Dr. sci Tetyana Obukhanych, autorica knjige Vaccine Illusion studirala je imunologiju na jednoj od svjetski najprestižnijih medicinskih ustanova. Stekla je doktorat iz imunologije na Rockefeller Sveučilištu u New Yorku, a postdoktorsku praksu stjecala na Harvard Medical School u Bostonu i Sveučilištu u Kaliforniji.

Dr. Obukhanych u knjizi Vaccine Illusion: How Vaccination Compromises Our Natural Immunity and What We Can Do to Regain Our Health daje novo gledište na cjepiva, koje je u potpunoj suprotnosti od službenih teorija. Ono što je autoricu intervjua iznenadilo je činjenica da Tetyana smatra da masovno cijepljenje uništava prirodni imunitet i ugrožava najmlađe.

Tetyana_Obukhanych_youtube.com    (izvor: youtube.com)

P: Kakve implikacije, po Vašem mišljenju, mogu imati cjepiva uzgojena na raznim životinjskim organima, ćelijama abortiranih ljudskih fetusa, kokošjim jajima, majmunskim bubrezima, mišjim mozgovima, svinjskim plućima, insektima, pa i u zadnje vrijeme i psećim bubrezima, za ovu zadnju vakcinu koju se od 2012. uvodi u Ujedinjeno Kraljevstvo?

Znamo da je svinjski DNK virus (porcine circovirus) pronađen u cjepivu Rotarix; znamo da je pronađen virus raka SV40 u prvoj polio vakcini koja se rabila od 1950-ih do kasnih 1970-ih; da su hepatitis A, rubeola, vodene kozice uzgojene na ljudskim diploidnim ćelijama WI-38 i MRC-5, a rekombinantna DNK pronađena je u HPV cjepivu, Gardasil. Što mislite kao imunolog o tim post-marketinškim otkrićima?

O: Kao imunologa, brine me da praksa proizvodnje cjepiva uporabom kvasca, jaja, životinjskih, čak i ljudskih fetalnih ćelija podrazumijeva da cjepiva nezaobilazno sadrže neku malu količinu proteina ili druge tvari iz tih ćelija ili medija na kojima su uzgajane te stanice. Zaista bih voljela znati da li i kako dobro proizvođači testiraju svoje konačne proizvode na takve nespecificirane “sastojke” cjepiva i koliko pritom onečišćenja pronalaze.

Zabrinuta sam zato što vjerujem da izloženost kvascu, jajima, životinjskim ili ljudskim proteinima u kontekstu imunogenskog stimulansa (proizvodnje antitijela), otvara mogućnost za senzitizaciju na te proteine ili čak da uništi ljudsku imunosnu toleranciju na “sebe”. Posljednje je posebno relevantno za bebe, budući da njihov imunosni sustav tek počinje stvarati razliku između “sebe” i “stranog”. Razlikovanje toga na krivi način već od početka vrlo vjerojatno stvara put za alergijske ili autoimune manifestacije.

P: Možete li nam objasniti što podrazumijevate pod prirodnim imunitetom?

O: Imunitet je stari koncept koji se temelji na saznanju da se mnoge zarazne bolesti događaju samo jednom u životu osobe, obično u djetinjstvu. To su, na primjer, ospice, zaušnjaci, rubeola ili hripavac.

Prirodni imunitet je, na neki način, tautološki izraz jer imunitet se u tom smislu stječe prirodnim putem, samo izlaganjem zaraženoj osobi, iako se ponekad može dogoditi asimptomatska zaraza, a ipak steći imunitet. No, zbog pogrešne pretpostavke da i cjepiva stvaraju imunitet, ponekad je potrebno upotrijebiti i riječ “prirodni”, kad govorimo o imunitetu, da bismo ga razlikovali od zaštite na temelju cjepiva.

P: Cijepljena djeca obolijevaju od istih bolesti od kojih su cijepljena. Što mislite, zašto je “imunitet” dobiven cjepivom tako kratak i nedostatan? Očekivali bismo, kad izbiju epidemije zaraznih bolesti, da cijepljeni neće ili će puno manje obolijevati od tih bolesti protiv kojih su cijepljeni. Ipak, kad se analiziraju podaci, utvrdi se da to nije tako. Vrlo se često ustanovi da potpuno procijepljene osobe čine dobar dio oboljelih.

O: Mislim da je to zato što cijepljenje ne potiče izvorni mehanizam imuniteta. Cijepljenje obično izaziva imunološki odgovor – odnosno, sve ono što imunolozi žele vidjeti stimulirano u imunosnom sustavu. No to očito nije dovoljno da bi stvorilo čvrstu zaštitu koja bi bila jednaka prirodnom imunitetu. Naše poznavanje imunosnog sustava je još puno nepoznanica.

P: Kakvu zaštitu možemo očekivati od cjepiva, ako ne cjeloživotni imunitet?

