Na portalu Autograf.hr 25. travnja 2017. godine objavljen je napis novinara-kolumnista Ivice Grčara Sabor oktroira cijepljenje djece, jer liječnicima više ne vjerujemo kojeg prenosimo u cijelosti:

Ivica Grčar (fotoizvor: autograf.hr)

Čitatelj (podaci poznati redakciji) je napisao: “Ja sam djeda unuka koji je 2010. godine teško nastradao od kombiniranog MMR Priorix cjepiva.”

“Zbog posljedica koje sada ima moj 8-godišnji unuk još nije krenuo u školu. Nadamo da će u školu uskoro ipak krenuti na jesen, ali uz pomoć asistenta u nastavi”, napisao je čitatelj.

Odgovorio sam čitatelju osobnom porukom da ću mu se javiti kada se pripremim za pisanje za tu temu.

I kako to u novinarstvu bude, nisam se stigao pripremiti, jer odjednom je počelo o ovakvoj temi neprimjereno bjesomučno objavljivanje raznih medijskih priloga za i protiv uvođenja obveznog cijepljenja djece.

Jednostavno, nehumana, komercijalizirana medijska kampanja.

Suhoparnim pravno-birokratskim govorom rečeno, čitatelj ima osnova za sumnju u, navodnu, apsolutnu korist (bez ikakvih rizika) uvođenja obveznog cijepljenja djece.

Na propitivanje navodnih koristi “bez rizika” uvođenja zakonski obveznog cijepljenja djece iz Sabora odgovaraju u totalitarističkoj maniri zakonodavnim nasiljem i nastoje oktroirati obvezno cijepljenje djece pod prijetnjom državnog represivnog aparata.

Usvoji li se taj zakon, hoće li u zoru, slično kao i u tzv. tajnim deložacijama, specijalna policija hvatati djecu čiji se roditelji boje rizika obveznog cjepiva i silom ih cijepiti?

U sustavu javne zaštite narodnog zdravlja, dok još nije bio devastiran, djelovalo se zdravstvenim prosvjećivanjem, a ne nametanjem zakona i prijetnjama državnim represivnim aparatom.

Zbog medijske kampanje čitatelj se ponovo javio i napisao:

“Ubrzo će i Sabor imati na dnevnom redu temu o uvođenju obveznog cijepljenja djece, iako nikakva znanstvena ili stručna rasprava o tomu nije prethodno provedena na Saborskom odboru za zdravstvo. Ines Strenja-Linić, predsjednica toga Odbora, je umjesto stručne i argumentirane rasprave sve svela na to “o čemu pišu i izvještavaju mediji”, kada su u pitanju cjepiva.

Tjedan dana prije sjednice Odbora najprije su na RTL TV objavili da čak 37,2 posto anketiranih roditelja odbija cijepljenje svoje djece.

To je suprotno objavljenome na HTV-u u emisiji “Otvoreno” u kojoj je dr. Richter izjavio da svega 0,1 posto roditelja odbija cijepiti svoju djecu.”

I čitatelj u svojem drugom javljanju reda u medijima objavljene suprotstavljene stavove o uvođenju obveznog cijepljenja djece.

Neposredni povod da ipak odmah obradim ovu temu, unatoč nedostatnoj pripremi, je napis kolege Ante Tomića pod naslovom: ”Ima roditelja koji su totalni idioti, ali to nikad ne shvate” (objavljen i na našem portalu).

Tekstove kolege Tomića čitam sa zanimanjem.

No, ovaj puta se ne slažem u potpunosti s onim što i kako je napisao kolega Tomić o temi propisivanja obveznog cijepljenja djece.

U spomenutom napisu, između ostaloga, kolega Tomić navodi: “Srećom, ipak, s potomstvom ne možete činiti što vas je volja, već će se država sa svojim institucijama i zakonima umiješati procijeni li da je dobrobit djeteta ugrožena.”

