Na portalu Lupiga.com 8. veljače 2018. godine objavljen je tekst Nataše Škaričić “Greške sistema na naplati: Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati.

Ubrzo se s komentarom javio i dr. Bernard Kaić, epidemiolog, voditel Odjela za zarazne bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a na upozorenje čitatelja da se od nje očekuje odgovor, autorica je to i učinila 27. veljače 2018. Odgovor Nataše Škaričić prenosimo u cijelosti:

Nataša Škaričić

Gospodine Kaić, nemam običaj čitati komentare ispod tekstova, a tek su mi nedavno skrenuli pažnju da ste se javili i sugerirali da Vam odgovorim. Inače je bolje kad se ovakve rasprave vode uživo, jer pisane replike mogu trajati unedogled i uvijek će biti nesporazuma, ali veseli me što barem na ovaj način (možda) otvaramo dvosmjernu komunikaciju. Odgovaram redom:

1. “Kalkulacija rizika u promotivnim materijalima ima smisla jedino ako promotori cijepljenja vjeruju da individue, u ovom slučaju roditelji, odlučuju na ovaj način. ….. U nastavku, međutim, ukazuje na činjenicu da su takve pretpostavke pogrešne, odnosno na to da odluka o cijepljenju nije stvar jednokratne odluke, niti je bazirana na racionalnom izračunu rizika, već je dio čitavog procesa brige o djetetu koji stvara kontekst u kojemu roditelji donose pojedinačne odluke.”

Kalkuliranje rizika i koristi od cijepljenja je posao medicinskih stručnjaka koji se bave cijepljenjem, jer na temelju toga se donose stručne preporuke o cijepljenju (na čemu bi se drugom temeljile?).”

Odgovor: Nije sasvim jasno kako se ova primjedba uklapa u razumijevanje i odobravanje sadržaja teksta. U tekstu se bavim pitanjem smislenosti javnih kampanja za podizanje stope procijepljenosti koje se baziraju na uvjeravanju ljudi da se orijentiraju prema izračunima koristi i štete od cjepiva, odnosno na apeliranju da se odluke donose racionalno, sukladno utlitarističkim načelima. Ako su stručno napravljene, javnim kampanjama uvijek prethode neka istraživanja prema kojima se formiraju, a u ovom slučaju a) istraživanja ne podupiru tezu da je uzrok problema u tome što su ljudi neracionalni, glupi, izaberite po volji (usput, to je naprosto plitko, otprilike kao da kažete da je Hitler došao na vlast jer su ljudi po prirodi zli)) b) hrvatska se zdravstvena administracija uopće ne bavi takvim istraživanjima, nego problemu pristupa dogmatski. Analizirajući sadržaj hrvatskih masovnih medija nalazim da je takva kampanja dodatno degenerirana i da se pretvorila u obračun udružene liječničke i novinarske profesije s pacijentima, s hipotezom da su za pad procijepljenosti krive “neobrazovane seljačine”, “idioti”, “medicinski nepismeni roditelji”, “teoretičari zavjere”, itd. i da će sve biti u redu ako ih raskrinkate. Osim što je otvaranje fronte s pacijentima izrazito neetično i kao takvo ne može biti produktivno, ovaj pristup je pun logičkih i znanstvenih rupa, jer se uzrok neke pojave afirmira prije nego se istražio i targetira u komunikacijskoj strategiji.

Sad dolazimo do Vaše opaske koju slobodno prevodim ovako: “Ali moj posao je da kalkuliram omjer koristi i štete i na temelju toga preporučim određeno cjepivo, šta drugo bih trebao raditi?”

To je točno, ali Vi niste samo medicinski stručnjak koji se kabinetski bavi cjepivima, nego ste dio vodstva jedne od najvažnijih institucija javnog zdravstva i ključna osoba u promociji cjepiva putem masovnih medija. Štoviše, Vaša je retorika velikim dijelom odredila frejming novog medijskog diskursa o politici cijepljenja, koji je pretvoren u senzacionalistički masakr između zaraćenih strana. Uz bok Vam stoje liječnici primarne zdravstvene zaštite, na kojima je najveća odgovornost za promociju cjepiva. Oni pak nisu stručnjaci za cjepiva, ali su važni za promociju i provedbu svih preventivnih zdravstvenih programa, uključivši programe cijepljenja. Zajedno činite sistem koji u javnoj komunikaciji zauzima poziciju apsolutne nevinosti u odnosu na problem pada procijepljenosti i koji s te pozicije kao krivce proziva izvan-sistemsku javnost, najviše pacijente. To je, da blago kažem, protivno zdravom razumu i znanstvenom pristupu koji teži razumijevanju uzroka problema. Ako neki javnozdravstveni program ne funkcionira, bez odlaganja prvo treba potražiti razloge u onome tko ga provodi. U snu mogu nabrojati barem deset takvih razloga povezanih s ustrojem i komunikacijskim vještinama naše zdravstvene administracije i samih liječnika.

