Kada video objavljen na društvenoj mreži u nepunih 5 dana dosegne preko 130.000 pregleda te bude podijeljen preko 1.600 puta, sa sigurnošću možemo reći da je privukao veliku pozornost široke javnosti – ali se moramo i zapitati koja je to tema zainteresirala velik broj ljudi unatoč činjenici da niti jedan medij u Hrvatskoj o tome nije izvijestio.

Državni sustav koji ne funkcionira i radi na štetu svojih građana, interesi farmaceutske industrije koji se isprepliću i upravljaju stavovima medicinske struke, preplašeni građani, prvenstveno roditelji malodobne djece – koji su prepušteni sami sebi, čija su djeca diskriminirana – i čije je povjerenje u medicinsku struku i zdravstveni sustav u Hrvatskoj poljuljano – akteri su ove priče.

U sat vremena, Alma Demirović, doktorica znanosti, liječnica, specijalistica patologije i majka dvoje djece, kroz razgovor sa saborskim zastupnikom Ivanom Pernarom javljanjem uživo, detaljno je upozorila na nepravilnosti u zakonskoj obvezi cijepljenja i cijelom sustavu koji nameće tu obvezu te jasno argumentirala razloge zašto je narušeno povjerenje velikog broja građana u zdravstveni sustav i državni aparat u Hrvatskoj.

Potaknuta osobnim iskustvom kada je njena kći u dobi od 5 i pol godina oboljela od autoimune bolesti Alopecia areata totalis, uslijed koje je izgubila svu kosu, obrve, trepavice i dio noktiju, dr. Demirović je krenula u istraživanje uzroka koji je doveo do pojave alopecije kod njene do tada potpuno zdrave kćeri. Na putu traženja odgovora o uzroku pojave bolesti te nakon obrade i široke dijagnostike, ustanovljeno je da je osim dijagnosticirane alopecije, njena kći u potpunosti zdrava djevojčica te da se ne zna što je zapravo uzrokovalo pojavu ove bolesti. Tražeći odgovore i sasvim slučajno dr. Demirović je stupila u kontakt s inozemnim liječnikom koji je napomenuo i mogućnost da postupak imunizacije može biti okidač za ovo stanje, što je istražujući i sama pročitala, ali u samome je početku tu informaciju smatrala sporednom.

Do tog trenutka temu obveznog cijepljenja dr. Demirović nije preispitivala. Za nju nije postojala sumnja u cjepiva niti je kao majka ili kao liječnica smatrala da s cjepivima i cijepljenjem uopće ima biti bilo što upitno i opasno. Naprotiv, smatrala je upravo onako kako joj je i sama medicinska struka nalagala: da cjepiva štite njenu djecu i da su za njih u potpunosti sigurna, izuzev mogućih lokalnih reakcija na mjestu cijepljenja. Također se u njenoj svijesti podrazumijevalo da su cjepiva detaljno istražena, testirana i kontrolirana, a da to osigurava država koja ih propisuje kao obvezna, posebno jer se radi o cjepivima koja su namijenjena masovnom cijepljenju zdrave male djece.

No tada dr. Demirović počinje istraživati dalje i saznaje koje je sve zablude o cijepljenju smatrala istinitima te znanstveno utemeljenima. Shvatila je kako je državni sustav nemaran te ne radi u interesu zaštite i za dobrobit svojih građana, već ispred građana i djece stavlja interese farmaceutskih kompanija i interese pojedinaca u strukturama vlasti.

