Lynne Mc Taggart: “Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju”

Američko-britanska istraživačka novinarka Lynne Mc Taggart u knjizi “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” (* ), na čak 50 stranica donosi spoznaje, ali i mitove o cijepljenju koje možda najbolje sažima rečenica “Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju.”. Internetski magazin Kameleon (** ) u nastavcima objavljuje cjelovito poglavlje iz knjige posvećeno cijepljenju.

Lynne Mc Taggart (fotoizvor: amazon.com)

Cijepljenje: automatski ubodi

Josie Mc Nally mislila je da čini najbolje za svojega malog sina Williama. Imao je 13 mjeseci i bio zdrav, normalan i sretan, a ona je samo željela da takav i ostane. Kad joj je liječnik preporučio da sa sinom dođe na rutinsko cijepljenje protiv ospica/zaušnjaka/rubeole (MMR), Josie se nije premišljala. William je prebrodio svoja prva dječja cijepljenja, a, uostalom, liječnik zna najbolje.

Deset dana nakon Williamova cijepljenja nešto je pošlo po zlu. William se počeo grčiti, pa su Josie i njezin suprug pohitali s njim u bolnicu. Kad je Josie sugerirala da njezin sin možda ima reakciju na cjepivo, liječnik je odmahnuo glavom. Jaki napadaj koji je brzo uslijedio nakon cijepljenja ne može biti ništa drugo nego koincidencija; to se vjerojatno neće ponoviti. I drugi se specijalist u bolnici s tim složio; činilo se da cijepljenje s napadajem nema nikakve veze.

No napadaji nisu prestajali i uskoro ih je William imao i po 40 na dan. Istodobno je došlo do razvoja rijetke reakcije imunosnog sustava. Danas, kao trinaestogodišnjak, William ima dijagnosticiranu epilepsiju, konvulzije koje se ne mogu kontrolirati lijekovima, a mentalna mu je razvijenost na razini 14-mjesečnog djeteta – kao da je sat stao onoga dana kad je cijepljen. A nedugo nakon što je William dobio cjepivo, ono je povučeno s tržišta.

Unatoč tomu ni danas nitko iz medicinske struke službeno ne priznaje da je injekcija cjepiva i za što odgovorna. Obitelji Mc Nally niti jedna vladina služba nije dala nikakvu novčanu pomoć za podmirenje nimalo malih troškova liječenja s kojima će se suočavati tijekom Williamova života.

Većina liječnika svesrdno vjeruje da cjepiva predstavljaju jednu od najvećih priča o uspjesima medicinske znanosti, te da su odgovorna za iskorjenjivanje mnogih smrtonosnih infektivnih bolesti. U većini liječnika kao da se skriva altruist koji rado vjeruje kako iskorjenjivanje bolesti ne samo da je moguće, već proviruje iza prvog ugla. Svjetska zdravstvena organizacija samo što nije najavila točan datum kad se očekuje da će bolesti kao što su poliomijelilis, ospice ili difterija biti izbrisane s lica zemlje.

Oduševljenje tim vjerovanjem ohrabruje struku da stalno proizvodi sve više i više cjepiva za borbu ne samo s najvećim ubojicama kao što je poliomijelitis, nego i s brojnim, uglavnom dobroćudnim pratiocima djetinjstva poput ospica, zaušnjaka i vodenih kozica. Uzmu li se u obzir višestruke doze za docjepljivanje prema preporučenom rasporedu cijepljenja, američka djeca prolaze kroz oko 34 cijepljenja do polaska u školu, većinom u prvoj godini života; britanska djeca, s cjepivom protiv tuberkuloze koje se nudi pri rođenju, ali ne i protiv hepatitisa B ili vodenih kozica, sakupit će malo više od skromnih 25 cijepljenja.

