Sloboda cijepljenja je izraz terapeutske slobode, kako za liječnika, tako i za pacijenta. Niti jedan medicinski postupak ne može se provesti bez prethodnog slobodnog i informiranog pristanka pacijenta… Niti jedan pacijent ne smije biti stavljen u položaj koji je prijeteći po njegovo zdravlje niti smije biti podvrgnut obveznom cijepljenju, budući da to predstavlja sukob sa slobodom odabira terapije, dobrovoljnim i svjesnim pristankom te pravom na fizički integritet pojedinaca. Na svaku reakciju na cjepivo trebalo bi gledati kao na napad na fizički integritet. S ovog aspekta, navodna zaštita zajednice je nebitna u pravnom smislu… Ovo su temeljni zaključci odvjetnika Philippa VanLangendoncka koje je obrazložio u napisu:

Philippe_Vanlangendonck_plus.google.com

Fotografija: Philipp VanLangendonck (fotoizvor: plus.google.com)

Zaštita fizičkog integriteta i načelo nepovredivosti ljudskog tijela u pogledu obveznih cijepljenja

Philippe A. P. M. VanLangendonck, odvjetnik, Brussels, Belgija.

Adresa e-pošte avocat@proximus.be

Uvod:

Belgijskim zakonom o pravima pacijenata koji datira na 22. kolovoza 2002. godine, uvedena je odredba kojom se zahtijeva prethodna suglasnost pacijenta/pacijentice sa svim medicinskim procedurama, uključujući i cijepljenje. Pravo na fizički integritet je apsolutno pravo zajamčeno člankom 3 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Jednako tako, Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2010. godine utemeljila je pravo na osobni integritet kako bi svaka pojedinačna osoba imala pravo na poštivanje njezinog ili njenog fizičkog i psihičkog integriteta. Također, na temelju članka 3 utvrđena je obveza poštivanja gore navedenog prava na polju medicine i biologije, posebno kada je u pitanju dobrovoljni pristanak informirane osobe, sukladno procedurama propisanima zakonom.

Na temelju članka 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života zaštićeno je od ometanja javne vlasti, a iznimku je moguće napraviti samo ako je to u skladu sa zakonom i potrebno u okviru demokratskog društva, a sve u interesu zaštite zdravlja.

U takvim okolnostima, kakva bi ograničenja mogla postojati po pitanju prethodne suglasnosti na polju obveznih cijepljenja i/ili cijepljenja protiv zaraznih bolesti? Kako, u zakonskim okvirima, primjenjujemo ispitivanje proporcionalnosti u odnosu na zaštitu zdravlja, na razini pojedinca i kolektiva?

U kojoj će se mjeri poštivati​​ pojedine medicinske kontraindikacije i sloboda liječničkog odabira terapije? U kojim je mogućnostima moguće nametnuti medicinski tretman poput cijepljenja? Što je s odgovornošću koja je vezana uz štete prouzrokovane teškim metalima koji su sastavni dio pojedinih cjepiva? Tamo gdje učinkovitost danog cjepiva nije zajamčena u potpunosti ili je samo djelomično zajamčena, je li – u zakonskim okvirima – moguće čin cijepljenja okarakterizirati kao “medicinski pokus”?

Sva će ova složena pitanja biti ispitana od strane belgijske i europske pravne znanosti te putem primjene ustavnih i međunarodnih zakonskih odredbi te će se pritom u obzir uzimati postojanje osnovnog načela “Primum non nocere” ili “Prvo ne škoditi”.

1. Svako cijepljenje je medicinska procedura:

U Belgiji, praksa iscjeljivanja (* 1) uključuje uspostavu dijagnoze i upravljanje tretmanom(ima) ili bilo koju radnju koja podrazumijeva pregled zdravstvenog stanja ili provjeru bolesti ili invalidnosti ili dijagnozu, uspostavu ili provedbu liječenja medicinskog stanja, fizičkog ili psihičkog, stvarnog ili opaženog ili pak cijepljenje (* 2).

U svom stručnom mišljenju koje datira na 20. siječnja 1996., a koje se odnosi na upravljanje cjepivima, Nacionalno Vijeće belgijskog Odbora za medicinu navodi da “Cijepljenje ostaje medicinska procedura (članak 2. Kraljevskog dekreta koji datira na 10. studenog 1967.). Samo liječnik može propisati i pratiti, kao i liječiti nuspojave” (* 3).

Svaki liječnik ili liječnica koji su upisani u odbor za medicinu, u kontekstu zakonitog bavljenja medicinom u Belgiji, dužni su pridržavati se odredbi Zakona o pravima pacijenata koji datira na 22. kolovoza 2002. godine, a pritom se posebno misli na članak 8, stavak 1 Zakona o pravima pacijenata koji datira na 22. kolovoza 2002. godine koji glasi: “Pacijent ima pravo svojevoljno pristati na bilo kakvu intervenciju od strane ovlaštenog liječnika, pod pretpostavkom da pacijent posjeduje informacije o intervenciji. Suglasnost mora biti izričita, osim u slučajevima kada se ovlašteni liječnik/liječnica, nakon što je u dovoljnoj mjeri o svemu izvijestio/la pacijenta/icu, može – u razumnoj mjeri – utjecati na pristanak pacijenta na temelju njegova ponašanja,” i kod članka 8, stavak 2 istog zakona koji glasi da “Informacije prenesene pacijentu/ici u svrhu davanja suglasnosti … a koje se odnose na svrhu, prirodu, stupanj hitnosti, trajanje, učestalost, kontraindikacije, nuspojave i rizike koji su uključeni u intervenciju i relevantni za pacijenta, njega nakon intervencije, moguće alternative i financijski učinak”.

