Intervju s Marion Kammer (* )

Marion Kammer je diplomirana socijalna pedagoginja. Od jeseni 2014. nadgledala je ukupno 16 obitelji koje dijele istu tešku sudbinu. Sva djeca su nakon cijepljenja šestvalentnim cjepivom doživjela teške simptome kao što su moždani edem i moždano krvarenje. Ovo cjepivo se daje prvi put nakon što djeca navrše 2 mjeseca.

Većinom su prvi simptomi bili vrištanje, jako povraćanje i konvulzije te apatija. Kako se stanje djece nije poboljšavalo, već pogoršavalo, hospitalizirana su. Kada su utvrđena moždana krvarenja te edemi, ti simptomi su povezani sa zlostavljanjem djeteta. I mlin raznih ustanova je počeo mljeti …

Sindrom tresenog djeteta kao posljedica cjepiva?

Marion Kammer se za temu cjepiva zainteresirala prije 18 godina zbog rođenja svoje djece i od tada proučava ovu temu. Intenzivno proučavanje rizika cijepljenja dovelo je do toga da svoje sinove nije cijepila. Odličnog su zdravlja. Marion je često udomljavala djecu za koju se trebalo skrbiti pa je tako 2008. počela skrbiti za dijete čiji su roditelji optuženi za zlostavljanje. Dijete je s 4 mjeseca starosti dospjelo u bolnicu s dijagnozom “sindrom tresenog djeteta”. Angažirana socijalna pedagoginja počela je istraživati simptome tog sindroma. U početku je sumnjala da poneki simptom možda može biti i nuspojava cjepiva. Na svoj užas utvrdila je da su svi simptomi tog sindroma identični s nuspojavama cjepiva: oticanje i krvarenje mozga, napadaji, problemi s disanjem i apatija.

FRIEDA u razgovoru s Marion Kammer

F: Nakon što ste potvrdili sumnju da bi simptomi mogli biti posljedica cijepljenja, informirali ste odgovornu osobu u Centru za socijalnu skrb koja je bila nadležna za slučaj dotičnog dječaka. Što se dalje dešavalo?

M.K.: Objasnila sam kolegici, koja je također jako sumnjala u postavljenu dijagnozu, da i cjepiva mogu imati iste nuspojave te sam pitala zna li je li dijete kratko prije toga cijepljeno. To nije bilo poznato, no ona je drugi dan razgovarala s liječnicima u klinici i saznala da je dječak cijepljen Infanrix Hexom i Prevenarom. No liječnici su kategorički odbili povezanost cjepiva sa simptomima. Kolegici nije preostalo ništa drugo nego uzeti dječaka u skrb. Tako je dječak dospio kod mene. U otpusnom pismu stajalo je: “Uz sagledavanje svih nalaza proizlazi da se radi o sindromu tresenog djeteta. Vremensko razdoblje nije moguće točno utvrditi. Starost ozljede: od 1 do 3 tjedna”.

F: Kada je točno dječak cijepljen i što se dešavalo neposredno nakon toga?

M.K.: Dječak je cijepljen u petak i već je navečer povratio sadržaj bočice. Kako povraćanje nije prestajalo, roditelji su ga u subotu odveli u bolnicu. Bio je srpanj i bilo je jako vruće i roditelji su se brinuli da dječak ne dehidrira. Ostao je na promatranju te je trebao biti otpušten u ponedjeljak. Tada se njegovo stanje dramatično pogoršalo. Otkriveno je krvarenje u oku, a sonografija je pokazala početak otjecanja mozga. Liječnici su čekali u nadi da će se otok povući. Obzirom da se krvarenje u mozgu pojačavalo, morali su ga operirati. Operiran je šesti dan nakon cijepljenja.

F: Nisu li liječnici nešto posumnjali, s obzirom da se sve desilo tako kratko nakon cijepljenja?

M.K.: Ne. Napisala sam onda Centru mišljenje i molila provjeru dijagnoze i objasnila svoje sumnje. Da je ozljeda nastala prije cijepljena, kao što piše u otpusnom pismu, pedijatar bi nešto morao primijetiti. Tim više, čim je cijepio dječaka de facto je potvrdio da je s dječakom sve u redu, u protivnom ga ne bi smio niti cijepiti!

F: Je li bilo još sumnji u dijagnozu – sindrom tresenog djeteta?

M.K.: Jako puno. Dječak nije ostavljao dojam teško zlostavljanog djeteta. Bio je vrlo veseo. I s roditeljima, čak i s ocem, bio je jednako opušten. Fizičko stanje djeteta odgovaralo je dobi, dječak se nastavio normalno razvijati i u vrijeme dok je bio kod nas.

F: Napisano je i stručno mišljenje. Koje rezultate je ono donijelo?