Američka vlada i Svjetska zdravstvena organizacija čak su sponzorirale razvoj onog što one zamišljaju da će se pretvoriti u “sveti gral” genetičkog inženjeringa s produženim djelovanjem, odnosno supercjepivo koje sadrži sirove DNK četrdesetak različitih bolesti u jednom, a koje će se uštrcati u usta djeteta pri rođenju te tijekom cijeloga daljnjeg života u vremenski određenim razmacima otpuštati doze za docjepljivanje. (* 1) Radi se na cjepivima za astmu, upalu uha i bolesti dišnog sustava, AIDS, rak, čak i za sprečavanje trudnoće.

Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju. Vjera u opravdanost i opću dobrobit cjepiva lako je nepokolebljiva da sprečava liječnike priznati da postoje činjenični dokazi o opasnostima i neučinkovitosti određenih cjepiva, pa čak i slučajevi kad su se djeca razboljela od bolesti protiv koje su cijepljena. Ona također preobraća inače razumne liječnike ili znanstvenike u nasilnike i histerike koji radije vikom ušutkuju neistomišljenike i pribjegavaju emocionalnim ucjenama kako bi roditelje pridobili na poslušnost i pristanak, umjesto da se oslanjaju na zdrav razum i činjenice kojima bi branili svoje gledište.

Za pokretanje kampanje cijepljenja školske djece protiv ospica i rubeole u cijeloj državi britanska je vlada jednom prilikom emitirala krajnje emotivan crno-bijeli televizijski spot kojim se upozoravalo da ospice ne biraju žrtvu te da njihov ishod može biti fatalan. U SAD-u su roditelji zastrašivani uskraćivanjem socijalne pomoći odbiju li svoju djecu odvesti na cijepljenje živim trostrukim cjepivom protiv ospica/zaušnjaka/rubeole. Gradska zdravstvena uprava u Chicagu jednom je čak pokušala cijepljenju priskrbiti povjerenje mlađe moderne urbane populacije angažirajući specijalno vozilo koje je kružilo ulicama i preko jakog razglasa i u pratnji ritma salse hrabrilo hispanoameričke majke da dovedu svoju djecu na cijepljenje.

U jednoj britanskoj kampanji za cijepljenje sve djece od 5 do 16 godina starosti s cjepivom protiv ospica/rubeole roditeljima su davani površni pamfleti u kojima se nisu spominjale nuspojave, inače već dugo priznate od nadležnih međunarodnih institucija. Liječnici i zdravstveni dužnosnici gnjavili su roditelje koji se nisu odlučili za cjepivo pismima i telefonskim pozivima kako bi ih privoljeli da promijene svoje mišljenje. Pritom su medicinski radnici svih vrsta samopouzdano javno objavljivali da bi ta kampanja nedvojbeno mogla izbrisati ospice iz ovih krajeva za sva vremena.

Britansko Ministarstvo zdravstva inzistiralo je na jednoj od najambicioznijih imunizacijskih kampanja uopće vođenih u bilo kojoj industrijaliziranoj zemlji, informirajući roditelje da vrlo vjerojatno nema nuspojava docjepljivanja, koje je “pomno ispitano na velikom broju djece u SAD-u” (* 2). U stvarnosti je dokaz na koji su se pozivali bio i više no oskudan. Prije kampanje telefaksom su dobili dopis od djelatnika iz Američkoga nacionalnog imunizacijskog programa (American National Immunization Program) u kojem se objašnjava da se jedini dokaz o sigurnosti cjepiva zasniva na upitnicima koje su ispunili studenti koji su primili cjepivo. Medicinski znanstvenici smatraju takvu vrstu ispitivanja vrlo nepouzdanom i neznanstvenom mjerom sigurnosti i učinkovitosti. Stvarna sigurnost cijepljenja ili docjepljivanja nije bila poznata jer pokusno testiranje nije bilo dovršeno.

