Prenosimo dio šestog poglavlja knjige Velika knjiga o prehrani i njezi djece autora Sally Fallon Morell i Thomasa Cowana ( *), u izdanju Tragoma. Knjiga se na hrvatskom tržištu pojavila 2016. godine.

Šesto je poglavlje jednostavno nazvano Cijepljenje:

Ni jedno područje u pedijatriji ne izaziva toliko kontroverzi kao cijepljenje. Tijekom godina svoje prakse, dr. Cowan je vidio mnoge posljedice cjepiva, kako na fizičko zdravlje beba i djece, tako i na emocionalni i duhovni život obitelji. Bio je svjedokom kada je dva mjeseca stara beba na neobjašnjiv način umrla nakon DPT cjepiva (kod nas Di-Te-Per, cjepivo protiv difterije, tetanusa i hripavca, op. prev.) S cjepiva je kasnije skinuta krivnja za tu smrt, ali i za mnoge druge reakcije, od onih blagih pa do po život opasnih. Razgovarao je s roditeljima koji su bili neodlučni oko cijepljenja, s roditeljima koji su se i rastali zbog sukoba oko cjepiva, pa čak i s roditeljima kojima su djecu odvodili i prijetili im zatvorskom kaznom, a sve kao rezultat njihovog odbijanja da cijepe svoju djecu. Dakle, ovo je kompleksna i emocionalno opterećena tema, još više otežana uplitanjem države te pitanjima slobode i osobnog izbora.

Problemi s cijepljenjem mogu se svrstati u tri široke kategorije. Prva se odnosi na temeljno pitanje jesu li cjepiva djelotvorna; dakle, sprječavaju li ona uistinu bolesti radi kojih su i načinjena? Druga uključuje toksičnost sastojaka cjepiva – jesu li ti sastojci proučeni i eventualno dokazano opasniji nego što to tvrdi svijet konvencionalne medicine? Treće, i možda najvažnije – uzrokuju li cjepiva predvidive medicinske probleme nezavisno od pitanja toksičnosti, probleme koji bi mogli utjecati na našu odluku o tome cijepiti ili ne?

CIJEPLJENJE I EPIDEMIJE

Kada roditelji svom pedijatru donesu novorođeno dijete kako bi razgovarali o pitanju cijepljenja, argumenti liječnika temelje se na uvjerenju da, iako cjepiva mogu uzrokovati neke manje probleme, ona su u potpunosti zaslužna za uklanjanje mnogih zaraznih bolesti koje su uzrokovale tolike patnje djece prijašnjih razdoblja. Tu tvrdnju podupire činjenica da rijetko čujemo da moderna djeca umiru od dječje paralize, ospica, boginja ili bilo koje bolesti protiv kojih se cijepi. Danas je liječnicima prava rijetkost vidjeti dijete s ospicama, bolesti koja je do 1960-ih bila sveopća pojava, ali koja je sada gotovo izumrla. Je li ovo opadanje uzrokovano uvođenjem cjepiva protiv ospica ili su u pitanju drugi čimbenici?

Iako smo svi učili da je cijepljenje dokončalo mnoge smrtonosne epidemije na svijetu, pošten i pažljiv pregled izvornih povijesnih medicinskih izvora, publikacija i statistika iz proteklih dvjesto godina otkriva da su se zarazne bolesti smanjile barem za 90% prije nego su cijepljenja uopće uvedena.

Stručnjaci ne pripisuju prestanak epidemijskih bolesti masovnom cijepljenju, nego pokretu velike sanitarne reforme koja je zahvatila Europu i Ameriku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tijekom 19. stoljeća većina je velikih gradova bila okružena tinjajućim deponijama smeća i improviziranim nastambama; kupanje je bilo teško izvedivo čak i za one dobrostojeće, a javni je vodovod bio zagađen.

Reformama javnog zdravstva uvedeni su kanalizacijski sustavi, kućni vodovod, poboljšane su ceste i pročišćena voda; novi su izumi donijeli hladnjake, a zaprežna kola zamijenjena su automobilima. Naime, prije dolaska automobila, dužnosnici javnog zdravstva očajnički su razmišljali što učiniti sa svim tim životinjskim izmetom kojio je gušio gradove i onečišćavao javnu opskrbu vodom.