M.K.: Moja sumnja na nuspojavu cijepljenja i sumnja u istinitost optužbi za tako teško zlostavljanje u potpunosti su se potvrdile: glavni argument je bio da kod “sindroma tresenog djeteta” nema vremenskog razdoblja bez simptoma. Kod pregleda pri primitku u bolnicu osim jakog povraćanja ništa nije ukazivalo na sindrom i to cijeli vikend. U izvješću je to jasno naglašeno. Evo par jasnih riječi iz izvješća: “Kliničko stanje malenog D. se počelo pogoršavati tek za vrijeme boravka u bolnici. Došlo je do porasta tlaka u mozgu uz ispupčenje fontanele, što je 17.07.2008. dovelo do operativnog zahvata kojim se smanjio tlak u mozgu.” Do porasta tlaka u mozgu došlo je, dakle, nekoliko dana nakon kombiniranog cijepljenja, a nitko nije niti pomislio na mogućnost komplikacija nakon cijepljenja iako je upravo nakon šestvalentnog cjepiva primijećen i objavljen takav porast intrakranijalnog tlaka. Čak i kod tako očitog vremenskog konteksta kad se čini da je cjepivo kauzalni faktor koji je mogao dovesti do po život opasnih simptoma, to se nije uzelo u obzir niti se prijavilo.

F: Tko je naručio izvješće? Roditelji ili Centar za socijalnu skrb?

M.K.: Centar za socijalnu skrb, na žalost, nije. Bila sam čvrsto uvjerena da ovo mora razjasniti Centar. Obrazložila sam to tako da je za dječaka od životne važnosti da se to razjasni, jer ako se zbilja radi o nuspojavi cjepiva, svako sljedeće cijepljenje bi za njega moglo biti opasno po život. Voditeljica Centra je to odbila, na žalost roditelja, a i kolega koje sam uspjela uvjeriti. Naknadno sam saznala da je Centar ipak morao to riješiti. No opet je prošlo nekoliko tjedana dok je došla odbijenica i izgubljeno je dragocjeno vrijeme. S obzirom da roditelji nisu imali novca da naruče izvješće tj. stručno mišljenje, zamolila sam poznanike iz kruga onih koji propitkuju cjepiva za donacije. Kad smo skupili novac, mogli smo naručiti stručno mišljenje.

F: Dakle bez vas do izvješća ne bi ni došlo?

M.K.: Tako je. I dječak nikada ne bi bio vraćen roditeljima.

F: Ne bi li liječnik / cjepitelj trebao nešto posumnjati?

M.K.: Da, to bi čovjek pomislio. Ali upravo suprotno. Kod sljedećeg sistematskog pregleda odvezla sam se do njega jer sam se bojala da će ga htjeti opet cijepiti. Mislila sam da bi, iako možda ne sumnja na nuspojavu cjepiva, trebao uzeti u obzir da je dječak imao oticanje mozga i da je bio u životnoj opasnosti te da bi trebao cjepivo jednostavno odgoditi. No slutila sam da se to neće desiti. I zaista, liječnik bi ga opet cijepio! A kada sam rekla da se dječak sada neće cijepiti jer sumnjamo na nuspojavu, nastao je cirkus. Počeo je vikati da nije on oštetio dijete već da ga je otac teško zlostavljao. A upravo to doživljavam u svim slučajevima. Liječnici redovito “zabijaju nož roditeljima u leđa”. Niti u jednom slučaju nisu pomogli roditeljima.

F: Na 11. simpoziju o cijepljenju u Stuttgartu u govoru koji ste održali rekli ste da, ukoliko dijete nakon cijepljenja dobije krvarenje u mozgu ili oticanje mozga, roditelji se mogu oprostiti s djetetom. Ili će dijete umrijeti ili će ga oduzeti Centar za socijalnu skrb. Iako zvuči nepojmljivo, i mene su kontaktirali očajni roditelji koji su govorili o vrlo sličnim slučajevima. Što se dalje dešavalo u ovom slučaju o kojem govorimo?

M.K.: Zahvaljujući izvješću dječak je oko prvog rođendana vraćen roditeljima.

F: On bi sada morao imati 8 ili 9 godina. Jeste li u kontaktu s njim? Kako je sada?

M.K.: Da, on sada ima 9 godina i odlično je. Jedan normalan šarmantan dječak. Pravo sunce koje osvaja srca. Tako baš i ne zamišljamo teško zlostavljanog i traumatiziranog dječaka, zar ne? I kroz to je apsolutno jasno da dječak nikada nije zlostavljan.

F: Što ste još poduzeli u ovom konkretnom slučaju?

M.K.: Prijavila sam sve pokrajinskom centru za socijalnu skrb i okružnoj vladi. Apelirala sam na to da u slučaju “sindroma tresenog djeteta” obavezno provjere cijepni karton te da bi o tome trebali obavijestiti sve centre. Ali koliko znam, ništa nije poduzeto. Išla sam s roditeljima i odvjetniku i u bolnicu zbog te krive dijagnoze. Roditelji su tražili pomoć za troškove cijelog procesa, ali su jednostavno odbijeni. Ja sam još platila nekoliko stotina eura da bi se žalili na odbijenicu višoj instanci, ali je i tamo bila ista pjesma. Mislila sam kada jednom dođe do cijelog procesa da će to sve nekako doprijeti do javnosti, no to je, naravno, bilo nepoželjno. Kontaktirala sam i TV kuće, no ta tema im je, čini se, prevruća. Preporučili su mi i jednog, prema cjepivima vrlo kritičkog, novinara. Kontaktirala sam ga mailom, no nije bilo reakcije. Do mainstream medija ne možemo doprijeti.

