Zapanjujuća nesnošljivost prema necijepljenoj djeci i njihovim roditeljima

U svom novom članku Kome doista može koristiti huškanje na strah od cjepiva?, objavljenom u Jutarnjem listu 13. travnja 2017.godine, doajen našeg novinarstva, sveučilišni profesor Inoslav Bešker napisao je da necijepljenu djecu ne želi vidjeti u vrtiću, školi, metrou, ni autobusu. Za njih je predvidio “kućno obrazovanje, ili zatvoreno igranje u getu za paranoike”. Povlači paralelu s ekstremistima – “dok samo zastupaju mahnito mišljenje, slobodno im, … Ali ako krenu ubijati – a klice ubijaju – imam i moralno i zakonsko pravo na samoobranu.”

Pretpostavljamo da gospodin Bešker ovaj tekst nije pisao u bunilu i da je bio svjestan značenja riječi koje rabi. Ako je tako, radi se o zapanjujućoj demonstraciji netolerancije prema drugom i drugačijem i o jasnom govoru mržnje s fašistoidnim elementima. U diskursu profesora Beškera necijepljenu djecu i njihove roditelje treba po uzoru na rasne zakone izolirati, a obzirom da su u stvari (neizravni) ubojice, imamo se pravo od njih na isti način braniti. Ovakav destruktivan, predrasudom opterećen stav i svjetonazor teško da se može naći i u anonimnim komentarima na internetu; nakon takve izjave nogometni navijač bio bi priveden u policiju i vjerojatno odgovarao na sudu.

Osim militantne nesnošljivosti prema neistomišljenicima, iz teksta dr. Beškera vidljivo je i elementarno nepoznavanje materije o kojoj piše, kako njenog medicinskog, tako i etičkog i pravnog aspekta.

Dr. Bešker očito ne zna da većina cjepiva nema dokazanu učinkovitost u sprječavanju zaraznih bolesti.

Nije svjestan da nijedno cjepivo nije prošlo evaluaciju odnosa koristi i štete.

Nije pročitao stotine znanstvenih izvještaja i istraživanja koji ukazuju na kratkoročne i dugoročne štetne učinke cijepljenja.

Ne zna da je biznis s vakcinama izrazito profitabilan zbog višekratne primjene cjepiva protiv sve više bolesti, na brzorastućem tržištu ogromne svjetske populacije, iz generacije u generaciju. A vakcine proizvode nove bolesti i nova tržišta za lijekove.

Ne želi doznati o brojnim dokazima o tome da stručnjaci i institucije koji promiču cijepljenje rade u interesu proizvođača cjepiva, a ne u interesu javnog zdravlja.

Nije mu poznat sadržaj konvencija i deklaracija o zaštiti ljudskih prava u području biomedicine i zakona o pravima pacijenata, koji zabranjuju medicinske postupke protiv volje pacijenta.

Ne zna da se pravo autonomije u vezi s odlučivanjem o integritetu vlastitog tijela može povrijediti samo iznimno, i to uz uvjet da je korist za društvo puno veća od štete za pojedinca, što u slučaju cijepljenja nije slučaj, niti je obrazloženo.

Dr. Bešker ne zna ništa o cijepljenju niti o etičkoj dimenziji zakonske obveze cijepljenja. Reference su mu pjesnici i sjećanja iz mladosti. Tom metodologijom gradi i fantastičnu, apsurdnu konstrukciju da iza širenja straha od cjepiva stoji farmaceutska industrija. Piše da nije poklonik teorije urote. Drži se “davne maksime da je najjednostavniji odgovor obično i najvjerojatniji”.

Kada već ne želi čitati i istraživati, neka se osloni na tu zdravorazumsku maksimu i pretpostavi da s cjepivima ipak nešto ne valja kad im se opire sve veći broj ljudi. Ako im ne želi pomoći, neka im barem više ne smeta.

Napomena: Inoslav Bešker autor je knjige “Istraživačko novinarstvo”. Dobitnik je nagrade “Joško Kulušić” Hrvatskog helsinškog odbora, koja se dodjeljuje istaknutim novinarskim autorima za doprinos u zaštiti ljudskih prava na području medijskog djelovanja, a koji nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde.