Pročišćavanje pitke vode bio je ključ rješenja. Do kraja 19. stoljeća, općinski je vodovod grada Chicaga vodu crpio iz jezera Michigan, na istom mjestu gdje se ulijevala kanalizacija. U opskrbnu vodu za grad Bloomington (Illinois) ulijevali su se mali potoci puni smeća te ljudskog i životinjskog otpada.

Sve stare užasne pošasti – kuga, “crna smrt” i kolera reagirale su na ove reforme, stoga su te epidemije bile u opadanju već davno prije pojave cijepljenja. Čak i američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) ističe da se opadanje zaraznih bolesti u prošlom stoljeću dogodilo zbog poboljšanja sanitarnih uvjeta, vode i higijene. Cijepljenje protiv hripavca, difterije, ospica i dječje paralize stupilo je na snagu tek na samom kraju životnog ciklusa svake od tih epidemija, otkrivajući zabludu u tvrdnji da je cijepljenje dokončalo epidemije.

Jedina iznimka od ovih dokončanja epidemija bolesti bila je u slučaju boginja, čija se incidencija, suprotno svemu što smo učili, zapravo povećala s uvođenjem obveznog cijepljenja te smanjila nakon organizirane pobune od strane roditelja i liječnika koji su prisilili europske vlade da ukinu obvezne programe navedenog cijepljenja. Iako Svjetska zdravstvena organizacija traži da joj se priznaju zasluge za iskorjenjivanje boginja diljem svijeta zbog uvođenja cijepljenja, činjenica je da se broj oboljelih od boginja u zemljama diljem svijeta smanjio, bilo da je u njima populacija cijepljena ili ne.

Razmotrimo sada pitanje cijepljenja na drugi način. Upitamo li se ima li slučajeva hripavca (pertussis) više danas negoli prije sto godina, jasno je da je odgovor ne; prije sto godina bilo je više slučajeva, čak mnogo više. Međutim, ako preoblikujemo naše pitanje i upitamo se postoji li više problema s upalom bronhija (dušnica) – što je točan opis hripavca – sada, u odnosu na vrijeme prije sto godina, dobivamo drugačiji odgovor. Astma je stanje bronhijalne upale, no sada kronične, a ne samoograničene. Dijete s hripavcem osjeća se, doduše, jadno, ali će uskoro biti sasvim dobro, a dijete s astmom je pod rizikom da nikada neće preboljeti tu bolest te će možda i doživotno, svakoga dana, morati uzimati lijekove.

Osvrnemo li se na svoje školske dane, sjetit ćemo se možda jednog ili dvoje djece s astmom. Danas oko 15% školske djece pati od astme. Stvar je u tome da cjepivom nismo iskorijenili određenu bolest, kao što nismo ni cjepivom protiv hripavca okončali upalnu bolest pluća, nego smo samo akutnu, samoograničenu bolest zamijenili kroničnom bitkom koja neće završiti nikada.

Naime, rijetkost je da dijete koje je imalo hripavac dobije astmu. Čak bi se moglo reći da hripavac zapravo “liječi” dijete od sklonosti astmi. Ovaj fenomen nije nepoznat i zabilježen je u medicini. Na primjer, kronična bubrežna bolest kod djece, poznata i kao nefrotski sindrom, obično se izliječi (što znači da prođe i nikada se više ne vrati) kada dijete dobije “prirodne” ospice (to su one uzrokovane prirodnim virusom). No cjepivo protiv ospica djetetu s nefrotskim sindromom ni najmanje ne pomaže. Stvar je u tome da ako cjepiva i nemaju nuspoajva i ako su uistinu zaslužna za zaustavljanje epidemija dječjih bolesti, moguće je da postoji stvaran problem u samim nastojanjima da spriječimo sve zarazne bolesti kod svoje djece.