Još je gora činjenica da je britanski Laboratorij za javno zdravstvo (Public-Health Laboratory Service) prije početka kampanje dovršio istraživanje koje pokazuje da će djeca cijepljena kombiniranim cjepivom protiv ospica/zaušnjaka/ rubeole imati tri puta veću vjerojatnost patiti od konvulzija nego djeca koja nisu bila cijepljena. Dvije trećine tih slučajeva javlja se zbog komponente cjepiva koja se odnosi na ospice. Studija je također našla da je kombinirano cjepivo protiv ospica/zaušnjaka/rubeole prouzročilo pet puta više slučajeva rijetkoga krvnog poremećaja nego što je očekivano. Ta studija nije niti jednom spomenuta za vrijeme trajanja kampanje, već je jedino objavljena u stručnoj medicinskoj literaturi, i to tek četiri mjeseca po okončanju kampanje (* 3).

Nedavno je britanska vlada požurila s potpuno novim, dotad netestiranim cjepivom za meningitis C, nudeći ga svakom djetetu i studentu, a na osnovi testova koji su trajali najviše nekoliko tjedana. Iako se petina djece u jednom od ispitivanja razboljela (* 4), ti podaci nikada nisu bili dostupni roditeljima koji su dali pristanak da se njihova djeca cijepe.

Kako cjepiva predstavljaju samu epitomu moderne medicine – trijumf znanosti nad prirodom – znanstveni su pokusi ponajviše predmet stručnjaka za odnose s javnosti, koji znaju kako negativnom rezultatu dati pozitivan predznak, ignorirajući svaki rezultat koji im ne odgovara. U SAD-u je vlada zahtijevala od Nacionalne akademije znanosti (National Academy of Science) pregled sveukupne medicinske literature i potpuni izvještaj o znanim i dokazanim opasnostima, ako takve postoje, raznih dječjih cjepiva.

U dva odvojena izvještaja akademijin Institut za medicinu, koji je na tom zadatku okupio vodeće pedijatre i medicinske znanstvenike, zaključio je da svih devet cjepiva ima potencijal da ozbiljno našteti. Iako su ti zaključci na kraju uključeni u opširne upute što se daju roditeljima prije cijepljenja djece, Nacionalna komisija za dječja cjepiva (National Commission on Childhood Vaccines) zatražila je da se prilagode jer “zbunjuju” roditelje.

Britansko Ministarstvo zdravstva naručilo je izvještaj o cjepivu za hripavac od profesora Gordona Stewarta, savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije s Odjela za opću medicinu Sveučilišta u Glasgowu, koji je dugo ispitivao cjepivo. Kad su njegova ispitivanja pokazala da rizičnost cjepiva prevladava nad korisnosti istog, Ministarstvo zdravstva proslijedio je izvještaj Povjerenstvu za sigurnost lijekova (Committee on Safety in Medicines), koje je izabralo ne rukovoditi se njime (* 5).

U toj gorljivoj klimi žurnosti da se “pobijedi” svaka moguća bolest, u kojoj se ugled čuva braneći cijepljenje pod svaku cijenu, nitko ne zastaje kako bi se ispitali mogući dugotrajni učinci upumpavanja do 12 ili više različitih antigena u nezreli imunosni sustav djece mlađe od 15 mjeseci. Dodavanjem cjepiva za meningitis C u standardni raspored dječjeg cijepljenja broj cjepiva koja se istodobno daju dvomjesečnoj djeci dosegla su brojku šest.

Epidemiolozi nikada nisu istraživali postoji li gornja granica broja cijepljenja koju malo dijete može podnijeti, a nakon čega se razne vrste blagih oštećenja – astma, poteškoće s učenjem, hiperaktivnost ili kronična uhobolja, primjerice – počinju javljati. Naprotiv, nitko nije napravio niti jednu studiju dugotrajne sigurnosti. “Jedino čujemo za encefalitis i smrt”, kaže dr. J. Anthony Morris, nekadašnji direktor virološkog odjela američke Uprave za hranu i lijekove i Nacionalnog instituta za zdravlje. “No između povišene temperature i smrti nalazi se cijeli spektar reakcija, a te se pojave nikada ne spominju.” (* 6)

Srž logike na kojoj počiva cijepljenje jest teorija imuniteta stada – to jest ako se dovoljno ljudi cijepi protiv određene bolesti, ona će s vremenom i nestati. Osim što je to dijelom samo pusta želja, uzmu li se u obzir vrlo kompleksni organizmi kao što su to virusi, koji se neprestano mijenjaju i mutiraju, problem takva načina razmišljanja, naravno, leži u tiranskom pristupu: eliminiranje bolesti je važnije, gledano očima medicine, nego zdravlje vašeg djeteta, kojemu cjepivo može naštetiti, ili pak važnije od vašeg prava da odlučite što je najbolje za vašu obitelj.