F: Kako je došlo do toga da vam se obraćalo sve više pogođenih roditelja?

M.K.: U to vrijeme već sam bila u kontaktu s većinom aktivista i udruga koje su kritički propitkivale cijepljenje te se priča tako proširila. I kad god se radilo o dijagnozi “sindrom tresenog djeteta”, roditelje su upućivali meni. Tako je do mene došao i sljedeći slučaj: Maja.

F: O tome postoji i jedan kratki film na netu. Jeste li pomogli i Majinoj majci?

M.K.: Da. Kratko nakon što je stiglo stručno mišljenje tj. izvješće prvog slučaja, javila se Majina mama, meni su je uputili preko jedne udruge. U njenom slučaju u djetetovoj blizini nije bilo muškarca koji bi bio kriv pa su majci jednostavno prišili dva psihička oboljenja: Münchhausen sindrom i borderline smetnje. Majka je dobrovoljno otišla na majka-dijete terapiju i tamo nisu mogli potvrditi dijagnoze. Ali i ovaj slučaj jasno pokazuje da prije nego optuže cjepivo za djetetovo stanje, radije će optužiti oca za zlostavljanje, a ako nema oca u blizini onda će insinuirati da je majka psihički bolesna. To je ono što je tragično u cijeloj ovoj problematici. Zato savjetujem i očevima da se pozabave ovom tematikom jer su oni prvi na optuženičkoj klupi.

F: To pokazuje koliko je eksplozivna ova tema i koliko je važno informirati i prosvijetliti ljude. Koliko je trajalo dok su Maju vratili majci?

M.K.: Oko 8 mjeseci. No majka je bila u jednoj ustanovi za majke i djecu tako da nije došlo do kompletnog prekida kontakta s djetetom, samo u početku, oko 8 tjedana dok je Maja bila kod udomiteljske obitelji.

F: Na simpoziju o cijepljenju ste rekli da su prvi simptomi kao što su konvulzije i jako povraćanje čak i navedeni u uputi o šestvalentnom cjepivu, a moždano krvarenje i oticanje su prijavljeni Paul-Ehrlich-Institutu. To su jasni dokazi da se radi o nuspojavama cijepljenja.

M.K.: Da, tako biste pomislili i kod svih slučajeva upozoravamo na to. No to nikoga ne zanima, niti bolnicu niti Centar za socijalnu skrb niti sud. To je teško izdržati. Ako mi se roditelji obrate dok je dijete još u bolnici savjetujem da svakako od liječnika traže pismeno obrazloženje zašto isključuju mogućnost nuspojave cjepiva. Ako takvu mogućnost isključujemo, trebali bismo moći to i obrazložiti. Ali ne, jednostavno se ponavlja da takve nuspojave ne postoje. Čak iako sudu i Centru dostavimo dokaze o postojanju takvih nuspojava – govorim o prijavi smrtnog slučaja Paul-Ehrlich-Institutu ili objave ZINKA i PENNING – to se jednostavno ignorira.

F: Čak i takve činjenice se ignoriraju?

M.K.: Da, ali ne i činjenica da se kod “sindroma tresenog djeteta” u pravilu radi o pretpostavci. Cjepivo je činjenica. Što znači, kada neko dijete završi u bolnici nakon cijepljenja, trebalo bi polaziti od nuspojave cjepiva. U redu je da se provjeri i mogućnost eventualnog zlostavljanja. To je i dužnost. To nitko ne osporava. No činjenice su činjenice i zlostavljanje treba čvrsto dokazati. No u svim slučajevima koje pratim desilo se upravo obrnuto: čim se ustanovi krvarenje očne mrežnice, oticanje i krvarenje mozga odmah se kao razlog zacementira zlostavljanje i odbacuje se nuspojava cijepljenja. I to bez ikakvog obrazloženja! A dokazi koji bi poduprli tezu o zlostavljanju u potpunosti izostaju.

F: Što bi bili čvrsti dokazi zlostavljanja?

M.K.: Pa, vanjske ozljede i nekakve neuobičajenosti u predjelu vrata, ali i opažanja abnormalnosti u ponašanju, npr. dijete je prestrašeno, panično, plačljivo … Ono što upada u oči u svim slučajevima je to da je djeci odmah nakon operacije bilo bolje. Sama ta činjenica isključuje moguće zlostavljanje. No sudski medicinski vještaci koji se uključuju, često uopće niti ne pregledaju dijete, već zaključuju na osnovu priloženih spisa.

