Činjenice u prilog ukidanju obaveznog cijepljenja*
Temeljno je pravo roditelja na skrb o svojem djetetu sukladno svojem svjetonazoru i vlastitoj slobodnoj odluci. Bez oduzimanja prava roditelja na skrb o vlastitom djetetu nitko ne može polagati pravo da naredi obavezu imunizacije.
Općenito je imunizacija preventivna mjera zaštite pojedinaca i društva u cjelini od zaraznih bolesti. Kao takva ne može biti obavezom za pojedinca koji ne obnaša posebne djelatnosti zaštite tuđeg zdravlja te s te osnove ima izravni kontakt i s oboljelima i s neoboljelima i potencijalni je izravni prenosnik bolesti, a bez dva osnovna preduvjeta:
– da je znanstveno dokazana ne štetnost postupka;
– da je preventivna mjera znanstveno dokazano učinkovita.
Znanstveno nije dokazana potpuna ne štetnost postupka imunizacije niti je znanstveno dokazana učinkovitost postupka imunizacije u kontekstu zaštite od oboljevanja, već je jedino znanstveno potvrđena takva mogućnost poradi porasta titra antitijela, dok niti jedna znanstvena studija nije dokazala kako se povećanjem titra antitijela jedinki pruža zaštita od oboljevanja od bolesti protiv koje je osoba razvila veći titar antitijela.
Kada roditelj kojem nitko nije uskratio roditeljsku skrb, odlučuje ne dozvoliti imunizaciju svojega djeteta nad njim se u Republici Hrvatskoj (RH) vrši zlostavljanje u obliku prijetnji kažnjavanjem, prijavljivanjem nadležnim institucijama socijalne skrbi, prijavljivanjem socijalnim institucijama te prijetnjama privremenim oduzimanjem skrbništva i prisilnim cijepljenjem njegova djeteta. U konačnici je to ozbiljno psihičko zlostavljanje i ucjenjivanje, a ne provođenje zdravstvenih preventivnih mjera.
U interesu djeteta je roditeljska skrb, a zlostavljanje roditelja je posredno zlostavljanje i samog djeteta. Tako zvano “pogrešno odlučivanje”, kako je to nazvao Ustavni sud RH svojim Rješenjem od 30. siječnja 2014. godine, podrazumijevalo bi i potpunu sigurnost u to da nema štetnosti od cijepljenja i u to da nema nikakve mogućnosti da se djeci išta dogodi prilikom imunizacije. Da tome nije tako pokazuju jasno upute o lijeku proizvođača koje navode izrijekom moguće nuspojave svakog od poznatih cjepiva. Dakle, proglašavanje odluke o nedozvoljavanju cijepljenja nužno pogrešnom odlukom, roditeljima se priječi pravo na skrb o vlastitom djetetu na temelju nečije paušalne i potpuno proizvoljne procjene, jer upute o lijeku dokazuju kako ta odluka izgledno uopće nije pogrešna. Time je Rješenje Ustavnog suda neutemeljeno u dijelu u kojem se tvrdi kako je isto doneseno zbog zaštite djeteta i njegovog zdravlja od tako zvane “pogrešne odluke” roditelja.
U slučaju kada roditelj ne pristaje dati suglasnost za cijepljenje vlastitog djeteta nikakav Ustavni sud niti ikakav medicinski stručnjak ne može to pravo na silu ishoditi sudskim nalogom niti Rješenjem, kao što to ne može biti niti odlukom političara. Naime, unošenje potencijalno opasne tvari u organizam ne može biti izvršeno bez suglasnosti roditelja / zakonskog skrbnika ili samog pacijenta, a sukladno svim zakonima, Ustavu, međunarodnim sporazumima, deklaracijama, konvencijama i samom zdravom razumu.
Ukoliko se zbog uvjerenja kako je nešto politički ispravno dozvoli kršenje osnovnih ljudskih prava i nasilje nad fizičkim integritetom djece (što cijepljenje bez suglasnosti roditelja činjenično jest) činjenično ćemo odobriti djelovanja koja su u cijelom civiliziranom svijetu osuđena na svim razinama. U RH provode se mjere koje ne možemo drugačije promatrati do li u kontekstu gore izrečenoga te tražimo da se obustavi praksa kažnjavanja, ucjenjivanja, prisiljavanja, maltretiranja i diskriminiranja roditelja koji odbijaju cijepiti svoje dijete.