Relevantne informacije moraju biti osigurane u trenutku kada pacijent još uvijek ima dovoljno vremena da razmisli o mogućnosti prije planiranog datuma liječenja (medicinski postupak). Ovaj važan aspekt se, također, odnosi na kampanje kao što je trenutno cijepljenje protiv raka vrata maternice koje cilja na mlade djevojke u Belgiji i drugim zemljama.

U načelu, svako je cjepivo potrebno prethodno ispitati kako bi se potvrdilo da proizvod odobren za dijete ili pacijenta/icu nije opasan po nju ili njega, a u tu se svrhu koristi najmanje sljedeća skupina testova:

– Potpuni jonogram, analiza ureje,

– Proteinogram,

– Endokrini balans,

– Titar svih specifičnih antitijela za cijepljenje koji su već prethodno odobreni,

– Testiranje na HIV i razne oblika hepatitisa,

– Elektroforeza proteina iz seruma i imunoforeza kako bi se dobila globalna slika kapaciteta ili nesposobnosti tijela pacijenta za proizvodnju antitijela,

– i, ovisno o dobi pacijenta, sveobuhvatan pregled rezultata radiologije.

Liječnik je, u svakom slučaju, dužan obavijestiti pacijenta prije početka provedbe planiranog liječenja (ili medicinskog postupka). Informacije moraju biti pružene na vrijeme kako bi pacijent imao dovoljno vremena i mogućnost donošenja razumne odluke.

U Francuskoj, sličan zakon, zakon o pravima pacijenata poznat pod nazivom Kouchner-ov zakon koji datira na 4. ožujka 2002. godine u Članku L 1111-4 Zakona o javnom zdravstvu navodi: “Nijednu medicinsku proceduru kao ni tretman nije moguće provesti bez dobrovoljnog pristanka informirane osobe, a ovaj je pristanak moguće povući u bilo kojem trenutku.”

2. Svako cijepljenje je medicinska procedura i nikada ga nije moguće nametnuti:

Ako liječnik propiše imunizaciju ili cjepivo te se pritom ne pridržava odredbi o pravu pacijenata sadržanih u Zakonu iz 2002. godine, isključivo on snosi svu odgovornost za aktivnosti i radnje koje nisu u skladu sa zakonom, s dodatnom odgovornošću po pitanju stvaranja jaza unutar “lanca informacija”, a sve je to u detalje opisano unutar uputa proizvođača cjepiva.

Rezultat je sljedeći: kad liječnik/ica cijepi dijete, a roditelji ne dobiju informacije o sastavu, opasnostima, popratnim pojavama i medicinskih kontraindikacijama u pogledu cjepiva, liječnik/ica time krši odredbe zakona. U takvom slučaju, liječnik/ica se smatra odgovornim/om za kaznena djela u slučaju nuspojava cjepiva koje je odobreno na takav način, što znači da je liječnik/ica ugrozio/la živote i zdravlje ostalih osoba (* 4).

Liječnik/ica koji/a radi za Vladu i prakticira “telemedicinu” te koji/a bi propisao/la cjepivo bez prethodnog kliničkog pregleda pacijenta/ice (koji je obvezan) i koji u obzir ne uzima medicinske kontraindikacije koje navodi liječnik/ica opće prakse određenog/e pacijenta/ice bi postupao neetički i u suprotnosti sa zakonom.

Kazneni sud Tournai (Belgija) u svojoj odluci koja datira na 16. ožujka 2011. potvrdio je da obvezno cijepljenje protiv dječje paralize, kako je to utvrđeno Kraljevskim dekretom koji datira na 26. listopada 1966. godine, nije bilo u skladu sa zahtjevima Zakona koji datira na 22. kolovoza 2002. godine te primjena članka 159 Ustava zahtijeva odbacivanje primjene Kraljevskog dekreta (usp. tekst presude (* 5)).

3. svibnja 2011. godine, tijekom sjednice parlamentarnog odbora za socijalne poslove, 5-64COM (stranica 26), Ministar javnog zdravstva Belgije je reagirao: “U svakom slučaju, ova presuda ima samo relativni značaj. Ima učinak samo u odnosu na stranke u postupku. Odluka stoga ne dovodi u pitanje valjanost zakonskih akata koji jasno ostaju na snazi. Međutim, sudac suočen s istim problemom mogao bi slijediti presedan i protumačiti zakonodavstvo na isti način kao i u konkretnom slučaju. “.

Presuda Europskog suda za ljudska prava objavljena 2002. godine navodi da “kao neželjeno liječenje, obvezno cijepljenje ometa pravo na privatnost, kako je to zajamčeno člankom 8 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda” (* 6).

3. Zabrana napada bilo kakve vrste na fizički integritet:

Može li se medicinski postupak ili čin primijeniti protiv želje pacijenta, isključivo u svrhu pokušaja spašavanja pacijenta, s ciljem provođenju aktivnosti bitne za njegov opstanak i razmjerno njegovom stanju? (* 7)

Medicinska odluka koja bi se mogla nametnuti pacijentu s obzirom na njegovo zdravstveno stanje nikako se ne može usporediti s pravnim okvirom za provedbu obveznih cijepljenja.

U pogledu cijepljenja, cjepiva koja ne nude jamstvo stopostotne djelotvornosti i koja sadrže komponente štetne po ljudsko zdravlje minimalno se primjenjuju u postupcima preventivne medicine ili u svrhu provođenja medicinskog postupka koji se provodi kako bi pacijent preživio.

Kršenje odredbi fizičkog integriteta strogo osuđuju Europska konvencija o ljudskim pravima koja zabranjuje mučenje (članak 3) i Međunarodni pakt o ekonomsko-socijalnim i kulturnim pravima (članak 12). Pojam povrede fizičkog integriteta potrebno je tumačiti u širem smislu. To pokriva sakaćenje bilo kakve vrste, bilo kakve ozljede ili bolesti uzrokovane primjenom ili bez primjene nasilja te se ova definicija proteže i na psihički integritet osobe.