Odlučite li se protiv cijepljenja svojeg djeteta, smatrat će vas ne samo neodgovornim roditeljem, nego i neodgovornim građaninom zajednice u kojoj živite, pa čak i svijeta. U Velikoj Britaniji cijepljenje je djeteta vrlo često uvjet za ostanak na listi liječnika opće prakse (u ovom trenutku on dobiva bonus od približno 3.000 funti bude li 90 posto djece mlađe od dvije godine cijepljeno; ako je cijepljeno svega 70 posto djece, taj se bonus smanjuje na 910 funti; svaki manji postotak podrazumijeva dobivanje samo djelića ukupne svote). U SAD-u je sada, nakon što je Clintonova administracija usvojila Zakon o cijepljenju djece, roditeljima još teže poštedjeti svoje dijete cijepljenja.

Mi u Velikoj Britaniji još uvijek imamo mogućnost izbora. No u mnogim zemljama sva djeca moraju bili cijepljena prije no što krenu u školu – a to načelo, posebice u državama kao što su Sjedinjene Američke Države, kao da prkosi brojnim ustavom zajamčenim slobodama. U takvoj histeričnoj klimi vlada i medicinska zajednica prisvojile su pravo inzistiranja na davanju maloljetniku supstancija za koje ne mogu jamčiti da su sigurne – pravo koje dosad nitko nije pokušao osporiti na sudu.

Neosjetljiv instrument

Cijepljenje je neosjetljiv i vrlo nesavršen instrument. Glavni problem ne leži toliko u činjenici da cjepiva ne djeluju, koliko u tome da igraju na sreću. Imunizacija polazi od pretpostavke da će injekcija s oslabljenim živim ili ubijenim virusom što se daje osobi “zavarati” njezino tijelo i navesti ga da razvije antitijela na bolest, kao što to čini kad se bolest dobije prirodnim putem. Ali medicina ne zna u potpunosti djeluje li cjepivo tijekom duljega vremenskog razdoblja.

Sve što uobičajene znanstvene studije mogu demonstrirati (budući da se one izvode samo u kraćem razdoblju) jest da cjepiva mogu stvoriti protutijela u krvi. Brojna cjepiva sposobna su povećati broj protutijela, što se može izmjeriti, za određene infektivne bolesti, ali samo za kratko razdoblje. Odnosno, čak i ako je povišenje protutijela vremenski neuvjetovano, to još uvijek ne mora značiti da je njima osoba zaštićena od obolijevanja kroz duže (pa čak i kraće) razdoblje. Zapravo, prisutnost protutijela u krvi ne mora biti jedini način na koji tijelo prepoznaje i brani se od bolesti. Na primjer, puno je osoba preboljelo difteriju a da pritom nikada nisu proizveli protutijela na bolest.

U jednom izvještaju, primjerice, protutijela na ospice nađena su u krvi samo jednog djeteta od sedmero cijepljenje djece koja su dobila ospice – kod njih nije došlo do stvaranja protutijela ni od injekcije ni od same bolesti (* 7). Nedavno je Laboratorij za javno zdravstvo u Londonu otkrio da je četvrtina davatelja krvi između 20 i 29 godina starosti imala nedovoljan imunitet na difteriju iako je većina njih vjerojatno bila cijepljena u dječjoj dobi. Taj je postotak bio udvostručen u dobnoj skupini od 50 do 59 godina (* 8).