Kako bi se stekao pravi uvid u opravdanost nazivanja takvog pristupa nametnutim i prisilnim i stoga pravno nedopustivim u demokratskoj zemlji kao što je Hrvatska donosimo činjenice koje u široj javnosti nisu dovoljno poznate:
1. U Hrvatskoj je stalan rast broja roditelja koji ne žele cijepiti djecu – dakle i sve veći broj zlostavljanih obitelji
Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravlja RH u 2011. godini zaprimila je 4 takve prijave od strane liječnika-cjepitelja, 2012. ukupno 29 prijava, a u prvih devet mjeseci 2013. njih 143. To su službeni podaci, no stvarni broj je veći jer dio liječnika-cjepitelja roditelje nije prijavljivao, a posebice je porastao – što je izuzetno značajno – od jeseni 2013., upravo nakon uvođenja strogog nadzora prijavljivanja roditelja koji odbijaju cijepiti djecu i početka kažnjavanja tako prijavljenih roditelja.
a) Važno je znati na koje se sve načine roditelji u Hrvatskoj koji odbiju cijepiti dijete uvjeravaju i prisiljavaju da to ipak učine protiv svoje volje:
– Roditeljima se ne nude svi potrebni odgovori važni za donošenje slobodne odluke žele li ili ne cijepiti dijete, a posebice ne o sastavu cjepiva, njegovim mogućim štetnim učincima i nuspojavama (poremećajima i oboljenjima) u kratkoročnim (svega nekoliko tjedana nakon cijepljenja), ali i dugoročnim, o kojima su znanstvena istraživanja nedostatna i dvojbena.
– Nerijetko neki liječnici-cjepitelji, a uz njih neki epidemiolozi kojima se roditelji upućuju na drugi krug razgovora, umjesto davanja argumentiranih odgovora roditelje straše iracionalnim posljedicama po zdravlje njihovog djeteta i druge djece u slučaju da ne dopuste procijepljivanje svojeg djeteta, ali i stvarnim kršenjem njihovih građanskih – roditeljskih prava (primjerice: “Nećete moći upisati dijete u vrtić / školu”).
– Izravan oblik prisile roditelja ogleda se kroz inzistiranje liječnika-cjepitelja da roditelj(i) potpiše Izjavu o odbijanju cijepljenja djeteta, koja je sastavljena od strane Ministarstva zdravlja, a koja sadrži niz tvrdnji koje su izravan udarac na dostojanstvo roditelja koji odgovorno skrbe o zdravlju svojeg djeteta, a uz to su predstavljanju i oblik “iznude krivnje” uslijed čega se takva Izjava potpisana od strane roditelja može tumačiti u slučaju prekršajnog postupka kao priznanje roditelja da postupa neodgovorno i zanemaruje zdravlje svojeg djeteta i druge djece.
– Roditelje koji odbiju cijepiti dijete liječnik-cjepitelj na temelju navedene Izjave prijavljuje Službi za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koja prijavu proslijeđuje Sanitarnoj inspekciji Ministarstva zdravlja, a ono Centru za socijalnu skrb. Sanitarna inspekcija izdaje prekršajni nalog protiv roditelja uz obavezu plaćanja zakonske (čl. 77 Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti) kazne za necijepljenje djeteta u visini od 2000 kuna. Centar za socijalnu skrb radi “sumnje u zanemarivanje djeteta” (shodno odredbama Obiteljskog zakona) poziva roditelje na razgovor(e) kod socijalnog radnika i(li) psihologa (?!) ili pak najavljuje njihov dolazak na razgovor u dom roditelja. Poznati su i slučajevi da su pojedini Centri za socijalnu skrb podnosili i prijave nadležnom državnom odvjetništvu ili policiji te su u jednoj situaciji roditelji koji su odbijali cijepiti dijete zbog ranijih težih nuspojava djeteta bili pozvani na razgovor u nadležnu Policijsku postaju da bi postupak bio okončan tek po kasnijem očitovanju Državnog odvjetništva.
b) Važno je znati na koje se sve načine roditelji u Hrvatskoj koji odbiju cijepiti dijete kažnjavaju:
1. Novčanom kaznom od 2000 kuna koju roditelji moraju uplatiti u cijelosti jednokratno u roku od 8 dana od dana preuzimanja prekršajnog naloga Sanitarne inspekcije. Postoji mogućnost u istome tome roku besplatne pismene žalbe (prigovora) roditelja Sanitarnoj inspekciji, koja prigovor upućuje nadležnom Prekršajnom sudu, a sudac poziva roditelje na zakazano ročište i donosi odluku o njihovoj krivnji (ili oslobađanju – u slučaju kontraindikacija, odnosno težih zdravstvenih posljedica za dijete nakon nekog od ranijih cijepljenja), kao i visini novčane kazne ili opomene.