Dr. Demirović prvo saznaje da svaka sumnja na nuspojavu cijepljenja MORA, prema važećem Zakonu o lijekovima, biti prijavljena HALMED-u (Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode). Sumnju na nuspojavu mora prijaviti nadležni liječnik, ali to može učiniti i sam pacijent ili zakonski skrbnik pacijenta izravno u HALMED. U kontaktu s HALMED-om dr. Demirović također saznaje da svaki liječnik koji ne ispuni svoju zakonsku obvezu prijave na sumnju nuspojave ili pojavu nuspojave, može biti kažnjen novčanom kaznom za svoje nezakonito postupanje jer je zakonski, stručno i moralno obvezan prijaviti ih. No, na pitanje tko je nadležan za utvrđivanje nepoštivanja ovog zakonskog propisa, postavljeno državnim institucijama, kao i za sankcioniranje – dobiva zabrinjavajuće odgovore. Ministarstvo zdravstva odgovara da je nadležan HALMED, a HALMED pak negira svoju nadležanost, dok voditelj nacionalnog programa za provedbu programa obveznog cijepljenja (pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) odgovara da ne zna tko je zapravo nadležan u tim slučajevima. Zaključak se nameće sam po sebi – nitko ne kontrolira prijavljuju li liječnici sumnje na nuspojave, niti ih itko sankcionira ukoliko to ne čine. Iz toga proizlazi da se nuspojave na cjepiva ne prepoznaju, ne bilježe, ne kontroliraju i ne analiziraju u onom broju koji bi predstavljao stvarnu sliku pojavnosti nuspojava. U prilog tome govore i službeni statistički podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ali i mnogi roditelji koji su se javili dr. Demirović nakon njenih prvih istupa u javnosti u kojima je progovorila o mogućoj uzročno-posljedičnoj vezi postupka imunizacije i pojave alopecije. Brojni su roditelji potvrđivali da su nedugo nakon cijepljenja njihova djeca razvila određene reakcije ili bolesti koje do samog postupka nisu imala. Često se radi o nizu autoimunih bolesti ili imunoloških poremećaja, encefalitisu ili neurološkom oštećenju i odstupanjima te brojnim drugim stanjima koje su roditelji prijavili nadležnim liječnicima – no oni ih nisu prijavili kao sumnje na nuspojavu cijepljenja. Štoviše, većinom su tvrdili da ne postoji nikakva poveznica između cijepljenja i navedenog zdravstvenog problema.

Dr. Demirović objašnjava da svako cjepivo ima svoju uputu o lijeku u kojoj je jasno navedeno koje sve nuspojave (česte, vrlo česte, rijetke i sl.) određeno cjepivo može imati. Uputu o lijeku sastavlja proizvođač cjepiva, koji je sam radio istraživanje o nuspojavama tog proizvoda te u njima jasno navodi koje su sve neželjene reakcije moguće nakon cijepljenja. Niti jedno neovisno tijelo ne vodi istraživanja o nuspojavama cjepiva prije njegovog stavljanja u upotrebu. Upravo prijave sumnji na nuspojave nakon masovnog procjepljivanja služe za određivanje učestalosti nuspojava. Visok postotak prijava nuspojava (ili sumnji na njih) ne ide u korist proizvođačima cjepiva. Dr. Demirović također objašnjava da postoji cijela struka i odjel unutar HALMED-a koji se bavi farmakovigilancijom (imamo i čitav niz važećih propisa koji bi trebali regulirati to područje) te ima zadatak analizirati podatke prikupljene kao sigurnosne signale odnosno sumnje na nuspojavu cijepljenja ili već poznate nuspojave. No, nažalost, niti taj odjel ne izvršava svoju primarnu funkciju, što se može zaključiti službeno dostavljenim dopisom, te po službenim statističkim podacima i prebacivanju odgovornosti na druge institucije.

Kao dodatni primjer nefunkcioniranja sustava navodi i konkretan proizvod, cjepivo “Reforco” (dTpa-R), kojim je cijepljena njena kći. Radi se o cjepivu koje je bilo namijenjeno brazilskom tržištu i nije imalo odobrenje za uporabu u EU. U trenutku kad je bilo uvezeno na hrvatsko tržište niti službeni naziv cjepiva više nije glasio “Reforco”. Radilo se, naime, o seriji cjepiva kojoj se ubrzo bližio istek roka trajanja. Cjepivo je umjesto upute na hrvatskom imalo priloženu uputu samo na portugalskom jeziku. Postavlja se pitanje kako je uopće takvo cjepivo moglo biti uvedeno na hrvatsko tržište? Dr. Demirović saznaje da je cjepivo uvezeno postupkom tzv. interventnog uvoza te da bi detalje samog postupka trebao Pravilnikom propisati ministar. Tu dolazimo do još jednog u nizu propusta sustava i države, a taj je da spomenuti Pravilnik nikada nije donesen. Interventni uvoz lijekova se provodi bez ikakvih pravila koje bi takav Pravilnik (koji postoji, ali tek kao nacrt) jasno definirao.