Živa cjepiva napravljena su od živih uzročnika bolesti koji su atenuirani (oslabljeni), tako da njihova primjena neće izazvati simptome ili samu bolest. To se postiže izoliranjem tih patogenih organizama takozvanom “serijskom pasažom”, procesom koji se pomalo mistificira, a odnosi se na kultiviranje i izoliranje virusnog soja u više medija u nizu, odnosno “pasažom” kroz do 50 životinjskih stanica, pod pretpostavkom da će ga to oslabili.

Čini se da ne samo proces, već i selektirane stanice predstavljaju bizaran i svojevoljan izbor. Cjepivo za poliomijelitis propušta se (pasaža) kroz stanice bubrega majmuna, cjepivo za ospice kroz stanice embrija pileta, virus rubeole kroz stanice zeca ili patke, a žute groznice kroz stanice mišjeg i pilećeg embrija. I ljudske su se stanice koristile: rubeola je jednom uzgajana na tkivu abortiranog fetusa, a hepatitis B jednom je prilikom napravljen iz krvi oboljelog homoseksualca. Naravno, taj prolazak kroz životinjske i ljudske stanice podložan je zarazi ili onečišćenju drugim tvarima, kao što je to bio slučaj s kontaminiranim cjepivom za poliomijelitis.

U živa se dječja cjepiva ubrajaju cjepivo protiv tuberkuloze (BCG) i ospica/zaušnjaka/rubeole (MMR), cjepivo protiv poliomijelitisa koje se uzima oralno te cjepivo protiv vodenih kozica. Mnoga cjepiva napravljena su sa živim antigenima jer neživi oblici ne djeluju. Značaj je živih cjepiva u tome što bolest od koje bi cjepivo trebalo štititi ima slabe šanse reproduciranja i širenja u primatelju.

Neživa, inaktivna cjepiva napravljena su od komponenti – cijele stanice, toksini, sintelizirane molekule, primjerice – koje su inaktivirane toplinom, zračenjem ili kemikalijama. Salkovo cjepivo protiv poliomijelitisa, cjepivo protiv difterije-hripavca (pertusisa)-tetanusa (DPT), hepatitisa B i bolesti uzrokovane Haemophilus infiuenzom tipa b (Hib) predstavljaju najčešća inaktivna cjepiva.

Inaktivirano bi cjepivo trebalo unaprijed onemogućiti razmnožavanje antigena u cijepljenoj osobi – samo bi trebalo stimulirati kruženje antitijela prema antigenu kroz tijelo. Ipak, nije sve tako jednostavno – ozbiljni se problemi javljaju jer inaktivna cjepiva prkose svojoj pretpostavljenoj nemogućnosti reprodukcije u primatelju.

Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju

Uspjeh vakcinacije u potpunosti se temelji na pretpostavci. Kako su se, uz poboljšanje sanitarnih i higijenskih uvjeta, kvalitete stanovanja i prehrane te izolacije oboljelih osoba, pojavnost i stopa smrtnosti mnogih zaraznih bolesti radikalno smanjile, što je koincidiralo s uvođenjem cijepljenja, tako je medicina pretpostavila da je imunizacija u cijelosti zaslužna za iskorjenjivanje tih bolesti.

Mnogi medicinski udžbenici započinju hvaleći se da je jedno od najvećih medicinskih postignuća eradikacija velikih boginja (variole) vakcinacijom. Međutim, ako dobro pogledate epidemiološke statističke podatke, otkrit ćete da je između 1870. i 1872. godine, 18 godina nakon što je uvedeno obvezatno cijepljenje, četiri godine nakon četverogodišnjeg napora da se prinudno cijepi cijelo stanovništvo (uz oštre kazne za one koji se tomu protive), u trenutku kada je 97,5 posto populacije bilo imunizirano, Englesku zadesila najgora epidemiju boginja u stoljeću, koja je uzela više od 44.000 života. Zapravo je tri puta više ljudi umrlo od boginja tada, nego u prethodnoj epidemiji kada je manje ljudi bilo cijepljeno.

