koji može jamčiti da netko jest ili će biti zdrav. Korištenje krivih i nerazjašnjenih termina za pojam kojega se kolokvijalno naziva “pravom na zdravlje” toliko je zloupotrebljeno da je jedno u cijelosti “izmišljeno” pravo postalo razlogom za dokidanje najvećeg blaga svake osobe: slobode.

Došlo je do prečestog navođenja tzv. prava na zdravlje, a pod kojim se podrazumijeva da u nekoj zajednici svi imaju ista prava na jednaku dostupnost zdravstvenoj zaštiti te na jednaku kvalitetu i sigurnost zdravstvenih usluga, a koja mora biti najveća moguća koju ta zajednica može osigurati. Dakle, ono što zajednica može osigurati pod jednakim uvjetima za sve ovisno je prvenstveno o osiguranim sredstvima, a jamčenje dostupnosti ne znači da netko mora koristiti već da može, ali onda kada to treba i želi. To ukazuje na slobodnu odluku pojedinca da se koristi tim osiguranim pravom. Proglašavanje zaštite od određenih bolesti posebnim interesom za zajednicu i u tom kontekstu korištenje političke naredbe da se ta zaštita mora provoditi i kada nema izravnog kontakta niti ugroze, otvara pitanja ispravnosti takve političke odluke.

U Republici Hrvatskoj postoje predstavnici institucija koji tvrde kako je djecu moguće oduzeti roditeljima koji se protive da njihova djeca budu cijepljena protiv jedne ili više bolesti za koje je određena zakonska obaveza provođenja posebnih mjera zaštite od zaraznih bolesti. Tvrde da se radi o zanemarivanju zdravlja tog određenog djeteta kojemu roditelji uskraćuju najveću moguću zdravstvenu skrb te da se time krše odredbe Konvencije o pravima djeteta. Nejasno je kako je moguće zdravo dijete izložiti riziku kako ne bi oboljelo od bolesti s kojom nije i izgledno neće biti u doticaju? Kako bi onda moglo biti jasno da se protivljenje izlaganju takvom riziku proglašava štetom za to dijete? Uslijed nemogućnosti pobijanja takvih tvrdnji, poseže se za snagom argumenta “višeg interesa” te se navodi kako necijepljenje zdrave djece ugrožava zdravlje bolesne djece. No, ne navodi se kolika je uopće vjerojatnost da bolesno dijete bude izloženo bolestima kojih izgledno nema već dulje vrijeme u njegovu okruženju, kao što se ne navodi ni kolika je vjerojatnost da se cijepljenjem izazove bolest i tako je unese u okruženje bolesnog djeteta. Također se bez ikakvog zazora osuđuje na moguće posljedice po zdravlje nekolicinu potpuno zdrave djece, a koja poradi cijepljenja postaju doživotno oštećena u zdravlju. Pri tom zasigurno nisu ničim doprinijeli općem zdravlju nacije.

Posezanje za argumentom kako oni koji odbijaju cijepiti svoju djecu ugrožavaju zdravlje nacije, a činjenično nema izravne opasnosti od zaraze, zapravo je također vidna zloupotreba moći. U nedostatku dokaza kojima se može potkrijepiti kako postoji osobna korist onoga tko zloupotrebljava tu poziciju moći, ostaje samo nagađati o tome tko je nalogodavac političke odluke o uskrati ljudskih sloboda građana, kojima ne prijeti nitko i ništa do li “babe roge” iz prošlosti.

Pored propitivanja zdravstvenih učinaka, ističu se i propitivanja nemedicinskih pratećih posljedica nastalih izmjenama u općem društvenom pristupu ljudskim pravima i slobodama.Nekada, ne baš ni tako davno, bilo je prihvatljivo da se liječničke preporuke smatraju naredbama po kojima je obvezno postupati, kao što je bilo prihvatljivo i da se ljudske slobode ograničavaju pa i oduzimaju od strane represivnog režima, bez propitivanja ispravnosti takvih odluka. Danas se smatra kako je propitivanje ispravnosti općenito poželjni način ponašanja, no propitivanjeispravnosti zakonske obaveze cijepljenja je predugo bila tabu tema. Stoga je argumentacija u raspravama često emotivna uz često oslanjanje na uvriježene načine ponašanja zaostale iz represivnog sistema. Zasigurno nije sporno kako je jedan od najtvrđih bastiona konzervativnih paternalističkih odnosa, koji najsnažnije odolijeva demokratizaciji upravo zdravstveni sustav.

