Mnogi roditelji koji propituju cjepiva vjeruju da cijepljenje djece cjepivima koja su sačinjena pomoću tkiva abortiranih fetusa nije u skladu s uvjerenjima i naukom katoličke Crkve. Sličnog je razmišljanja i izvršna direktorica grupe Children of God for Life (Božja djeca za život) Debra Vinnedge koja je 2013. godine uputila pismo kardinalu Josephu (Josefu) Ratzingeru i tražila mišljenje Kongregacije za evangelizaciju naroda (ili za širenje vjere, kako se tada zvala).

Odgovor je dobila dvije godine kasnije, točnije, 27. srpnja 2015. Poslao joj ga je biskup Elio Sgreccia, tadašnji predsjednik Papinske akademije za život koja je provela svoje istraživanje o ovoj temi.

IMG_0177

S obzirom da je i sažetak tog istraživanja poprilično opsežan, donosimo prijevod najvažnijeg dijela tog sažetka:

“U konkretnom slučaju koji se istražuje, postoje tri kategorije osoba čije se sudjelovanje očituje suradnjom sa zlom, zlom koje se ogleda činom abortusa kojeg vrše drugi:

a) oni koji pripremaju cjepiva koristeći stanične kulture abortiranih plodova;

b) oni koji sudjeluju u javnome promicanju takvih cjepiva;

c) oni koji ih trebaju koristiti iz zdravstvenih razloga.

Prije svega, mora se uzeti u obzir bilo koji moralno nedopustivi oblik formalne suradnje (dijeljenja zle namjere) u djelovanju onih koji su izveli dobrovoljni pobačaj, što je zauzvrat rezultiralo dobivanjem tkiva fetusa potrebnog za izradu cjepiva. Stoga, bez obzira kojoj kategoriji osoba pripadala, svatko tko na neki način surađuje, izražava namjeru da sudjeluje u obavljanju abortusa s ciljem proizvodnje gore spomenutih cjepiva, u stvarnosti promiče isto moralno zlo kao i osoba koja je taj pobačaj obavila. Takvo sudjelovanje će se također odigrati i u slučaju da se osoba koja izrazi zlu namjeru ne ogradi ili ne kritizira ovu nezakonitu radnju, iako ima moralnu obvezu da to učini (pasivna formalna suradnja).

U slučaju da ne postoji takvo formalno izražavanje nemoralne namjere osobe koja je obavila pobačaj, bilo koji oblik suradnje bit će materijalan, sa sljedećim karakteristikama.

Što se tiče priprema, distribucije i marketinga cjepiva proizvedenih uporabom bioloških materijala čije se podrijetlo povezuje sa stanicama abortiranih fetusa, takav se postupak načelno smatra moralno nedopustivim, budući da bi mogao doprinijeti poticanju obavljanja drugih namjernih pobačaja čija bi svrha bila proizvodnja ovakvih cjepiva. Ipak, treba napomenuti da u lancu čije su karike proizvodnja-distribucija-marketing različiti sudionici mogu imati i različitu moralnu odgovornost.

Međutim, postoji još jedan aspekt kojeg svakako treba uzeti u obzir, a to je oblik pasivne materijalne suradnje koju bi provodili proizvođači tih cjepiva ukoliko javno ne odreknu i odbace izvorni nemoralni čin (dobrovoljni pobačaj) te ako se oni zajednički ne posvete istraživanju i promicanju alternativnih načina, oslobođenih moralnog zla, za proizvodnju cjepiva za te iste infekcije. Dogodi li se, takva je pasivna materijala suradnja jednako nedopustiva.

Što se tiče onih koji takva cjepiva moraju koristiti iz zdravstvenih razloga, mora se naglasiti da, općenito uzevši, osim svakog oblika formalne suradnje, liječnici ili roditelji koji pribjegavaju korištenju tih cjepiva za svoju djecu iako su svjesni njihovog podrijetla (dobrovoljni pobačaj), provode određeni oblik vrlo distancirajuće posredne materijalne suradnje, koja je samim time i vrlo blaga, pri obavljanju originalnog čina pobačaja, zatim, posredne materijalne suradnje koja se odnosi na reklamiranje stanica koje potječu od abortiranih fetusa te neposredne suradnje koja se odnosi na promicanje cjepiva proizvedenih od takvih stanica. Dakle, suradnja vlasti i sustava nacionalnog zdravstva koji prihvaćaju uporabu takvih cjepiva je intenzivirana.