Povelja o temeljnim pravima Europske unije u Članku 3 navodi sljedeće:

“Članak 3

Pravo na osobni integritet

1. Svatko ima pravo na poštivanje njegovog ili njezinog fizičkog i mentalnog integriteta.

2. Na polju medicine i biologije, potrebno je posebice poštivati sljedeće:

(a) slobodni i informirani pristanak dotične osobe, u skladu s procedurama propisanima zakonom;

(b) zabrana eugeničkih praksi, osobito onih čiji je cilj odabir osoba;

(c) zabrana korištenja ljudskog tijela i njegovih dijelova kao izvora financijske dobiti;

(d) zabrana reproduktivnog kloniranja ljudskih bića.”

Belgija još uvijek nije ratificirala Konvenciju Oviedo koja datira na 4. travnja 1997. godine (* 9) (ratificirana od strane većine zemalja Europske unije), pod izlikom da je Konvencija poslužila kao inspiracija za izradu Zakona o pravima pacijenata koji datira na 22. kolovoza 2002. godine.

Članak 2. Konvencije Oviedo, navodi:

“Članak 2 – Primat ljudskog bića

Interesi i dobrobit ljudskog bića će prevladati nad samim interesom društva ili znanosti.”

Odobravanje obveznih cjepiva predstavlja povredu fizičkog integriteta, a odobravanje toksičnih tvari nadalje kršenje Hipokratove zakletve koja zahtijeva poštivanje načela “Primum non nocere” ili “Prvo ne škoditi”.

Problem prisutnosti teških metala, kao i drugih otrovnih pomoćnih lijekova u cjepivima je jedan od najozbiljnijih problema današnjice u medicinskom pravu. Negiranje ovog pitanja i način na koji neke javne zdravstvene vlasti i dalje na slijepo cijepe svoje stanovništvo, poduzimajući sve što je moguće kako bi održale tabu oko pitanja medicinskih kontraindikacija i rizika nuspojava koje uzrokuju cjepiva, što nije prihvatljivo niti sa znanstvenog niti s medicinskog niti s pravnog aspekta i predstavlja ozbiljnu povredu načela predostrožnosti.

Doista, teški metali su otrovni u bilo kojoj dozi – ne postoji prag netoksičnosti. Kancerogeni, mutageni i teratogeni učinci teških metala nikada nisu testirani na cjepivima, za razliku od ostalih lijekova.

Načelo predostrožnosti i načelo “Primum non nocere” ili “Prvo ne škoditi” nameću zabrane primjene bilo koje supstance koja je prepoznata kao opasna po zdravlje i/ili okoliš, bez obzira jesu li ove supstance kancerogene, mutagene, reprotoksične (CMR), imunotoksične ili se pak radi o endokrinim disruptorima, neurotoksičnim ili perzistentnim, bioakumulativnim ili toksičnim spojevima (PBT) ili kombinaciji navedenih supstanci.

Zbog sukoba interesa, neki se organi, uključujući i navodna “znanstvena” tijela i organizacije, bore da problem ne izbije u medijima, kao što je to bio slučaj s azbestom, talidomidom, medijatorom i ostalim javnim prijetnjama po zdravlje koje su se dugo vremena krile od javnosti.

Zabrana teških metala u cjepivima dio je jednostavnog poštivanja Hipokratovog načela “Primum non nocere” ili “Prvo ne škoditi”) i ilustrira primjenu načela predostrožnosti s referencom na Nürnberški Zakon.

Francuska nacionalna skupština je počela raditi na zabrani određenih teških metala iz cjepiva: nedavne preporuke francuske parlamentarne skupine o imunizaciji na Nacionalnoj skuštini10, predstavljene 13. ožujka 2012. godine traže zatražiti moratorij na sva cjepiva koja sadrže aluminij11. Na raspravama u Glavnoj Skupštini iznesen je prijedlog o potpunoj zabrani navedenih cjepiva, kako je to i sažeto u preporuci Broj 3 “Izvještaja Jarde”.

Institut Pasteur je već razvio cjepiva koja ne sadrže teške metale: “Institut Pasteur je zamijenio aluminijski adjuvans kalcijevim fosfatom (CaP) sedamdesetih godina XX. stoljeća, na temelju znanstvenih kriterija (efikasnost i sigurnost primjene fosfatnog kalcija, toksičnost aluminijskog adjuvansa. Ovo je istraživanje, u prvom redu, provodio profesor Relyveld)” (* 12), kako je to zabilježila francuska “Udruga za uzajamnu pomoć oboljelima od miofasciitisa (* 13)”.

Nürnberški zakon (1947) – koji je nastao iz Nürnberških suđenja, definira informirani pristanak kao apsolutni preduvjet za provođenje istraživanja na ljudima, a time i odobrenja medicinskog tretmana (* 14).

Doktrina je ta koja razvija koncept “zločina protiv čovječnosti” u mirnodopskim uvjetima, a ne samo u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj prvotno. U posljednjih nekoliko godina došlo je do pojave mreža europskih odvjetnika aktivnih na pitanju zdravstvene zaštite i koji zagovaraju ponašanje u skladu s načelom predostrožnosti i načelom “Primum non nocere” ili “Prvo ne škoditi” na različitim područjima koja se odnose na zaštitu ljudskog zdravlja.

4. Poštivanje slobode odabira terapije:

Belgijski Kraljevski Dekret broj 78 koji datira na 10. studenoga 1967. godine uspostavlja poštivanje slobode odabira terapije sukladno članku 11 spomenutog Dekreta, što znači da je protuzakonito sprječavati slobodu odabira terapije svima koji se bave iscjeljivanjem.