Dakle, ako sam dobro shvatila Vaše retoričko pitanje, krajnje pojednostavljeni odgovor glasi – zauzdajte medijske predatore s kojima surađujete, a koji samo rade štetu, propustite i druge struke u raspravu o ovoj temi, razgovarajte, istražujte, mijenjajte dogmatičnost sistema i saslušajte argumente o odgovornosti zdravstvenih institucija za pad procijepljenosti.

2. “Iznošenje tih kalkulacija prema javnosti, uključujući i dijelu javnosti koji se protivi cijepljenju, je logična posljedica argumenata onih koji se protive cijepljenju. Jer oni koji se načelno protive cijepljenju neprestano ponavljaju da se protive cijepljenju jer im nedostaju informacije i smatraju da je rizik od cijepljenja veći od koristi. Dakle, predstavljaju se kao racionalne individue koje donose odluke na temelju informacija i procjene koristi od rizika. Istovremeno iznose u javnost posve pogrešne (dez)informacije o koristima i rizicima od cijepljenja. Moguće da je pristup zdravstvenih službi pogrešan kada iznose kalkulacije o koristima i rizicima cijepljenja, kao što citirani Pru Hobson West kaže, ali nije li zdravstveni sustav dužan to činiti kad oni koji se protive cijepljenju tvrde da im nedostaju informacije za informiranu odluku? Naime, ako netko ima svoj stav izgrađen na negativnom iskustvu sa zdravstvenim sustavom i državnim aparatom i zbog toga ne želi cijepiti, onda neka ne maltretira zdravstvene djelatnike traženjem informacija koje ionako neće utjecati na stav i neka ne iznosi dezinformacije u javnost. Neka se dosljedno drži svog stava bez pretvaranja da ga temelji na dokazima i procjeni rizika. To da netko ima negativan stav o cijepljenju temeljen na negativnim iskustvima sa sustavom mogu razumijeti, ali ne mogu razumijeti potrebu da se dijeljenjem dezinformcija takav stav proširi na druge, najčešće neodlučne ljude, koji doista trebaju informacije temeljene na dokazima.”

Odgovor: Iznošenje kalkulacija nije logična posljedica argumenata koje iznose sumnjičavi roditelji, nego logična posljedica autoritarnog pristupa ovom društvenom problemu, paternalističkog odnosa prema pacijentima i općenito antidemokratske političke atmosfere. Liječnici žele da pacijenti budu POSLUŠNI u odnosu na njihove preporuke, kao da su slijepi za činjenicu da je cijeli problem upravo u tome što pacijenti nemaju povjerenja u liječnike i zdravstvene institucije. Prošle godine u svibnju razgovarala sam s Vašim švedskim kolegama na istoj poziciji, nakon što je jedna parlamentarka u Riksdagu predložila da se u Švedskoj uvede obavezno cijepljenje. Odgovorili su mi da je to kod njih uvijek marginalna politička pojava, koja ne može dobiti ničiju potporu jer cijelo društvo vjeruje u pravo roditelja na slobodan izbor, a procijepljenost ostaje visoka zbog “velikog povjerenja roditelja u pedijatrijske službe”. Što Vam je ideal – da javnost ima povjerenja u zdravstvene institucije ili da pacijente podjarmite? Što Vam se čini, što donosi bolje rezultate? S obzirom da u komentaru poručujete pacijentima da ne maltretiraju (!) zdravstvene radnike s dilemama vezanim uz cijepljenje, čini se da ste skloniji ovom drugom pristupu. Ja vjerujem da Vi nemate pravo na takvu retoriku i da je to strašan faux pas, napravljen protiv interesa koje proklamirate.

Vaše kolege iz primarne zdravstvene zaštite preko medija poručuju pacijentima da su neobrazovane i zatucane seljačine, da ne žele razgovarati s njima, da će ih izbrisati iz medicinskih kartona, itd., da ne nabrajam sve izjave nespojive s medicinskom etikom i pozitivnim propisima, koje su mnogi novinari s uživanjem prenosili. Po tonu Vaših komentara naslućujem da kolege opravdavate kao žrtve novonastale situacije i pritisaka kojima su izloženi. Pa, kriza je sastavni dio liječničkog posla. Pored toga, takva je tvrdnja apsurdna jer je osnovno obilježje odnosa između liječnika i pacijenta izrazita asimetrija moći u korist liječnika, zato i postoje liječnički kodeksi i zakonski propisi o pravima pacijenata. Ovo su sve ispadi neograničene moći, bahatosti i nekompetencije i na Vašem bih se mjestu angažirala da se oni više nikada ne pojave u medijima.

Da je pristup zdravstvenih službi koje uporno ciljaju na neracionanolst, “glupost” i medicinsku nepismenost pacijenata pogrešan, ne govori samo Pru Hobson West, nego je to prevladavajući zaključak svih istraživača koji se bave ovom temom. To potvđuje i jedna meta-analiza koju citiram u tekstu.