Nakon 1871. grad Leicester odbio je cijepljenje, uglavnom zbog velikog broja oboljelih i umrlih od boginja za vrijeme epidemije 1870., što je uvjerilo stanovništvo da cijepljenje ne djeluje. Tijekom naredne epidemije 1892. godine grad Leicester oslonio se samo na poboljšanje sanitarnih uvjeta i karantene. Grad je imao svega 19 oboljelih s jednim smrtnih ishodom na 100.000 stanovnika, dok je u gradu Warringtonu bilo šest puta više oboljelih s 11 puta većom stopom smrtnosti nego u Leicesteru, unatoč činjenici da je čak 99 posto stanovništva bilo cijepljeno (* 9).

Svjetska zdravstvena organizacija naglasila je da je ključ iskorjenjivanja bolesti u mnogim dijelovima zapadne i centralne Afrike zaokret od masovne imunizacije, koja se nije pokazala najdjelotvornijom, prema kampanji nadzora, odnosno zaustavljanju bolesti izolacijom oboljelih osoba (* 10).

Iskustvo iz države Sierra Leone također pokazuje da vakcinacija nije bila odgovorna za nestanak boginja. U kasnim šezdesetima prošlog stoljećaSierra Leone je imao najveći postotak oboljelih od boginja na svijetu. U siječnju 1968. zemlja je započela kampanju iskorjenjivanja bolesti pri čemu su tri od četiri najveća slučaja izbijanja bolesti bila kontrolirana jedino identificiranjem i izolacijom oboljelih, bez imunizacije. Petnaest mjeseci kasnije u tome je području zabilježen posljednji slučaj boginja (* 11).

Poliomijelitis

Cjepivo protiv poliomijelitisa, više nego i jedno drugo cjepivo, s ponosom ističe svaka vlada kao krunski dokaz tičinkovitosti programa masovnog cijepljenja. Američka vlada spremno primjećuje da je u godinama pošasti poliomijelitisa svake godine bilo 20.000-30.000 oboljelih u Americi, dok ih je u današnje vrijeme svega 20-30 godišnje. Ipak, dr. Bernard Greenberg, ravnatelj Odjela biostatistike na Školi narodnog zdravlja Sveučilišta Sjeverne Karoline, javno je iznio svoje mišljenje da je broj slučajeva poliomijelitisa porastao za 50 posto između 1957. i 1958., a za 80 posto od 1958. do 1959., nakon uvođenja programa masovne imunizacije (* 12).

U pet država Nove Engleske – Massachusettsu, Connecticutu, New Hampshireu, Rhode Islandu i Vermontu – slučajevi poliomijelitisa udvostručeni su u razdoblju od 1954. do 1955., nakon uvođenja cjepiva protiv poliomijelitisa (* 13). Usprkos tomu, usred panike zbog izbijanja poliomijelitisa sredinom pedesetih, pod pritiskom da se nađe djelotvoran lijek, zdravstveni su autoriteti manipulirali statističkim podacima kako bi se stvorio suprotan dojam.

Jedan od takvih načina bio je da se staroj bolesti da novo ime – “virusni ili aseptički meningitis” ili infekcija “Coxsackie virusom”. Prema zdravstvenoj statistici iz Los Angelesa (County Health Index), primjerice, u srpnju 1955. zabilježeno je 273 slučajeva poliomijelitisa i 50 slučajeva aseptičkog meningitisa, u usporedbi s 5 slučajeva poliomijelitisa i 256 slučajeva aseptičkog meningitisa deset godina kasnije (* 14).

Početkom prošlog stoljeća preko 3.000 smrti pripisano je malim boginjama (vodenim kozicama), a samo 500 velikim boginjama, unatoč činjenici da su se autoriteti složili da su male boginje vrlo rijetko smrtonosna bolest (* 15).