O: Od cjepiva sa živim atenuiranim (oslabljenim, op. prev.) virusima možemo očekivati vrlo kratkoročnu zaštitu (3 – 5 godina). To je neizravna procjena, temeljena na statistikama o obolijevanju cijepljenih osoba. To su jedini empirijski dokazi koje imamo o trajanju zaštite pojedinih cjepiva.Postoje i druga cjepiva, npr. ona za bolesti izazvane toksinima, poput tetanusa ili virusne oboljenja od ugriza životinja, poput bjesnoće, ili čak cjepiva poput Hepatitis B ili Gardasil, za koja uopće ne možemo napraviti empirijsku procjenu trajanja zaštite jer jednostavno nemamo dovoljno znanstvenih podataka za takvu procjenu.

P: Koja je razlika između fokusa znanosti imunologije i prirodnog imuniteta?

O: Imunologija ne proučava imunitet. Imunologija proučava kako imunosni sustav reagira na imunizaciju – to jest na ubrizgavanje “stranog” proteina ili čestice (virusa, bakterije). Imunološka istraživanja fokusiraju se uglavnom na dugotrajne promjene koje se događaju u imunosnim organima i tjelesnim tekućinama nakon imunizacije. Takve promjene kolektivno se nazivaju “imunosna memorija”. Ali pitanje je: zbog čega imunolozi vjeruju, a očito je da vjeruju, da je imunosna memorija temelj imuniteta? Ja ne vidim dokaze u imunološkim istraživanja koji bi me naveli da to zaključim. U najboljem slučaju, smatram da je imunosna memorija temelj senzitivizacije, a ne imuniteta. Počinjem čak sumnjati da nam je imunosna memorija korisna.

P: Čini se da vi smatrate da imunologija proučava vlastitu invenciju – vakcinaciju – a ne prirodni ljudski imunitet. Je li to točno? Što vas je navelo na taj zaključak nakon što ste stekli doktorat znanosti na polju imunologije?

O: Imunologija, kao znanost, započela je s izumom cjepiva (za boginje) prije nego je imunosni sustav kao takav uopće bio definiran. Nakon toga, temeljna imunološka istraživanja su se izvodila i još uvijek se izvode u kontekstu ubrizgavanja strane tvari u pokusnu životinju, umjesto da se proučava prirodna bolest ili stanje prirodnog imuniteta na bolest. Možda je lakše voditi istraživanje u laboratoriju s injekcijom nego u prirodnom, stvarnom okruženju s bolešću. Možda je samo stvar u probitačnosti istraživanja. Što god bio razlog tomu da se radije istražuje injekcija nego prirodna bolest/imunitet, to nas je dovelo do toga da imamo nagomilano znanje o umjetnom procesu. Zato ne iznenađuje da sustav kojeg danas zovemo imunosnim sustavom je onaj koji odgovara na ubrizgavanje stranog antigena. U suštini, imunosni sustav danas je definiran procesom vakcinacije, umjesto procesom prirodnog imuniteta.

P: Ali ako je svrha izvornog imunosnog sustava da stvori cjeloživotni imunitet nakon preležane bolesti, koji je to sustav koji stvara zaštitu? Je li to isti sustav koji odgovara na ubrizgavanje stranog antigena ili je to potpuno drugi sustav? To me najviše brine: od svih stvari koje smo dosad otkrili o imunosnom sustavu u kontekstu injekcije, je li išta od toga relevantno za stanje prirodnog imuniteta? Ako i jest, kako da znamo što je zaista relevantno ako nikad nismo izravno proučavali prirodni imunitet?

O: Pitate me što me dovelo do toga da vidim problem u tome kako je imunologija kao znanost konstruirala “imunosni” sustav nakon što sam stekla doktorat u imunologiji. Trebali biste me pitati kojim čudom sam uopće vidjela problem IAKO sam stekla doktorat na polju imonologije. Mogu vam reći, da kad se jednom posvetite proučavanju imunologije, toliko ste zagriženi za “istinu” na tom području, da su šanse da unutar temeljnih pretpostavki vidite problem jednake nuli. Moć vjerovanja u gotove definicije u određenom znanstvenom području je vrlo jaka.

P: Možemo li se onda pouzdati u to da nam imunologija dade odgovore u vezi prirodnog imuniteta?

O: Ne vjerujem. Kao što ranije rekoh, nijedno dobro i priznato istraživanje na području imunologije ne proučava izravno prirodni proces. Umjesto toga, proučavaju se neprirodni modeli infekcije ili imunizacije na pokusnim životinjama i proučava se imunosni odgovor u tim neprirodnim i ne-ljudskim okvirima. Kako možemo znati da takvo istraživanje ima primjenu u prirodnom procesu? Nikako. Pa ipak se poigravamo s ljudskim imunosnim sustavom putem cjepiva, jednostavno zato što nam se to čini opravdanim na temelju imunoloških istraživačkih modela, iako nam takva istraživanja mogu dati samo djelomično, ako ne i potpuno pogrešno, razumijevanje uloge imunosnog sustava u procesu bolesti.