Posljednjih godina je uzdrman i taj posljednji bastion, a jedna od tema koja ga vidno trese jest upravo i ona o propitivanju zakonske obaveze cijepljenja. Kako se radi o općem društvenom kretanju ova je situacija prisutna na svim kontinentima i u brojnim zemljama. Povezanost između propitivanja zakonske obaveze cijepljenja i propitivanja cijepljenja kao metode te pojedinih cjepiva u njihovoj korisnosti ili štetnosti, ozbiljno je uzdrmalo i farmaceutsku industriju. Neke su zemlje poduzele korake i dokinule zakonsku obavezu cijepljenja za neka ili sva cjepiva, ali ni unatoč tome nije opao interes ukupne javnosti za rasprave o učinkovitosti i/ili štetnosti samih pojedinih cjepiva. Najavljuju se koraci brojnih udruga i građanskih inicijativa koji žele u cijelosti osporiti pozitivne učinke cijepljenja na širu populaciju te će tek biti važno utvrditi koliko je strah od zaraznih bolesti realan, a zaštita pučanstva od zaraznih bolesti zloupotrebljena. Trenutno je sve jasnije kako mjere koje uključuju zakonsku obavezu cijepljenja protiv određenih zaraznih bolesti treba ozbiljno propitati na svim razinama, a ograničavanja građanskih sloboda iz razloga zaštite pučanstva od zaraznih bolesti sve češće se promatra poput atavizma.

Sasvim razvidno je jedna preporuka struke proglašena za zakonsku obavezu tako što se prevarom nepostojeću ugrozu nepostojećeg prava iskoristilo za postizanje nekakve nejasne i nedokazive dobrobiti. Nakon takvog sagledavanja situacije ostaje prevažno pitanje o tome zašto je struka prihvatila da se iskrivljuje stručne stavove?

2.2.2. Odnos liječnika prema prisilnom cijepljenju i odnos liječnika prema zakonskoj obavezi cijepljenja

Cijepljenje predstavlja unos stranog u organizam nečega što mu je strano. Samim time predstavlja narušavanje fizičkog integriteta osobe koju se cijepi. Ako se cijepljenje vrši bez izričitog pristanka osobe kojoj se narušava fizički integritet, činjenično se vrši nasilje. Stoga je svako cijepljene potrebno zasebno razmotriti u odnosu na liječničku etiku.

Najjednostavnija definicija onoga što predstavlja etično ponašanje liječnika prema pacijentu sažeto je u osnovnom deontološkom načelu: ne naštetiti svojem pacijentu.

Slijedom tog načela proizilazi da je liječnik dužan ne poduzimati radnje koje mogu naštetiti njegovom pacijentu. Ako pak ima razloga da vjeruje da neka moguće preporučljiva zdravstvena usluga i/ili mjera u zadanim uvjetima može na bilo koji način naštetiti pacijentu, dužan je na sve poznate rizike upozoriti, a potom zatražiti pristanak te osobe na izložene rizike, kako bi takvu zdravstvenu uslugu/mjeru mogao pružiti.

Sukladno tome, kod svakog cijepljenja liječniku je moguće samo preporučiti tu mjeru, potom upozoriti na moguće rizike te je potom dužan zatražiti pristanak kako bi cijepljenje izvršio. Kako se obvezno cijepljenje mahom odnosi na maloljetnu djecu, informaciju i pristanak liječnik dobiva od roditelja/skrbnika.

Kako je političkom odlukom cijepljenje kao zdravstvena mjera proglašeno za obavezu, liječnik nema mogućnost zatražiti pristanak. Pri tom ima i nadalje dužnost pružiti informaciju o mogućim rizicima. Nakon što upozori roditelje na moguće rizike, liječniku koji poštuje pozitivne zakone Republike Hrvatske, ne ostaje ništa do li nasilno cijepiti dijete ukoliko roditelji ne iskažu svoj pristanak. To je svakako vrlo frustrirajuća situacija i za roditelje i za liječnika.

Liječnici ne žele nasilno provoditi nikakve zdravstvene mjere, ali je pitanje koliko su spremni plaćati globe koje su propisane u slučaju da ne izvršavaju zakonske obveze? Kad se tome pridoda spoznaja da upravo radi pružanja informacija o mogućim rizicima roditelji postaju sumnjičavi prema zakonskoj obvezi cijepljenja, zapravo je razvidno u kojoj su situaciji liječnici. Praktično rješenje jest i nadalje frustrirajuće i za roditelje i za njih osobno, ali u nedostatku moći da drugačije reagiraju, nastoje ne davati ili dati čim manje informacija i pri tom ukazati roditeljima kako se radi o zakonskoj obvezi koju nisu moćni spriječiti u provedbi bez obzira na to što o tome mislili.