Dr. Demirović svojim se istupom u javnosti zalaže za sigurnost i pojačanu kontrolu sustava cijepljenja u Hrvatskoj te posebice naglašava potrebu za pojačanom edukacijom o navedenoj problematici prvenstveno cjepitelja i roditelja. Potreban je otvoreni dijalog između njih, u kojem roditelji moraju dobiti potpune informacije o cjepivima i mogućim ishodima samog postupka. Kako bi ih roditelji dobili, cjepitelji te informacije moraju znati te biti u stanju pružiti ih roditeljima. Time bi roditelji ostvarili svoje zakonsko pravo na informirani pristanak. Također se zalaže da se zakonska obveza cijepljenja djece preformulira u preporuku. Represija koja se provodi nad roditeljima koji traže potpune informacije i zahtijevaju provedbu postupka prema važećem Pravilniku o imunizaciji te diskriminacija njihove djece samo je odraz nefunkcioniranja sustava. Nepovjerenje u struku i liječnike je s pravom uzelo maha jer roditelji uviđaju da je znanje cjepitelja o cjepivima vrlo ograničeno, da institucije ne znaju tko je za što nadležan te se odriču vlastite odgovornosti, dok je istovremeno interes farmaceutske industrije preočito implementiran u stručno mišljenje.

Kad se pojedine liječnike koji javno promoviraju ovakav sustav suoči s pojedinim važnim detaljima vezanima uz temu, saznajemo da i ne znaju baš mnogo o tome kakva se cjepiva danas koriste, protiv kojih se bolest uopće djeca cijepe i s kojom učestalošću. Također ne govore o tome da većina cjepiva ne pruža doživotnu, već vrlo ograničenu zaštitu. Na taj se način roditelje drži u neznanju i strahu od zaraznih bolesti koji je mnogo izraženiji i jači od straha od nuspojava cjepiva. Jer su mozgovi cjepitelja jednostavno isprogramirani tako da na moguću uzročno-posljedičnu vezu cijepljenja i posljedične poremećaje zdravlja niti ne pomišljaju. Upravo na tome se, ističe dr. Demirović i temelji provedba imunizacije jer je, sudeći prema službenim statistikama, broj priznatih nuspojava zanemariv. No koji je stvarni broj nuspojava, tvrdi, ne znamo. Jer se, zbog svih gore navedenih sustavnih propusta, njihova stvarna pojavnost statistički ne bilježi. Deklaracija o važnosti cijepljenja kaže da je nesporno znanstveno dokazano da je korist dobivena cijepljenjem daleko veća od moguće štete. Šteta se ne poriče, ali se njena pojavnost prikazuje kao minimalna. Time se sam postupak i dalje smatra opravdanim. Najzanimljivije u svemu je da ne postoji niti jedna neovisna, relevantna znanstvena studija koja ovaj stav potkrjepljuje.

Dr. Demirović napominje da je službeni stav zdravstvenih institucija prema postupku cijepljenja jedinstven. Razlog tomu pronalazi u nedovoljnoj informiranosti pojedinaca u sustavu te u prejakoj propagandi farmaceutske industrije koja se neformalno implementira u taj stav. Ali i napominje da sami liječnici i nisu baš ujedinjeni u tom stavu. Međutim, one stručnjake i liječnike koji se usude preispitivati ovakav stav, sustav nastoji diskreditirati.

Obvezu cijepljenja ne propisuje struka već političari koji o tome odlučuju temeljem preporuke stručnjaka. Istih onih stručnjaka koji baš i ne znaju neke važne činjenice vezane za sam postupak i njegovu sigurnost, a povrh svega toga priznaju da i neki nemedicinski parametri utječu na donošenje kalendara obveznog cijepljenja.

Dr. Demirović svojim istupom poziva na promjene koje će preispitati sve navedene segmente sustava masovnog procjepljivanja, apelirajući prvenstveno na edukaciju i pojačani nadzor sigurnosti primjene cjepiva. Poziva i na preispitivanje potrebe masovnog, nekritičkog procjepljivanja djece ne uvažavajući njihove individualne karatkteristike. Obzirom da živimo medicinu 21. stoljeća koja se voli nazivati naprednom i personaliziranom medicinom potpuno je nejasno zašto se ovakav pristup ne primjenjuje i prilikom cijepljenja. Poziva na obavljanje postupka sukladno zakonskim propisima, što nije trenutna praksa, te na promjene koje će omogućiti mogućnost sigurnog izbora.

Comments closed.