P: Ne bi li poigravanje s prirodom na temelju takvog djelomičnog ili pogrešnog znanja moglo biti opasno i nije li to već dovelo do očitog lošeg zdravlja velikog broja naše male djece?

O: Potpuno se slažem s Vašom zabrinutošću. Opisala sam neke od tih problema s cjepivima u svojoj knjizi, a ovdje ću ih probati sažeti. Smatram da je “imunosna memorija” cjepiva s adjuvansima temelj senzitizacije, a ne temelj imuniteta. Nadalje, mislim da je “uspješna” prevencija dječjih bolesti putem kratkotrajnih zaštitnih učinaka cjepiva sa živim atenuiranim virusima tijekom djetinjstva dovela do toga da su majke izgubile sposobnost transfera imuno-zaštite na svoju djecu i na taj način su djeca osjetljivija na te bolesti, u slučaju da budu izložena. Vrlo me brine i to što masovno cijepljenje djeluje na način da prekida prijenos bolesti, što onda smanjuje šanse za izloženost, umjesto da se stvori imunitet populacije. Na taj način masovno cijepljenje briše imunitet populacije na dječje bolesti umjesto da pomaže ojačati ga. Ako je u ranijim desetljećima postojao kolektivni imunitet na dječje bolesti unutar odrasle populacije, bojim se da je zbog masovnog cijepljenja nestao. Sve je to izravni ishod “željenih” učinaka vakcinacije, čiji se utjecaj nije ozbiljno razmatrao prije uvođenja masovne vakcinacije. Mislili smo da cjepiva djeluju poput prirodnog imuniteta. Pa, očito je da to nije tako i sad snosimo posljedice.

Da govorim dalje o “neželjenim” posljedicama cjepiva ili da tu “limenku s crvima” držimo zatvorenu?

P: Jako me zanima što imate u toj limenci, doktorice. Nastavite, molim Vas.

O: Limenka s crvima koju spominjem su bojazni roditelja u vezi neželjenih posljedica cjepiva koje primijete kod djece nakon cijepljenja, a kojima se suprotstavljaju “znastvene” tvrdnje establišmenta da su roditelji u krivu i zavedeni svojim sumnjama, da su stvarne neželjene posljedice izuzetno rijetke, da je statistički teško vjerojatno da će se dogoditi baš njihovom djetetu, te da su njihovi strahovi od cijepljenja iracionalni i neutemeljeni. Vratit ćemo se na to malo kasnije.

P: Kad biste se kladili, na što biste stavili svoj ulog? Na cjepiva ili na prirodni imunitet? Zašto?

O: Kladiti se na cjepiva protiv prirodnog imuniteta da postignem što? Možete li preciznije postaviti pitanje s obzirom na učinke? Ako se to odnosi na to da ljudska rasa bude svedena na bića neposobna za preživljavanje, onda se kladim na cjepiva.

P: Doktorice, čitate mi misli.

O: Vratimo se na neželjene posljedice cjepiva. Strah od ozbiljnog oštećenja od cjepiva je potpuno legitiman. Baze podataka neželjenih posljedica (poput VAERS-a u Sjedinjenim državama, ali i u sličnim bazama u drugim zemljama) vrve izvješćima o komplikacijama koje su se dogodile neposredno nakon cijepljenja. Te komplikacije idu od brojnih manjih do rjeđih ozbiljnih, poput alergijskih reakcija ili Guillain-Barre sindroma, pa sve do smrtnih ishoda.

Kako službenici javnog zdravstva pristupaju tom problemu? Upiru prstom u znanstvene studije koje tvrde da nisu našle statistički značajnu vezu između određenog cjepiva i komplikacije, unatoč tome što su te studije napravljene zbog prijavljenih slučajeva neželjenih posljedica. Tipična statistička studija kojoj je cilj tražiti vezu između određenog cjepiva i određene neželjene posljedice može odgovoriti na ovakvo pitanje: možemo li naći vezu promatranjem ograničenog i nasumce odabranog uzorka ljudi unutar opće populacije? Sasvim očekivano, odgovor će glasiti otprilike ovako: nije otkrivena statistički značajna veza. No to je točan odgovor na krivo pitanje. Pitanje bi trebalo glasiti ovako: postoji li vjerojatnost da nađemo povezanost unutar grupe ljudi koji su slični (genetski, prehranom, metabolizmom, imunološki, itd.) osobi koja je doživjela negativnu posljedicu od cjepiva?

Takva je istraživanja teško provesti jer su vrlo skupa i malo je vjerojatno da će ih financirati vlade ili fondacije s pristranim planovima vakcinacija, unatoč bogatstvu stečenom prodajom cjepiva. Dakle, takva se istraživanja jednostavno ne provode.

* Napis predstavlja prvi dio razgovora s doktoricom znanosti, imunologinjom Tetyanom Obukhanych kojeg je 13. lipnja 2012. godine vodila Catherine Frompovich. Cijeli intervju može se pročitati na engleskom jeziku na ovome linku.

Comments closed.