Etičnost prisilnog cijepljenja djece

Donosimo hrvatski prijevod (* ) napisa kojim pravna stručnjakinja dr. sc. Paula Gerber (** ) iz Australije propituje etičnost prisilnog cijepljenja djece, posebice kroz prizmu kazni zabrane upisa necijepljene djece u vrtiće ili škole, što je slučaj u pojedinim zemljama gdje je cijepljenje obavezno.

Paula Gerber (fotoizvor: monash.edu)

Napis je zanimljiv i za nas u Hrvatskoj, gdje je osnovno školovanje obavezno te se necijepljena djeca bez teškoća upisuju u osnovnu školu, ali postoje slučajevi – i sve su brojniji – da necijepljeno dijete ne može pohađati vrtić, posebice “gradski”. Iz napisa je očito i da profesorica Gerber drugačije tumači pojedine odredbe iz Konvencije o pravima djeteta, na koje se pozivaju pojedinci u Hrvatskoj kada brane obavezu cijepljenja praćenu kaznama i ograničavanjem ljudskih prava i prava djece: 

U medicinskim krugovima rašireno je slaganje da je cijepljenje sigurno, učinkovito i zdravo – iako se s time ne slažu svi roditelji. Dr. Paula Gerber, profesorica na Monash University Law School, kaže kako se ljudska prava djece krše ako skrb o djetetu ovisi o tome je li ono cijepljeno.

Debata o tome trebaju li djeca biti cijepljena protiv bolesti poput ospica ili hripavca obično je vrlo emotivna i dijeli javnost na medicinske stručnjake s jedne strane, koji govore o epidemijama i citiraju brojne znanstvene podatke, te zabrinute roditelje s druge strane, koji prepričavaju potresne priče nuspojava, uključujući i smrt, nakon cijepljenja. Ono što nedostaje u toj raspravi je smireno i promišljeno razmatranje ljudskih prava djece koja se nalaze u samom središtu kontroverze.

Ovog tjedna John Robertson, vođa opozicije u New South Walesu (savezna država na jugoistoku Australije, op.pr.), planira predložiti zakon kojim bi se izmijenio Zakon o javnom zdravstvu tako da se djeci koja nisu cijepljena zabrani upis u vrtiće i škole. Je li takav potez u skladu s pravima djeteta?

Australija je ratificirala Konvenciju o pravima djeteta prije više od desetljeća. U Konvenciji se navodi:

“Pri izvršenju svih postupaka koji utječu na dijete, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne institucije socijalne skrbi, sudovi, administrativna ili zakonodavna tijela, najvažnija mora biti dobrobit djeteta.”

Dakle, pri razmatranju davanja dozvole školama i vrtićima da zabrane upis grupi djece (koja nisu cijepljena), Parlament New South Walesa mora donijeti informiranu odluku na temelju dobrobiti djece. Ovo nije laka zadaća i uključuje uravnoteživanje nekoliko faktora, od kojih su najvažniji pravo djeteta na zdravlje i pravo djeteta na obrazovanje.

Članak 24 Konvencije o pravima djeteta određuje da svako dijete ima “pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja”. Medicinski dokazi navode kako je cijepljenje djece ključno za postizanje najvišeg mogućeg standarda zdravlja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) tvrdi:

“Cijepljenje je dokazano sredstvo za kontrolu i eliminaciju po život opasnih zaraznih bolesti i procjenjuje se da sprječava 2 do 3 milijuna smrti godišnje. To je jedno od najisplativijih ulaganja u zdravlje.”

Osvrćući se na zabrinutost glede rizika, WHO kaže:

“Cjepiva su vrlo sigurna. Većina reakcija na cjepiva obično su zanemariva i privremena, poput bolne otečenosti ili blago povišene temperature. Vrlo ozbiljna narušavanja zdravlja iznimno su rijetka te se pažljivo prate i istražuju. Puno su veće šanse da vas ozbiljno pogodi bolest koja bi se mogla spriječiti cijepljenjem, nego od samog cjepiva. Na primjer, u slučaju dječje paralize, bolest može izazvati paralizu, ospice mogu izazvati encefalitis i sljepilo, a neke bolesti protiv kojih postoje cjepiva mogu dovesti i do smrti. Iako je svaka ozbiljna tjelesna povreda ili smrt izazvana cijepljenjem sama po sebi previše, dobrobiti cijepljenja uvelike nadilaze rizike, a bez cjepiva pojavilo bi se mnogo, mnogo više bolesti i smrti.”

