“Trenutno radim kod pedijatra. Nažalost velike su to borbe. Država je takva da moraš (cijepiti, nap. ur.). Zamisli tek da ih ti moraš cijepiti 🙁 (ja moram ).”, napisala je medicinska sestra pri pedijatrijskoj ambulanti u osvrtu na napis posvećen dječaku Alfieu Evansu iz Engleske, koji se teško razbolio nakon cijepljenja, da bi potom, unatoč nastojanja roditelja i dobronamjernih pojedinaca da liječenje nastavi negdje drugdje, bio “pogubljen” – temeljem sudske odluke – od strane uprave bolnice u kojoj se liječio.

Osvrt je to, i to djelatnice u zdravstvenom sustavu, koji žalosti! Posebice stoga što je dan na potresnu priču o nevino izgubljenom dječjem životu – zbog pohlepnog, okrutnog i nemilosrdnog postupanja bolničke uprave, bezobzirnosti i bešćutnosti suca, ali i roditeljske neupućenosti i neosvještenosti o opasnostima po zdravlje i život djeteta uslijed višekratnog polivalentnog cijepljenja.

Medicinska sestra žali zbog izgubljenog dječjeg života, ali bez obzira na to pristaje i dalje biti dijelom sustava cijepljenja koje je uzrokovalo patnje djeteta?! I zbog kojeg stradavaju brojna druga djeca, javnosti posve nepoznata. Zbog kojeg teško pobolijevaju, postaju invalidima, umiru u nepojmljivim mukama na rukama i uz grudi ucviljenih roditelja. Maleni, 2-godišnji Alfie, nije čak imao niti tu povlasticu da njegovi najdraži budu uz njega u trenucima kada je odlazio s ovoga svijeta.

Sustav koji uzrokuje toliko patnje upravo i je “učinkovit” i opstaje zahvaljujući pristanku poslušnika. Poslušnika koji ne znaju i(li) ne žele reći: “Ne!”. Koji žive u strahu. Koji se plaše za svoje male životne “dobitke”, kao što su posao i plać(ic)a. Koji iz straha izvršavaju naredbe. Koji svjesno, koliko god nevoljko, žrtvuju tuđe zdravlje i živote. Koji danas rone virtualne suze u objavama na facebooku, da bi već sutradan gurali iglu punu otrova u maleno nezaštićeno biće. Jer, oni to “moraju”?!

Tko ih to primorava? Zar neetični zakoni? Ili možda objesni poslodavac? Ne! Mi smo ti koji pristajemo ili ne pristajemo biti suučesnici! Mi smo jedini odgovorni za svoje postupke. Opravdavajući se da “moramo”, odričemo se svojeg dostojanstva, samopoštovanja, savjesti. Sami se podmećemo pod giljotinu koja ne odvaja našu glavu od tijela, već čini nešto daleko gore po nas – polako ali ustrajno odsijeca povjerenje u vlastitu moralnost i smisao postojanja. Time (p)ostajemo neslobodnim životnim slabićima, uvijek ovisnim o tuđem mišljenju i “milosti”, neosobnosti koje sve manje cijene i vole samoga sebe. Uostalom, takav je prirodni zakon, vraća nam se onako kako činimo drugima!

Ne osuđujem nikoga. Na to ni nemam pravo. Samo podsjećam na mogućnost izbora, koji se zove – osobna hrabrost. Kada odlučno poručimo “Ne, ništa mi ne moramo!”, možda ćemo uistinu ponešto izgubiti. Radno mjesto, životni prihod, zaštitu, …? Uistinu ćemo tek izgubiti osjećaj straha koji nas veže, sputava, porobljava. Razmislimo, je li posao u kojem smo svjesno sudionicima tuđe patnje vrijedan gaženja vlastite ljudskosti? Ne ostavlja li novac koji zaradimo nanoseći bol drugome krvavi obris na našim dlanovima? Zaslužujemo li poštovanje i milost, ako ih drugima uskraćujemo u strahu od gubitka mrvica sebičnosti?

Ništa mi ne moramo! Ne moramo biti neodgovorni roditelji koji “na slijepo” podvode djecu na “bockanje”. Ne moramo biti dvolični zdravstveni radnici koji s tuđom djecom postupaju “po zakonu”, dok vlastitoj uskraćuju obavezni koktel otrova. Ne moramo biti suci koji se zaklinju u poštivanje temeljnog ljudskog prava na slobodan izbor, na priziv savjesti, a presuđuju u korist nepostojećeg “višeg interesa”.

Ne, ništa mi ne moramo! Ali možemo činiti uvijek iznova korak više za svijet s manje patnje i više radosti. Pri tome ćemo se odreći lažne nade i sigurnosti, ali nećemo izgubiti dušu, svoje istinsko “Ja”. Čovjek koji voli, kojemu je stalo do sebe, do vlastite sreće i slobode, čini sve da ne povrijedi drugo biće, s kojim dijeli taj isti iskonski životni poriv, te iste uzvišene težnje i istinske dragocjenosti.

Santosh Puri (Sretna Duša)

Comments closed.