Dr. sc. Alojz Ihan: “Prijedlog zakona je nemoralan, osvetoljubiv i medicinski neutemeljen i neodrživ”

ZAGONETKE IZ REFORME

U Sloveniji je u tijeku javna rasprava oko izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Na tu temu se osvrnuo i prof. dr. sc. Alojz Ihan, dr. med, liječnik, specijalist kliničke mikrobiologije i redovni profesor mikrobiologije i imunologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani:

Alojz Ihan (foto:Mavric Pivk / Delo)

“U prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju uvedena je novost da osiguranik nema prava iz obveznog osiguranja za zdravstvene usluge koje bi bile posljedica liječenja bolesti koja se mogla spriječiti cijepljenjem, a da za odbijanje cijepljenja nije bilo medicinskih kontraindikacija (članak 45, točka 12).

Iako sam kao stručnjak uvjereni zagovornik cijepljenja, mislim da je zakonski prijedlog nemoralan, osvetoljubiv i nema stručno utemeljenje. Evo nekoliko razloga zbog kojih takav prijedlog nije medicinski održiv:

 

1. Zakonska formulacija “bolest koja neposredno proizlazi iz odbijanja cijepljenja” je stručno ništavna, bolest nikad ne “proizlazi iz nečega”, već ima svoje biološke uzroke. Ako želimo tvrditi da je, na primjer, hripavac kod necijepljenog djeteta nastao zato što ga roditelji nisu cijepili, to je stručno kriva odnosno neistinita tvrdnja. U brojnim slučajevima, naime, bolest dobivaju i djeca koja su cijepljena, u razvijenom svijetu je kod izbijanja epidemija obično više od polovine oboljelih bilo cijepljeno. Uzrok je u statistici: ako su necijepljeni u manjini, po izbijanju epidemije u zaraženom vrtiću ili razredu bit će ih bitno manje nego cijepljenih. Zato ondje obično oboli većina necijepljenih i manji dio cijepljenih – no u broju oboljelih još uvijek prevladavaju cijepljeni. A zašto obole i cijepljeni? Zato jer cijepljenje ne štiti svih, zaštita već nakon nekoliko godina opada. Istina je da cijepljenje učinkovito smanjuje rizik od obolijevanja, no isto tako je činjenica da obolijevaju i cijepljeni ljudi i isto tako cijepljeni mogu širiti zarazu.

Kojim pravom onda pojedinom djetetu, odnosno njegovim roditeljima, oduzimamo pravo na liječenje u okviru obveznog zdravstvenog osiguranja, ako u stvarnosti glede konkretnog djeteta (i pravo bi trebalo baviti se pojedinim, konkretnim primjerima) ne možemo dokazati da je uzrok bolesti necijepljenje? Uporaba besmislenog izraza “bolest koja neposredno prozlazi iz odbijanja cijepljenja” je stručno prazna, što će se vjerojatno pokazati već kod prve tužbe oštećenog roditelja protiv Zavoda za zdravstveno osiguranje. Možda je razlog za takvu formulaciju namjera zakonodavca da službenici Zavoda postavljaju uzročne dijagnoze bolesnoj djeci u slučaju kad bi liječnici radi svojeg znanja i informiranosti iz opreza šutjeli? Službenik bi pak pogledao popis cjepiva i mikrobiološki nalaz i bez razmišljanja napravio crni ili crveni križić pored bolesnog djeteta. Kasnije bi to mogla napraviti i aplikacija e-zdravlje.

2. Iz prijedloga zakona nije jasno da li Zavod za zdravstveno osiguranje ne bi pokrivao troškove liječenja samo bolesti koju sprječava cjepivo ili ne bi pokrivao niti troškove liječenja koje mogu biti komplikacija zaraze, iako to nije moguće nepobitno dokazati. Kod ospica, na primjer, može nastati ozbiljna upala pluća koju uzrokuju bakterije. To je nesumnjivo druga bolest, protiv koje ne postoji obvezno cijepljenje – da li prema tome Zavod ne bi pokrio niti liječenje od te druge bolesti (recimo u okviru istog boravka u bolnici) jer bi automatski smatrao da je nastala kao posljedica ospica, iako bi bilo koji odvjetnik mogao dokazati i suprotno, da je na primjer kriva bolnica koja nije sprječila prijenos uzročnika pneumonije s drugog bolesnika? Zakonodavac, ukratko, nema pojma u što se upušta ako želi kažnjavati za bolest kao da se radi o neplaćenom parkiranju.