Na taj se način već godinama naprosto gomilaju frustracije među pedijatrima, kojima je zakonska obaveza provoditi posebne mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti. Eskalacija ovih problema između stava pedijatara i političke odluke da se i na silu provodi procjepljivanje stanovništva, bila je 2012. godine kada je naglašavano da će se roditeljima oduzimati djecu i cijepiti bez volje roditelja na nasilan način. Tada je Pedijatrijsko društvo Hrvatskog liječničkog zbora izdalo priopćenje da pedijatri neće cijepiti djecu koju su socijalni radnici odvojili od roditelja nasilnim putem u svrhu provedbe mjera zaštite pučanstva od zaraznih bolesti. To nije mnogo pomoglo u načelnom smislu, jer činjenično nema podataka o tome da su roditeljima doista otimana djeca. No, da se roditeljima gotovo na dnevnoj bazi prijeti oduzimanjem djece pisano je u raznim hrvatskim dnevnim novinama i portalima, a Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata tijekom 2015. godine obratilo se na desetine osoba koje su navele da su im upućene takve prijetnje.

Etički aspekt izvršavanja prisilnih cijepljenja jednako je upitan i kod iznimnih slučajeva iznimne ugroze zdravlja pučanstva, ali također je i pravno upitno, jer bi to značilo da se opravdava i ubiti kako bi se zaštitilo zajednicu. To je pak doista zakonom dozvoljivo u nekim zemljama, tamo gdje postoji smrtna kazna, a i onda se odnosi isključivo na situacije kada ta jedinka izravno ugrožava zajednicu. Čak i tada je prvo potrebno izvršiti pravedno suđenje, tek onda odrediti pa tek potom izvršiti smrtnu kaznu, a i to nakon prava na žalbu. Izravno smaknuće zakonom je opravdano samo u samoobrani. Kad je u pitanju cijepljenje ne možemo reći kako se radi o ubojstvu ili smaknuću, ali bi se malo tko oteo dojmu da se ne radi o Ruskom ruletu. Ponekad je taj rizik prihvatljiv, ali nitko nije pozvan pristati na njega osim osobe koja je ugrožena tim rizikom. Kada odluku donosi roditelj za svoje malodobno dijete, pritisak kojega takva odluka nosi sa sobom je ogroman te ni jedna represivna mjera, koju politika poduzima ili predviđa poduzimati, ne može imati nikakav pozitivan učinak na pojedinca.

Ima li zajednica od toga korist?

Koliko je poznato javnosti, nema niti može imati. Dapače, snaženjem represivnih mjera pojačava se otpor, a bezuspješni otpor frustrira sve dok ne proizvede agresiju. Čeka li hrvatska politika da se pitanje zakonske obveze cijepljenja rješava vodenim šmrkovima, hapšenjima, kamenovanjima, uličnim neredima ili priprema demokratizaciju sustava zdravstva? Odgovore moramo još sačekati.

2.3. Osvrt na pravni aspekt zakonske obveze cijepljenja

Moglo bi se ovdje detaljno pravno razmotriti što i kako stoji u kojem pravnom aktu po pitanju cjepiva, ali je to izlišno razglabanje. Naime, nije uopće nikada i nigdje razjašnjeno kako je došlo do toga da se pojavi zakonska obaveza cijepljenja na temelju nepostojećeg stručnog mišljenja. Iako je sasvim očito da se politička odluka morala donijeti, nije jasno zbog čega je teret posljedica takve političke odluke svaljen na leđa liječnika koji zasigurno nisu mogli nikada potvrditi da nema opasnosti od unošenja strane tvari u nečiji organizam, bilo da se radi o cjepivu ili bilo kojoj drugoj tvari.

Zakonska obaveza cijepljenja je činjenično relikt prošlosti, nastao u represivnom sustavu, koji je prenesen u našu novostvorenu, navodno modernu i demokratsku državu.

No, kada je već tome i bilo tako kako jest, ostaje potpuno nejasno kako je došlo do toga da se stavljanjem na snagu Zakona o zaštiti prava pacijenata nije dokinula zakonska obaveza cijepljenja, jer bi pravno gledano upravo takav stav bio ispravan. Također nije jasno tko je i kada imenom i prezimenom potpisao kao stručno medicinsko mišljenje da je cijepljenje potrebno provoditi na silu i pod represivnim mjerama? Bilo bi čak interesantno doznati tko je potpisao imenom i prezimenom takvo stručno mišljenje kojim je zakonska obaveza cijepljenja uopće dozvoljiva mjera zaštite od desetljećima nepostojeće ugroze od zakonom navedenih bolesti? Jer, ma koliko navedene bolesti jesu uistinu one od kojih naciju treba zaštititi, nikakva ugroza od tih bolesti nije niti izvjesna niti neposredna. Zaštita nacije od nasilnih smrti u prometu putem zakonske zabrane prelaska ceste preko zebre na prometnici na kojoj godišnje bude pregaženo desetak ljudi imala bi isti smisao.

