“Otišao si, sine mili, nisu te cijepili roditelji…” – Ili poštovanje ljudskih prava u Hrvatskoj ili iseljavanje?!

“Ima roditelja koji su idioti, ali to nikad ne shvate. Čak ni kad naprave sranje… ‘Otišao si sine mili, nisu te cijepili roditelji debili’“, naslov je napisa objavljenog na internetskim stranicama Slobodne Dalmacije 19. travnja 2017. godine. Napis potpisuje novinar-kolumnist Ante Tomić.

Da naslov nije proizvoljni urednički uradak, koji nema odviše veze sa samim napisom, već da vjerno prenosi novinarove stavove i zaključke, svjedoče redom navodi Ante Tomića, od kojih izdvajam:

“Ima roditelja koji su totalni idioti, ali to nikad ne shvate. Čak ni kad naprave sranje. … Oni su svome djetetu, naravno, željeli sve najbolje. Upravo kao i očevi i majke koji ne žele da se njihovi mališani cijepe tvrdeći da je to za njihovo dobro. Roditelj ima pravo odlučivati o sudbini svoga djeteta, viču protivnici vakcinacije, blaženo nesvjesni da ponavljaju argument kojim se opravdavao do jedan obiteljski nasilnik.” 

“Srećom, ipak, s potomstvom ne možete činiti što vas je volja, već će se država sa svojim institucijama i zakonima umiješati procijeni li da je dobrobit maloljetnika ugrožena.”

“Kako god vam grubo i bezdušno zvučalo, niti očevi i matere znaju što je za njihovo dijete najbolje, niti bi oni trebali o tome presuđivati. Dapače, mnogo bi djece, u njihovom najboljem interesu, valjalo izolirati od budala što su ih donijele na svijet.

Ta pogledajte samo demonstrante protiv obaveznog cijepljenja. Što oni zaista znaju o tome? Koliko se njih informiralo barem o dugotrajnim i bolnim komplikacijama što obično dođu s ospicama, ili o čeličnim plućima u kojima katkad nepovratno završe oboljeli od dječje paralize, oduzeti od vrata nadolje, nesposobni i disati?”

“Tko zna koliko nas postojanje duguje herojskom podvigu onih liječnika koji su seljake naučili … i koji su te nepismene, zapuštene jadnike, važnije od ičega, cijepili. Da se oni tada nisu cijepili, nas bi danas bilo mnogo manje. Ne bi nas vjerojatno bilo ni da se okupimo na demostracijama protiv cijepljenja.

U apsurdnom obratu, seljaci su preživjeli da bi se danas neodgovorno zaigrali sa životima svoje djece, uskratili im civilizacijsku pogodnost u kojoj su sami uživali i naposljetku možda na crnom granitu prikladno, osjećajno sastavili: Otišao si, sine mili, nisu te cijepili roditelji debili.”

(izvor: Liječničke novine 158/2017)

Kada javno iznosimo svoje mišljenje, ponajprije predstavljamo sebe. Naši govori ili napisi jasno svjedoče o našoj osobnosti i naravi, o širini i dubini znanja i spoznaja, o kulturi i etici ophođenja, o spremnosti na uvažavanje drugačijeg mišljenja, o odlučnosti da prihvaćamo druge i različite,… Naši govori i napisi trebali bi biti odraz iskrene potrebe da slušamo… i ponizno promišljamo u tišini vlastitog bića, iz očišta i uloge onoga na koga se naše riječi odnose, onoga koga želimo da dotaknu snagom istinske mudrosti.

Toliko o potrebi pisca… da se zagleda u skrivene kutke svojeg srca, u kojima zacijelo prebivaju i najuzvišenije ljudske vrline, poput istinoljubivosti, snošljivosti, susretljivosti, razumijevanja…

Toliko o potrebi pisca… da pogleda u oči svakog djeteta koje je zbog cijepljenja zadobilo tešku, a često i trajnu pa i doživotnu bolest. A takve je djece, na žalost, sve više i više.

Toliko o potrebi pisca… da zagleda oči svih onih roditelja kojima je dijete preminulo od posljedica cijepljenja ili je postalo doživotni invalid ili bolesnik neke druge vrste, i tako ostalo ovisno o skrbi svoje obitelji, a na teret njezin i u konačnici čitavog društva.

Pisac koji teži istinoljubivosti, snošljivosti, susretljivosti, razumijevanju,… poklonit će se svim žrtvama i unesrećenima jednako, kako djeci ili odraslima postradalima koji nisu bili cijepljenjem zaštićeni od zarazne bolesti, kao i onima koji su – jer im, po Anti Tomiću, roditelji nisu idioti i debili – izgubili život ili zdravlje od cjepiva.

