Dr. medicinskog prava Hajrija Mujović Zornić o obaveznom cijepljenju: “Medicina ne smije sve što može!”

Naglasci iz izlaganja dr. sci. Hajrije Mujović Zornić na Prvoj regionalnoj konferenciji o (ne)opravdanosti obaveznog cijepljenja, održane u Beogradu 27. svibnja 2016. godine, pod nazivom “(NE)opravdanost prisilne vakcinacije, medicinsko-etički, pravno-politički aspekti”:

STAV

Želim najprije stručno da se osvrnem na neshvaćanje osnovnih pravnih pojmova u oblasti medicine i šire uopće u oblasti prakse zdravstvene zaštite.

Iako načelno mogu da prihvatim obavezno cijepljenje, ne odobravam da se to radi po automatizmu, a također ne odobravam nove zakonske promjene kod nas u vezi s imunizacijom koje idu pogrešnim pravcem i sa sve većim stupnjem represije, čega u oblasti medicinske prakse ne bi trebalo biti ili bi trebalo da bude minimalno.

To se naročito tiče visokih iznosa kazni i najnovijih mjera kojima se pogađaju i diskriminiraju sama djeca, tako što im se uskraćuju dječja zaštita i obrazovanje. Došlo se do toga da se jedan pravni problem, u zdravstvu, pokušava riješiti tako što se otvara drugi pravni problem, u obrazovanju.

Potpuno je legitimno razgovarati o pravu na izbor, jer ta rješenja postoje u svijetu, ali je isto tako moguće bolje urediti oblast kontraindikacija i izuzimanja u okviru sustava obaveznog cijepljenja, ukoliko dođe do spora. Suština dobre zdravstvene zaštite i jeste da prepoznaje potrebe i htijenja pacijenta, njegova stanja i njegove strahove. Niti jedan sustav ne treba okretati građane protiv sebe nego ih pridobivati. Od toga najmanje koristi imaju upravo djeca.

OBAVEZA, PREPORUKA, IZBOR  – pojmovi za raspravu

Budući da dolazim iz znanosti i udruženja SUPRAM koje ima pred sobom sve sudionike u zdravstvu, pa prema tome i sve pacijente, imam razumijevanja za pacijente koji prihvaćaju obavezno cijepljenje kao potrebno, kao nešto u što se kao laici ne razumiju i prepuštaju mu se. Ali imam razumijevanja i za one pacijente koji reagiruju pozivajući se na ozbiljnost cijepljenja i manjak povjerenja kad su u pitanju cjepiva.

Ovde tema jesu cjepiva (da li ih urediti kao obavezu ili preporuku?) ali po mom mišljenju je na prvom mjestu sigurnost cjepiva i unutar toga različitost cjepiva, gde se ne može jedan pravni režim usvojiti za sva cjepiva (npr. izravne zaraze, epidemije, karantene, …)

– SIGURNOST JE VAŽNIJA OD OBAVEZNOSTI (da je sigurno nitko se ne bi ni pitao da li je obavezno ili ne, to bi izgubilo značaj)

– PRAVNO GLEDANO, POZITIVAN IZBOR I OBAVEZNOST IMAJU ISTI UČINAK, tako da prihvaćanje prava na izbor ide u prilog svima jer ne znači zabranu cijepljenja, već slobodu u pozitivnom pravcu (prihvaćanje) i negativnom pravcu (odbijanje).

KONTRAINDIKACIJE ne treba gledati na klasičan način, da li je dijete samo fizički bolesno, jer i strah i nepovjerenje i autosugestija su jedna vrsta kontraindikacije (roditelj i dijete).

POGLED iz ugla pravničke kompetencije

To je pogled, ne iz ugla medicine i farmacije (apstrahiraju se i istraživanja i sastavi i vrste cjepiva, što izazivaju i slično), već iz ugla ljudskih prava i to je ono što predstavlja medicinsko pravo, koje je osobito samo po sebi. Osnovne postavke su jednake za sve oblasti medicinske prakse pa i ovdje ne bi trebalo da bude drugačije, ili tek minimalno.

Uloga medicinskog prava:

PRAVNA KONTROLA onoga što se radi u obavljanju medicinske djelatnosti i granice dopuštenosti … Medicina NE SMIJE sve što može  …  Stoga je pristanak pojedinca (pacijenta) danas dobio toliki značaj.

Kod provođenja bilo koje medicinske mjere na čovjeku riječ je o dopuštenoj povredi tijela (PRISTANAK pacijenta je taj koji ovlašćuje a ne medicinska indikacija).

Ograničenje pristanka moguće je samo kad to izravno vrijeđa prava drugih (čl.15).

Stupanj obaveznosti i paternalistički pristup nekada su bili pravilo, a danas izuzetak.