Međutim, u ovoj situaciji, onaj koji se najviše ističe je aspekt pasivne suradnje. Upravo je do vjernika i građana čestite savjesti (očevi obitelji, liječnici, itd.) da se odupru, makar prigovorom savjesti, sve raširenijim napadima na pravo na život i promicanje “kulture smrti” koja im je temelj. S ove točke gledišta, korištenje cjepiva čija se proizvodnja povezuje s namjernim pobačajima čini barem posrednu materijalnu suradnju pri obavljanju abortusa te neposrednu pasivnu materijalnu suradnju koja se odnosi na njihovo promicanje. Nadalje, na razini kulture, korištenje tih cjepiva doprinosi stvaranju općeg društvenog konsenzusa o radu farmaceutske industrije koja ih proizvodi na nemoralan način.

Stoga bi liječnici i očevi obitelji morali inzistirati na alternativnim cjepivima (ukoliko ona postoje) te vršiti pritisak na političare i zdravstvene sustave kako bi druga, moralno neupitna, cjepiva postala dostupna. Ukoliko je potrebno, oni bi trebali inzistirati na prizivu savjesti koji se odnosi na korištenje cjepiva proizvedenih od staničnih kultura abortiranih ljudskih fetusa. Isto tako bi se svim sredstvima (u pisanom obliku, kroz razne udruge, sredstva javnog informiranja, itd.) morali suprotstaviti korištenju cjepiva za koja još ne postoji moralno prihvatljiva alternativa, vršiti pritisak da se proizvedu alternativna cjepiva koja nisu povezana s abortiranim fetusima te zahtijevati strogu zakonodavnu kontrolu proizvođača industrijskih lijekova.

Što se tiče bolesti za koje ne postoje dostupna i etički prihvatljiva alternativna cjepiva, jedino je ispravno suzdržati se od korištenja tih cjepiva ukoliko njihovo nekorištenje neće značajno ugroziti zdravlje djece te, indirektno, i čitavog stanovništva. Međutim, ukoliko je stanovništvo izloženo značajnoj opasnosti po zdravlje, cjepiva za koja postoje etičke dvojbe mogu se koristiti privremeno. Moralni razlog je onaj kada izbjegavanje pasivne materijalne suradnje nije obvezujuće ukoliko bi to moglo izazvati ozbiljne neugodnosti. Osim toga, smatramo da u tom slučaju postoji proporcionalni razlog koji dozvoljava korištenje tih cjepiva ukoliko bi inače necijepljenje djece rezultiralo širenjem patološkog agensa. To osobito vrijedi u slučaju cijepljenja protiv njemačkih boginja.

U svakom slučaju, ostaje moralna dužnost i dalje se boriti i koristiti sva zakonska sredstva kako bi se farmaceutskoj industriji otežao život budući da je njeno djelovanje beskrupulozno i neetično. Međutim, teret ove važne bitke ne može i ne smije pasti na nevinu djecu i na opće zdravlje stanovništva, a osobito ne na trudnice.

Da zaključimo – moramo utvrditi da:

  • postoji ozbiljna dužnost da se koriste alternativna cjepiva i izrazi prigovor savjesti kod korištenja onih cjepiva koja su moralno upitna;
  • što se tiče cjepiva za koja alternativa ne postoji, ponovo se mora potvrditi nužnost da se ospori njihovo korištenje, tako da bi se mogla spraviti druga cjepiva, jednako kao i što se mora ponovo potvrditi zakonitost njihova korištenja u onoj mjeri koja je potrebna da se izbjegne ozbiljan rizik ne samo po zdravlje vlastite djece, nego također i zdravlje stanovništva u cjelini, a osobito po zdravlje trudnica;
  • zakonitost uporabe tih cjepiva ne bi se smjela krivo protumačiti kao izjava o zakonitosti njihove proizvodnje, reklamiranja i uporabe, no treba ju shvatiti kao pasivnu materijalnu suradnju te, u najblažem i najslabijem smislu, i kao aktivno, moralno opravdano “zadnje rješenje” (Extrema ratio) zbog potrebe da se ne našteti djeci i osobama koje dolaze u doticaj s djecom (trudnice);
  • takva se suradnja odvija u kontekstu moralne prisile na savjest roditelja koji su prisiljeni na djelovanje protiv svoje savjesti ili će, u protivnom, dovesti u opasnost zdravlje svoje djece pa i čitavog stanovništva. Ovo je nepravedan alternativni izbor kojeg se moramo riješiti u najkraćem mogućem roku.”

Prijevod: Saša Čohar Mančić, prof.

Comments closed.