Promjene kalendara cijepljenja – lobiranje ili struka?” (PDF), naziv je napisa objavljenog u Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo (Vol 4, Broj 15 od 7. srpnja 2008.), u izdanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Napis potpisuju prof. dr. sc. Josip Milas, specijalista epidemiolog u Zavodu za javno zdravstvo Osječko-­baranjske županije, prof. dr. sc. Maja Miškulin, predsjednica Katedre za obiteljsku medicinu i javno zdravstvo Medicinskog fakulteta Osijek i prof. dr. sc. Mladen Smoljanović, specijalista epidemiolog u Zavodu za javno zdravstvo Splitsko­-dalmatinske županije.

Iz spomenutog napisa može se, između ostaloga, doznati kako su (već) prije desetak godina na oblikovanje Programa cijepljenja u Hrvatskoj utjecale ne samo preporuke epidemiloške struke, već i tržišnii drugi lobiji:

“Kako u kurativnoj medicini prije, tako sada u cijepljenju počinje dominirati novac i borba na tržištu. Pod stručnim i opravdanim, ali i pod neopravdanim ili lobističkim pritiscima se u manjoj ili većoj mjeri mijenja Program cijepljenja. U Hrvatskoj je bilo moderno “torbariti” po mnogim ordinacijama i cijepitelje na različite načine stimulirati da primjenjuju neka druga cjepiva koja nisu u Programu cijepljenja. Program cijepljenja ima snagu Zakona i mora ga se poštivati. Registrirana cjepiva u Hrvatskoj koja nisu u Programu cijepljenja (te se ne smiju koristiti) nedovršenošću Programa (nepostojanjem izričite izrijeke) tumače se kako se kome svidi te se tako neformalno mijenja Program cijepljenja i stvara prostor za možebitne neargumentirane pritiske. Takva su se cjepiva mogla i mogu bez problema kupiti u ljekarnama, od posrednika neke farmaceutske kuće ili nekako drugačije. Drugi je korak da cjepitelji uvjere roditelje da su cjepiva izvan Programa bolja, ali da ih trebaju platiti. Na ovaj se način krši Zakon (Program cijepljenja), a nitko ne odgovara jer nedostaje želja da se to spriječi. Osim toga, ne postoji kontrola potrošnje cjepiva izvan Programa.”

Napis također ukazuje i na pojavu da se nakon prividnih uspjeha cijepljenja protiv pojedinih bolesti (pneumokokna infekcija, hepatitis B,…) te iste bolesti vraćaju u izmijenjenom obliku (uz prevladavajući virus drugog tipa kojeg cjepivo ne sadrži), ali i da se stavove istraživača koji upozoravaju na ove pojavnosti zanemaruje i omalovažava. U tome svjetlu navodi se primjer pneumokokne infekcije, za koju u Hrvatskoj postoji (i danas) stalni pritisak da se cjepivo uvede u Program cijepljenja:

“U SAD­-u je objavljen članak o cijepljenju protiv pneumokoka PCV7 cjepivom. U studiji ističu da je od 1999. godine do 2003. godine bitno smanjen broj oboljelih od pneumokoka. U 2005. godini ponovno je počeo rasti broj oboljelih od ovog uzročnika s tom razlikom što je postao dominantan rezistentni pneumokok serotip 19A (azijski tip) koji je dokazan u 96% oboljelih, a koji nije sadržan u spomenutom cjepivu. Prije cijepljenja je u pučanstvu SAD-a bio jedva zastupljen. Bilo je zanimljivo slušati predavanje na 46th Interscience Conference on Antimicrobial Agents and Chemotherapy, San Francisco, 27-30. rujna 2006. godine. Sutradan se vodila rasprava o pneumokoknom cjepivu. Na toj raspravi nisu dali autoru predavanja da raspravlja o svojim rezultatima (iako je strpljivo pred mikrofonom čekao više od sata) niti da postavlja pitanja. Ovi rezultati danas bitno imaju utjecaja na shvaćanje kvalitete cjepiva u smislu njegove konačne učinkovitosti u populaciji koja se cijepi. Slične se posljedice mogu dogoditi i s drugim cjepivima s dalekosežnim posljedicama na onima koje danas cijepimo.”

Kao primjer cjepiva koje je uvedeno u Program obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj, a čije  dugoročne posljedice na cijepnu populaciju nisu u cijelosti sagledane, spominju cjepivo protiv hepatitisa B (* 1):

“Posljednji primjer je linč javnosti (udruga liječenih i oboljelih od hepatitisa, nap. ur.) i pritisak pedijatrijske udruge na izmjenu programa cijepljenja protiv hepatitisa B gdje se nije pravodobno provelo ispitivanje o potrebi promjene kalendara cijepljenja, nego je izmjena učinjena preko noći. Na ovaj je način napravljen presedan koji će u budućnosti omogućiti svakome dovoljno upornom, snalažljivom i snažnom mijenjati po svojoj volji kalendar cijepljenja. … Promjenom kalendara cijepljenja sada se u pravilu cijepe djeca koja do adolescencije nisu u riziku od zaraze. Mislimo da se na ovaj način željelo opteretiti dijete s velikim brojem cjepiva u prvih nekoliko mjeseci života kao prvi korak u budućem pronalaženju rješenja. “Rješenje” je primjena polivalentnih i skupih cjepiva. Posljedice su višestruke.”

Autori ovoga rada potvrđuju i stav kojega danas zastupa sve veći udio zdravstvenih radnika i šire javnosti, da su higijensko-sanitarni uvjeti učinkovita, ali i jedina (!) preventiva od zaraznih bolesti, no – na primjeru hepatitisa A – pružaju i očekivani odgovor zašto su unatoč toga podređeni cijepljenju:

“Znamo da hepatitis A ide zajedno s drugim crijevnim bolestima, ali i da iznimno rijetko ostavlja trajne posljedice. Poboljšanje higijensko­-sanitarnih prilika na nekom području istodobno dovodi do nestanka bolesti koje su posljedica niske higijene. Puno je lakše osigurati novac za cijepljenje (makar i donacijama), nego uložiti napor, puno više novca i vremena da se poprave higijensko­sanitarne prilike, a time i spriječi širenje ne samo jedne bolesti protiv koje postoji cjepivo, nego i puno više. U Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, unatoč velikim emigracijama i migracijama, nije došlo do niti jedne značajnije epidemije koje uobičajeno prate ratove bilo gdje na kugli zemaljskoj. Razlog za to je dovoljno visoki stupanj izobrazbe hrvatskog pučanstva o načinima kako spriječiti širenje crijevnih zaraznih bolesti, da je osobna higijena, zdravstveno ispravna voda i zdravstveno ispravna hrana jednostavna i jedina preventivna mjera u borbi protiv epidemijskih bolesti koje su prije 3 desetljeća bile ovdje redovita pojava.”

(* 1) U Republici Hrvatskoj se od 1999. godine, prema Programu obaveznih cijepljenja, protiv hepatitisa B cijepe djeca u 6. razredu osnovne škole, a od 2007. do 2015. godine cijepila se i sva novorođenčad.

Priredili: Suzana Peša Vučković i Goran Majetić

Comments closed.