2. Nemogućnošću upisa necijepljenog (ili djelomično cijepljenog) djeteta u vrtić (u skladu s odredbama Programa zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane u dječjim vrtićima (NN 10/97)), čime se krši pravo djeteta na predškolsko obrazovanje. Riječ je o gruboj diskriminaciji i zbog toga jer se time onemogućuju upis i pohađanje vrtića u epidemiološkom smislu posve zdravoj djeci (?!).
3. Roditelji necijepljene djece se neizravno kažnjavanju i time:
– što je ugrožena njihova privatnost i privatnost njihove djece (zbog mogućih zlouporaba, primjerice pojedini roditelji cijepljene djece, ali i pojedini službenici vrtića zaziru od necijepljene (a zdrave!) djece u svojem okruženju);
– što se potpisivanjem Izjave o odbijanju cijepljenja djece dovode u pravnu poziciju “krivaca” – osoba koje neodgovorno skrbe i zanemaruju dijete;
– što se davanjem krivih iskaza od strane nekih liječnika-cjepitelja, epidemiologa i drugih javnih osoba dovodi roditelje u zabludu i strah, primjerice da neće moći upisati dijete u školu – što je neistina, jer je osnovno školovanje obavezno i shodno tome postoji obaveza upisa sve djece (u odnosu na ovu obavezu dodatno je paradoksalna diskriminacija istog djeteta uslijed nemogućnosti pohađanja državnog (gradskog) vrtića), ili primjerice da će im privremeno biti oduzeta roditeljska skrb nad djetetom kako bi ga se moglo odvesti na procjepljivanje – što se ne događa, ali tko može jamčiti da se uslijed histerije nametanja i provedbe obaveze cijepljenja “osnažene” odlukom Ustavnog suda netko neće sjetiti početi primjenjivati i takve kriminalne metode.
– što u slučaju da oba roditelja (što je dakako iz perspektive zajedničke skrbi za dijete poželjno i opravdano) potpišu Izjavu o odbijanju cijepljenja djeteta, oba će doći u poziciju da budu prekršajno, dakle i novčano kažnjeni, a to za tu obitelj može značiti kaznu ne više od 2000 već od 4000 kuna.
c) Važno je znati da se zbog zakonske obaveze cijepljenja u Hrvatskoj novčano kažnjavaju, ali i imaju razne neugodnosti pri obavljanju svojeg posla, pa i prijetnje onemogućavanjem u njegovom obavljanju (prijetnje dobivanjem otkaza!), liječnici-cjepitelji – dakle pedijatri i liječnici školske medicine ukoliko na osnovu svojeg stručnog znanja o cjepivima i cijepljenju, kao i priziva savjesti i liječničke etike podržavaju odluku roditelja koji ne žele cijepiti dijete.
d) Važno je znati da se roditelji u Hrvatskoj koji odbiju cijepiti dijete u pravilu (iznimka su uglavnom samo slučajevi djece s kontraindikacijama na cjepivo, ali zbog raznovrsne sudske prakse ni ovdje nema pravne sigurnosti) proglašavaju prekršajno krivim – dakle odgovornim što nisu izvršili zakonsku obavezu cijepljenja. No isto tako roditelji su “krivi” ukoliko odluče cijepiti dijete, a ono kao posljedica cjepiva oboli (od zarazne bolesti protiv koje je primio cjepivo ili pak od drugih bolesti i poremećaja, uključujući i trajnu invalidnost – što su sve činjenični slučajevi). Naravno da je pravno odgovorna kod takvih slučajeva Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo zdravlja kao pravno tijelo koje zakonski obavezuje cijepljenje, ali narušeno zdravlje (a u nekim slučajevima i smrt) djeteta oboljelog kao posljedica cijepljenja više se ne može vratiti ničijim pozivanjem na odgovornost. Također, razmjerno su rijetki roditelji koji imaju odlučnosti, upornosti i materijalnih mogućnosti suditi Republiku Hrvatsku tražeći zadovoljštinu kroz novčanu odštetu. Ipak, nekolicina takvih presuda je donesena, u korist roditelja djece oboljele od cjepiva. No na gubitku je dijete, koje je najveća žrtva, potom njegova obitelj, ali je na gubitku i država koja plaća iznimno visoke novčane odštete. Obzirom na stupanj osviještenosti roditelja, za očekivati je više takvih tužbi s odštetnim zahtjevima i još veće izdatke države za naknadu štete prouzročene cijepljenjem. Žalosno je, međutim, i to da “treća strana”, koje nema u sporu (već samo na tržištu, na kojem zarađuje – a to je proizvođač / distributer / prodavač cjepiva – ničim nije obavezan odgovarati za prouzročenu štetu dobrim dijelom upravo iz razloga što je cijepljenje u Hrvatskoj zakonska obaveza koju je propisalo Ministarstvo zdravlja.