Također, zabranjeno je ometati slobodu odabira i korištenja terapijskih sredstava dostupnih na policama trgovina (dodaci hrani, vitamini, itd.) kako bi se pojedincima omogućilo održavanje ili poboljšanje njihovog zdravstvenog stanja.

Nedavna njemačka studija o zaraznim bolestima, poznata pod nazivom KIGGS15 provodila se tri godine, od svibnja 2003. do svibnja 2006. od strane instituta Robert Koch, poznatog instituta u službi njemačkog Saveznog ministarstva zdravlja. Sažetak ove duge studije objavljen je u žurnalu Bundesgesundheitsblatt (Svezak 49, broj 10, 2006). Institut trenutno provodi drugu fazu studije (2009.-2012.).

“Rad Instituta Koch doveo je zarazne bolesti u prvi plan. Od upale pluća razboljelo se 11,07 % cijepljene djece, dok se samo 7,75% necijepljene djece razboljelo od iste bolesti; za infekcije uha, učestalost je iznosila 11 % u odnosu na 2 %.

Pojava zaraznih bolesti za djecu u dobi od 7 do 17 godina proučavana je tijekom 12 mjeseci prije provođenja studije. Izveden je zaključak da imuni sustav necijepljenih ljudi funkcionira normalno te počinje “bijesniti” ili se u potpunosti sruši nakon cijepljenja.”

Ozbiljne studije pokazuju da su necijepljena djeca ustvari zdravija od one djece koja se podvrgavaju cijepljenju te je stoga u potpunosti potrebno poštivati slobodu odabira terapije, kako za liječnika, tako i za pacijenta. Jednako tako, u obzir je potrebno uzeti i terapijska sredstva koja ne podrazumijevaju cjepiva za djecu predškolske i školske dobi, u svrhu zaštite zdravlja u zajednicama.

Stoga, nijedan pacijent ne smije biti izložen obveznom cijepljenju, budući da to predstavlja sukob sa slobodom odabira terapije, dobrovoljnim i svjesnim pristankom te pravom na fizički integritet pojedinaca. U biti, na svaku reakciju na cjepivo trebalo bi – u takvim okolnostima – gledati kao na napad na fizički integritet.

Pravo na fizički integritet (vidi gore) odražava načelo nepovredivosti ljudskog tijela. Ovo načelo ima dva aspekta: zabranu trećim stranama po pitanju intervencija na tijelu osobe te ograničavanje njihove moći da raspolažu tijelom te osobe.

Sva prava koja zakon mora osigurati svim ljudskim bićima predstavljaju viši standard koji je – u nekom smislu – iznad zakona i kojega se potrebno pridržavati. Ljudska prava predstavljaju skup pravila koje nijedna vlast ne bi smjela zanemariti niti ga na bilo koji način ugrožavati.

Strogost i razboritost moraju voditi sve odabire medicinskih stručnjaka, u korist njihovih pacijenata, jer je bitno da stručnjak nikada ne naškodi sukladno načelu predostrožnosti, u ovom slučaju primjenom cjepiva.

Informacije o lijeku ili cjepivu trebale bi biti transparentno usmjerene na rizike/prednosti u odnosu na ukupnost svih različitih postojećih mogućnosti liječenja.

Liječnik bi pacijentu trebao predstaviti opći pregled prirode cijepljenja, korisnosti i svrhe, kao i mogućih posljedica koje bi cjepivo moglo izazvati za pacijenta.

Ako se navedene informacije na vrijeme ne pruže pacijentu, tada pacijent ne može osviješteno pristati na tretman te će se liječnici smatrati odgovornima za sve rizike i posljedice.

Informacije u vezi korisnosti liječenja presudne su, ukoliko je korist minimalna u mjeri da liječnik ne savjetuje cijepljenje, a posebice ako su rizici veći od koristi navedenog cijepljenja. U suprotnom, riječ je o povredi pravila proporcionalnosti.

Pacijent mora biti obaviješten o ozbiljnim rizicima cijepljenja, posebice ukoliko je dotično cjepivo povučeno ili privremeno obustavljeno u nekoliko zemalja, uslijed smrti cijepljenih osoba (a svakako u slučaju smrti mlađe djece ili novorođenčadi).

5. Primjer cijepljenja protiv raka vrata maternice i cijepljenja nametnutih određenim sredinama, za (pred)školsku dob ili za određene kategorije zanimanja:

Ako su preporuke za cijepljenje koncipirane u okviru poštivanja slobode cjepiva, to ne izuzima poštivanje zakona o pravima pacijenata koji datira na 22. kolovoza 2012.

U belgijskoj regiji Valoniji, cjepivo protiv raka vrata maternice je besplatno do rujna 2011. godine za zdravstvene ustanove koje cijepe mlade djevojke koje pohađaju školu ili su u dobi između 13 i 14 godina i upisane su na posebne programe obrazovanja.

Činjenica da su roditelji tih djevojaka dobili obrazac za ispunjavanje u kojem se navodi da oni odobravaju cjepivo za njihovu djecu očito nije dostatna u svrhu poštivanja zakona koji datira na 22. kolovoza 2012., kada, primjerice članak 8, podparagraf § 2 zakona koji datira na 22. kolovoza 2002. posebno navodi da “informacije prenesene pacijentu u svrhu davanja suglasnosti … koje se odnose na svrhu, prirodu, stupanj hitnosti, trajanje, učestalost, kontraindikacije, nuspojave i rizike koji su uključeni u intervenciju i relevantni za pacijenta, njega nakon intervencije, moguće alternative i financijski učinak.”

Ovo, ni u kojem slučaju, ne predstavlja “oblik pristanka” koji pravovaljano može zamijeniti pravnu informaciju potrebnu za pristanak djevojke ili njenih roditelja.

Na primjer, informacije o proizvodu za dotično cjepivo navedene su na 81 stranici teksta (* 16).

