Američko-britanska istraživačka novinarka Lynne Mc Taggart u knjizi “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” (* ), na čak 50 stranica donosi spoznaje, ali i mitove o cijepljenju koje možda najbolje sažima rečenica “Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju.”. Internetski magazin Kameleon (** ) u nastavcima objavljuje cjelovito poglavlje iz knjige posvećeno cijepljenju.

Ekscipijensi u cjepivima

Osim na samo cjepivo, djeca mogu reagirati i na ekscipijense, odnosno pomoćne tvari pridodane cjepivu. Cjepivo je složena smjesa živih ili umrtvljenih virusnih ili bakterijskih antigena, odnosno uzročnika bolesti, i raznih tvari koje potpomažu u razmnožavanju, pročišćuju, stabiliziraju i stimuliraju stvaranje protutijela.

Tri najčešće korištene kemikalije u proizvodnji cjepiva jesu timerosal, konzervans na bazi žive, formalin (37-postotna otopina formaldehida, glavni sastojak sredstva za balzamiranje) – koji se dodaje za inaktiviranje virusa i detoksikaciju toksina – te aluminijev sulfat, adjuvans koji bi trebao povećati sposobnost cjepiva da proizvodi antitijela. Uza sve to smjesi se često dodaju fenol (dezinficijens i bojilo), etilenglikol (glavni sastojak antifriza), benzetonij klorid (antiseptik) i metilparaben (konzervans i fungicid).

Jedina studija koja je testirala uporabivost ovih tvari njihov je učinak ispitivala na životinjama, i otkrila da sedam najčešće korištenih tvari mogu proizvesti tumor (* 138). U jednoj drugoj studiji, koja je ispitivala timerosal kada se koristi na sličan način kao u cjepivu, pacijentima kojima je davan imunoglobulin konzerviran timerosalom povisila se razina žive u tijelu (* 139). Ironično, ali Jonas Salk, koji je razvio umrtvljenu vakcinu protiv poliomijelitisa, smatrao je da timerosal zapravo inhibira njezin učinak.

Svaki je od tih sastojaka ispitivan u druge svrhe, pri čemu su pronađene brojne nuspojave. Studije su pokazale da germicidi kao što je timerosal imaju negativan učinak na bijele krvne stanice (* 140), dok se za aluminij, naravno, zna da je toksičan u pitkoj vodi. Živa predstavlja jednu od najtoksičnijih tvari za ljudska bića (pogledajte deveto poglavlje).

Veliki postotak ljudi ima ili razvija alergijsku osjetljivost na timerosal, koji se u cjepivima koristi kao dezinficijens. Jedno je istraživanje pokazalo da više od trećine alergičnih pacijenata podvrgnutih alergijskoj desenzibilizaciji injekcijama koje sadrže timerosal razvija hiperosjetljivost na živine soli (* 141). Do preosjetljivosti na timerosal u nekim je slučajevima došlo zbog prethodnog izlaganja toj tvari tijekom imunizacije (* 142). Također znamo da živine soli kod životinja mogu prouzročiti slabljenje inunosnog sustava (* 143). Djeca koja prime cjepiva s timerosalom mogla bi biti izložena većim koncentracijama žive od onih koje se smatraju sigurnima (* 144).

Što se formalina tiče, 47 studija demonstriralo je povezanost između izlaganja formaldehidu i raka, uključujući u to leukemiju i rak mozga, debelog crijeva i limfnog tkiva (* 145).

Od 1940-ih znanstvenici eksperimentiraju s adjuvansima, pomoćnim sredstvima koja povećavaju učinkovitost cjepiva. Adjuvansi djeluju tako da skupe cjepivo u jednu lokvicu, a onda ga otamo dokapavaju prema limfnim čvorovima i slezeni. Čak se i toksini tetanusa koriste kao adjuvans za stimuliranje drugih cjepiva koja ne funkcioniraju najbolje.

Izgleda da neki adjuvansi, poput kalcijeva fosfata, izazivaju više reakcija nego aluminijev hidroksid i adjuvans u DPT cjepivima (* 146). Za uljne se adjuvanse koji se, primjerice, koriste u cjepivu protiv gripe, pokazalo da uzrokuju hiperosjetljivost, ciste i artritis, a aluminij može prouzročiti ne samo ciste i granulome na mjestu uboda, već i artritis, pa i rak (* 147). Metali koji se često koriste za proizvodnju cjepiva mogu se trajno taložiti u bilo kojem dijelu tijela; kad su granulomi koji su se razvili nakon vakcinacije ispitivani uz pomoć specijalne rendgenske opreme, otkrivena je prisutnost aluminija i fosfora u granulomatoznom tkivu (* 148). Jedna od nekolicine studija o aluminiju u cjepivima pokazala je da ona cjepiva koja sadrže aluminij izazivaju najviše reakcija (* 149). Aluminij također pojačava alergijske reakcije na cjepivo protiv hripavca (* 150).

