Cjepiva: u potrazi za manjim rizikom. Zašto sam cijepio svoju djecu, ali ne i unuke

Biti liječnik znači baviti se svakodnevno nečim izuzetno dragocjenim što pripada drugima, njihovim zdravljem, s posebnim zanimanjem da ga braniš, povratiš ili poboljšaš. A kada pogriješiš, moraš im dati za pravo.

I tu je poanta: kada pogriješiš. Tko odlučuje jesi li pogriješio ili ne? Očito, prije svega pacijent. Ako ne ozdravi nakon liječenja, pogriješio si. Ili, ako je bio u dobrom zdravstvenom stanju a ono mu se pogoršalo nakon što je uzeo nešto što ste mu propisali, pogriješio si. Ne razumijem zašto se ovako očigledno i banalno zapažanje, koje je zdravorazumski prihvaćeno u slučaju bilo koje medicinske terapije, odbacuje u slučaju kada se radi o cjepivima.

Ako vam dođu roditelji i kažu da je dijete, nakon što je primilo cjepivo, iznenada bolesno, drugačije nego prije, pokazuje razne vrste simptoma, kakvog smisla ima odgovoriti: “To je slučajnost. Ne postoji veza između problema vašeg djeteta i cjepiva?”

Općenito, u svim znanostima greška je dobrodošla: ona služi tome da pokaže da se nešto ne uklapa u teoriju koju se dotad smatralo ispravnom i da se treba formulirati druga teorija koja će učinkovitije objasniti činjenice koje nam se pokazuju. To je točno tim više jer se eksperimentalna, to jest znanstvena metoda, naziva prema engleskom: try and error, to jest “pokušaji i pogreške”.

 Naravno, greška je dobrodošla, kao što sam ranije rekao, ako je praćena preispitivanjem teorija za koje se do tog trenutka smatralo ispravnima, i ako je dopunjena novim teorijama, koje će ostati na snazi sve do trenutka kada se otkrije da sadrže neku drugu grešku. I tako dalje.

Dakle, znanost izgleda kao područje u kojem pogreške ne mogu proći nepropusni zakon eksperimentalne provjere: ako praktično iskustvo ne potvrdi teorije, tvoje teorije su pogrešne. Dalje se ne raspravlja.

Međutim, povijest znanosti je puna primjera teorija koje su se pokazale kao neispravne na temelju dokazanih činjenica, a koje su odbačene tek nakon dugog otpora, zato što su to bile službene teorije onih koji su zauzimali važne položaje u akademijama i univerzitetima, i u moćnim grupama, obično oni su bili voljni priznati te lažne teorije kao da su istinite, i imali su autoritet, zahvaljujući svojim postignućima u društvu, a koristi da i ne spominjemo. …

Medicina nije izuzetak. Samo u ovom području greške nisu dobrodošle, jer tu je u pitanju zdravlje pacijenta, a čak i kada su neizbježne, treba ih odmah ispraviti. Liječnik sebi ne može dopustiti da ostane vezan za svoja osobna uvjerenja jer su ga ona oblikovala ili da izgubi naviku preispitivanja samog sebe kada se nešto ne uklapa. Liječnik treba, što je više moguće, sačuvati otvoren um i oštro oko kojim će moći primijetiti neku pojavu koja može od jedne indicije, ako se često zanemari, postati statistički dosljedan podatak, i tako moguća greška teorije koju je dotad prigrlio.

Eto zašto, kad me je majka jednog moga malog pacijenta, prije mnogo godina, pitala jesam li obaviješten da cjepiva sadrže živu, joj se nisam dobronamjerno nasmiješio smirujući je, uz superioornu sigurnosst onoga koji o medicini kao profesionalac zna više. Slušao sam prilično pažljivo, i rekao joj da za to nikada nisam čuo tijekom svog medicinskog obrazovanja.

Kasnije sam se vratio tome u mislima, razmišljao sam, potaknut djelomično jakom radoznalošću, djelomično i zbog želje da osporim činjenicu koja je odjekivala u meni, i koju nikad ranije nisam čuo tijekom svih godina studija na medicinskom fakultetu i za vrijeme medicinske prakse.

Tako je počelo moje putovanje kroz istraživanje kako cjepiva utječu na zdravlje djece, kakav je odnos šteta / korist ukoliko ih dajemo te kakva je stvarna sposobnost cjepiva da spriječe bolesti.

Što sam više napredovao na ovom području, bilo mi je sve jasnije da, u vrijeme kad je medicina napredovala gigantskim koracima, nije bilo odgovarajućih studija o tako važnom problemu kao što su cjepiva. Ili ako ih je uopće i bilo, u pravilu su ih financirale istraživačke organizacije i kompanije koje su u vlasništvu farmaceutske industrije koja proizvodi cjepiva.

Počeo sam proučavati slučajeve djece koja imaju trajne posljedice od cjepiva, one za koje nam stalno ponavljaju da su potpuno slučajne i da su u postotku vrlo rijekte, kao i one s ozbiljnim neželjenim posljedicama koje se mogu pokazati općenito i nakon uzimanja uobičajenih lijekova. Razlika je u tome, što ni jedna zdravstvena vlast ne nameće obaveznu upotrebu, na primjer, paracetamola za cijelu populaciju, a pogotovo ne ako sadrži čitav niz toksina poput onih koji su godinama bili u cjepivima, a djelomično su još uvijek.

Zatim sam počeo pratiti novinske naslove poput ovog koji sam našao na stranici o ekonomiji jednog tiražnog nacionalnog dnevnika: “Novartis povećava obrt sredstava, koji je u Italiji u porastu zahvaljujući vakcinama”, i u tom trenutku sam se zaustivio sa špricom u ruci. Odložio sam ju, i pokušao shvatiti šta sam to ubrizgavao u djecu, i zašto?

Neke odgovore sam našao, i to činilo mi se dovoljno da odložim špricu tamo gdje je stajala i da počnem pisati ovu knjigu.

I tako sam cijepio svoju djecu. Ali svoje unuke nisam.

* Izvor: Predgovor iz knjige Dr. Eugenia Serravallea: Vaccinazioni: alla ricerca del rischio minore. Perché ho vaccinato i miei figli e non i miei nipoti (Cjepiva: u potrazi za manjim rizikom. Zašto sam cijepio svoju djecu, ali ne i unuke).

** Eugenio Serravalle je talijanski liječnik pedijatar i homeopat koji se zajedno s talijanskim udrugama bori za slobodu izbora u vezi cijepljenja. Na svojem blogu daje roditeljima savjete kako izbjeći obvezna cjepiva: Cjepiva su obavezna? – Iskustva koja se itekako tiču roditelja u Hrvatskoj.

 

Prijevod: Suzana Peša Vučković