Upitna metodološka kvaliteta kliničkih ispitivanja cjepiva: Slučaj IMOVAX POLIO

Krajem kolovoza 2019. zatražila sam u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama od HALMED-a (Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode)  dostavu kliničkih studija temeljem kojih je cjepivo IMOVAX POLIO dobilo odobrenje za uporabu u Europskoj uniji.

Rok za odgovor po Zakonu je 15
dana, no neposredno prije isteka tog roka dobila sam obavijest da se rok
produžuje za još 15 dana zbog “provjere testa razmjernosti”, što bi značilo
razmatranja hoće li biti štete po proizvođača ukoliko se meni te informacije
učine dostupnima. Koji dan kasnije sam primila i telefonski poziv kojim me je
službenica za informiranje obavijestila da će mi uskoro e-mailom poslati dio
kliničkih studija, a ostale do kraja listopada.

Na dan 12. rujna primila sam
kliničke studije, a do današnjeg dana 8.11. nisam dobila ništa od obećanih
“ostalih”. Možda zato što sam u međuvremenu poslala novi, sličan zahtjev, za
dostavu kliničkih studija za M-M-RVaxPro na koji mi je odgovoreno tipskim
odgovorom da se sve informacije mogu naći na stranicama European Medicine
Agency jer se cjepiva odobravaju centraliziranim postupkom. Uzvratila sam da
ipak želim dobiti kliničke studije kao i za IMOVAX POLIO, no otada iz HALMED-a
muk.

Uglavnom, dobivenih desetak
studija za IMOVAX POLIO datira iz razdoblja od 1981. do 1986. godine.

IMOVAX POLIO odobrenje Europske
agencije za lijekove (EMA) za uporabu u Europskoj uniji ima od 1982. godine.

Isčitavanjem studija zaključujem
ukratko sljedeće:

Ispitivanja cjepiva protiv
poliomijelitisa provođena su u gore navedenom razdoblju (1981. – 1986. a
navodno se provode i dalje, ali te novije nisam dobila) u različitim krajevima
svijeta: Francuskoj, SAD-u, Indoneziji, Maliju, Tunisu. S obzirom da se radi o
kliničkim ispitivanjima u trećoj fazi, podrazumijeva se da se proučavaju na
velikim uzorcima kako bi se mogle uočiti nuspojave koje se javljaju u omjeru 1:
10.000 iskorištenih cjepiva.

Međutim, radi se o uzorcima od 20 do maksimalno 800 osoba uključenih
u ispitivanje. Stoga se postavlja pitanje kako je onda uopće moguće
utvrditi učestalost reakcija, ako je uzorak premalen? Prema izvoru sa
stranice Svjetske zdravstvene organizacije, klinička ispitivanja cjepiva
prije davanja odobrenja nisu

dovoljno osjetljiva na pojavu rijetkih nuspojava  pa se naglašava nužnost postmarketinškog praćenja¹

Znamo kako u praksi izgleda
postmarketinško praćenje nuspojava – uglavnom uz primjedbu “nije od cjepiva”
ili “tijekom kliničkih ispitivanja nije zabilježena nijedna takva nuspojava” pa
se samim time donosi zaključak da ako nije zabilježeno, onda se nije ni
dogodilo niti se može dogoditi i povezati s cjepivom. Da bi se uopće moglo
detektirati rijetke, ali vrlo teške posljedice uporabe nekog lijeka ili
cjepiva, prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije uzorak bi trebao
biti velik između 30.000 i 40.000²

Cjepivo protiv polija testirano
je u raznim kombinacijama, bilo u kombinaciji s istovremenim cijepljenjem
protiv morbila, usporedno s oralnim (OPV) cjepivom ili kao dio koktela koji je
sadržavao DTP (antigene difterije, tetanusa, pertusisa). Stoga je i bilo vrlo
teško detektirati stvarne nuspojave i povezati ih baš s cjepivom protiv poliomijelitisa.
Nadalje, nuspojave su se pratile u nekim studijama do 48 sati, a u drugima do
najdulje 5 dana nakon cijepljenja. Zabilježena su samo crvenila na mjestu uboda
te povišene temperature i pokoja anoreksija i dijareja.

Naglasak svih ovih studija je na testiranju serokonverzije. Ona se,
pak, provjeravala samo 30 dana nakon svake doze. Zaključak je, naravno,
da je cjepivo, u bilo kojoj kombinaciji, iznimno efikasno (izaziva dobar
imunosni odgovor), a nuspojava gotovo i nema. Čudno je da je
serokonverzija viša, a nuspojava manje što je zemlja u kojoj se
ispitivanje provodilo bila manje razvijena, s niskim BDP-om i nižom
razinom zdravstvene skrbi. Šokantno je da je za studiju u Tunisu, na
uzorku od samo 20 (DVADESET!) djece bilo dovoljno da liječnik koji ih je
cijepio dostavi pismo u kojem kratko obavještava voditelje ispitivanja u
Francuskoj da od 20 djece nijedno nije imalo NITI JEDNU reakciju!

U izvješćima nalazim i niz nedosljednosti i nepravilnosti. U jednom
se izvješću u sažetku navodi da je u ispitivanju sudjelovalo 149 djece,
iako je na prethodnoj stranici u opisu detalja ispitivanja navedeno da
je do kraja ispitivanja ostalo samo 46 djece i toliko je njihovih uzoraka krvi analizirano. Dakle, prešućuje se da je uzorak spao na trećinu tijekom ispitivanja.

Kao što je dr. Sherri Tenpenny
više puta naglasila u svojim predavanjima, liječnici nemaju vremena čitati
studije te se oslanjaju na sažetke, a u sažecima znanstvenih radova i kliničkih
ispitivanja se često iznose zaključci koji su u suprotnosti s podacima
navedenima ranije u tom istom radu. Nejasno je i kako se moglo u uzorak uzimati
djecu u rasponu od 2 mjeseca pa sve do 6 godina i svima davati jednako cjepivo
te očekivati iste nuspojave za bebe i djecu predškolskog uzrasta.

Iz nekih se tablica može iščitati
da je na dan PRIJE cijepljenja oko 40% djece imalo višu razinu antitijela,
zahvaljujući majčinim antitijelima, nego nakon
prve doze cjepiva. No i to se u zaključcima prešućuje i hvali nagli skok
nakon druge doze.

Primijetila sam i da su npr. u
Maliju (ruralna zajednica u okrugu Kolobani koja obuhvaća 5 sela)  zatražili od roditelja suglasnost uz koju su roditelji
potpisivali i izjavu da djeca prethodno nisu primila nijedno cjepivo osim
BCG-a. Znači, nije postojala dokumentacija o cijepnom statusu djece, no izjava
roditelja bila je dovoljna da se smatra da djeca zadovoljavaju kriterije za
uključivanje u ispitivanje cjepiva. Prisjetimo se, kod izbijanja manjih
epidemija takvi bez dokumentiranog cijepljenja ubrajaju se među one koji su „necijepljeni,
nepotpuno cijepljeni ili nepoznatog statusa“ pa se brojke o necijepljenima
prikladno napumpaju.

Uzme li se u obzir činjenica da u
zemljama trećeg svijeta niti je u to doba bila dovoljno razvijena zdravstvena
skrb niti svijest liječnika, a posebno roditelja o nužnosti prijavljivanja
nuspojava, odnosno pismenost ukupnog stanovništa u to vrijeme (1981. do 1986 –
vrijeme u kojem su rađene ove studije)³, možemo sa sigurnošću
tvrditi da su ispitivanja u tim zemljama nevaljana i nepouzdana te ne odražavaju
stvarnu situaciju i ne bi se smjela uzimati kao vjerodostojna za dobivanje
odobrenja za stavljanje nekog cjepiva na tržište. No, kao što vidimo, to se
nesmetano čini. Jednako se tako i kod prikazivanja opasnosti (i „opasnosti“) od
pojedinih zaraznih bolesti u statistiku ubacuju i podaci iz nerazvijenih,
siromašnih zemalja kako bi se jače zastrašivalo stanovništvo i promovirala
preventiva cijepljenjem.

Uz ovakve očite metodološke
manjkavosti kliničkih studija, jasno je da se cjepiva, a vjerojatno ni drugi
lijekovi, nipošto ne testiraju onako temeljito i kvalitetno kako nas
javnozdravstvene vlasti pokušavaju uvjeriti. Nadaju se dobivati što manje
ovakvih upita za uvid u studije, a kad ih i dobiju nastoje ih ignorirati kako
bi zaštitili interese proizvođača i obranili službenu vakcinalnu politiku.

S obzirom da sam napravila osobnu „provjeru testa razmjernosti“ i zaključila da javnost ima pravo znati, ovdje su studije (pdf1, pdf2, pdf3) koje sam primila e-mailom od HALMED-a.

Ugodno proučavanje.

Izvori:

¹https://vaccine-safety-training.org/pre-licensure-vaccine-safety.html

²https://apps.who.int/medicinedocs/en/d/Jh2992e/

³ https://knoema.com/atlas/Tunisia/topics/Education/Literacy/Adult-literacy-rate

NTA-Clinical-Section_VV-REG-0398507-with-no-confidentiality-information

NTA-Clinical-Section_VV-REG-0398502_with-no-confidential-information

NTA-Clinical-Section_VV-REG-0088780_with-no-confidential-information

Preneseno sa: roditeljodlucuje.hr