2.4. Osvrt na praktični aspekt zakonske obveze cijepljenja

Od strane medicinske struke ukazuje se na to da se kritizeri cijepljenja i pojedinih cjepiva ne osvrću na činjenicu kako postoji mogućnost vrlo ozbiljnih posljedica i kod svih drugih lijekova ili pripravaka, čak i ako su isti u javnosti prihvaćeni u vrlo širokoj pa i nekritičnoj upotrebi na dnevnoj osnovi bez nadzora liječnika. To su tijekom provedene javne rasprave pod nazivom “Cijepljenje djeteta u kontekstu prava na najveću moguću razinu zdravlja”, u organizaciji Pravobraniteljice za djecu, dana 9. svibnja 2014. godine, predstavnici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravlja naglašavali uz isticanje kako su na deklaracijama i tih lijekova (poput antipiretika i analgetika u najširoj upotrebi) ozbiljna upozorenja te da su kod svih zabilježene i pojave teških oštećenja, iako “u zanemarivom broju”. Argument je iznesen u obliku da cjepiva nisu štetna “ništa više od drugih lijekova u najširoj primjeni”.

Potonji argument istovremeno daje potvrdu kako je moguća, ali i očekivana, svaka pa time i najteža posljedica i kod cijepljenja. Takav status činjeničnog stanja ujedno je potvrda kako je neetično pa i suprotno liječničkoj deontologiji zastupati stav kako bi medicinska struka mogla preporučiti cijepljenje kao metodu koja se provodi kao zakonska obaveza, a kojom se faktično dokida pravo na odbijanje ove preventivne zdravstvene mjere.

Također je iznimno važno razmotriti prethodni argument o “zanemarivo malom broju teže oštećenih” kao posljedica cijepljenja.

Prvenstveno bi se o takvoj većoj koristi od neke štete moglo govoriti kada bi i korist i šteta bile dokazane. Znanstvena utemeljenost tvrdnje kako su cjepiva korisna počiva na stručnim radovima kojima se utvrđuje porast titra antitijela u serumu cijepljenika nakon izvršenog cijepljenja. No, također je znanstveno dokazano kako porast titra antitijela nije zaštita organizma te se samo pretpostavlja kako će osoba s većim titrom antitijela imati veće izglede da ne oboli ili da se uspješno odupre bolesti. Znanstvena studija kojom bi se dokazalo pozitivan učinak cjepiva morala bi uključivati i kontrolnu skupinu kako onih cijepljenih te potom izloženih bolesti, tako i necijepljenih i izloženih bolesti. Zamisao da se provede ovakva znanstvena studija neprihvatljiva je i javno jasno osuđena od presude doktoru Mengeleu. Samom tom činjenicom svi rezultati koji prikazuju uspješnost metode cijepljenja u svrhu zaštite od zaraznih bolesti ne mogu počivati na znanstvenim temeljima, već na empirijskim pokazateljima.

S druge strane, također nije znanstveno moguće dokazivati uzročno-posljedičnu vezu između cijepljenja i nastalog oštećenja zdravlja cijepljenog djeteta, ali se na sudovima nerijetko pojavljuju presude o tome kako se ima držati za povezano nastalu štetu s prethodno izvršenim cijepljenjem. U oba slučaja se radi o procjeni na temelju iskustava, a ne na temelju znanstvenih dokaza.

Promišljamo li ikada o tome koliko je takvih empirijskih pokusa nad djecom izvršeno, a i nadalje smo bez znanstvenih dokaza?

Ne zna se koliko je tko o takvom pitanju promišljao, ali je razvidno da se medicinska struka upravo stalno propituje je li svako pojedino cjepivo i kod svakog cijepljenja zacrtanog obveznim kalendarom cijepljenja, doista moguće dati svakom pojedinom djetetu. Svako se dijete pregledava i za svako pojedino cijepljenje potrebno je utvrditi je li rizik od nekakve moguće posljedice sveden na minimum. To se postiže time što se dijete cijepi samo ako je zdravo, čemu izuzetak također može biti jedino stručna medicinska procjena o tome kako je veća ugroza za dijete i njegov život ne cijepiti nego li cijepiti bolesno dijete. Takve činjenice zapravo potvrđuju kako cijepljenje nije bezopasno i da se ugrožava zdravo dijete kako bi se zaštitila zajednica, a da pri tom zapravo nemamo jasne pokazatelje koliko je zajednica činjenično time doista zaštićena.

