Jednom kada roditelji zauzmu negativan stav prema cijepljenju teško je ponovno postići povjerenje i vratiti se na početak. U tom smislu trebalo bi osmisliti i planirati način komunikacije o cijepljenju već od prvog pregleda u dobi od mjesec dana pa nadalje, bez obzira na početni pozitivan stav glede cijepljenja.” (* 1)

Većina nas podrazumijeva da je zakonodavcu, zdravstvenim autoritetima, službenicima u zdravstvenim ustanovama svrha rada zdravlje nacije i svakog pojedinca. Kad se radi o cijepljenju kao preventivnoj mjeri kojom se želi očuvati javno zdravlje, čini se da ipak zdravlje pojedinca i zajednice nije primarni cilj. Naime, da je to zaista tako, onda bi se na svim razinama političkog, zdravstvenog i obrazovnog sustava, bez izuzetka, donosilo propise i poduzimalo mjere kojima će se osigurati kvaliteta proizvoda, tj. cjepiva, kako bi se na minimum smanjila mogućnost neželjenih reakcija, nuspojave bi se aktivno pratile, a roditeljska zapažanja o njima uvažavala.

Sukladno tome očekivalo bi se da se liječnike-cjepitelje već od inicijalnog obrazovanja i kroz kasnija stručna usavršavanja objektivno, bez utjecaja industrije, educira o svim sastojcima cjepiva, načinu na koji ona djeluju na naš organizam, mogućim neželjenim reakcijama i kako ih prepoznati.

Nažalost, stvarnost je drugačija: umjesto te vrste edukacije, današnji liječnici ako žele ostati u sustavu, moraju razmišljati i djelovati unutar zadanih okvira službene doktrine te dobivaju edukaciju iz područja komunikologije, a sve kako bi savladali vještine kojima će roditelje male djece “privesti” k’ cijepljenju.

Tako se održavaju tečajevi, seminari, izdaju brošure i priručnici s ciljem da se liječnicima-cjepiteljima usavrše komunikacijske vještine te da bi savladali razne pristupe “roditeljima koji dvoje oko cjepiva” (vaccine hesitant parents) kako u ordinaciji, tako i na javnim mjestima.

Jedan od priručnika kojim se koriste hrvatski liječnici je ECDC-ov “Razgovarajmo o zaštiti” (* 2). Priručnik se može naći na Internetu kao ppt prezentacija, no za uporabu u liječničkoj ordinaciji izrađen je u obliku stolnog kalendara.

Kao jedan od najčešće korištenih pristupa kojeg navodi priručnik MAYO klinike (* 3), izrađen prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (CDC), a može se naći također na Internetu, jest C.A.S.E. pristup. Prema Robertu M. Jacobsonu, autoru ovog priručnika, C.A.S.E. pristup objedinjuje osnovne postavke dobre komunikacijske prakse primijenjene na cijepljenje u svakodnevnoj praksi.

C.A.S.E je akronim engleskih riječi; Corroborate (potvrditi, potkrijepiti, posvjedočiti); About me (o meni), Sciences (znanost) i Explain (objasni, savjetuj). U prvom koraku (Corroborate – potvrdi, potkrijepi, posvjedoči) liječnik mora potvrditi brigu roditelja i naći zajedničku točku u kojoj se slažu. Na primjer, potvrditi da postoje bojazni od nuspojava. Važan je ton razgovora u kojemu nećemo pokazivati netrpeljivost prema roditeljima koji dvoje ili odbijaju cijepljenje djece. Tako se, npr. daju upute poput kakve se izjave mogu rabiti u razgovoru: “Vi i ja želimo isto za Vaše dijete, želimo da Vaše dijete bude zdravo” ili “Znam da se brinete, normalno je da se brinete.”

U koraku About me (o meni) liječniku se daju preporuke da upozna roditelja s činjenicama na temelju kojih liječnik gradi svoje stavove i preporuke za cijepljenje, odnosno da predstavi svoju stručnost ne minorizirajući znanje roditelja. Preporučuju se izjave poput: “Upravo sam se vratio s kongresa na temu cijepljenja” i slično.

Treći je korak Science, u kojem se preporuča da liječnik svoja znanja o cjepivima potkrijepi najnovijim znanstvenim spoznajama i činjenicama. Kao mogući način razgovora nudi se: “Taj rad potvrdio je da cjepivo protiv ospica-zaušnjaka-rubeole nije povezano s autizmom.”

Posljednji korak naziva se Explain / Advice (objasniti, savjetovati): objasniti svoj stav o cijepljenju koji je izgrađen na znanstvenim dokazima. Primjerice: “Cjepiva su važna u prevenciji zaraznih bolesti” ili “Cjepiva preveniraju bolesti koje mogu uzrokovati ozbiljne posljedice djetetu.”

Pristup C.A.S.E. ima temelje u klasičnoj Aristotelovoj retorici.