TOKSIČNOST

Drugo pitanje odnosi se na otrovnost “pomoćnih tvari” sadržanih u cjepivima. Iako postoje varijacije od cjepiva do cjepiva, općenito govoreći cjepiva se sastoje od umrtvljenih ili atenuiranih (oslabljenh) virusa ii anatoksina (otrovi koje proizvode bakterije, kao i u slučaju tetanusa), a koji su oslabljeni, kako ne bi došlo do izbijanja stvarne bolesti. Ovi se aktivni sastojci potom stabiliziraju pomoću raznih tvari kako se u bočici ne bi raspali u svoje neaktivne fragmente. Glavna pomoćna sredstva koja nas zanimaju su timerosal (spoj žive), aluminij i formaldehid. Te su tri tvari neurofilne, što znači da na poseban način traže živčano tkivo da se u njemu smjeste, jer se većina cjepiva daje tijekom prve tri godine života, a to je razdoblje najvećeg rasta i razvoja mozga.

Nedavno je jedan neurolog iz Kanade, dr. Andrew Moulden, iznio zanimljiv koncept koji objašnjava kako ove tvari mogu uzrokovati štetu. On tvrdi da kada metali (npr. živa) teške, pozitivno nabijene čestice (npr. aluminij) i neurotoksini (npr. formaldehid) prodru u male kapilare u mozgu, imunosni sustav na ove uljeze reagira na jedini način koji poznaje, a to je da pokreće protiv njih upalnu reakciju kako bi ih najprije rastopio, a potom izlučio van. Imunosne stanice – većinom bijele krvne stanice – preplavljuju to područje, ali budući da ne mogu probaviti teške metale nastaje neka vrsta zagušenja malih kapilara u mozgu. Kako se imunosne stanice akumuliraju, tako se narušava mikrocirkulacija, što u mozgu malog djeteta dovodi do niza malih vaskularnih “moždanih udara”. To se može dogoditi čak i kod prvog cijepljenja, a scenarij postaje izgledniji kako cjepiva slijede jedno za drugim. Moulden je priložio CT nalaze koji potvrđuju da se ovi vaskularni događaji zaista zbivaju.

Dr. Russel Blaylock pokazao je kako cjepiva mogu uzrokovati oštećenja mozga putem različitih mehanizama. On je primijetio da su brojne studije dokazale da toksini u cjepivima, pogotovo živa i aluminij, mogu izazvati tzv. oluju slobodnih radikala u mozgu. Slobodni radikali su vrlo reaktivne čestice koje mogu dovesti do oštećenja, osobito ukoliko nisu pod kontrolom antioksidanata i drugih zaštitnih tvari.

U istraživanjima na životinjama dokazano je da cijepljenje podiže razinu upalnih kemijskih tvari i brojnost upalnih stanica imunosnog sustava u mozgu. Glavne imunosne stanice mozga nazivaju se mikroglija stanice. U stanju mirovanja te stanice podržavaju rast i zaštitu moždanih stanica i njihovih međusobnih veza. Nakon aktiviranja, one se pokreću i izlučuju čitav niz štetnih spojeva, uključujući upalne kemijske tvari, slobodne radikale i glutamat. Ovi bi spojevi trebali usmrtiti napadača kada se radi o infekciji, te stoga ovaj sustav djeluje kroz nekoliko dana kako bi to postigao.Tijekom tog procesa može se javiti takozvano “bolesničko ponašanje”. To je razlog zašto kad smo bolesni možemo biti nemirni, razdražljivi ili umorni te imati poteškoća sa spavanjem.

Kada dijete dobije cjepivo, otrovni adjuvansi mogu uzrokovati prekomjernu reakciju mikroglija stanica, što može biti veoma destruktivno po stanice mozga. Ova prekomjerna reakcija može potrajati i duže vrijeme, a posljedice destrukcije – “bolesničko ponašanje” – može se javiti više tjedana ili mjeseci nakon cijepljenja.

Kod starijih ljudi, povišen broj upalnih stanica povezan je s Parkinsonovom bolešću, Alzheimerovom bolešću, anksioznošću i depresijom.