Lidija Gajski

*

*

“Nevjerojatno, ali istinito: u Hrvatskoj se ne provodi nadzor nad prijavom nuspojava cijepljenja!”

Napis liječnice Alme Demirović je osvrt na tekst Cijepljenje ili koga spašavati: djecu ili dječju paralizu, autora Miljenka Jergovića, objavljen na njegovim internetskim stranicama 30. siječnja 2018. godine, te narednih dana prenesen na nekolicinu portala.

Prije svega, a radi boljeg razumijevanja konteksta u koji ću smjestiti svoja razmišljanja, moram naglasiti kako nisam protivnik cijepljenja. Po struci sam liječnica, doktorica znanosti, znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uz to i mama dvoje djece, do sada oboje redovito cijepljenih.

Alma Demirović

Obzirom da je tema cijepljenja doista kompleksna i zahtijeva jedan detaljniji pristup, osjetila sam dužnost reagirati na navedeni tekst, prvenstveno vođena željom za pojašnjavanjem pojedinih navoda. Stoga na pregledan način nabrajam, citirajući ili parafrazirajući, samo neke netočne ili neprovjerene teze. I nastojat ću dati sažete argumente koji obrazlažu zašto tomu nije tako.

1. Učenjem o škodljivosti cjepiva širi se nepovjerenje prema Republici i njenim službama.

Činjenica koju ću iznijeti, sama po sebi, predstavlja takav apsurd od kojeg se možete zapitati da li gubite razum. Važno je za naglasiti da govorimo o državi u kojoj je masovno cijepljenje djece zakonom propisano kao obavezno! I u kojoj je, također, zakonom propisana obaveza prijavljivanja svih sumnji na nuspojave od strane liječnika cjepitelja.

U Republici Hrvatskoj ne provodi se nadzor nad prijavom nuspojava cijepljenja! Nevjerojatno, ali istinito.

Dokumentacija o istome je preopsežna za ovaj tekst, ali je dostupna u uredništvu. Do kakvih je posljedica doveo ovakav propust bit će obrazloženo u daljnjem tekstu. Stoga smatram da se učenjem o škodljivosti cjepiva ne širi nepovjerenje prema državi i njenim službama jer je za takvo stanje, zapravo, zaslužna država sama.

2. Stvarne nuspojave odnose se uglavnom na vrlo rijetke alergijske reakcije na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije.

Aluminijeve soli su pomoćna sredstva i u cjepivima novije generacije, što je lako provjeriti ako otvorite uputu o lijeku, priloženu uz svako cjepivo koje se danas koristi. Nije mi jasno na što se aludira kada se kaže da se nalaze u većini cjepiva “starije generacije”. Zatim, aluminij je dokazani neurotoksin, koji se, uštrcan na način kako se cjepivo uštrcava, apsorbira u krv gotovo u cijelosti. Opetovano uštrcavanje toksina u krv novorođenčadi i dojenčadi, zahtijevalo bi, od onih koji se kunu u znanost, barem nekakav oblik praćenja, s odmakom. U skladu s činjenicom iznesenom pod 1., svima bi nam trebalo postati jasno da takvog praćenja nema. Ukazivanje na činjenicu postojanja aluminija u cjepivima, dakle, najmanje je povezano s “rijetkim” alergijskim reakcijama, a najviše s činjenicom da se eventualni učinak uštrcavanja znanstveno dokazanog toksina zapravo ne prati.

3. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv.

Temelj na kojemu je izgrađeno mišljenje o važnosti cijepljenja je sljedeći: “Nesporno je znanstveno utvrđeno kako je dobrobit cijepljenja za zdravlje ljudi neusporedivo veća od rizika pojave mogućih posljedičnih, u pravilu pojedinačnih, neželjenih događaja.” (iz Deklaracije o važnosti cijepljenja, potpisane 7. travnja 2017., u organizaciji Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo). Dvije su činjenice koje ovakav temelj ozbiljno dovode u pitanje:

1) ne provodi se nadzor nad prijavom nuspojava cijepljenja (tzv. spontano prijavljivanje),

2) ne provodi se niti sustavni, aktivni postmarketinški nadzor sigurnosti cjepiva. Ovu je tvrdnju nedavno i javno izrekao jedan od vodećih stručnjaka za cijepljenje u nas.

