Prof. dr. Poljak o obveznom cijepljenju: Zakon mora biti subordiniran etici, a ne suprotno

U najnovijem broju Liječničkih novina (broj 158, travanj 2017.), pod naslovom “Cijepljenje? Da, ali ne na hrvatski način” objavljeno je razmišljanje prof. dr. Željka Poljaka o obveznom cijepljenju u Hrvatskoj. Prenosimo ga ovdje u cijelosti:

Zašto je danas u Hrvatskoj cijepljenje toliko omraženo makar je jedan od najspektakularnijih uspjeha u povijesti medicine? Zato jer Hrvatska strši po nekim nakaradnim zakonskim odredbama i po ortodoksnim cjepiteljima koji uporno zatvaraju oči pred otvorenim pitanjima. Evo nekoliko primjera!

Za razliku od demokratskih zemalja, kao što su Njemačka, Švicarska i Skandinavija, u Hrvatskoj je nametnut zakon po kojem roditelj može dvadesetak puta platiti globu, svaki put kad propusti obvezno cijepljenje do djetetove punoljetnosti (* 1), čak može završiti u zatvoru, a može mu se i oduzeti dijete zbog “zanemarivanja” (* 2). Uzalud se već godinama upozorava na to da taj zakon treba europeizirati, uzalud, zato jer je otpor nesavladiv. Kao imunolog mogu za to naći samo dva razloga. Prvi je da je lobi cjepitelja i proizvođača cjepiva tako jak da mu se nitko ne može oduprijeti (“sukob interesa”), a drugi je da je naš narod toliko glup da mu se mora prijetiti zatvorom i oduzimanjem djeteta! 

Nadalje, roditeljima nitko nakon cijepljenja ne savjetuje 10-15 dana kućne izolacije djeteta, koliko otprilike traje proces imunizacije, a trebalo bi jer je u to vrijeme dijete vrlo osjetljivo na infekte. Stari liječnici sjećaju se zataškanog pomora zagrebačkih studenata koji su odmah nakon cijepljenja protiv tifusa poslani na omladinsku radnu akciju u područje gdje je tinjao tifus.

Malo humora! Tko zna logično misliti, mora se nasmijati tvrdnji “stručnjaka” da je necijepljeno dijete strašno opasno jer može izazvati epidemiju u školama i vrtićima. Ta kako može izazvati epidemiju ako su ostala djeca zaštićena cijepljenjem?

Hrvatski građani nikako ne mogu pouzdano doznati koliko su česte ili opasne nuspojave cijepljenja makar je svaki cjepitelj dužan svaku nuspojavu prijaviti zdravstvenoj vlasti. Računajte: ako samo svako deseto dijete ima neku nuspojavu, znači da bi na oko milijun cijepljenja godišnje u Hrvatskoj bilo oko sto tisuća nuspojava. No pogledate li u Statistički godišnjak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 2010. godine (www.hzjz.hr/epidemiologija) pročitat ćete da je u godini dana bilo zabilježeno 277 (!) nuspojava. Kao nuspojava nije registriran niti encefalitis kojim je jedan član moje obitelji završio u bolnici tjedan dana nakon cijepljenja Di-Te-Perom jer da “postoji barem mala mogućnost neke druge etiologije”.

Pitanje je zašto se imunološkom sustavu djeteta dodaje još i udarac obaveznim cijepljenjem protiv tetanusa makar se zna da je danas rijedak i da ne može izazvati epidemiju. Usto, imunost protiv tetanusa postignuta cijepljenjem kratko traje pa bi se po toj logici trebalo i nakon dječje dobi cijepiti svake godine sve do smrti.

Neki cjepitelji rade šablonski, kao na “tekućoj vrpci”, umjesto inidvidualnim pristupom (“personalizirana medicina”), tj. s procjenom stanja i isključivanjem kontraindikacija. Štoviše, neki cijepljenje prepuštaju medicinskoj sestri. Nemojte mi reći da to nije istina, nego pitajte moju suprugu (VMS) koja je u jednoj pedijatrijskoj ambulanti usred Zagreba cijepila tisuće djece umjesto liječnika. I nemojte mi reći da liječnik mora cijepiti “zato jer tako piše u zakonu” – zakon mora biti subordiniran etici, a ne obratno.

Farmaceutska industrija korupcijom narušava povjerenje u imunologiju, čak je jedampuit obmanula Svjetsku zdravstvenu organizaciju tako da je ona morala povući proglas kojim je objavila pandemiju gripe.