Marta iz Sheffielda nedavno je iskusila što takvo mijenjanje naziva bolesti može značiti:

“Nema tome dugo, nakon što je naša dvogodišnja kći dobila hripavac, odvela sam je do našeg liječnika opće prakse, pripravna na to da će me ukoriti zbog zanemarivanja njezina cijepljenja. Liječnik je, međutim, dijagnosticirao astmu i propisao Ventolin. Dijagnoza mi nije bila uvjerljiva, pa sam se posavjetovala s drugim liječnikom u našojambulanti. Na moje čuđenje, on je inzistirao na tome da hripavac više ne postoji (zbog masovnog cijepljenja) i potvrdio dijagnozu astme. Tada sam zatražila test ispljuvka kako bi se hripavac potvrdio ili isključio. Kasnije sam primila pokroviteljski telefonski poziv, koji je uslijedio nakon rasprave mojeg liječnika s mikrobiologom. “Ne testiraju na hripavac jer on ne postoji”, rečeno mi je. Ja sam tada upitala, pretpostavljajući da astma vjerojatno nije u pitanju, hoće li se stanje razjasniti za nekoliko tjedana? Na to je odgovorio: “Sada imamo novu bolest nazvanu virusna astma, ona je slična hripavcu.” Potvrdio je da vide mnogo djece s tom bolesti. Dodao je: “Kako se prestalo testirati na hripavac, u našemu kraju više nema zabilježenih slučajeva.”

Bolesti kao što je poliomijelitis djeluju ciklički. Velike epidemije poliomijelitisa pojavile su se 1910-ih, 1930-ih i 1950-ih, a onda je broj oboljelih naglo pao, gotovo do nule. Ali na vrhuncu epidemije tijekom pedesetih, nakon što je cjepivo uvedeno, kao što autorica Welene James kaže, citirajući jednoga drugog pisca, “cjepivo je preuzelo zasluge umjesto prirode.” (* 16). Američki kritičar medicine dr. Robert Mendelsohn jednom je primijetio: “Bolesti su kao moda, one dolaze i odlaze.” (* 17).

Mnogi programi cijepljenja svojataju priznanje za nešto što je jednostavno tendencija bolesti da raste i opada. Daleko od toga da se znanost može pohvaliti s konačnim gašenjem poliomijelitisa i tuberkuloze: obje bolesti odlučiše, godinama prije, predahnuti i sada pripremaju povratak – tuberkuloza se javlja u mnogim zapadnim zemljama, poliomijelitis u mnogim dijelovima Kanade, a difterija u Rusiji i na Istoku.

Tetanus, difterija i hripavac

Pobol i broj smrtnih slučajeva od difterije bili su u padu puno prije no što je cjepivo uvedeno, jednako kao i kad je riječ o tetanusu, uglavnom stoga što je veća pažnja posvećena higijeni rana (* 18). Medu svim američkim vojnicima u Drugome svjetskom ratu zabilježeno je samo 12 slučajeva tetanusa, od kojih trećinu predstavljaju vojnici koji su bili cijepljeni (* 19). Veliko smanjenje mortaliteta od hripavca (približno 80 posto) dogodilo se prije nego je cjepivo uvedeno (* 20).

Ospice

Slično se događalo i s ospicama. Stopa smrtnosti od ospica strmoglavce se obrušila za više od 95 posto (na 0,03 smrti na 100.000 oboljelih) 20 godina prije nego se cjepivo počelo primjenjivati (* 21).

Ipak, potkraj 1990-ih, unatoč činjenici da se u Velikoj Britaniji vakcinacija provodi od 1988. uz izvanredno visoki stupanj pokrivenosti tek prohodale djece, broj oboljelih od ospica je porastao – za približno jednu četvrtinu (* 22).

U 1990-ima su SAD pretrpjele neprestano rastuću epidemiju ospica – najgoru tijekom više desetaka godina – unatoč činjenici da se cjepivo za ospice, u svojim raznim varijantama, primjenjivalo od 1957., a kombinirano cjepivo od 1975. godine. Iako je vlada zacrtala 1982. godinu kao datum potpune eliminacije bolesti, Centri za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti izvijestili su o ukupnom broju od približno 27.672 slučajeva ospica u 1990., što je dvostruko više nego broj evidentiranih slučajeva u 1989., što pak predstavlja dvostruko veći broj slučajeva nego godinu dana prije toga.