3. “… koji kritizira takav koncept novinarske neutralnosti po kojem jednaku vrijednost u javnom diskursu imaju “vrhunski znanstvenici i antiznanstveni šarlatani”. S Vašim stavom da je pogrešno kritizirati “koncept novinarske neutralnosti” se ne mogu složiti. Naime, novinarska neutralnost, koja daje jednak prostor općeprihvaćenim sručnim medicinskim stavovima i suprotnim neutemeljenim stavovima je doista pogrešan jer stvarra dojam lažne ravnoteže među suprostavljenim stavovima. Takav pristup nema nikakvu edukativnu svrhu jer neupućen gledatelj nakon gledanja takvog “sučeljavanja” ostaje s dvojbama i pod dojmom da se “ništa ne zna” jer jedni kažu ovako, a drugi onako. Takav pristup aktivno umanjuje značaj znanstveno utemeljenih i općeprihvaćenih stavova sruke i daje nezaslužen značaj neinformiranim stavovima. To nije moja izmišljotina, već je dokazano od strane psihologa te objavljeno u stručnim člancima i može se lako pronaći u brojnim medijjima. Jako me se dojmilo jedno ispitivanje u kojem su dali studentima na čitanje tri vrste novinskog teksta. U jednom su bile navođene samo pozitivne strane cijepljenja, u drugom su u obliku “sučeljavanja” novodili optužbe protiv cjepiva i stručne odgovore na te optužbe, a u trećem su samo bile napisane optužbe na cjepiva. Pokazalo se da tekst u kojem su prikazane obje strane ima negativniji učinak na stavove o cijepljenju nego prikazivanje samo negativne strane. Ovdje je link na taj rad https://academic.oup.com/her/article/28/2/352/595490

Odgovor: Profesionalno se bavim novinarstvom duže od 25 godina i vrlo sam kritična prema konceptu novinarske neutralnosti, koji je u teoriji novinarstva napušten već desetljećima. U ovom je slučaju problem toliko težak, da sama ne znam kako bih ga razriješila i s kakvim bih sugovornicima organizirala konstruktivnu raspravu. Prvo, dijelom zahvaljujući Vama i zdravstvenim službama, a dijelom zahvaljujući medicinskoj nepismenosti masovnih medija, rasprava o politici cijepljenja odvija se u uvjetima potpune paralize razuma. Neutralnost je u takvim uvjetima apsolutno nemoguća, kako god je zamislili i što god o njoj mislili, ali za to – nekim čudom – nemate sluha. O politici cijepljenja izvještava se u atmosferi paranoje od novih epidemija, verbalnog nasilja svake vrste, pa i linča, a stvari su postavljene tako da ste ili promotor cjepiva ili opasni član društva kojeg treba ekskomunicirati. Otvoreno se zagovara blokada svake rasprave i da se o cjepivima govori samo u okvirima risk / benefit analize. Kako biste Vi organizirali medijsku raspravu u takvim uvjetima? Smatrate li se sami stručnjakom čije kompetencije pokrivaju sve aspekte ovog problema i bi li, sukladno tome, trebali organizirati Otvoreno u kojemu ćete Vi debatirati sa samim sobom? Meni se čini da to opet ne bi bila rasprava između vrhunskih znanstvenika, nego monolog osobe koja nije stručnjak za etičke, političke, pravne, sociološke i sve ostale aspekte ove multidisciplinarne teme. Nadalje, mislite li zaista da Hrvatska ne bi trebala imati nijednu laičku inicijativu koja zagovara pravo na slobodan izbor i da se takvim inicijativama ne bi smjelo dati prostora u javnosti? Ne bi bilo dobro da je tako. Nije stvar samo u tome da tema politike cijepljenja ne može biti izgurana iz političkog života, odnosno iz demokratskih procedura, nego je to dodatno suludo kad znate da na razinu procijepljenosti uopće ne utječe provodi li se cijepljenje na preporuku ili je obavezno. Prema tome, s kojim argumentima te ljude proglašavate nedostojnima pažnje javnosti? Nisu dovoljno artikulirani? Pa, ne moraju biti. Iznose sumnju u kvalitetu cjepiva? Kako to mislite zaustaviti pored širokog internetskog polja? Zabranom iznošenja sumnje? Koliko ste daleko spremni ići u tome?

Složili smo se, nadam se, da je stupanj procijepljenosti povezan s povjerenjem u zdravstvene službe. Građanske inicijative stoga mogu biti opasne jedino ako ustrajete na tome da zdravstvo ne treba raditi na obnavljanju povjerenja svojih korisnika, nego na njihovom ušutkavanju. Budući da je ovo prvo teže i zahtijeva značajnu promjenu cijele zdravstvene politike, možete probati s eksperimentom hoće li Hrvatska vrijeđanjem i isključivanjem roditelja iz procesa odlučivanja podići razinu procijepljenosti. Malo tko u svijetu bi bio voljan provesti takav eksperiment, moglo bi biti zanimljivo. Ukoliko bi se, na kraju – kontra svih dosadašnjih iskustava – pokazalo da je on ovdje uspio, jeste li sigurni da biste bili sretni što radite u takvom zdravstvu?

S poštovanjem,

Nataša Škaričić

Comments closed.