KOD NAS (u Srbiji, ali i u Hrvatskoj i drugim zemljama u regiji, nap. ur.): Postoji nerazumijevanje i neznanje. To se naročito vidi ako se napravi usporedba stupnja prinude kod mjera prevencije i mjera liečenja, dolazi se do zaključka  da su više obavezujuće preventivne nego liječeće mjere koje pacijent odbija što je potpuno pogrešno (čl.17 – pravo da odbije, čak i kad je time životno ugrožen).

POJMOVI medicinskog prava

– pojmovi obaveze – treba im prići s oprezom i vrlo ih malo ima na strani pacijenta (kakva je npr. obaveza imunizacije);

– ipak većina obaveza pacijenata nisu obaveze u pravnom smislu već su pacijentove  dužnosti u vlastitom interesu i ne prati ih sankcija, niti odgovornost (npr. pacijent koji odbija suradnju ne može biti prinuđen na nju, ali će sam nanijeti štetu sebi i to se pravno gleda kao dovoljna sankcija, ne propisuje se druga kazna);

– u praksi se uporno pravi simetrija između obaveza onih koji rade u zdravstvu i obaveza pacijenata, što ne odgovara njihovom pravnom položaju davanja i korištenja zdravstvene usluge (u većoj obavezi je onaj koji obavlja djelatnost, za njega vrijede pravila profesije, a pacijent se ponaša prema osobnom nahođenju;

– pojmovi prava – mnogo su veća na strani pacijenta jer on se štiti od postupaka koji mogu biti različiti, s rizikom, a takvim pristupom se traži odmjeravanje koristi i štete od svake potencijalne medicinske mjere, bila ona preventivna ili mjera liečenja.

Pravo na obavještenost (čl. 11). Pravo na sigurnost pacijenta (čl. 10).

Načelno, kod mjera cijepljenja treba razlikovati dvije vrste obavijesti:

• obavijest radi pristanka (kod dobrovoljnog cijepljenja)
• obavijest radi sigurnosti (obavijest radi rizika cijepljenja, koje znači prihvaćanje svih posljedica cjepiva uz punu informiranost)

U režimu obaveznog cijepljenja prva obavijest izostaje, a druga obavijest mora se ispoštovati.

Obje obavijesti potpisuje pacijent koji želi cijepljenje, a obavijest o sigurnosti može odbiti ako sumnja u sigurnost cjepiva tj. ne prihvaća njegove posljedice, ili ukoliko smatra da postoji privremena ili trajna kontraindikacija.                                                                                              

Ovo je potrebno jer se prihvaća da cjepivo nosi veće rizike nego obično uzimanje lijeka ili davanje injekcije (gdje nema pismene obavijesti), a potpisivanjem pristanka ili obavijesti sve posljedice i sporovi prelaze na onoga tko je potpisao, a ne na zdravstvenu ustanovu niti na liječnika koji je dao cjepivo (time se država štiti od tužbi zbog cjepiva).

STANJE u Srbiji (a slično je i u Hrvatskoj i zemljama okruženja s obaveznim cijepljenjem, nap. ur.):

Populacija pacijenata je različita u pogledu obuhvata cijepljenja, mogućih kontraindikacija, pa i stavova o cijepljenju.

Postoji u isto vrijeme nedovoljna briga države (dio pacijenata kao što su Romi, siromašni, bez zdravstvenih dokumenata koji žele cijepljenje a ono im se ne omogućava), i više naglašena briga države (kažnjavanje pacijenata koji previše brinu ili su u strahu, koji neće cijepljenje, a na njih se vrši pritisak). Javnozdravstvena politika pogrešno stavlja naglasak na iznuđivanje mjera, umjesto na veći obuhvat i zdravstveno prosvećivanje. Trebalo bi biti sasvim obrnuto.

Sve to treba uzeti u obzir. Prevencija je predviđena kao pravo pacijenta, a ne kao obaveza (čl. 8).

Zakonodavna rješenja bi trebala biti takva da se poštuju prava svih, i jednih i drugih, jer samo to vodi pravnoj jednakosti i pravnoj sigurnosti.

To znači više posla za zdravstvene vlasti, ali i više razumijevanja i humaniji pristup.

U tom smislu ne treba unaprijed diskvalificirati razgovor o drugačijim rješenjima od strane bilo koga pa i od strane vaše inicijative za neobavezno cijepljenje.

* Hajrija Mujović Zornić – doktorica medicinskog prava, članica Udruženja pravnika za zdravstveno i medicinsko pravo Srbije (SUPRAM), stručna savjetnica Instituta društvenih nauka Srbije, sudionica Prve regionalne konferencije o (ne)opravdanosti prisline vakcinacije u Beogradu 2016. godine.

Izvor: MEDICINA NE SME SVE ŠTO MOŽE! – Dr HAJRIJA MUJOVIĆ ZORNIĆ doktor medicinskog prava