F: “Prije svega ne štetiti” stoji u Hipokratovoj zakletvi. Vaši opisi zvuče vjerodostojno, čak iako se ne radi o cjepivima, sada govorim o intervjuu “Zadržavanje pacijenata uz pomoć hormonalne spirale” u kojem su govorile pogođene žene. I one govore o tome da nisu bile informirane o mogućim nuspojavama hormonalne spirale. Kada govorite o pogođenoj djeci te kako im je odmah nakon operacije bilo bolje, odmah tu se trebalo posumnjati u istinitost pretpostavke o zlostavljanju, zar ne?

M.K.: Tako je. No morate biti svjesni da su nakon cijepljenja moguće teške nuspojave i oštećenja uključujući smrt. Tada je vrlo teško naknadno “lančano povezati” sve, no čak i tada, ako potražimo, možemo naći jasne dokaze da se radi o reakciji na cjepivo. Ponekad je to pravi detektivski posao i razlikuje se od slučaja do slučaja.

F: Iz krugova koji propitkuju cjepiva često čujemo o slučajevima s teškim nuspojavama. Pretpostavljamo da veliki broj simptoma uopće ne bude prepoznat kao nuspojava cjepiva, jer puno roditelja jednostavno vjeruje liječniku. Kada su došli ostali slučajevi nakon Maje?

M.K.: Sve je baš počelo nakon filma “Mi ne cijepimo” (Wir impfen nicht) u kojem sam opisala ovu problematiku. Na jesen 2014. zbili su se slučajevi:

1. Jonas
2. Dječak H.
3. Adrian
4. Djevojčica J.
5. Lara
6. Dječak L.
7. Dječak A.-J.
8. Konstantin
9. Dječak G.

To je, zajedno s ona prva dva, ukupno jedanaest slučajeva. U ovim slučajevima smo uspjeli postići da djeca budu vraćena roditeljima. Lakše je pobiti dijagnozu “sindroma tresenog djeteta” nego dokazati nuspojavu cijepljenja. Nakon pozitivnog izvješća o roditeljskoj sposobnosti odgajanja, djeca su vraćena u obitelji. Onda nitko više ni ne pita zašto su ta djeca uopće imala zdravstvenih problema, skoro sva su morala biti operirana. Nitko nije potvrdio totalno logično objašnjenje da se radi o nuspojavi cjepiva. Činjenice su jednostavno pometene pod tepih. Nitko ne želi priznati da je roditeljima učinjena velika nepravda. To je radije zataškano. No sve to je bila višemjesečna noćna mora za roditelje uz neizvjesnost hoće li im im dijete ikada biti vraćeno!

F: To su traumatična iskustva i za roditelje i za djecu! Ima li još takvih slučajeva?

M.K.: Tako je. Ima slučajeva gdje djeca još nisu vraćena u obitelj (imena su promijenjena zbog postupka u tijeku):

1. Charlotte
2. Lukas L.
3. Kristof
4. Kilian

Zadnjih godina čula sam, često preko facebooka ili iz novina, za još slučajeva. No za sve jednostavno nemam vremena. Praćenje pogođenih obitelji oduzima puno vremena, a ja i radim i imam svoju obitelj.

F: To je razumljivo! Koji slučaj vam je bio najteži?

M.K.: Svaki slučaj je težak, no posebno teško je kada roditeljima oduzmu i ostalu djecu, što se dešava u puno slučajeva. No najgori je slučaj malenog Lukasa. Tu su se roditelji zbilja morali oprostiti od svog djeteta. Dječak nije preživio. Dospio je u bolnicu dan nakon cijepljenja jer mu je bilo loše. Nakon tjedan dana je otpušten iz bolnice. Otprilike dva tjedna kasnije je došlo da zastoja disanja te ga je otac reanimirao. Stigli su u bolnicu, no dječak nažalost nije preživio. Umro je 4 tjedna nakon cijepljenja. To je već dovoljno užasno, no nakon postavljene dijagnoze sindroma tresenog djeteta, roditeljima su oduzete i dvije kćeri.

F: Što se tu točno desilo?

M.K.: Djevojčice su bile smještene u dvije udomiteljske obitelji. U listopadu su barem mogle doći s majkom u jednu ustanovu. Na koncu je sudac odlučio da majka može s djecom doma, ali da otac mora iseliti. Mi se sada nadamo pozitivnom psihološkom mišljenju. Ono što ovdje posebno upada u oči je činjenica da nalaz obdukcije nije izdan devet mjeseci, a i bolnica je odbijala dati bolnički karton. Zašto ne daju dokumentaciju? Bolnički karton sada tražimo sudskim putem. Naravno da se postavlja pitanje zataškavanja. Zašto ne daju dokumentaciju? To je čest slučaj, da odbijaju dati dokumentaciju.

F: Kakva iskustva imate s odvjetnicima?