I u nastavku: “Kako god vam grubo i bezdušno zvučalo, niti očevi i matere znaju što je za njihovo dijete najbolje, niti bi oni trebali o tome presuđivati. Dapače, mnogo bi djece, u njihovom najboljem interesu, valjalo izolirati od budala što su ih donijele na svijet.

Ta pogledajte samo demonstrante protiv obaveznog cijepljenja.

Što oni zaista znaju o tome? Koliko se njih informiralo barem o dugotrajnim i bolnim komplikacijama što obično dođu s ospicama, ili o čeličnim plućima u kojima katkad nepovratno završe oboljeli od dječje paralize, oduzeti od vrata nadolje, nesposobni i disati?”

“Stoljeća su nam trebala da pobijedimo strašne bolesti. Najbolji među nama neumorno su učili i trudili se, posrtali i dizali se, ciglu po ciglu gradeći znanstveno djelo koje je svijet spasilo od zaraza, a sada bi to veličanstveno naslijeđe svih ljudi valjalo cijeloga odbaciti – zbog čega? Zbog nekakve ludosti koju je na fejsu nadrljao napušeni Ivan Pernar”, piše među ostalim u tekstu kolege Tomića.

Istina je da su, kao što kolega Tomić piše: “Najbolji među nama ciglu po ciglu gradili znanstveno djelo koje je svijet spasilo od zaraza.”

Ali istina je i da su vlasti koje smo mi birali ustrajno razgrađivale dotad “ciglu po ciglu izgrađeni sustav javne zaštite narodnog zdravlja” koji su izgradili dr. Andrija Štampar i liječnici – njegovi suradnici.

U međuvremenu, umjesto da se kao u vrijeme dr. Andrije Štampara obraćamo liječnicima za pomoć, sada se kao osiguranici HZZO-a javljamo djelatnicima u zdravstvu radi, pazi sad, zdravstvenih usluga.

U ljekarnama nam više učene magistre ne daju lijekove “na recept” niti spravljaju lijekove, nego nam nude bogati asortiman raznih preparata (uglavnom po načelu – što skuplje, to bolje).

Sve češće smo u situaciji da se preispitujemo možemo li vjerovati onome što nam se nudi u sve bogatijoj ponudi komercijaliziranih zdravstvenih usluga?

A mi u Hrvatskoj još se sjećamo socijalnog modela javne zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara. Imali smo sreću imati dr. Andriju Štampara koji je “ciglu po ciglu gradio sustav javne zaštite narodnog zdravlja” i koji je i Hrvatsku “spasio od zaraza” socijalnim (nekomercijaliziranim) modelom javne zaštite narodnog zdravlja.

Dr. Štampar je vodio hrvatske liječnike pola stoljeća u, kako to piše i kolega Tomić, “herojskom podvigu u kojemu su seljake naučili kako valja prati ruke i prokuhavati mlijeko, i kako mokraća, suprotno raširenom vjerovanju, nema nikakvih ljekovitih svojstava, i koji su te nepismene, zapuštene jadnike, važnije od ičega, cijepili”.

Djelovao je dr. Štampar i u svijetu, a ne samo u Hrvatskoj. Radi toga je u znak međunarodnog priznanja njegovu djelovanju bio izabran i za prvog predsjedavajućega osnivačke skupštine Svjetske zdravstvene organizacije.

Težište Štamparove djelatnosti, međutim, nije bilo donošenje zakona kojima će se pod prijetnjom prisile državnog represivnog aparata svi morati podvrgavati propisanim (komercijaliziranim) zdravstvenim uslugama.

Naprotiv, stalno se zalagao da svi oboljeli imaju pravo na liječničku pomoć, a ne samo, primjerice, osiguranici HZZO-a ili najimućniji (privatna zdravstvena osiguranja).

Upravo suprotno, težište dr. Štampara je bilo na humaniziranom i socijalno osviještenom zdravstvenom prosvjećivanju neukog puka. Čak i u mjestima u kojima nije bilo (dostatnog) novca ni ostalih uvjeta; i u ta mjesta su bili upućivani liječnici da ljude uče da moraju prati ruke.