Neki drugi priručnici educiraju, pak, zdravstvene djelatnike koji će istupati u javnosti, na debatama, tribinama i u drugim sličnim situacijama, kako se suočavati i raspravljati s ljudima koji negiraju učinkovitost i sigurnost cjepiva. Tako se u brošuri “How to respond to vocal vaccine deniers in public” (* 4) u izdanju Svjetske zdravstvene organizacije (CDC) može naći strategija s brojnim savjetima za suočavanje s protivnicima cijepljenja u javnosti.

Strategija navodi načela na temelju kojih je razrađena, potom u kojoj se situaciji primjenjuje, tko je ciljana publika, tko bi trebao govoriti, što čini dobrog govornika, kako se ponašati ako rasprava postane “strastvena”, kako se zaštititi i da li uopće sudjelovati u takvoj jednoj raspravi.

Izdvojit ćemo samo nekoliko preporuka odnosno pravila. Pravilo broj 1: “obraćate se javnosti / publici, a ne glasnom protivniku cijepljenja”. Objašnjenje: “vrlo su male, gotovo nikakve šanse da ćete promijeniti stav onoga tko odlučno odbija cijepljenje. Treba se usmjeriti na one koji još samo sumnjaju.” Pravilo broj 2: “Ciljajte na to da ispravite sadržaj onoga ŠTO govori i razotkrijte tehniku koju rabi glasni protivnik cijepljenja.”

Svjetska zdravstvena organizacija i javnozdravstvene ustanove diljem svijeta koje djeluju po njenim preporukama, koriste se svim mogućim sredstvima za postizanje visoke procijepljenosti, a ovdje smo prikazali tek jedno od sredstava koje im je na raspolaganju. Osim edukacija liječnika o psihologiji, komunikologiji, govorništvu, rabe se i zastrašivanja, diskriminacija, poticanje uvođenja zakonske obveze cijepljenja, praćenje društvenih mreža, zataškavanje i sustavno gušenje svake drugačije misli. Iskreno sumnjamo da je u pozadini samo briga za zdravlje i dobrobit čovječanstva.

Suzana Peša Vučković

Izvori:

1. Gordana Pelčić Cijepljenje i komunikacija (PDF), Medicina fluminensis, Vol. 52, No. 4, p. 477-489 (2016.)
2. Priručnik Razgovarajmo o zaštiti (PDF)

3. Priručnik MAYO klinike (PDF) – C.A.S.E. pristup

4. Brošura How to respond to vocal vaccine deniers in public (PDF)

Vezano uz temu ovoga napisa, prenosimo i post s Facebook stranice Cijepljenje – pravo izbora:

Liječnici koji će vam iskreno odgovoriti na pitanje što i koliko zaista uče o cjepivima na fakultetu, reći će vam da eventualno nauče službeni kalendar cijepljenja i osnovno prepoznavanje bolesti protiv kojih se cijepi. O sastojcima, nuspojavama, toksičnosti nema niti jedne riječi. No, srećom, kasnije se redovito usavršavaju.

Tako na primjer, dobivaju edukaciju iz područja komunikologije gdje ih se trenira kako komunicirati s roditeljima koji se dvoume cijepiti ili ne: ukoliko cijepljenje nije obvezno, onda je pristup relativno pristojan, nastoji se razumjeti roditeljeve dvojbe i uvjeriti ga da razloga za strah nema.

Ako je, međutim, cijepljenje obvezno, u uvjeravanje se uključuje prijeteće spominjanje zakonske obveze, nemogućnosti putovanja u inozemstvo, studiranja, upisivanja u vrtiće ili škole, čak i ako su neke od tih tvrdnji neistinite, poput slične tvrdnje na službenom pozivu za cijepljenje u Hrvatskoj (pozadina obrasca 4).

Jedna od laži koje se šire na SLUŽBENOM POZIVU ZA CIJEPLJENJE (obrazac br. 4) u Hrvatskoj je i tvrdnja da se u zemljama s preporukom cijepljenja necijepljena djeca ne mogu upisati u vrtiće.

Drugo područje za koje se liječnicima-cjepiteljima organiziraju edukacije je kako se ponašati u javnosti, u medijima, javnim raspravama gdje se suočavaju s ljudima koji propituju sigurnost i učinkovitost cjepiva.

Treće je savladavanje vještina komunikacije s roditeljima koji prijave neželjene reakcije NAKON cijepljenja. Strategije su vrlo detaljno razrađene, no u ovoj posljednjoj sve se može svesti na: “tegoba nije od cjepiva, slučajno vremenski koincidira s cijepljenjem ili je dijete već imalo neki zdravstveni problem koji nije na vrijeme uočen.” Amen!

Drago mi je da nas tako dobro istrenirani liječnici SAVJETUJU o cijepljenju.

Comments closed.