Te pomoćne tvari različito utječu na imunizacijsku sposobnost cjepiva, pa je tako neke poboljšavaju bolje nego druge: aluminijev fosfat proizvodi više protutijela, primjerice, nego sterol tirozin ili kalcijev fosfat (* 151).

Međutim nikome nije posve jasno koje od njih uistinu djeluju i koje su najsigurnije. Kao što je u članku Newyorske akademije znanosti (New York Academy of Sciences) rečeno: “Korpus znanja o mehanizmima ajduvansa i njihovim učincima najbolje bi se mogao opisati kao vudu ili vračanje”.

Uz te se konzervanse u lonac ubacuju i mnoge druge tvari. Na primjer, DPT cjepivo kombinira toksoide difterije i tetanusa s cijelim stanicama bakterije uzročnika hripavca (B. pertussis). Veliki broj uzročnika difterije i hripavca buja u hranjivoj podlozi. Toksoidi su otrovni proizvodi bakterija uzročnika tetanusa i difterije. Proizvode se na podlozi od dekstroze, uz infuziju goveđeg srca, natrijeva klorida i kazeina, istalože u metanolu, nerazrijedenom alkoholu, zbog purifikacije, a onda otapaju u puferu (* 152). Posljednji “sastojak” jesu cijele stanice hripavca, lo jest bakterije B. pertussis. One se uzgajaju u velikim bačvama u kulturi minerala i kazeina, a onda se umrtvljuju toplinom ili timerosalom. Nakon što se smjesi doda jedan od adjuvansa, primjerice aluminij, ova je “juha” gotova i spremna za ubrizgavanje u dvomjesečnu bebu.

Međutim nitko uistinu ne zna krajnji učinak međudjelovanja svih tih kemikalija i toksoida; ono što znamo jest da pridodavanje formalina sirovim toksinima polimerizira nečistoće i bakterijske antigene – odnosno povezuje ih zajedno (* 153). A kako to zaista djeluje na djecu, i vi i ja možemo tek nagađati.

Nove bolesti od cjepiva

Osim za opasnosti koje prate pojedinačna cijepljenja, čini se da je imunizacija odgovorna i za pojavu nekih novih bolesti. Ako primite injekciju s oslabljenom ili umrtvljenom verzijom virusa, možete razviti virusnog “mutanta” ili potpomoći njegovo širenje u široj populaciji.

Procjenjuje se da tri posto beba majki koje su cijepljene protiv hepatitisa B razviju imitirani oblik hepatitisa B (* 154). U jednoj studiji kojom je obuhvaćen veliki broj male djece, koju su rodile hepatitis B pozitivne majke što su prošle potpun program imunizacije protiv hepatitisa B, jedno od 60 djece postalo je hepatitis B pozitivno. Jedna od 80 tih beba imala je virusni mutant cjepiva.

Taj se mutant povezuje s hepatitisom i aktivnom bolesti jetre (* 155). Jedna je druga studija pokazala da su pacijenti cijepljeni protiv hepatitisa B imali smjesu tih mutanata i uobičajenu formu virusa hepatitisa B, kao i blagog hepatitisa. No oni pacijenti u čijoj su krvi pronađeni vlastiti mutanti na kraju su patili od teže jetrene bolesti (* 156).

Drugi problem s mutantima virusa jest u tome što se oni često ne mogu detektirati kod testiranja davatelja kivi, tako da se taj novi oblik hepatitisa može širiti doniranom krvi. I, naravno, virusni mutant može zaraziti pojedinca čak i ako je prethodno cijepljen (* 157).

Pronađena je veza između rastuće učestalosti pneumokoknog meningitisa otpornog na penicilin i sveopće imunizacije Hib cjepivom (* 158). Eradikacija jednog soja virusa može stimulirati proliferaciju drugih. Točno se to i dogodilo s cjepivom protiv meningitisa uzrokovanog Haemophilias influenzae. Kako su sojevi tipa-b H. influenzae istrijebljeni vakcinacijom, imitirani sojevi ne-b tipa H. influenzae bujaju.