Iako je broj slučajeva ospica smanjen za jednu četvrtinu (do 63.000 oboljelih) u godini uvođenja cjepiva te dosegao najnižu vrijednost od 1.500 slučajeva u 1983., brojke su krajem 1980-ih iznenada porasle za 423 posto, a onda se naglo vinule u vis, pri čemu su najgore pogođeni dijelovi SAD-a bili Houston i Los Angeles.

Nakon velikog preporoda ospica u razdoblju od 1989- do 1991. broj slučajeva ospica počeo je drastično opadati. Centri za kontrolu bolesti pripisali su to ogromnom pritisku za cijepljenje protiv ospica i kombiniranim cjepivima napravljenima u jeku epidemije; postotak cijepljenih porastao je s prosječnih 66 posto u godinama prije 1985. na 78 posto u 1991. godini.

Međutim nekoliko statističkih pokazatelja baca sumnju na tu optimističnu pretpostavku. Prije svega, Centri za kontrolu bolesti procjenjuju, na osnovi analiza broja cijepljenih u prošlosti, da bi približno 800.000 do dva milijuna dojenčadi i male djece koja nisu dobila cjepivo trebala biti podložna ospicama. No u stvarnosti je 1992. godine zabilježeno svega 9.300 slučajeva u toj dobnoj skupini. Iako se prosječna dob djece oboljele od ospica snizila (od prosječne dobi od 12 godina u 1989., na početku epidemije, do prosječne starosti od 4,9 godina nakon epidemije), gotovo polovina evidentiranih slučajeva još uvijek se odnosila na djecu stariju od pet godina – od kojih je većina trebala biti zaštićena imunizacijom.

Centri za kontrolu bolesti priznali su da bi nagli pad broja oboljelih mogao imati veze sa “sveukupnim smanjenjem pobola od ospica u zapadnoj hemisferi.” Također bi mogao biti povezan, kažu, s cikličkom prirodom bolesti.

Hib meningitis

Vlada Velike Britanije hvali se da je meningitis Haemophilus influenzae tipa b (Hib) iskorijenjen uglavnom zahvaljujući cijepljenju, koje se ondje provodi od 1992. godine. Ovaj oblik bakterijskog meningitisa, uzrokovan bakterijom Haemophilus influenzae tipa b, uglavnom pogađa djecu predškolske dobi, s najvećim brojem pobola kod djece između šest i petnaest mjeseci starosti.

Cjepivo je trebalo suzbiti najčešći oblik meningitisa kod djece mlađe od pet godina. Ipak, istraživačka skupina zagovaratelja Hib cjepiva, koja je veličala njegovu djelotvornost, priznala je da je “značajan” pad zabilježen i kod djece koja nisu cijepljena – s 99,3 na 68,5 od 100.000 (* 23). Štoviše, mnogi od slučajeva Hib meningitisa pojavili se medu djecom koja su bila cijepljena (* 24).

Izvori uz 6. poglavlje:

(* 1) National Vaccine Information Center News, kolovoz. 1994., kako navodi Campaign. Against Fraudulent Medical Research Newsletter, proljeće/ljeto 1994.; 2 (2): 10.

(* 2) Korespondencija, veljača 1994., između DOH i National Immunization Program, u intervjuu potvrdio Mark Papania iz National Immunization Program, listopad 1994.

(* 3) The Lancet, 1995.; 345: 567-9.

(* 4) Journal of Infectious Diseases, 1999.: 179: 1569-72.

(* 5) Gordon Stewart, World Medicine, rujan 1994.: 17-20.

(* 6) Dr. J. Anthony Morris, intervju, prosinac 1989.

(* 7) Journal of Pediatrics, 1973.; 82: 798-801.

(* 8) The Lancet, 1995.: 345: 963-5.

(* 9) Campaign Against Fraudulent Medical Research Newsletter, 1995.; 2 (3): 5-13, navodi statističke podatke iz “London Bills of Mortality 1760-1834” i “Reports of the Registrar General 1838-96”, kako je prikupljeno u Alfred Wallace, The Wonderful Century, 1898.