Što se tiče sastava proizvoda, upute jasno upozoravaju na prisustvo teških metala, poput aluminij-hidroksida (Al (OH) 3) s ukupno 0,5 miligrama Al3+, po dozi ovog cjepiva (koje sadrži sveukupno 3 doze).

Što se tiče nuspojava, detaljne informacije nalaze se na stranici 20 informacija o proizvodu.

Iz navedenoga slijedi da je za liječnike koji cijepe mlade djevojke protiv raka vrata maternice, samo postojanje “obrasca za odobrenje” potpisanog od strane roditelja nije dovoljno u pogledu poštivanja odredbi Zakona o pravima pacijenata iz 2002. godine. Ovo čini liječnike osobno odgovornima za protupravno ponašanje te odgovornima za razbijanje lanca informacija koje su u detalje opisane u umecima i pravnim obavijestima proizvođača cjepiva.

Svaki put kada liječnik cijepi djevojčicu/djevojku, a ona ili njeni roditelji ne dobiju informacije o sastavu, opasnostima, nuspojavama i medicinskim kontraindikacijama cjepiva, ovaj je liječnik potencijalno odgovoran za kaznena djela i prekršaje kažnjive u smislu kaznenog prava, u slučaju ozbiljnih posljedica ili čak i smrti uslijed cjepiva koje je dano na “slijepo”, ovisno o ozbiljnosti te uključujući:

– Neodgovarajuće terapijske postupke i primjenu štetnih tvari koje mogu izazvati smrt ili ozbiljno pogoršanje zdravlja (odjeljci 421 i 398 – 400 belgijskog Kaznenog zakona);

– Napad i nenamjerne povrede koje vode do smrti (odjeljci 418 – 420 belgijskog Kaznenog zakona);

– Neuspjeh u pružanju pomoći osobi u opasnosti (članci 422bis i 422ter belgijskog Kaznenog zakona).

Ista situacija vrijedi i za zahtjeve cijepljenja za određene kategorije zanimanja, kao što su osobe zaposlene u zdravstvu, vatrogasci, pripadnici policijskih i vojnih snaga itd.

20. lipnja 2012. godine, američki mediji (* 17) izvijestili su o vetu koje je uvela republikanska guvernerica Južne Karoline, Nikki Haley, koja se “glasno” suprotstavila zakonu organizirajući promoviranje i slobodno odobrenje HPV cjepiva u školama.

6. Obvezna cijepljenja i zloraba stanja ranjivosti njihovih “meta”:

Zaštita fizičkog integriteta je apsolutno pravo zajamčeno člancima 3 i 4 Europske konvencije o ljudskim pravima, člancima koji ne podliježu bilo kakvom obliku iznimke. U prvom redu, njihov je cilj spriječiti napade koje javne vlasti organiziraju na ljude u ranjivim stanjima.

Zaposleni ljudi koji moraju svoju malu djecu smjestiti u vrtiće nalaze se u ranjivoj situaciji, baš kao i djevojčice školske dobi kojima se nudi cjepivo protiv raka vrata maternice ili pak kao radnici na određenim zanimanjima koji se moraju podvrgnuti cijepljenju.

Novi belgijski zakon koji je na snazi od ​​3. veljače 2012. godine potiskuje zlouporabu slabosti u odnosu na osobe u ranjivom položaju.

Ovaj zakon uvodi novi članak 442 u belgijskom Kaznenom zakonu koji nalaže kažnjavanje mentalne destabilizacije ljudi i zlorabu slabosti osoba, ali i koji jamči pravnu zaštitu ranjivih osoba od zlorabe.

Ovo novo poglavlje omogućuje kažnjavanje zlostavljača koji iskorištavaju slabost ljudi kako bi im naškodilo ili ih doveli do radnje ili propusta koji će negativno utjecati na njihov integritet ili financijsku imovinu. Osobe koje počine takva nasilna djela, međutim, moraju biti svjesne slabosti osobe(a) koju/koje zlostavljaju.

Pacijenti ispunjavaju uvjete primjenjivosti Zakona sve dok su obvezni činiti povrede fizičkog integriteta nametnute cjepivima koja sadrže opasne proizvode, poput teških metala (aluminij, živa itd.) a kojima su se obvezni podvrgnuti kako bi zadržali posao. Ovo je apsolutno neprihvatljivi oblik zlostavljanja, kako za njih, tako i za njihovu djecu.

Stvaranje rizika predstavlja prekršaj, baš kao i nepridržavanje načela predostrožnosti.

Pacijenti koji bi mogli izgubiti posao, ukoliko ne bi imali mogućnost smještaja svoje djece u vrtić na dnevnu skrb ili ukoliko bi odbili podvrgnuti se cijepljenju, uistinu se nalaze u ranjivom položaju. Obvezno cijepljenje stvara rizik gubitka radnog mjesta. Opravdana bojazan za gubitak prihoda je, dakle, već jedan objektivan razlog ranjivosti.

Obvezno cijepljenje je u sukobu s poštivanjem samostalnosti i volje pacijenta/ice ili njegove/njezine rodbine. Nijedan liječnik ne bi trebao biti prisiljen na čin koji kompromitira poštivanje volje pacijenta.

U Njemačkoj, nakon nedavne presude donesene od strane Okružnog suda u Kölnu 27. lipnja 2012. godine a koja se odnosi na obrezivanje djece iz vjerskih razloga, nekoliko njemačkih udruga liječnika naložilo je neodređeno odgodu obrezivanja djece iz vjerskih razloga, nakon što je ta praksa proglašena nezakonitom (* 18).

U ovom primjeru, Njemačko društvo za kirurgiju je preporučilo roditeljima Židova i Muslimana da pričekaju dok im dijete ne postane dovoljno staro kako bi moglo donijeti samostalnu odluku. Ovaj primjer pokazuje da bi poštivanje volje pacijenta i zabrana djela koja su u sukobu s poštivanjem fizičkog logično trebalo biti prošireno na definitivno isključenje svih obveznih cijepljenja.