3. Neke bolesti koje se sprječavaju obveznim cijepljenjem, mogu uzrokovati vrlo težak tijek bolesti koji zahtijeva dugotrajno intenzivno liječenje (čija cijena može doseći i iznose od stotine tisuća eura) i skupu dugotrajnu skrb (u slučaju trajne invalidnosti). Znači li to da zakonodavac predviđa da bi u tom slučaju, s obzirom na formulaciju zakona koji izuzima dijete iz svih prava obaveznog osiguranja za liječenje posljedica bolesti, uništio materijalnu egzistenciju djetetove obitelji i samim time spriječio da djetetu bude osigurana potrebna ili čak hitna medicinska skrb? U slučaju da se zakonom odluči tako radikalno gurnuti ljude na rub ponora, ne bi li bilo primjereno da mu se dodaju i članci o eutanaziji i možda još o medicinskoj asistenciji za samoubojstvo?

4. Zakon je moralno upitan jer pokušava upravo neučinkovitost države kod provedbe obaveze cijepljenja nadoknaditi stručno neutemeljenom i egzemplaričnom osvetom ljudima koje je pogodila nesreća. Takva logika spada u srednji vijek, a ne u zakonodavstvo moderne demokratske i pravne države.

Drugi primjer, koji jako sliči prethodnomu po lakoći kojom medicinski neinformirani službenici guraju bolesne ljude preko ruba egzistencije, je točka 6 u istom, 45. članku. Taj predviđa da bi pacijenti sami plaćali komplikacije koje nastaju nakon zahvata na koje nemaju pravo iz obveznog zdravstvenog osiguranja. U tom slučaju nije jasno da li se radi i o zahvatima na koje inače imaju pravo, ali ih pacijent zbog dugih lista čekanja plati sam, ili samo one koje ulaze u nadstandardnu uslugu.

Pogledajmo primjer: gospođa želi zubne implantate, plati ih, jer je to luksuz za naš zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, a pritom želi zube koje ne treba svaku večer vaditi iz usta. No dok joj rade rupe za implantate, dođe do jake upale kosti i nakon nekoliko dana i do trovanja krvi (sepsa) zbog koje gospođu premjeste na intenzivnu terapiju, gdje joj otkažu bubrezi pa je priključe na dijalizator, slijedi još upala srčanih zalistaka i dodatna zaraza rezistentnim bolničkim bakterijama. Cijena liječenja nakon dva mjeseca premaši vrijednost imovine gospođe i njezinog muža, pa možda čak i njihove djece. Gospođa je cijeli život uplaćivala u zdravstveno osiguranje da bi ju se u prvoj prilici, jer se ogriješila “nadstandardnim zdravstvenim zahtjevom”, samljelo u prah. A željela je samo imati zube! Takvim sustavom poručuje se da ljudi imaju biti zadovoljni onim, isključivo onim, što im ministar dozvoljava u obveznom osiguranju. Onaj tko bi, makar i svojim novcem, platio više, bit će kažnjen, pasji sin!

Jednako vrijedi i za pacijente koji više ne žele stajati u nesnosnim redovima, jer to znači godinu ili više trpljenja bolova u kuku ili koljenu, a time i propadanje mišića, zbog kojeg bi život starijih osoba mogao biti kraći nego inače. Nerazumljivo je da je i pacijent koji u želji za vlastitim opstankom rastereti redovni sustav dugih lista čekanja, s time da si plati pregled ili zahvat (i samim time napravi uslugu sustavu), još biva i kažnjen, i to na način da iz vlastitog džepa mora platiti za moguće komplikacije, lijekove i opremu. To znači da se ovim prijedlogom zakona želi zastrašiti one koji bi željeli sami financirati ono što bi inače dobili besplatno i poručuje im se neka to ne rade nego čekaju dobru volju ministra.

Ovaj članak zakona je, ukratko, savršen primjer stručnog amaterizma, koji unatoč neznanju na bilo koji način želi ostvariti politički slogan o “razdvajanju javnog i privatnog” na stručno neprimjeren, diskriminatoran i neizvediv način.“

Izvor: Uganke iz reforme (Zagonetke iz reforme)

Prijevod: Zlatka Šintić Knapič i Suzana Peša Vučković