Prošlog je mjeseca UN-ov Odbor za prava djeteta (tijelo odgovorno za nadzor usklađenosti zemalja potpisnica s Konvencijom) objavio smjernice o tome kako treba interpretirati i primjenjivati pravo na zdravlje. Naglasili su važnost cijepljenja i naveli kako vlade “moraju osigurati da dobrobiti dopru do sve djece koja ih trebaju”. Iako odbor nije jasno naveo kako to vlade trebaju osigurati, ne bi bilo u skladu s pravilima Konvencije o pravima djeteta kada bi se vlade prihvatile postizanja ovog cilja kažnjavanjem roditelja koji odluče da njihova djeca neće iskoristiti prednosti pruženih zdravstvenih usluga. Vlasti trebaju nastojati osigurati da sva djeca postignu najviši standard zdravlja putem poticanja i edukacije, a ne zastrašivanjem i diskriminacijom.

Članak 28 Konvencije određuje da država mora svima osigurati obavezno i besplatno obrazovanje. Prijedlog zakona u New South Walesu krši ovaj propis uvjetovanjem dostupnosti obrazovanja. Kao što je napomenula izvanredna profesorica Nacionalnog centra za istraživanje i nadzor imunizacije Julie Leask, “necijepljena su djeca već na gubitku zbog izloženosti bolestima, a ovaj bi im zakon samo još više naštetio”.

Trebali bismo omogućiti da djeca imaju lakši pristup školama i vrtićima, a ne stvarati još zapreka. Znamo da se neki roditelji u New South Walesu već susreću s poteškoćama pri upisu djece u školu jer nemaju rodni list (zbog promjene zakona o izdavanju rodnog lista, op.pr.) – zadnje što nam treba su dodatne zapreke između djece i obrazovanja.

Nema sumnje da se još mora raditi na povećanju broja djece koja se cijepe. Ipak, diskriminacija one djece čiji su roditelji odlučili ne cijepiti ih uskraćivanjem pristupa obrazovanju nije prikladan način postizanja tog cilja. Nije u najboljem interesu djece osnaživati jedno pravo (zdravlje) uskraćivanjem drugog prava (obrazovanja). Moramo biti pametniji što se tiče načina na koje možemo povećati broj cijepljene djece, radije korištenjem nagrada nego kazni. Korištenje kaznenih mjera u pokušaju povećanja procijepljenosti krši osnovne principe Konvencije o pravima djeteta.

(* ) Izvorni napis na engleskom jeziku, The ethics of enforced child vaccinations, objavljen je na portalu Crikey 23. svibnja 2013. Napis je s engleskog prevela članica Građanske inicijative “Cijepljenje – pravo izbora” Marija Ribić.

** Dr. sc. Paula Gerber je izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta Monash University Law School i zamjenica ravnatelja tamošnjeg Centra za ljudska prava, kroz koje promiče obrazovanje o ljudskim pravima. Predsjeda i Odborom za ljudska prava australske savezne države Victorie. Njezina istraživanja po pitanjima socijalne pravde, jednakosti, univerzalnih ljudskih prava i prava djeteta podupiru njezinu kampanju za ugradnju ljudskih prava i prava djeteta u australski školski program na svim razinama. Tim pitanjima se posebno posvetila nakon posjete ratom pogođenom Kosovu 2001. godine, gdje je spoznala da tamošnja djeca imaju bolje razumijevanje ljudskih prava i djelovanja Ujedinjenih naroda od svojih australskih vršnjaka. Bila je proglašena za australsku poslovnu ženu godine.