2. Činjenice za usvajanje pristupa preporučivanja cijepljenja kojeg, u većini slučajeva već desetljećima, provode demokratske zemlje Europe i svijeta
Ne želeći ulaziti u preispitivanje cijepljenja obzirom na koristi ili štete koje može prouzročiti (jer mi ne preispitujemo zdravstvenu opravdanost postupka, već se zalažemo za poštovanje ljudskih prava roditelja i njihove djece), želimo istaknuti neke činjenice u prilog opravdanosti zakonski neobaveznog (preporučenog) cijepljenja.
a) Neobaveznost (preporučenost) cijepljenja kao civilizacijski standard većine zemalja Europske unije i “zapadnog” svijeta
Zemlje Europe u kojima je cijepljenje neobavezno – ukupno 18: Austrija, Belgija, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Irska, Island, Litva, Luksemburg, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska, Švedska, Švicarska, Velika Britanija. U većini tih zemalja je cijepljenje neobavezno od 1970-ih ili 1980-ih godina!
Zemlje u kojima je (ne)obaveza cijepljenja djelomična: Malta (većinom neobavezno), Francuska, Grčka (polovica neobavezna). U Italiji pokrajina Veneto (koja ima više stanovnika od Hrvatske) ima neobavezno cijepljenje od 2008.
Ostale zemlje u kojima je cijepljenje neobavezno: Kanada, Australija, Novi Zeland, Južnoafrička Republika… (navedene su samo zemlje za koje nam je bilo moguće doznati cjepni status). U Japanu se djeca niti ne cijepe tijekom prve dvije dvije godine života.
Posebno poučan primjer dugogodišnje neobaveze cijepljenja predstavlja Švicarska u kojoj je cijepljenje isključivo preporučeno još od 1970., dakle punih 54 godine! 22. rujna 2013. usvojen novi i još “neobavezniji” Zakon o zaraznim bolestima: kantoni u iznimnim slučajevima (epidemija) mogu donijeti odluku o obaveznom cijepljenju, ali samo – rizičnih skupina (prvenstveno zdravstveni radnici u posebno osjetljivim odjelima bolnica: rodilišta, odjeli s oboljelima od raka…).
U Sjedinjenim američkim državama cijepljenje je obavezno, ali u većini saveznih država od 1980-ih godina moguća su izuzeća od cijepljenja: zdravstveni razlozi (primjerice zbog straha od alergijske reakcije kod osjetljivog djeteta ili sprječavanja mogućeg oštećenja zbog oslabljenog imunološkog sustava); religiozna (religiozno uvjerenje može biti osobno i roditelji ne moraju biti povezani s religijskim ustanovama koje se protive cijepljenju), osobna ili filozofska uvjerenja; priziv savjesti (ili svjesni prigovor, na osnovu čvrstog osobnog uvjerenja)…), dok u Hrvatskoj roditelji nemaju čak niti jednu od takvih mogućnosti. A dok je na snazi obaveza cijepljenja trebali bi ih imati jer je to od posebne važnosti primjerice pripadnicima pojedinih vjerskih i etičkih skupina kao što su članovi nekih crkvi, mirotvornih pokreta i udruženja, udruga za zaštitu ljudskih, ali i životinjskih prava, vegetarijancima i veganima… Važnost izuzeća pri obaveznom cijepljenju ogleda se, primjerice, kod pitanja vezanih uz sastav cjepiva. Naime, cjepiva između ostaloga sadrže, prema službenim podacima Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZZJZ), Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) i drugim službenim izvorima,i životinjske tvari i stanice podrijetlom od ljudskih fetusa, a neka cjepiva se proizvode uz pomoć GMO tehnologije. Uz to se brojna cjepiva testiraju na životinjama, što je također za sve veći broj ljudi znanstvenika i građana neetično i znanstveno dvojbeno.