M.K.: Jako loša, većina ih nije upućena u ovu problematiku, a neki uopće ne žele surađivati s nama. Srećom sada imam odvjetnicu koja se kroz moju dokumentaciju dobro “ušaltala”. Moj rad podupiru i dvije pogođene majke koje su kroz svoje osobne slučajeve usvojile ogromno znanje. Same su jako puno istraživale i povijest bolesti doslovno prostudirale. To znanje nam sada dobro dođe. Uza svaki slučaj učimo i nešto novo. Osnovali smo i udrugu tako da roditeljima možemo još bolje pomoći. Gotovo da moramo odvjetnike prisiljavati na suradnju inače nam propada sav trud. To smo na bolan način spoznali krajem prošle godine. Razgovarala sam telefonski s odvjetnicom i poslala joj puno dokumentacije (slučaj Charlotte). Obje majke s kojima surađujem su pregledale kompletne bolničke spise i ukazale na brojne kontradiktornosti. No odvjetnica ništa od toga nije iskoristila. Otac je osuđen na tri godine zatvora. Sljedeći dan je odvjetnica podnijela žalbu. Pitam se na čemu je temelji. Žalba se podnosi ako dokažemo da neke bitne stavke u obrani nisu uzete u obzir. Ona međutim u obrani nije ništa niti napravila.

F: Kako u tom slučaju sada stvari stoje?

M.K.: Savjetovala sam hitnu promjenu odvjetnika, što je i učinjeno. Ja bih odmah pisala žalbu odvjetničkoj komori, no, naravno, ne mogu prisiliti roditelje da to učine. Čini se da je novi odvjetnik barem pogledao dokumentaciju. Uvijek ponudim da me odvjetnici kontaktiraju, no dosta ih to ne učini. Zato u budućnosti valja vršiti još veći pritisak na njih inače ništa od svega. U to moramo uputiti i roditelje. Puno ih misli da će odvjetnik sam od sebe sve napraviti. Međutim nije tako. Lošeg odvjetnika prepoznajemo po tome što ga se teško može dobiti na telefon i što ne uzvraća pozive. To nam se već više puta desilo i onda savjetujemo promjenu odvjetnika, no izbor je više nego loš. Tu roditelji moraju inzistirati da odvjetnici surađuju s nama inače ode sve nizbrdo. Isti problem imamo i sa stručnjacima koji pišu stručna izvješća. Za sada mi nemamo nikoga. To im je “prevruće”, a znamo da onda i njih izlažu ogromnim pritiscima.

F: To što opisujete je potresno! Što nam još možete ispričati?

M.K.: To da se roditeljima oduzme dijete ili više njih je dovoljno užasno, no ima još opasnosti.

F: Što time mislite?

M.K.: 1. Pa uključuje se državno odvjetništvo te započinje istraga koja većinom dovodi do tužbe i sudskog postupka. Uz odvjetnika obiteljskog prava treba vam još i odvjetnik za kazneno pravo. Zamislite koji su to troškovi za roditelje – Jonasove roditelje je to sve koštalo skoro 15.000 €. Pored straha hoće li dobiti svoje dijete natrag, prisutan je i strah od zatvorske kazne. Možemo samo pretpostaviti kakav stres to izaziva.

2. To je naravno i ogromno opterećenje za odnos roditelja. Nažalost je u tim teškim vremenima bilo i razvoda, a ne znamo bi li do razvoda došlo da se ove teške situacije nisu dogodile. Bilo je i slučajeva gdje se majku prisililo na razvod da bi mogla zadržati dijete / djecu. To je u jednom slučaju dovelo do toga da je majka morala živjeti od socijalne pomoći. Obitelji se doslovno uništavaju!

3. Ponekad se roditeljima oduzme skrbništvo te oni više ne mogu odlučivati o pitanjima zdravlja svoje djece. Ponekad se tu djecu opet cijepi. Kao što sam navela u prvom slučaju, dječaka bi opet cijepili. Da nije dospio meni on ne bi preživio ili bi pretrpio još veća oštećenja. Poznato je da, ako je dijete imalo reakciju na cjepivo, kod sljedećeg cijepljenja moramo biti posebno oprezni jer reakcije mogu biti još teže. A šta je teže od smrti? Da dječak nije operiran umro bi. S te se strane zbilja osjećam kao spasiteljica života.

A u nekim slučajevima su djeca doživjela daljnja oštećenja od cjepiva. Charlotte je nakon udomljenja ponovno cijepljena iako je nakon prvog cijepljenja imala krvarenje očne mrežnice. Nakon cijepljenja dobila je konjuktivitis te još i konvulzije. I u takvom stanju je opet cijepljena. Sada je slijepa. Jonas je isto imao krvarenje očne mrežnice te je liječnica prognozirala sljepoću. No krvarenje se u naredna četiri mjeseca povuklo te dječak normalno vidi. Da Charlotte nisu cijepili, možda je imala šanse za oporavak. Očito je ponovljeno cijepljenje uzrokovalo daljnje oštećenje, no to se ne želi vidjeti. Ovo je slučaj u kojem je otac osuđen na tri godine zatvora zbog toga što odvjetnica nije ništa poduzela u obrani.

F: Je li poznato koliko je takvih slučajeva, tj. koliko se često postavlja dijagnoza “sindrom tresenog djeteta”?