Znači, sve službene, “znanstvene” tvrdnje o apsolutno zanemarivoj šteti cijepljenja temeljene su na nedovoljno dugom kliničkom istraživanju provedenom od proizvođača, učinjenom na ograničenoj populaciji zdrave djece u strogo kontroliranim uvjetima. Onda se cjepivo pusti u promet. I tu prestaje svako ozbiljno praćenje sigurnosnih signala.

Zato je tvrdnja da je “broj žrtava ovakvih nuspojava statistički zanemariv” u najmanju ruku UPITNA.
Istina je da je “broj takvih žrtava” NEPOZNAT.

Ukoliko mi se dostavi barem jedna neovisna relevantna znanstvena studija koja se bavi aktivnim postmarketinškim nadzorom sigurnosti cjepiva, a da govori u prilog nesporne dobrobiti, možda se zapitam jesam li u krivu.

4. Međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija.

Ovaj postulat o farmaceutskoj mafiji, kako je u tekstu nazvana, zdravorazumski pada u vodu iz jednog vrlo jednostavnog razloga: ako imate masovnu epidemiju smrtonosnih bolesti onda od tih bolesti umrete. Pa nemate koga liječiti. Točka.

5. Ozloglašene DTP vakcine protiv difterije, tetanusa i poliomyelitisa zaslužne su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem!

“Ozloglašene DTP vakcine protiv difterije, tetanusa i poliomyelitisa” nisu vakcine protiv difterije, tetanusa i POLIOMYELITISA, već vakcine protiv difterije, tetanusa i PERTUSISA (hripavac, magareći kašalj)!

Za kraj sam dužna obrazložiti kakva me životna okolnost dovela do situacije da kritički promišljam. I zašto mi daje legitimitet da o ovoj temi mogu utemeljeno i argumentirano progovoriti. Naime, i ja sam bila kao većina. I nisam sumnjala u sustav u kojemu djecu bespogovorno vodimo na cijepljenje ne preispitujući čime, zašto s toliko puno cjepiva i tako učestalo. Jer, eto, zakon je jasan. A iza njega stoji znanost i struka. Tako sam naivno vjerovala. Onda je mojoj djevojčici u dobi od 5.5 godina jednoga dana počela opadati kosa u pramenovima. Strah koji sam, od toga trenutka pa kroz slijedećih nekoliko mjeseci osjećala, ovaj papir ne bi mogao podnijeti. To je strah od kojeg utrnete. Uslijedili su mjeseci neizvjesnosti, pretraga i isključivanja svih mogućih razloga. A onda se potraga za uzrokom završila. Uzrok tome stanju bilo je cjepivo. Ona je danas djevojčica bez kose, obrva i trepavica. Nakon proživljenoga, a u potrazi za pomoći i odgovorima usudila sam se pitati one koji se deklariraju kao nadležni. Pitati Ministarstvo zdravstva, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i “službu” koja je, u cijeloj priči suodgovorna, ako ne i najodgovornija, a to je naša Agencija za sigurnost lijekova. I znate što: vijesti su loše! Dio tih loših vijesti navela sam u tekstu. Sve su potkrijepljene pisanim dokazima. Ima ih, možda naslućujete, još puno više. Stoga osjećam dužnost upoznati zainteresiranu javnost koja ima pravo znati stvarno stanje stvari.

dr. sc. Alma Demirović, dr. med.

*

Gostovanje prof. dr. Branislava Ristivojevića s Pravnog fakulteta u Novom Sadu u emisiji “Geopolitika” Novosadske televizije 12. travnja 2018. (dio posvećen cijepljenju traje od 40:20 do 49:10 minute), u kojem ističe stav, potkrijepljen pokazateljima znanstvenih istraživanja, da “što vas netko jače pritiska da se cijepite, to je vaš otpor veći”: