Republika Hrvatska je dužna i obavezna skrbiti i za predškolski odgoj i obrazovanje necijepljene djece

Predškolski odgoj i naobrazba te skrb o djeci dio je sustava odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske, a namijenjen je djeci u dobi od šest mjeseci do polaska u osnovnu školu. Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije o radnicima s obiteljskim obvezama, broj 156, a u članku 5. točki B stoji da je država dužna i obavezna skrbiti se o djeci predškolske dobi.

Predškolska djelatnost je uređena kao podsustav odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske od 1997. godine (Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi, Narodne novine, broj 10/97. i 107/07.).

Važnost uključivanja djeteta u sustav odgoja i obrazovanja u što ranijoj dobi elaborirana je u dokumentima Europske unije, a posebno u izvješću Europske komisije od 17. veljače 2011. u kojem se ističe da je “rani odgoj i obrazovanje (ROIO) bitan temelj za uspješno cjeloživotno obrazovanje, socijalnu integraciju, osobni razvoj i kasniju zapošljivost. Nadopunjujući središnju ulogu obitelji, rani odgoj i obrazovanje ima duboki i trajni utjecaj koji ne mogu dostići mjere koje se poduzimaju u kasnijoj dobi”. Rani odgoj i obrazovanje podupire djecu ne samo za buduće obrazovanje, već i za njihovu integraciju u društvo, generirajući dobrobit i doprinoseći njihovoj zapošljivosti kad odrastu, a posebno se ističe dobrobit kvalitetnog ranog odgoja i obrazovanja za djecu iz socijalno depriviranih sredina.

 

Vijeće Europske Unije u svojim zaključcima od 15. lipnja 2011. potvrđuje da “visoka kvaliteta ranog odgoja i obrazovanja (ECEC) nudi niz kratkoročnih i dugoročnih dobrobiti kako za pojedince tako i za društvo u cjelini. Uz obitelj, rani odgoj i obrazovanje postavlja suštinske temelje za usvajanje jezika, uspješno cjeloživotno učenje, socijalnu integraciju, osobni razvoj i zapošljivost. Ukoliko su tijekom formativne dobi postavljeni čvrsti temelji, kasnije učenje postaje efikasnije i veća je vjerojatnost da će trajati tijekom života, povećavajući pravednost obrazovnih ishoda i smanjujući troškove za društvo u smislu izgubljenih talenata i javnih troškova za skrb, zdravlje, čak i pravosuđe.”.

Navedeni dokumenti nedvojbeno potvrđuju važnost ranog uključivanja djece u organizirani, kvalitetni i široko dostupni rani odgoj i obrazovanje.

Na temelju gore navedenoga, kao i na temelju činjenice da je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima djeteta, među kojima je i pravo na obrazovanje (čl. 28. i 29.), odbijanje upisa ili čak ispisivanje već upisanog djeteta u vrtić ili jaslice zbog neprovedene vakcinacije kao preventivne mjere zaštite od zaraznih bolesti, izravno krši djetetovo pravo na obrazovanje zajamčeno Ustavom RH i navedenom Konvencijom.

Neodobravanjem upisa djeteta u jaslice ili vrtić krši se nekoliko članaka spomenutih konvencija, pa i Ustavnih odrebi, po kojima su svi građani slobodni i ravnopravni. Upisivanje djece u obveznu osnovnu školu ne uvjetuje se potpunim cijepljenjem prema važećem Programu obveznih cijepljenja, no za upisivanje djece u jaslice i vrtiće se traži potvrda o zdravstvenom stanju djeteta, kao i o urednom cijepljenju, a pozivajući se na Program zdravstvene zaštite, higijene i pravilne prehrane u dječjim vrtićima kojeg je 1997. donio ministar zdravlja. Odbijanjem upisa na temelju neizvršenog cijepljenja predškolsku se djecu diskriminira po dobi (u odnosu na djecu stariju od 6 godina, odnosno, školske obveznike), te se krši članak 2. Konvencije o pravima djeteta i članak 3. Ustava Republike Hrvatske, kojima se garantira jednakost i ravnopravnost svih građana. Istovremeno se time diskriminiraju prava radnika u smislu članaka 1., 3. i 8. Konvencije o radnicima s obiteljskim obvezama.

Suzana Peša Vučković