Živa čini mozak osjetljivim na druge toskine, kao što su glutaminat i pesticidi. Ukoliko ste izloženi pesticidima ili jedete prerađenu hranu punu MNG-a, cjepiva vas mogu dovesti u situaciju povećanog rizika od njihovih štetnih učinaka. Živa podiže razinu slobodnih radikala u mozgu, povisuje proizvode peroksidacije lipida, inhibira enzime kritične za rad mozga, inhibira enzime antioksidanata te remeti sposobnost DNK za popravak.

Aluminij je snažan kumulativni otrov za mozak. Kao i živa, aluminij može uzrokovati da mikroglija stanice pretjerano reagiraju. Pod priotiskom da smanje sadržaj žive u cjepivima, proizvođači dodaju više aluminija.
Virusi i virusne komponente mogu biti okidači za mikroglija stanice. To je i objašnjenje za demenciju kod oboljelih od AIDS-a kao i kod onih s teškim virusnim infekcijama. I do 60% cjepiva kontaminirano je nepoznatim virusima i virusnim komponentama.

U posebno ranjive djece cjepiva mogu uzrokovati autizam, epilepsiju i mentalnu retardaciju, ali uz svaku težu reakciju cjepiva mogu izazvati i brojne manje akutne, ali ipak problematične učinke kao što su zbunjenost, jezične poteškoće, problemi s pamćenjem, razdražljivost, promjene raspoloženja, ratobornost, poteškoće s koncentracijom te problemi s ponašanjem.

Budući da mozak djeteta prolazi kroz razdoblje brzog rasta od trećeg tromjesečja trudnoće do dobi od dvije godine, mozak djece je zbog cijepljenja u većoj opasnosti nego mozak starije djece i odraslih osoba. U potpunosti cijepljeno dijete dobije (u SAD-u, op. prev.) dvadeset dva cjepiva tijekom prve godine života, do trideset šest do početka škole, uključujući godišnja cjepiva protiv gripe.

Usput, čuvajte se nazalnih cjepiva (u spreju, op. prev.) koja mogu biti još gora jer u nosne kanale unose živi virus koji onda putuje duž mirisnog živca, što ga dovodi do onog dijela mozga koji prvi i u najvećoj mjeri stradava od Alzheimerove bolesti.

Pomoćne tvari u cjepivima dizajnirane su kako bi ih pojačale; budući da u literaturi postoji tako puno zabilježenih neuspješnih cijepljenja – što se očitovalo zarazama ospicama, zaušnjacima i hripavcem u populacijama koje su bile u potpunosti procijepljene protiv tih bolesti – proizvođači su počeli dodavati više pomoćnih tvari (imunoloških adjuvansa) kako bi cjepiva bila snažnija. Osobama koje su jako mlade ili jako stare ili kojih je prehrana manjkava nutrijentima, ti aditivi mogu paralizirati imunosni sustav.

Kod prirodnih infekcija aktivacija obrambenog sustava odvija se brzo, a kad je jednom infekcija pod kontrolom, ta reakcija slabi. No cjepivo djeluje drugačije pa se imunološka reakcija može nastaviti mjesecima ili čak godinama, pogotovo ako se provodi više docjepljivanja. U djeteta prekomjerna aktivacija imunosnog sustava mozga osobito oštećuje amigdalu i druge limbičke strukture mozga te izvršne funkcije čeonih režnjeva, drugim riječima, djelovanje misaonog dijela, onog dijela nas koji nam omogućuje da funkcioniramo u složenom svijetu ideja i društvenih interakcija.

CJEPIVA I IMUNOSNI SUSTAV

Konačno i najvažnije pitanje u vezi cjepiva je promjena koja se javlja sa svakom pojedinom inokulacijom (unosom doze) s obzirom na naš imunosni sustav. Sada već znamo da imunosni sustav ima dvije različite ruke. Prva ruka, tzv. Th1 naziva se humoralni imunosni sustav, koji reagira na mikrobe napadač ena način da stvara antitijela. Ta antitijela “pamte” kojim smo mikrobima već bili izloženi te na taj način stječemo dugoročni imunitet na njih. Drugta ruka našeg imunosnbog sustava, pod nazivom Th2 ili stanično posredovani imunosni sustav, uključuje bijele krvne stanice čiji je posao probaviti i eliminirati napadače pomoću raznih eliminacijskih kanala koji postoje u ljudskom organizmu. Važno je jasno uočiti da simptomi koje nazivamo bolešću proizlaze iz reakcije našeg vlastitog imunosnog sustava, a samo minimalno od samih mikroba.