M.K.: Čitala sam da godišnje bude 100 do 200 smrtnih slučajeva zbog “sindroma tresenog djeteta”. Potražila sam i internetski informacije i naišla na samo jedan izvještaj koji kaže: “Do trenutka otpusta imamo 43 izjave o općem stanju. Klinički neurološki nepromjenjivo ili neznatno oštećeno bilo je 58% (25/43) djece.”

Dakle to upućuje na 58% krivih dijagnoza, jer su dva sudska medicinska vještaka izjavila da je kod “sindroma tresenog djeteta” smrtnost 30%, a ostalih 70% većinom imaju trajna oštećenja. To dokazuje da ova djeca nisu zlostavljana. A ako samo uzmemo u obzir da postoje i teška oštećenja od cjepiva, brojka može samo rasti. Ako uzmemo u obzir da je navedeno da teška oštećenja dolaze u 1 na 10.000 slučajeva, tu se na 700.000 rođenja radi o 60 teških reakcija na cjepivo. Ako kod cijepljenja dođe do manjih oštećenja onda je mogućnost pojave ovako teških nuspojava sve veća kod svakog sljedećeg cijepljenja. Sada kada znamo da se takve nuspojave niječu, možemo samo pretpostaviti koliko se često postavljaju ovakve krive dijagnoze. U biti bi trebalo kod svake dijagnoze “sindroma tresenog djeteta” provjeriti cijepni karton. To bi bio moj zahtjev. Nuspojavu cijepljenja možemo isključiti tek onda ako dijete nije cijepljeno. Stvarnost, nažalost, izgleda potpuno drugačije.

F: Dakle, ako u nekom slučaju dijete nije cijepljeno, ne možete pomoći roditeljima?

M.K.: To nije točno, jer mi uvijek provjeravamo obje strane.

1. Sagledamo što odgovara nuspojavama cjepiva ili drugih lijekova. Diazepam se, na primjer, daje djeci za liječenje konvulzija, a on isto ima nuspojave. Primjena vitamina K ne može uvijek spriječiti krvarenje mozga. Upravo to sada istražujemo.

2. Općenito sumnjamo u samu dijagnozu “sindrom tresenog djeteta”. Tu imamo nekoliko dokumenata koje smo istražili. Čovjek o tome uči godinama i uza svaki novi slučaj. Sumnja dolazi upravo od “izumitelja” ove dijagnoze – Normana Guthkelcha. Evo nekoliko izjava o tome:

Godine 1971. postavio je hipotezu da jako tresenje bebe može izazvati tri simptoma: krvarenje očne mrežnice, subduralno krvarenje i encefalopatiju. No medicinsko-znanstveni dokaz koji bi potvrdio ovu tezu do danas nije ponuđen. Postoje studije koje to opovrgavaju. Bez obzira na tu činjenicu, ova se dijagnoza etabilirala u medicinskoj i sudskoj praksi.

Guthkelch je sam u novije vrijeme pozivao na oprez. Potpuno je krivo ne informirati sudove i roditelje da se radi samo o hipotezi, a ne o dokazanim medicinsko-znanstvenim činjenicama.

Guthkelch je za života poticao i na razmišljanje zašto se danas, zahvaljujući tehničkim mogućnostima, otkriva sve više subduralnih hematoma kod dojenčadi. Jedno istraživanje govori čak da 46% asimptomatske dojenčadi ima subduralno krvarenje nakon normalnog poroda.

Bez obzira na to, dijagnoza “sindroma tresenog djeteta” se postavlja kao isključiva. U medicinskoj literaturi i praksi ne postoji konsenzus oko toga koji drugi uzroci trebaju biti isključeni da bi se mogla postaviti dijagnoza “sindroma tresenog djeteta” i je li takvo isključivanje uopće moguće. Samo pomislite da se kod skoro svakog drugog djeteta ustanovi krvarenje u mozgu! Pa mi te sumnje i dvojbe nismo izmislili! To je realnost! Ove izjave jasno pokazuju problematiku, a mi onda ukazujemo na to. Uvijek kada dijete nakon cijepljenja dobije krvarenje u mozgu ili oticanje mozga, kreće ludilo i postoji velika opasnost od oduzimanja djeteta.

F: Znate li za slučaj u kojem roditeljima nije oduzeto dijete?

M.K.: Da, znam za dva slučaja.

1. Adrian. Otac je odmah angažirao odvjetnicu koja je momentalno uložila žalbu na planirano oduzimanje djeteta i to sa svim činjenicama. Sudac je unatoč traženju CZSS da se dijete izuzme iz obitelji, odlučio da dijete smije ići kući.

2. Slučaj su dječaci T. i L. To se desilo 2012. godine. Njih nisam navela kada sam navodila slučajeve, jer tu, srećom, nisam morala intervenirati. U pitanju je bio isti CZSS kao i kod prvog slučaja. Nazvala me baka dječaka i rekla da su došle dvije gospođe iz Centra i da se raspituju o provedenim cijepljenjima. Tu se vidi da se ipak može nešto postići. No bolnici nije postavljeno pitanje moguće reakcije na cjepivo. Ali su barem dječaci mogli k roditeljima, doduše, uz nadzor koji je obustavljen nakon pola godine, jer je sve bilo uredu. I ovoj djeci je odmah nakon operacije bilo bolje. Djecu sam vidjela više puta i razvijaju se posve normalno. Bila su prisutna samo mala zakašnjenja u razvoju koja su se mogla objasniti dugim bolničkim liječenjem. No te zastoje su brzo nadoknadili. Danas su to posve normalni petogodišnjaci.