2.5. Moguća rješenja

Medicinska struka je ponudila sljedeće praktično rješenje: Ne trebaju nam dokazi – vjeruj(e)mo.

U nedostatku znanstvenih dokaza, ostaje samo vjera da će obavezno cijepljenje proći bez teških posljedica i da je uopće korisno.

Tako dolazimo i do još jednog praktičnog rješenja kojega je iskoristila npr. Nizozemska, gdje je borba protiv obaveze cijepljenja pretvorena u vjersko pitanje te imaju zakonsko “solomunsko rješenje”: iz vjerskih razloga je dozvoljeno odbiti obvezno cijepljenje!

Moguće je očekivati da se i hrvatski građani ugledaju na taj “veleučeni i pametni” primjer pa počnu izmišljati koja bi to vjera službeno branila cijepljenje, dok ipak ne sasvim službeno, Katolička crkva to već čini, jer pojedina cjepiva imaju u svojem sastavu i spojeve izolirane iz ljudskih abortiranih embrijate se s oltara šalju poruke o neprihvatljivosti tih i takvih cjepiva.

Neke su zemlje iskoristile svoje razvijene demokratske principe te su npr. Švicarska, Njemačka i pojedine regije Italije, ukinule zakonsku obavezu cijepljenja i izrijekom navele da su njihovi građani dovoljno pametni i odgovorni da donesu samostalnu odluku kada i žele li uopće cijepiti sebe ili svoju djecu protiv neke od zaraznih bolestima za koje je zaštita cijepljenjem preporučiva i moguća.

Ne bi li neka hrvatska Vlada trebala pomisliti da su njeni građani dovoljno pametni i odgovorni?

3. Zaključak

Sagledavši mogućnosti na koje se načine pristupa obaveznom cijepljenju, lako je uvidjeti kako se od represivnih mjera odustaje tamo gdje je demokracija na višoj razini. Stoga je postojanje obaveze cijepljenja u Republici Hrvatskoj moguće tek shvatiti kao relikt prošlosti koji će nestati tek s uspostavljenom demokracijom.

Drugim riječima: nismo dosegli zadovoljavajući stupanj demokracije te ćemo moći govoriti i o demokraciji tek kada ukinemo zakonsku obavezu cijepljenja.

Na kraju treba svakako naglasiti završnu rečenicu iz službenog stava Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata:

“Ne kažemo da ne postoji nijedan dobar razlog za cijepljenje od pojedinih zaraznih bolesti, ali uvjereni smo da ne postoji niti jedan dobar razlog za represivno nametanje bilo kakvog preventivnog ili kurativnog medicinskog postupka, a naročito određenog cjepiva, jer isto predstavlja prisilno unošenje stranog tijela u slobodno ljudsko biće, a što jest i što uvijek mora biti nedopustivo bez prethodne slobodne i informirane privole.” 5

1 Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (“Narodne novine”, br. 79/07, 113/08 i 43/09)

2 Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (“Narodne novine”, br. 79/07, 113/08 i 43/09)

3 Child Health Safety. (2009). Vaccines Did Not Save Us – 2 Centuries Of Official Statistics. First published February 2009 – last updated October 2010 from http://childhealthsafety.wordpress.com/graphs/

4 Child Health Safety. (2009). Secret British MMR Vaccine Files Forced Open By Legal Action. Posted on January 2009 from http://childhealthsafety.wordpress.com/

5 “Cijepljenje – pravo izbora” – Projekt Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. (2015). Izjava Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata from https://cijepljenje.info/o-nama/projekt/

Literatura

1. Child Health Safety. (2009). Secret British MMR Vaccine Files Forced Open By Legal Action. Posted on January 2009 from http://childhealthsafety.wordpress.com/

2. Child Health Safety. (2009). Vaccines Did Not Save Us – 2 Centuries Of Official Statistics. First published February 2009 – last updated October 2010 from http://childhealthsafety.wordpress.com/graphs/

3. “Cijepljenje – pravo izbora” – Projekt Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata.(2015). Izjava Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata from https://cijepljenje.info/o-nama/projekt/

4. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (“Narodne novine”, br. 79/07, 113/08 i 43/09).