Kada kao djeca dođemo u dodir s mikroorganizmima, recimo s virusom vodenih kozica, a ne postoje antitijela, to jest, sjećanje na ranije kontakte s ovim mikroorganizmima, aktiviraju se obje ruke našeg imunosnog sustava. Stanično posredovana ruka probavlja mikrobe te u isto vrijeme uzrokuje simptome koje mi zapravo poistovjećujemo s bolešću, a to su bol i povišena tjelesna temperatura. Potom ista stanično posredovana ruka eliminira neprijatelja i eventualno drugi toksični otpad putem proljeva, osipa, sluzi i kašlja.

Ovi su simptomi dio procesa čišćenja. Nikada ne biste oklijevali iznijeti smeće iz kuće (nadam se da dio završi na kompostnoj hrpi); na sličan način, zaustavljanje ili sprječavanje stanično posredovanog odgovora na napadača ostavlja smeće u vašem organizmu, što je velika pogreška.

U vrijeme dok se odvija ova stanično posredovana reakcija, humoralna je ruka zauzeta stvaranjem antitijela kako bi zapamtila organizam koji nas je učinio bolesnima. To su čestice koje se vežu s mikroorganizmima napadačima i koje bijelim krvnim stavnicama govore da ih treba probaviti i izlučiti. Ovaj se proces obično završava u roku od šest tjedana, a dijete ne samo da zadobiva svoje prvobitno zdravlje, nego je primijenilo i stanično posredovani odgovor te očistilo organizam kako od tog specifičnog uzročnika, tako i od drugih otpada. Što je najvažnije, djetetov organizam sada pamti što se dogodilo te nastavlja dalje snažniji i otporniji. Ustvari, ne samo da je dijete povratilo svoje zdravlje, nego će vjerojatno biti i zdravije nego što je bilo prije bolesti.

U ovom je zapravo čitav smisao prirodnih zaraznih bolesti kod djece; kratkotrajnih bolesti koje ustvari dugoročno poboljšavaju zdravlje. Poput zmije koja odbacuje svoju kožu, proces uključuje određeni napor i može uključivati i poneki rizik, ali ključna je stvar da nitko ne može biti zdrava odrasla osoba ako u djetinjstvu ne prođe dio tog procesa koji nazivamo bolešću. Zakinuti djecu za priliku da u djetinjstvu nešto prebole, a istovremeno očekivati zdravlje u odrasloj dobi isto je kao da od nekoga tražite da podiže težak uteg, a da nikada prije nije podigao ikakav uteg. Naš je imunosni sustav, baš kao i naši mišići, izgrađen da radi i da nas svojim radom učini jakima i otpornima.

Nasuprot ovome, razmotrimo što se događa kada, umjesto da dopustimo djeci da bolest dobiju na prirodan način, mi to iskustvo prisilno izazivamo cjepivom. Cjepiva su tako pripremljena da izazovu čim manju stanično posredovanu reakciju. Konačno, stanično posredovana reakcija i jest “bolest”, a ako cjepiva ljude učine bolesnima onda bi trebalo krenuti nanovo od samog početka da se cjepiva učine čišćima. Smisao cjepiva i jest u tome da stvore sjećanje na bolest bez izazivanja stanično posredovane reakcije.

Postoje dva temeljna problema kod ovakvog pristupa. Prvi je da je stanično posredovani sustav jedini način koji posjedujemo za oslobađanje od toksina i mikroorganizama. Dakle, mi u biti u djecu ubrizgavamo otrovne kemikalije, dijelove mikroorganizama, uginule ili oslabljene mikroorganizme, a sprječavamo samu reakciju koja omogućuje oslobađanje od tih otrova. Ne treba nas stoga čuditi da su djeca nakon ovakvih intervencija “otrovana”. Ova akumulacija biotoksina i kemijskih toksina jest doslovno sav smisao davanja cjepiva. Istina je da stvaramo odgovor antitijela i da će ona zapamtiti taj kontakt – ali pravo je pitanje – koja je cijena toga?