F: Je li bilo slučajeva gdje reakcija na cjepivo nije bila tako očigledna i gdje je optužba za zlostavljanje možda bila opravdana?

M.K.: To je bila velika bojazan u krugovima koji kritički propitkuju cijepljenje. Ta mogućnost da možda pomažemo zlostavljaču. Ali kada oba stanja dobro poznajemo, zabuna je gotovo nemoguća. Vidimo bolničke nalaze jer nam ih dostave, a i odvjetnici nas obavještavaju ukoliko surađuju s nama. Za to nam je naravno potrebna suglasnost roditelja – za komunikaciju s bolnicom i odvjetnicima. Onda se slučaj može još bolje procijeniti. Često su roditelji nakon cijepljenja više puta posjećivali liječnika, ali ništa nije ustanovljeno. I nije bilo neuroloških oštećenja koja bi kod zlostavljanog djeteta trebala biti prisutna. Često dugo razgovaram i s majkom i s ocem da si stvorim mišljenje. Postavljam jako puno pitanja. Jednom mi je došao čudan upit mailom. Roditelji su tvrdili da im se desila ista stvar nakon cijepljenja. Poslala sam tada nekoliko pitanja na koja roditelji nisu odgovorili. Kada sam poslala još jedan mail, ta mail adresa više nije bila postojeća. Možda je to bila jedna takva upitna situacija. No mislim da imam jako dobar “filter” kroz koji pravi zlostavljači ne prolaze. Sada imam i dugogodišnje iskustvo. Ali naravno da uvijek treba biti na oprezu.

F: Što vam je najteže kod procjene takvih slučajeva?

M.K.: Uvijek je teško kada se radi o lomovima. Tada pokušavam razjasniti jesu li to stvarni lomovi ili samo neke abnormalnosti. U vezi toga postoji elaboracija Viere Scheibner. Tamo se objašnjava da je svako cjepivo uništavač vitamina C i da može izazvati stanja slična skorbutu. A tu dolazi do abnormalnosti na kostima koje nisu lomovi, ali se često krivo tumače kao lomovi. A k tome sam imala i jedno posebno iskustvo u vezi toga. Naime, 2003. godine dobila sam dijete na skrb. Rečeno je da je djevojčica pretrpjela dvije frakture lubanje. Bolnica je slučaj prijavila CZSS. Kad sam došla u bolnicu po djevojčicu pitala sam liječnika na što posebno trebam obratiti pažnju, jer u kući imam stubište, a djevojčica je uskoro trebala prohodati. Na to je liječnik odgovorio da na ništa ne moram posebno paziti jer se ne radi baš o frakturama lubanje već više o oštrim pukotinama. Dakle u biti nije bilo ništa, ali se pozvao CZSS te je zbog navodne dvije frakture lubanje, dijete oduzeto majci! Tek 5 godina kasnije, kroz slučaj D. sam spoznala da je i to bila reakcija na cjepivo, jer mi je obiteljska njegovateljica rekla o ispupčenoj fontaneli, a to je znak oteknuća mozga. No u to vrijeme to nisam znala klasificirati. Dakle, ja sam uvijek skeptična prema dobivenim informacijama. Treba ispitati i istražiti svaki detalj. I uvijek morate uzeti u obzir da su naša opažanja i percepcije pod utjecajem naših prosudbi. Na tu temu sam napisala i svoj diplomski rad: društvene predrasude. Te eksplicitna tema: selektivna percepcija. Usput, Adorno je proveo puno istraživanja na tu temu.

F: Kako si to možemo predstaviti?

M.K.: Evo primjera: jednoj osobi pokaže se fotografija. Na fotografiji je prizor iz tramvaja. Crnac i bijelac. Bijelac ima nož u ruci i prijeti crncu. Osoba tada mora opisati ovu sliku drugoj osobi, ona pak sljedećoj itd … jedna vrsta gluhog telefona. Već nakon desetak prepričavanja crnac drži nož u ruci. To pokazuje kako naša uvjerenja utječu na našu percepciju.

Dakle, ako liječnici polaze od zlostavljanja, preuveličat će i precijeniti i male beznačajne modrice. Takvo ponašanje sam doživjela u slučaju djevojčice s navodnim frakturama lubanje. U izvješćù je stajalo da je djevojčica dovedena prljava i u prljavoj odjeći. To je porekla i obiteljska njegovateljica koja je taj dan pomagala majci da uredi djevojčicu jer joj je bio rođendan. Djevojčica je u bolnicu stigla sasvim uređena. Na takve stvari isto treba obratiti pozornost.

F: Pa to već ulazi u “detektivske” poslove. Rekli ste da ste osnovali udrugu. Koja je njena konkretna svrha?