b) Preporučenost cijepljenja ne znači i pad procijepljenosti
Unatoč toga što imaju neobavezno cijepljenje, zemlje u kojima je na snazi isključivo preporuka cijepljenja protiv zaraznih bolesti ne bilježe pad procijepljenosti. Dapače, u mnogima od njih procijepljenost je danas viša nego što je bila u vrijeme ili u godinama neposredno nakon uvođenja preporučenog cijepljenja. Dokaz za to su službeni podaci Svjetske zdravstvene organizacije javno dostupni putem internetskih stranica te organizacije i to za razdoblje od 1980. godine do danas. Nameće se i odgovor na pitanje kako te zemlje osiguravaju visoku procijepljenost, ako ne obavezom i kaznama. Umjesto toga one unaprjeđuju sustav obrazovanja i informiranja, a i sama činjenica da cijepljenje nije obavezno potiče i proizvođače / distributere / prodavače cjepiva da veći dio zarade od cjepiva ulažu u njihovu promidžbu, ali i da razvijaju transparentnost i etičnost svojeg poslovanja.
c) Preporučenost cijepljenja ne uzrokuje lošiju epidemiološku sliku
Zemlje u kojima je na snazi preporuka cijepljenja nemaju veći stupanj poboljevanja od zaraznih bolesti nego zemlje u kojima je cijepljenje nametnuto obavezom, pa i raznim oblicima prisile. Neki protivnici ukidanja obaveze cijepljenja u Hrvatskoj vole isticati povremeno pojavljivanje epidemija pojedinih zaraznih bolesti u zemalja s preporučenim cijepljenjem. Uvidom u službene podatke Svjetske zdravstvene organizacije o pobolu od zaraznih bolesti za razdoblje od 1980. godine do danas, lako se može zaključiti da je riječ o značajnom preuveličavanju takvih pojava, koje kada ih se promatra u odnosu na broj stanovnika pojedinih zemlja i u usporedbi s brojem stanovnika Hrvatske, uopće ne odstupaju ili neznatno odstupaju od stupnja pojavnosti pobola od zaraznih bolesti u Hrvatskoj. Da se taj “argument” ne može prihvatili kao osnovan, svjedoči i to što unatoč “epidemija” te zemlje nisu preporuku cijepljenja (u cijelosti, ali niti ili za pojedinu zaraznu bolest) zamijenile obavezom procijepljivanja.
3. Argumenti za preporuku, a ne obavezu cijepljenja koji proistječu iz obveza koje Republika Hrvatska ima kao potpisnica međunarodnih ugovora i pravnih akata
Uistinu je zabrinjavajuće da najugledniji pravni stručnjaci, imenovani za suce Ustavnog suda “ne čuju”, niti žele čuti kako medicinski stručnjaci ističu (i to u više ponovljenih navrata u medijima, primjerice na Hrvatskoj televiziji) kako je pitanje obaveze cijepljenja isključivo pravno pitanje. Najugledniji medicinski stručnjaci ne žele se izjašnjavati o pravnim pitanjima, ali su uvjereni u dobrobiti cijepljenja. Ta izjava je jasna: medicinski stručnjaci smatraju kako je pitanje zakonske obaveze cijepljenja isključivo pravno pitanje, a nikako medicinsko pitanje, te kako je preporuka cijepljenja dobra praksa. Medicinski stručnjaci nemaju niti jedno stručno opravdanje za zakonsku obavezu cijepljenja!
Ustavni sud je međutim donio odluku kojom pravno pitanje proglašava medicinskim pitanjem i činjenično optuživši medicinsku struku za posljedično zlostavljanje roditelja i napastovanje djece! Ustavni sud je donio odluku kojom tvrdi kako je medicinska struka razlogom da se Ustavni sud o ljudskim pravima očituje na način da je opravdano na silu provoditi medicinsku uslugu prevencije!
Unatoč tome kako je sasvim jasno kako se bilo kakve usluge ne moraju prihvatiti (jer su sve usluge samo ponuđena opcija), te iako je jasno kako nema toga zajedničkog društvenog dobra (jer nitko nije ničim dokazao učinkovitost cjepiva iako se vjeruje da bi tome moglo biti tako na temelju eradikacije pojedinih bolesti, ali ne i na temelju znanstvenih dokaza) koje bi dalo opravdanje ikome da na silu unosi išta u tijelo neke osobe (a što cijepljenje činjenično jest).