Cijena toga je teška kronična bolest. Prisjetimo se da cjepiva aktiviraju humoralni imunosni sustav, ali bez aktiviranja stanično posredovanog odgovora. Tek djelomičan popis bolesti odraslih koje se u znanstvenoj literaturi antitijelima i nedovoljnim stanično posredovanim odgovorom uključuju sve autoimune bolesti, uključujući lupus, reumatoidni artritis, Sjörgenov sindrom i Hashimotov tireoiditis, kao i astmu, rak, ekcem, dijabetes tipa 1, a vjerojatno i mnoge druge kronične bolesti. Sve nam ovo može ne samo učiniti život jadnim, nego čak i uzrokovati preranu smrt.

U jednom važnom istraživanju objavljenom u časopisu Godišnjak za alergije i kliničku imunologiju, autori su uspjeli dokazati da djeca astmatičari imaju neravnotežu u svojem Th1 i Th2 odgovoru, pri čemu je prvi, tj. humoralni imunosni odgovor, naglašen. U jednoj drugoj strudiji, kod djece kod koje je standarno cijepljenje odgođeno ili izbjegnuto, taj je pomak u njihovom imunosnom sustavu manji.

Ovi rezultati koreliraju s epidemiološkim trendovima u posljednjih stotinu godina; u bilo kojoj kulturi u roku od nekoliko godina od uvođenja cijepljenja počinje rast učestalosti kroničnih upalnih bolesti kao i bolesti koje nastaju zbog zakazivanja imuniteta, kao što je rak. Nema sumnje da tu postoje i drugi faktori osim cjepiva, uključujući i društvene čimbenike, emocionalne čimbenike, uništavanje okoliša i lošu prehranu. Ali cjepiva zasigurno doprinose toj promjeni.

Dakle, kako bismo osigurali svojoj djeci optimalno zdravlje tijekom cijeloga života, moramo poštovati mudrost dječjih bolesti umjesto da im se suprotstavljamo sa strahom.

Ipak, odluka o necijepljenju ne bi trebala biti popraćena nemarom oko zdravlja naše djece. Alternativa cjepivima je zdrava prehrana. Dobra prehrambena potpora je ono što sprječava blage dječje bolesti da izmaknu kontroli i uzrokuju trajne povrede. Kao i uvijek, vitamini topivi u mastima, posebno vitamin A, igraju ključnu ulogu u reguliranju imunosnog odgovora i omogućuju da se naša djeca razbole na siguran način.

UKRATKO, AKO SVOJE DIJETE MORATE CIJEPITI:

Odgodite cijepljenje do druge godine.
Ne dajte više od jednog cjepiva svakih 6 mjeseci.
Nikada ne dajte više cjepiva istovremeno.
Izbjegavajte cjepiva sa živim virusom.
Nikada ne cijepite bolesno dijete.
Izbjegavajte cjepiva koja sadrže timerosal.
Dajte djeci prije svakog cjepiva dodatnu dopunu ulja jetre bakalara, vitamina C, vitamina B 12 i namirnice koje sadrže sumpor kao što su jetra i žumanjak.

( *) Liječnik obiteljske medicine Thomas Cowan živi i radi u San Franciscu. Istraživao je i pisao o mnogim temama u medicini, uključujući prehranu, homeopatiju, antropozofsku medicinu i biljnu medicinu. Autor je knjige Human Heart, Cosmic Heart, glavni autor knjige Fourfold Path to Healing i koautor (sa Sally Fallon Morell) Velike knjige o prehrani i njezi djece. Bio je potpredsjednik Udruge liječnika antropozofske medicine te osnivač i član zaklade Weston A. Price Foundation. Piše kolumnu “Ask the Doctor” u časopisu Wise Traditions o hrani, poljoprivredi i ljekovitoj umjetnosti i drži predavanja diljem SAD-a i Kanade. Sally Fallon Morell je predsjednica zaklade Weston A. Price Foundation.

Comments closed.