Sva obvezna cijepljenja trebalo bi zabraniti, jer je to u suprotnosti s poštivanjem volje i predstavlja zloupotrebu slabosti.

7. Zabrana uporabe aluminija i žive u cjepivima: od nedovoljne primjene načela predostrožnosti u građanskom postupku za potrebno kažnjavanje zločina protiv čovječnosti u kaznenom postupku:

Načelo predostrožnosti kakvo znamo iz građanskog prava nije isto kao načelo predostrožnosti uvriježeno u medicinskom pravu (* 19), kao ni pojam “ugrožen” (* 20) te konačna odluka nije zabranila aluminij i živu u sastavu cjepiva, usprkos predvidljivosti pogoršanja zdravstvenog stanja dodavanjem aluminija i žive u sastav određenih cjepiva.

Načelo predostrožnosti u medicinskom pravu “izražava spoznaju da naše ovlasti prelaze naša znanja (…). Dok se prevencijom izbjegavaju poznati rizici, predostrožnost ne stvara nepoznate rizike, načelo predostrožnosti je mudrost znanstvenika i tehničara koji mjeri svoje znanje u kontekstu svog vlastitog neznanja. (* 21)”.

Prema presudi žalbenog suda Liège koja datira na 24. svibnja 2004. godine, a koju navodi Gilles GENICOT22, po pitanju medicinske intervencije (koja se u ovom slučaju tiče kirurga) postoji ugovorna obveza “primjene sredstava kojima će se zajamčiti apsolutna sigurnost kako bi operacija bila sigurna po pacijenta,” koja se klasificira kao obveza na sredstva a ne rezultate,” liječnik je dužan svoje znanje (…) iskoristiti kako bi osigurao da ne dođe do štete za pacijenta (primum non nocere ili prvo ne škoditi).”

“Princip Primum non nocere proteže se na štete koje nemaju nikakve veze s ranim razvojem ili predvidljivim – bez intervencije – zdravstvenim stanjem pacijenta”.

U kontekstu obveznih cjepiva koja sadrže aluminij i/ili živu, suočavamo se s medicinskim tretmanom koji je pacijentu nametnut, ali nije siguran, uključujući:

1) Nije dokazana stopostotna uspješnost medicinskog tretmana;

2) Komponente teških metala su neosporno toksične;

3) Postoje alternativni medicinski tretmani (cjepiva bez teških metala ili druga učinkovita cjepiva bez nuspojava koja jačaju imunitet) koji su manje otrovni, jer ne sadrže teške metale.

U svakom slučaju, liječnik koji odobri cjepivo koje sadrži otrovne supstance (primjerice, teške metale poput aluminija i žive) krši načelo predostrožnosti, odnosno, krši odredbu koja se odnosi na zabranu stvaranja nepoznatih rizika te je na taj način odgovoran za neprikladni čin i odobrenje terapije štetnim supstancama koje ozbiljno ugrožavaju zdravlje.

Stvaranje nepoznatog rizika nepoštivanjem načela predostrožnosti moguće je usporediti s medicinskim pokusom.

Kad je medicinski pokus nametnut protiv slobodnog pristanka pojedinca ili njegovih roditelja u slučaju djeteta, to predstavlja kršenje Nürnberškog zakona.

“Namjerno uzrokovanje velike boli ili opasne tjelesne ozljede, povrede zdravstvenog stanja, (* 23)” predstavljaju kaznena djela u smislu međunarodnog prava i kažnjivi su u kontekstu odredbi belgijskog zakona koji datira na 16. lipnja 1993. godine, a koji se odnosi na suzbijanje ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (izmjene i dopune Zakona 10. veljače 1999.). u Članku 3 § 3, 3° “te ne dovodeći u pitanje kaznene odredbe koje se primjenjuju na prekršaje prouzrokovane nemarom.”

Slično je i sa kaznenim djelima u smislu međunarodnog prava: Članak 3, § 3, 9° “djela i propusti, koji nisu opravdani s pravnog aspekta i koji mogu ugroziti zdravlje i fizički ili psihički integritet osoba zaštićenih konvencijama o zaštiti ranjenih, bolesnih i brodolomaca uključujući bilo koji medicinski postupak koji ne bi bio opravdan zdravstvenim statusom osobe s invaliditetom ili koji nije u skladu s općenito priznatim pravilima medicinske struke.”

8. Zaključak:

Sloboda cijepljenja je izraz terapeutske slobode, kako za liječnika, tako i za pacijenta.

Nijedan medicinski postupak ne može se provesti bez prethodnog slobodnog i informiranog pristanka pacijenta ili mlade osobe koja je sposobna donijeti osviještenu odluku (jesu li ili nisu dosegnuli zakonsku punoljetnost od 18 godina), kako to i navodi Zakon o pravima pacijenta koji datira na 22. kolovoza 2002.

Većina supstanci u cjepivima su toksične i mogu sadržavati značajne količine teških metala, kao što su, na primjer živa i aluminij u dozama koje prekoračuju standarde u ovom području. Ne postoji siguran prag za živu (* 24) i/ili aluminij koji su iznimno otrovni, čak i u jako malim količinama (* 25).

Stoga, nijedan pacijent ne smije biti stavljen u položaj koji je prijeteći po njegovo zdravlje niti smije biti podvrgnut obveznom cijepljenju, budući da to predstavlja sukob sa slobodom odabira terapije, dobrovoljnim i svjesnim pristankom te pravom na fizički integritet pojedinaca. U biti, na svaku reakciju na cjepivo trebalo bi gledati kao na napad na fizički integritet. S ovog aspekta, navodna zaštita zajednice je nebitna u pravnom smislu.