Isti će pisac, vođen unutarnjim glasom razuma i suosjećanja, javno uputiti poziv svima koji čine sustav cijepljenja, od znanstvenika koji istražuju cjepiva, proizvođača, trgovaca i distributera, naručitelja (državnih ustanova), liječnika-cjepitelja i naposljetku korisnika usluge cijepljenja, na unaprjeđenje sigurnosti cjepiva, na preventivno utvrđivanje preosjetljivosti prije njihove primjene, na informirani pristanak (ili odbijanje) na cijepljenje na temelju predočenih i dobrih i loših strana toga zahvata, na prijavljivanje svih očitovanih nuspojava, na obeštećenje obitelji čije dijete je postalo žrtvom štetnog cjepiva, nesavjesnog cjepitelja ili drugog propusta pri provedbi postupka cijepljenja,…

Isti pisac neće 39 posto građana vlastite zemlje, koliko ih je prema nedavno javno predstavljenoj anketi podržalo slobodan izbor pri odlučivanju o cijepljenju u Hrvatskoj, vrijeđati i omalovažavati, ukazujući da su nasilnici i silovatelji vlastitog djeteta kada je u pitanju cijepljenje, da nisu sposobni donositi ispravne odluke o obrazovanju i odgoju svoje djece, da njihova roditeljska skrb po pitanju bitnih odluka za dijete završava već samim činom njegovog rođenja,…

Isti pisac ne spominje činjenicu da je nametanje cijepljenja protivno nečijoj slobodnoj volji istinski čin nasilja, jer nitko nema pravo u tuđe tijelo prisilno unositi stranu tvar. Baš nitko, pa ni država, korporacija, ustanova,… nema pravo na taj način silovati drugo biće, a posebice ne dijete. Kao što se to, primjerice, činilo u ime rasističih zakona kroz postupke eugenike u fašističkoj Njemačkoj!

No, ako se nekoga proglasi idiotom ili debilom, ali ne samo pojedinca već i čitavu skupinu ljudi, pa i umalo polovicu vlastitih sugrađana, pri tome – izgovarajući se na pravo slobode javnog izražavanja – neodgovorno koristeći riječi čiji učinak je ravan huškanju druge polovice naroda protiv neistomišljenika, tada se opasno bližimo stanju bliskom naci-rasizmu. Stanju u kojem idioti i debili postaju niža vrsta, manje vrijedni članovi ljudske zajednice, ljudi nesposobni odlučivati sami o sebi a kamoli tek o svojem (i tuđem) potomstvu, “otpad” društva za koji se država valja pobrinuti izolirajući ga i ograničavajući ga kroz nametanje još veće represije. Naravno, samo kada je cijepljenje u pitanju, jer i dalje su tom istom režimu itekako potrebni na nekim drugim područjima manipulacije “maloumnicima”, kao što su primjerice – biti potplaćena radna snaga, biti porezni obveznik-rob, biti topovsko meso u ratu, biti dizač ruke na izborima,…

Naposljetku, i pisac gornjeg napisa, kao i ovdje nižepotpisani, ipak imaju – i kao ljudi i kao pisci – neke slobode. Tako prvi pisac može slobodno otići u spomenutu Njemačku, u kojoj već desetljećima (poučeni valjda mračnom prošlošću predaka, ako ničim drugim?) roditelji (po istome piscu idioti i debili) mogu slobodno birati žele li ili ne cijepiti dijete preporučenim cjepivima, i svojim govorima i napisima pokušati vrijeđati njihove roditelje.

Niže pak potpisani pisac (još uvijek) uživa slobodu zalagati se da se i u domovinu mu Hrvatsku uvede ova etički i pravno napredna stečevina – sloboda izbora zasnovana na informiranom pristanku ili odbijanju preporučene medicinske usluge. Iako bi mu, u skladu s načelom “manjeg otpora” bilo jednostavnije iskoristiti drugu slobodu – i Hrvatskoj reći (i ne samo zbog odnosa prema “necjepišama”) zbogom. Vrlo vjerojatno bi takva odluka bila i bolja za obitelj nižepotpisanog. No, sposobnost rasuđivanja nižepotpisanog je, po Anti Tomiću, na razini umno zaostalog pripadnika ljudske vrste, nedvojbeno – pogrešna, dakle i štetna.

No, i nema što nižepotpisani razbijati vlastitu glavu promišljanjima, tu je država koja misli za njega i koja odlučuje za njega. Pa kada je već tako, neka bude – Njemačka! Dok će u Hrvatskoj (u kojoj je – protuustavno – zahvaljujući upravo linču dijela javnosti, već nametnuta podjela po uzoru na naci-rasizam: u vrtićima se cijepljena djeca odvajaju od (zdrave!) necijepljene, na način da se ovoj drugoj brani zajamčeno pravo na predškolkski odgoj) i dalje biti ne samo pisaca, već i liječnika-cjepitelja, i domaćica, i inženjera,… koji nariču: Otišao si, sine mili, nisu te cijepili roditelji debili.

Goran Majetić

• Još jedan osvrt (i) na gore istaknuti napis Ante Tomića, objavljen na portalu Dnevno.hr: Cjepivo protiv komunista, iz pera Marina Vlahovića.