M.K.: Pa, mene su često pitali postoji li neka udruga i želim li osnovati neku udrugu za ovakve situacije, no za to mi je nedostajalo vremena. U tome mi je pomogao Daniel Trappitsch iz Švicarske. Zato je i udruga u Švicarskoj. Zove se IN – ES – ImpfNebenwirkung – Elterlicher Sorgerechtsentzug. U odboru su liječnik Rolf Kron, kao i jedna pogođena majka. Sada imamo mali tim. Još me jedna majka aktivno podržava u izravnoj skrbi oko roditelja, a tu je i Jürgen Friedrich iz Libertas & Sanitas. Godinama sam bila sama u ovoj borbi i nadala sam se podršci i jako sam sretna što je podrška napokon ovdje. To neizmjerno olakšava moj posao. Nadamo se da ćemo ovu problematiku uspjeti približiti javnosti te da ćemo kroz to još i više moći pomoći roditeljima. Cilj nam je naravno da se ova ludost konačno zaustavi. Ali do toga je dug put. Zahvalni smo za svaku podršku. Isto tako su nam potrebna i novčana sredstva jer neki pojedinci jednostavno nemaju toliko novca za pravne naknade i troškove stručnog mišljenja.

Oko dva stručna izvješća nam je pomogao Hans Tolzin preko AGBUG-a, čiji sam i ja član. Ponekad pomogne i rodbina. No ponekad jednostavno nema mogućnosti. Tako jedan mladi otac već tri godine sjedi u zatvoru. Mi bismo mu rado pomogli i barem provjerili dokumentaciju, ali otac do dokumentacije ne može doći. Imali smo tada odvjetnika koji bi to preuzeo, ali je tražio 500€ predujma. Otac nema novca jer nema prihoda. Uz to je i obilježen, takoreći “žigosan”, te ga je njegovo okruženje manje ili više odbacilo. Djevojka ga je ostavila. Nema kontakt ni s djetetom ni s djetetovom majkom. Michael Leitnes s kojim blisko surađujem ga je posjetio i uvjeren je da je nevin. Željeli bismo mu jako pomoći, no u ovom trenutku to ne možemo. Također smo u stalnoj potrazi za odvjetnicima, stručnjacima te sudskim medicinskim vještacima, neuroradiolozima i osteolozima. Tko nas želi podržati evo link: http://www.facebook.com/impffolgeines i http://in-es.info/unterstuetzung

F: Zapravo čini se da ovdje postoji ogromna potreba za djelovanjem. Što roditelji mogu učiniti?

M.K.: Da! Informirati se! Informirati se! Informirati se! Pročitala sam veliki broj knjiga i istraživala preko interneta. Kada ukucate u tražilicu “Impfkritik” dođete na stranice Hansa Tolzina. Tamo možete naći i upute o lijeku. A možete pronaći i gdje se u vašoj blizini održavaju roditeljski okrugli stolovi. Tu možete dobiti i puno podrške. Svakog rujna u Stuttgartu se održava simpozij o cjepivima. Tamo su uvijek odlični govornici i dobijete kompaktno znanje. Sudjelujem skoro svake godine i to mogu samo preporučiti. Ove godine će predavanje održati i odvjetnica s kojom blisko surađujem.

F: Držim da je umrežavanje zbilja važno i naravno važno je pozabaviti se vrlo opsežnom literaturom koja kritički gleda na cjepiva. Želite li nam na kraju nešto poručiti?

M.K.: Da. Željela bih istaknuti da se sudbine koje ovdje spominjemo zbilja mogu svakome dogoditi. Prvenstveno roditeljima, ali i drugim njegovateljima. Tako sam krajem prošle godine pročitala o odgajateljici koju su optužili za zlostavljanje. Žena je čak dospjela u istražni zatvor. Možda je zbilja zlostavljala dijete, ali što ako je dijete netom prije cijepljeno? Na takve stvari ne smijemo niti pomisliti. Da znam više o slučaju, kontaktirala bih odvjetnike, ali kao što rekoh, jednostavno nemam vremena. Često o takvim stvarima čitam u novinama, ali ne mogu sve istražiti. U preliminarnom postupku provjerava se tko je u određenom vremenskom razdoblju bio u kontaktu s djetetom. Ako je u tom razdoblju dijete čuvala baka ili teta, tada su i one osumnjičene. Dakle, ne morate nužno imati djecu, dovoljno je da ste dijete pričuvali bilo rodbini ili prijateljima ili jednostavno kao “teta čuvalica”. Svatko može biti osumnjičen i optužen.

F: Nadam se i želim Vam da Vaš rad dobije punu podršku. Hvala Vam na razgovoru.

M.K.: Hvala od srca i mislim da je sjajno što i vi odrađujete puno prosvjetiteljskog posla.

Prijevod: Ljupka Dubljević Šipek

Izvor: Napis 6-fach-Impfung – Schütteltrauma – Kindesentzug je izvorno objavljen na njemačkom jeziku u online časopisu Frida.

Comments closed.