O činjenici da po pitanju cijepljenja nema zajedničkog društvenog dobra, kojim se štiti zdravlje zajednice, svjedoče i obimne studije koje se posljednjih desetljeća provode u demokratskim zemljama, a koje sve redom potvrđuju da su necijepljena djeca daleko manje pogođena uobičajenim dječjim bolestima od cijepljene djece. Jedno od najvećih takvih međunarodnih istraživanja do 2013. godine zasnovano je na gotovo 14.000 anketiranih roditelja i pregledane djece, a nastavlja se i dalje.
Jednostavno rečeno: Ustavni sud RH je prihvatio da se izmišljene preporuke medicinskih stručnjaka (neopravdavane znanstveno utemeljenim procjenama), smiju smatrati zakonskom obavezom za korisnike usluga čak i onda kada je u pitanju narušavanje tjelesnog integriteta korisnika zdravstvene usluge. Pri tom govore o višem interesu zdravlja nacije koje su (ni u čemu znanstvenom utemeljene) procjene medicinske struke. Istovremeno se čak pozivaju na međunarodne akte i spominju pravo na ograničavanje slobode pojedinca za opće dobro, ali ne navode da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o ograničavanju prava na slobodu odluke nego se radi o tome da se na silu i bez privole narušava integritet nečijeg tijela što jest ravno silovanju i jest napastovanje, to jest kazneno djelo!
Iz upravo gore navedenih razloga pravna su tumačenja u demokratskim zemljama rezultirala ukidanjem zakonske obaveze cijepljenja te se imunizacija naslanja na procjene roditelja utemeljene na preporukama struke te na povjerenju roditelja u istinitost preporuka te struke.
Za razliku od Ustavnog suda Republike Hrvatske, druge države koje imaju preporučeno umjesto obaveznog cijepljenja, a za koje se prema svim kriterijima može tvrditi da su demokratski, pravno, kulturno, industrijski itd. daleko naprednije od Hrvatske, osnovanost neobaveznog cijepljena pravdaju istim konvencijama, međunarodnim ugovorima, etičkim principima i sl. koje u svojoj odluci ili potpuno suprotno tumači ili potpuno ignorira hrvatski Ustavni sud. Primjerice, u travnju 2013. godine, UN-ov Odbor za prava djeteta (tijelo odgovorno za nadzor usklađenosti zemalja potpisnica s Konvencijom o pravima djeteta) je objavio smjernice o tome kako treba interpretirati i primjenjivati pravo na zdravstvenu skrb. Naglasili su važnost cijepljenja i naveli kako vlade “moraju osigurati da dobrobiti dopru do sve djece koja ih trebaju”.
“Iako odbor nije jasno naveo kako to vlade trebaju osigurati, ne bi bilo u skladu s pravilima Konvencije o pravima djeteta kada bi se vlade prihvatile postizanja ovog cilja kažnjavanjem roditelja koji odluče da njihova djeca neće iskoristiti prednosti pruženih zdravstvenih usluga. Vlasti trebaju nastojati osigurati da sva djeca postignu najviši standard zdravlja putem poticanja i edukacije, a ne zastrašivanjem i diskriminacijom, a korištenje kaznenih mjera u pokušaju povećanja procijepljenosti krši osnovne principe Konvencije o pravima djeteta” – između ostalih, stav je i dr. sc. Paule Gerber koja je izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta Monash University Law School u Australiji i zamjenica ravnatelja tamošnjeg Centra za ljudska prava, kroz koje promiče obrazovanje o ljudskim pravima, a što je u opreci sa obrazloženjem koje Ustavni sud daje za svoje već spomenuto rješenje.
Naprosto je nevjerojatno da se hrvatske vlasti na ovom pitanju ograđuju od demokratskih principa, da politika svojim očitovanjem (Ministarstvo zdravlja ne može reći da predstavlja struku jer se ista tako ne očituje iako to tako ministarstvo predstavlja javnosti pa i Ustavnom sudu) zavodi ili diktira čak i Ustavnom sudu za donošenje odluka koje su u cijelosti suprotne međunarodnim konvencijama i ugovorima kojih je i RH potpisnica.
* Inačica ovoga napisa je kao prilog dopisa Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata dostavljena zastupnicima Sabora RH 24. travnja 2014.