Kakve pak sve dugoroične posljedice mogu izazvati pretjerana cijepljenja u osjetljivoj razvojnoj dobi dječjeg imunološkog sustava, još k tome agresivnim putem (injekcijom) umjesto prirodnim putem (nosi i usta), medicina zasad samo nagađa, ali fanatizirani cjepitelji to uporno poriču makar bi bilo poštenije reći da to još ne znamo.

Evo za kraj i malo zakonodavnog humora! S jedne strane, po 16. članku Zakona o zaštiti prava pacijenata oni imaju pravo odbiti dijagnostički i terapijski postupak, a liječniku koji to ne poštuje prijeti po članku 41. deset tisuća kuna globe. Dotle našu novorođenčad cijepe u rodilištu protiv hepatitisa B bez znanja roditelja – i nikome ništa! (* 3) A želimo biti pravna država.

Zaključak! Obvezno cijepljenje da, ali ne globa i zatvor, niti oduzimanje djeteta “zbog zanemarivanja” (* 4), jer se tako drastičnim mjerama postiže suprotan efekt, nego pošteno zdravstveno prosvjećivanje puka. Ali prije toga prosvjećivanje onih koji bi puk trebali prosvjećivati.

Prof. dr. Željko Poljak

Izvor: Liječničke novine br. 158, travanj 2017. LN 158 2017

Napomene:

Po pitanju medicinsko-etičkih aspekata cijepljenja, i ovaj napis prof. Željka Poljaka dokazuje da je na tome području nesporni autoritet. Što se pak tiče pravnog aspekta, autoru napisa potkralo se više netočnosti.

Ovdje ukazujemo na dio pogrešnih navoda:

(* 1) Netočan je navod: ”… dvadesetak puta platiti globu, svaki put kad propusti obvezno cijepljenje do djetetove punoljetnosti,…”.

”Ne bis in idem” – zabrana dvostrukog suđenja u istoj stvari (načelno u kaznenom postupku, odnosno ako opis djela zakonski odgovara i prekršaju i kaznenom djelu, a osoba je pravomoćno osuđena ili oslobođena u prekršajnom postupku, ne može za isto djelo odgovarati i kazneno), 10 je obveznih cjepiva,  primjeni li se zabrana dvostrukog suđenja u istoj stvari u prekršajnom postupku, tada je moguće u ovom slučaju odgovarati najviše 10 puta.

2.) Netočan je navod: ”… čak može završiti u zatvoru, a može mu se i oduzeti dijete zbog “zanemarivanja”.”.

Zbog necijepljenja djeteta u RH u zatvoru još nitko nije završio, niti je zbog toga nekom oduzeto dijete. Necijepljenje nije niti jednim važećim propisom u RH utvrđeno kao zanemarivanje niti se može podvesti pod definiciju zanemarivanja (propust / uskrata njege i pomoći bolesnom djetetu, cijepe se zdrava djeca).

3.) Netočan je navod: “Dotle našu novorođenčad cijepe u rodilištu protiv hepatitisa B bez znanja roditelja – i nikome ništa!”.

Od 2015. u rodilištima RH nema više cijepljenja protiv hepatitisa B. No, 2015. je ukinuto JEDNO cijepljenje protiv hepatitisa B, kako bi se cijepljenje pomjerilo na djetetovih 2, 4 i 6 mjeseci te godinu dana – dakle ČETIRI PUTA – sa šesterovalentnim cjepivom koje je tek dobilo licencu i koje je skuplje jer je nedavno patentirano.

(* 4) Što se tiče navoda “Obvezno cijepljenje da, ali ne globa i zatvor, niti oduzimanje djeteta “zbog zanemarivanja”…”, obzirom na prethodne napise i javne istupe dr. Željka Poljaka na temu cijepljenja, valja istaknuti da on trenutni sustav cijepljenja u RH naziva PRISILNIM, radi mnogih izravnih i još više radi neizravnih represivnih mjera. (“Obaveza cijepljenja” zapravo ne bi nikada niti smjela postojati zbog kršenja mnogih prava zajamčenih Ustavom RH, zakonima RH te međunarodnim deklaracijama, konvencijama i  kodeksima kojih je RH potpisnica.) Stoga smo mišljenja da se dr. Poljak i ovoga puta referira na preporuku umjesto obaveze, ali je (pogrešno) naziva obavezom uz naglasak da NEMA mjesta represivnim mjerama!

Uostalom, bilo bi manje bitno kako zakon definira odnos spram imunizacije ukoliko bi se ukinule izravne i neizravne represivne mjere!