I tako je u Hrvatskoj (i bivšoj Jugoslaviji), u velikoj mjeri zahvaljujući dr. Štamparu, od 1924. Godine, “ciglu po ciglu”, započela izgradnja u svijetu najefikasnijeg sustava javne zaštite narodnog zdravlja.

Ali samo otprilike dva ili najviše tri desetljeća nakon smrti dr. Štampara (1888. – 1958.) samozvanci iz Ministarstva zdravstva i Ministarstva financija počeli su bezobzirnu razgradnju sustava Štamparovog sustava javne zaštite narodnog zdravlja.

Prvi korak u razgradnji tog sustava bilo je preimenovanje zaštite narodnog zdravlja u tzv. zdravstveno osiguranje.

Naravno, nisu se zagovornici tzv. zdravstvenog osiguranja umjesto javne zaštite narodnog zdravlja odrekli prihoda od poreza namijenjenog javnoj zdravstvenoj zaštiti (tzv. obveznih doprinosa za zdravstvo) unatoč deklariranom (zdravstvenom) osiguranju.

Ako je zdravstveno osiguranje, a nije više javna zaštita narodnog zdravlja, umjesto poreza trebao se novac namicati iz uplata premija za zdravstveno osiguranje (i razmjerno uplaćenim premijama ugovarati razinu prava), a namjenski porez za javnu zaštitu narodnog zdravlja morao se dosad ukinuti.

I recimo napokon što je stvarni problem kod oktroiranja cijepljenja djece. Previše je ljudi koji se boje i ne vjeruju komercijaliziranim proizvođačima cjepiva. Previše se ljudi boji i korumpiranih liječnika.

Svjesni su ljudi da je zbog manjih zarada sve manje liječnika spremnih “ciglu po ciglu” graditi javnu zdravstvenu zaštitu narodnog zdravlja, kao i da je zbog većih zarada sve više spremnih plasirati i razne farmakološke preparate slične onim Baxterovim za hemodijalizu.

Vremenom je sve manje socijalno osviještenih liječnika Štamparovog kova, a sve više komercijaliziranih i častohlepnika uvijek spremnih bijele kute zamijeniti odjećom primjerenom birokratskoj fotelji.

A kada je o cijepljenju riječ, primjerice, Imunološki zavod kao jedna od najvažnijih specijalističkih znanstvenih i obrazovnih ustanova u imunologiji, transfuziologiji, biokemiji, kemiji, farmakologiji i naposljetku kontroli standarda cjepiva, “pretvoren” je u društvo kapitala da bi ga se moglo odvesti u bankrot.

Ne mislim da je to napravljeno samo zbog zarade. Pitanje je kome i zbog čega je smetao Imunološki zavod da je tako bezobzirno uništen?

Ne vjerujem liječnicima koji su pristali iz zavoda (Imunološkog) napraviti upropašteno trgovačko društvo, svjesno zanemarujući činjenicu da je oko pet milijuna USD godišnje (koliko je od izvoza ostvarivao Imunološki zavod) premalo novca u odnosu na štete nastale zbog toga što smo već danas suočeni s prvom generacijom diplomiranih liječnika sa značajnim “rupama” u specijalističkom obrazovanju u imunologiji, transfuziologiji, biokemiji, kemiji, farmakologiji i naposljetku kontroli standarda cjepiva.

Jesmo li sigurni da nam opet netko i u (oktroiranom?) cjepivu za djecu ne uvaljuje kao što je svojedobno bilo s Baxterovim priborom za hemodijalizu, zbog čega je (tadašnja) ministrica zdravstva odstupila?

Kako to provjeriti sada kada više nema Imunološkog zavoda, ne trgovačkog društva, nego zdravstvene ustanove?

Razumijem čitatelja koji je “djeda unuka koji je 2010. godine teško nastradao od kombiniranog MMR Priorix cjepiva”.

Liječnicima više ne vjerujemo kao što smo im vjerovali u Štamparovo vrijeme.

Comments closed.