Svaka preporuka za cjepivo koja nema oblik jednostavne preporuke te u kojoj se cjepivo nameće pacijentu bez njegove dobrovoljne suglasnosti, nezakonita je predstavlja ozbiljnu povredu fizičkog integriteta osobe.

Zaštita fizičkog integriteta pacijenata ne smije biti ugrožena navodnim izgovorom o zaštiti zajednica, budući da ovi izgovori pridonose izgradnji trgovačkih monopola koji pogoduju manjini multinacionalnih kompanija na štetu zaštite javnog zdravlja.

Skandal lažne H1N1 pandemije već je ukazao na nezdravu bliskost između industrije i “znanstvenih” državnih savjetnika koji su doveli do potpisivanja “tajnog” ugovora za masovnu kupnju cjepiva (12,4 milijuna doza cjepiva) u Belgiji. “Blizina između države i farmaceutske tvrtke neprestano se ponavlja u tekstu. Iza potrebe prikazivanja fasade neovisnosti, Ministarstvo i GSK održavaju bliske veze iza kulisa.” (* 26)

Ova blizina između donositelja odluka, znanstvenih savjetnika, dužnosnika itd., za kupnju ovih pandemijskih cjepiva, jasno je osuđena u posljednjoj javnoj raspravi održanoj u Parizu od strane Vijeća Europe 29. ožujka 2010. (* 27)

Promicanje interesa industrije sa suučesništvom pojedinih političara koji su i sami taoci industrije neminovno je popraćeno metodama omalovažavanja, diskreditiranja i nepriznavanja svih alternativa ili pristupa koji se doživljavaju kao konkurentni i koji se nastoje nepravedno eliminirati pod svaku cijenu na uštrb prave medicine i prave znanosti.

Ova kriva uporaba znanosti i medicine na štetu poštivanja odredbi u svrhu zaštite zdravlja ljudi, uključujući i učinkovitu zaštitu zajednica, ilustrirana je nedavno zabranom prirodnog proizvoda Tic-Tox protiv posljedica lajmske bolesti (borelioza), iako “ne postoji cjepivo protiv lajmske bolesti (FSME Immun CC, Ticovac, Encepur itd.), bez rizika, ako čitamo brojke, “nevjerojatno točne”, kako su navedene na stranici INFOVAC Švicarska, na kojoj se navodi: “ozbiljne neurološke komplikacije su vrlo rijetke (1 u 70.000 do 1 u 1 milijun doza cjepiva).” (* 28)

Uključivanje u popis izvora međunarodnog prava “općih pravnih načela koja su priznata od strane civiliziranih naroda” trebalo bi povećati provedivo područje međunarodnog prava te “ga gurnuti do krajnjih granica produktivnosti izvora”. (* 29)

Ova načela čine izvor prava koji je neovisan o zakonima i običajima, zbog racionalnog karaktera unutar zajedničkog pravnog fonda. Dvije metode otkrivaju opća načela: s jedne strane pragmatična metoda u okviru koje se općim načelima smatraju ona koja otkrivaju međunarodnu praksu, uključujući i one na koje se pozivaju politička ili međunarodna sudska tijela i koja ovakva tijela srdačno pozdravljaju te, s druge strane, metoda koja predstavlja sustavnu potragu tijela za pravilima prema tehnikama poredbenog prava (* 30).

Vrlo zanimljiv primjer pojave općih načela prava dalo nam je europsko pravo okoliša u kontekstu pravnog odnosa između zakonskog pravila i načela koje predstavlja zakonski prijedlog koji ne mora nužno uslijediti u pisanom obliku i koje daje opće smjernice, direktive s kojima pozitivni zakon mora biti u skladu (* 31). Kao i opseg načela u kontekstu prava zaštite okoliša, prednost načela o slobodi cjepiva je da ona mogu biti sadržana u fleksibilnim instrumentima djelovanja, poput međunarodnih deklaracija, čak i ako iste nisu pravno obvezujuće, ali su vjerodostojne za globalni konsenzus glede zaštite fizičkog integriteta i nepovredivosti ljudskog tijela.

Sud pravde Europske zajednice utvrdio je opća načela prava na kvazi-normativni način na temelju sustavnih metoda tumačenja, u odnosu na pravosudne sustave s različitom organizacijom.

Bilo osnovna ili općenita, načela su vrhunska pravna pravila koja proizlaze iz pozitivnih zakona osmišljenih kao hijerarhija standarda, koji, u hijerarhiji prava Zajednice, su odmah na drugom mjestu po važnosti, odmah iza Sporazuma.

Opća načela ljudskih prava u zaštiti ljudskog zdravlja već su sankcionirana na univerzalnoj razini te se očekuje da će potonja utjecati na zakonske odredbe koje se primjenjuju na imunizacije:

– Načelo nepovredivosti ljudskog dostojanstva (* 32);

– Načela zaštite fizičkog integriteta ljudskog tijela i zdravstvena sloboda;

U konačnici, kako bi u potpunosti ostvariti svoje pravo na zdravlje, pacijenti koji se štite dobrovoljnim odabirom cjepiva ili drugih terapijskih sredstava, u okviru svojih prava na slobodu odabira terapije, u pratnji stručnih sposobnosti svojih liječnika, dužni su se pridržavati načela koje čini osnovu medicine: “Primum non nocere” (prvo ne škoditi), pri čemu poduzimaju minimalne iatrogene mjere u cilju postizanja i održavanja dobrog zdravlja za sebe i svoju djecu, za dobrobit zajednice i čovječanstva u cjelini.

