Iskrena ispovijed o očinskoj požrtvovnosti i ljubavi spram autističnog sina

Na portalu Telegram 9. travnja 2018. godine objavljen je odličan napis Silvane Menđušić Moj sin je autist. Kad sam si to napokon priznao, počeo sam ga čupati i sad, mimo svih izgleda, ide u školu, o predanom nastojanju Dalibora Talajića da svojeg sina iščupa iz ralja autizma.

Napis je objavljen u povodu skore objave njegove knjige naslovljene “Most ponad burne rijeke… ili o velikoj borbi jednog malog tatinog borca“. Dalibor, “akademskim zvanjem profesor klarineta, pozivom crtač stripova koji radi za Marvel”, vješto je ukoričio svoju životnu ispovijed o očinskoj požrtvovnosti i ljubavi spram bolesnog sina.

Dalibor Talajić (izvor: telegram.hr, foto: Vjekoslav Skledar)

Prenosimo tek nekoliko odlomaka iz spomenutog napisa:

Prije dvanaest godina u Zagrebu se rodio jedan dječak. Apgar mu je bio 10/10. Prvi put se nasmijao s dva mjeseca, sjediti je počeo s osam napunjenih mjeseci, prvu riječ sa značenjem izgovorio je s devet. S jedanaest je stajao na nogama. Oko prvog rođendan bivao je sve mirniji. Njegov se tata sjeća da mu je tada bilo malo žao što dječak više nije onaj glasni veseljak. Danas mu je žao jer misli da je već propustio primijetiti prvi znak. Ignorirao je osipe i prištiće koji su trajali duže od standardnog razdoblja čišćenja kože kroz koje prolaze djeca do drugog mjeseca života. Analiza krvi pokazala da je alergičan potencijalno na sve. Zamjera si što mu tada nije palo na pamet da sklonost alergijama upućuje da je metabolizam njegovog sina osjetljiv. Dječak je s četrnaest mjeseci prohodao. Onda je počeo trčati. I samo je trčao. I nije se obazirao. Nije se više smijao. Nije više ništa govorio. Nije gledao više u oči. Niti se više ikome u bilo kojoj situaciji odazivao… i sve je češće vrištao. I sve dulje.

Tako Dalibor Talajić ukratko opisuje prvu godinu i pol dana života svog sina. A zatim se na sljedećih gotovo 200 stranica knjige koju uskoro objavljuje, paragraf po paragraf, ispod nogu čitatelja otvara bezdan. Onaj u kojem otac govori kako je sin svakim danom bio sve dalji od njega, a pogled mu postaje sve prazniji. Onaj u kojem priznaje da je gledajući drugu djecu kako se igraju, osjećao i tugu i ljubomoru. U kojem otkriva da je silno želio da njegov sin bude poput druge djece. Onaj u kojem opisuje kako mu je sin u jednom trenutku biljka, u drugom divlja zvijer. Onaj u kojem se dijete izgubi u vrištanju, u kojem mu se pogled isprazni, kada se baca po podu ne mareći hoće li se ozlijediti… Onaj u kojem priznaje da se bojao vlastitog djeteta.

…

Na početku, u razdoblju kada je dijagnoza dobivala svoje ime, Dalibor se konzultirao s raznim stručnjacima. I nakon nekoliko godina zgrožen je savjetima nekih psihologa koji su mu savjetovali: vi imate svoj život, razmišljate što ćete sa svojim djetetom. Bilo mu je strašno slušati savjete kako ‘i mi, roditelji, imamo svoje živote i kako polako moramo razmišljati u koju ustanovu smjestiti svoje dijete jer uvijek će biti tako’.

“Ljudi, što vam je? To je moje dijete! Zar da ga vratim, jer nije ispravno?!”, odgovarao bi Dalibor. “Kolike sam samo ljude u dubini duše prokleo zbog takvih riječi? Kolike nisam ni pogledao, a kamo li pozdravio na odlasku iz njihovih ureda?” Ignorirajući s prezirom takve stručnjake čiji su savjeti u konačnici značili da bi njegovo dijete postao samo sedirani stanovnik neke ustanove i još jedna recka u statistici, Dalibor je okupio armiju drugih. Svakome od njih poimence i pažljivo u knjizi zahvaljuje na pomoći.

…

U razdoblju kada se suočio s problemom, umrla mu je majka. Raspao mu se brak, ostao je bez psa, život mu se potpuno urušio, istodobno je bio sve svjesniji koliko su čvrsti okovi kaveza u kojem je zatočen njegov sin.

…

Upoznao je i skup institucija i ustanova koje se arogantno nazivaju apstraktnim pojmom sustav, ali često ne pomažu nego još i podmeću nogu. Ponekad bi sve organizirao i posložio, a onda bi jedna administrativna odluka komisije u vrtiću srušila cijelu konstrukciju i zatvorila im svojim urudžbiranim rješenjem vrata svih gradskih vrtića.

…

Dalibor se ne usuđuje pomisliti da je jamac ičega, ni Radamesova (pseudonim Daliborovog sina, nap. ur.) oporavka. “Ali mogao sam garantirati jedno: činio sam, činim i činit ću sve što jest i nije u mojoj moći da ga spasim.” To što čini da ga spasi nije set kratkotrajnih terapija, nego svakodnevni višesatni rad s neizvjesnim ishodom. Svaki dan vježbaju puno sati, a rezultati će se vidjeti za par godina. Terapija kojom spašava svoje dijete znači da prema njemu mora biti strog i da mu umjesto igre mora nametati željeznu disciplinu. Postao je koterapeut svom sinu s kojim radi po metodi ABA. U Hrvatskoj za djecu sa sličnim poremećajima ne postoji adekvatna terapija, ali postoji u Beogradu. Tek odnedavno u Zagrebu se po tom pitanju stvari mijenjaju. Ali kad je njegovom sinu najpotrebnije bilo, ABA terapije nije bilo u Hrvatskoj.

…

Zamjera si i cijepljenje. “Postoji koincidencija, ali ne znam je li cjepivo krivo ili ne. Hrpa simptoma koje on ima koincidirala je s vremenom tog cijepljenja. No, ne mogu biti slijepi ratnik”, odgovara, vjerojatno procjenjujući da riskira da ga se na samu mogućnost propitivanja sigurnosti cjepiva diskreditira kao zatucanog primitivca. Zato na to pitanje ne odgovara.