Brussels, 24. lipnja 2012.,

Philippe VANLANGENDONCK Avocat

Rue d’Edimbourg 23

1050 Bruxelles

BELGIQUE

Tel: 32.(0)2.325.95.06 & 32.(0)475.45.32.66 – Fax: 32.(0)10. 61.36.10

avocat@proximus.be

Izvori:

(* 1) Loi 10.08.2001 portant modification de l’A.R. n° 78 du 10.11.1967 (M.B. 14.11.1967)

(* 2) Arr. roy. n° 78 du 10 novembre 1967, art. 1er, 2, alinéa 1er, et 7, alinéa 1er et 2.) » (C. Cass. 20 juin 1990, http://www.juridat.be/)

(* 3) http://www.ordomedic.be

(* 4) En France, par une décision N° 327915 du 24 avril 2012, le Conseil d’Etat a reconnu le vaccin Pentacoq responsable d’un handicap à 95% chez un bébé de 5 mois, et a condamné en conséquence l’Etat à plus de 3 millions d’euros d’indemnisations

(* 5) http://liberte-therapeutique-et-droit.skynetblogs.be/archive/2011/04/11/vaccination-polio-en-belgique- caractetre-obigatoire-illicite.html

(* 6) Arrêt SALVETTI c/Italie – CEDH Décision du 9 juillet 2002 ; n° 42197/98

(* 7) Arrêt N° 198546 du Conseil d’État du 26 octobre 2001, France

(* 8) http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2010:083:0389:0403:en:PDF

(* 9) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/164.htm

(* 10) http://www.olivierjarde.info/actualite/fichiers786Syntheses_des_20recommandations.pdf

(* 11) Vaccins – JT 19/20 de FR3 – Recommandations du groupe d’étude …

(* 12) http://myofasciite.fr/Contenu/Divers/PhosphateCalciumAlternativeAluminium.pdf

(* 13) http://www.myofasciite.fr, Agrément National du Ministère de la Santé, Arrêté du 6 mars 2007 JO du 22 mars 2007

(* 14) http://www.frsq.gouv.qc.ca/fr/ethique/pdfs_ethique/nuremberg_f.pdf

(* 15) http://ddata.over-blog.com/xxxyyy/3/27/09/71/dec-2011/Angelika-Kogel—KIGGS-study.pdf

(* 16) http://www.ema.europa.eu/docs/en_GB/document_library/EPAR_-
_Product_Information/human/000721/WC500024632.pdf

(* 17) http://www.inquisitr.com/259455/nikki-haley-vetoes-child-vaccination-bill-calls-it-taxpayer-funded- healthcare-mandate/

(* 18) http://www.la-croix.com/Actualite/S-informer/Monde/Les-medecins-allemands-reticents-a-pratiquer-la- circoncision-_NG_-2012-07-01-825786

(* 19) Gilles GENICOT, Droit médical et biomédical, Collection de la Faculté de droit de l’Université de Liège, Larcier, 2010, stranica 190.

(* 20) G. SCHAMPS, La mise en danger: un concept fondateur d’un principe général de responsabilité. Analyse de droit comparé, Bruylant / L.G.D.J., 1998

(* 21) Gilles GENICOT, Droit médical et biomédical, Collection de la Faculté de droit de l’Université de Liège, Larcier, 2010, page 421, citant Y. LAMBERT-FAIVRE, Droit du dommage corporel. Systèmes d’indemnisation, Dalloz, 4e éd., 2000, 793-798, sp. N° 650

(* 22) Gilles GENICOT, Droit médical et biomédical, Collection de la Faculté de droit de l’Université de Liège, Larcier, 2010, page 435, note 475, Liège, 24 mai 2004, R.G.A.R., 2005, n° 13.999

(* 23) http://www.worldpolicy.org/sites/default/files/uploaded/image/Belgique-loi.pdf

(* 24) Robin A. Bernhoft, “Mercury Toxicity and Treatment: A Review of the Literature,” Journal of Environmental and Public Health, vol. 2012, Article ID 460508, 10 pages, 2012. doi:10.1155/2012/460508 http://www.hindawi.com/journals/jeph/2012/460508/ref/

(* 25) Bernhoft, Robin; Buttar, Rashid. “Autism: a multi-system oxidative and inflammatory disorder” The Free Library 01 April 2008. 29. ožujka 2012. http://www.thefreelibrary.com/Autism: a multi-system oxidative and inflammatory disorder.-a0178220987>. http://69.164.208.4/files/Autism—%20A%20Multi-
System%20Oxidative%20and%20Inflammatory%20Disorder.pdf

(* 26) http://www.mediattitudes.info/2010/05/vaccin-h1n1-le-contrat-secret-de-letat.html

(* 27) http://assembly.coe.int/ASP/NewsManager/FMB_NewsManagerView.asp?ID=5416&L=1

(* 28) http://www.initiativecitoyenne.be/article-pluralisme-therapeutique-mis-a-mal-perte-de-chances-pour-les- patients-100758166.html

(* 29) Charles de Visscher, Théories et réalités en droit international public, Paris, Pedone, 1953, p. 426, citant D. Anzilotti

(* 30) Jean Salmon, Droit des Gens, Tome I, Sources, Presses Universitaires de Bruxelles, 1991, p. 124

(* 31) Nicolas de Sadeleer, Les principes du pollueur-payeur, de prévention et de précaution, Essai sur la genèse et la portée juridique de quelques principes du droit de l’environnement, Bruylant, 1999, p. 233

(* 32) Rapport du Parlement européen sur les incidences éthiques, juridiques, économiques et sociales de la génétique humaine, Commission temporaire sur la génétique humaine et les autres technologies nouvelles de la médecine moderne, 8 novembre 2001, p. 16, n° 3

* Izvorni napis Zaštita fizičkog integriteta i načelo nepovredivosti ljudskog tijela u pogledu obveznih cijepljenja na engleskom jeziku preveden je na hrvatski zalaganjem Građanske inicijative “Cijepljenje – pravo izbora”.

Comments closed.