Jedna je studija proučavala 408 sojeva Hib meningitisa. Iako je 94 posto bilo prouzročeno H. influenzae tipa b, ostatak su predstavljali “ne-serotipni” (NST) sojevi Haemophilus influenzae. Autori studije predvidjeli su da što se više Hib cjepiva koristi, to bi NST sojevi mogli prouzročiti više infekcija srednjeg uha, sinusitisa, kroničnog bronhitisa i drugih infekcija, uglavnom dišnih putova (* 159).

U 1960-ima, kad je regrutima američke vojske davano pokusno umrtvljeno cjepivo protiv pneumonije, ono je prouzročilo nepredviđen obrat u tipu virusa. Medu regrutima su izbile epidemije bolesti od tih imitiranih virusa, ukazavši na beskorisnost cjepiva i natjeravši znanstvenike da pohitaju natrag u laboratorije razviti cjepivo koje bi uništilo i mutante (* 160).

Sada nam postaje jasno i to da injekcija bilo koje vrste (u to se ubraja i cijepljenje) mogu povećati rizik od poliomijelitisa. H. V. Wyatt iz Odjela za javnu medicinu Sveučilišta u Leedsu među prvima je proučavao zaprepašćujuću vezu između višekratno primljenih injekcija bilo koje vrste, posebice penicilina, davanih maloj djeci i obolijevanja od poliomijelitisa, napose u zemljama u razvoju, gdje djeca dobivaju više injekcija od one u razvijenim zemljama (* 161).

“Provocirani poliomijelitis” koji se javlja nakon cijepljenja “za svaki slučaj” sada je već dugo prepoznat i priznat u zemljama poput Velike Britanije i SAD-a. Kad se nakon masovne imunizacije sa živim virusom poliomijelitisa pojavilo više slučajeva paralitičkog poliomijelitisa, istraživači sa Sveučilišta u Kolnu upozorili su da DPT cjepivo (đifterija/tetanus/hripavac) ne bi trebalo davati istodobno kad i živo cjepivo protiv poliomijelitisa (* 162).

H. V. Wyatt posvetio je svoju znanstvenu karijeru proučavanju različitih populacija kroz 20. stoljeće, uspoređujući liječenja injekcijama i epidemije poliomijelitisa, uključujući u to i davanje injekcija djeci koja su imala kongenitalni sifilis. On je zaključio da bi višekratno davanje injekcija moglo biti odgovorno za 25 posto slučajeva paralize za vrijeme epidemije poliomijelitisa, kao i za to što čini djecu 25 posto sklonijom pobolijevanju kad ne vlada epidemija. Jedna injekcija, našao je, može povećati rizik od paralize pet puta, te može preokrenuti ono što je moglo bili ne-paralitički napad bolesti u paralitički. Čak bi i prošireni program imunizacije Svjetske zdravstvene organizacije “mogao provocirati poliomijelitis”, zaključuje (* 163).

Wyatt je također vjerovao da bi rizik mogao biti kumulativan – preciznije, višekratno davane injekcije vremenom bi mogle povećati rizik za obolijevanje od poliomijelitisa jednom u budućnosti, kao što bi to moglo i davanje injekcija u kratkim vremenskim razmacima.

Wyattova teza uvelike potkrepljuje razmišljanja o podrijetlu velikih epidemija poliomijelitisa u 20. stoljeću, koje su možda mogle biti potpomognute raširenom primjenom cjepiva i penicilina. To je nedavno potvrđeno i studijom američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, vođenoj u Rumunjskoj, koja je pokazala da cjepivo protiv poliomijelitisa koje se daje injekcijom uzrokuje nastup bolesti. Dok već i sama injekcija s cjepivom protiv poliomijelitisa može biti okidač paralize, njome pogođena djeca prethodno su primila ogroman broj drugih injekcija cjepiva i antibiotika. Ukoliko su djeci davane druge injekcije u razdoblju kraćem od 30 dana prije cijepljenja protiv poliomijelitisa, rizik je bio posebno naglašen (* 164).

Cjepiva, posebice ona protiv ospica i tuberkuloze, također se povezuju s danas prisutnom epidemijom mialgičnog encefalomijelitisa (ME), poznatog i kao sindrom kroničnog umora, ponajviše među djecom. Doris Jones iz Ilforda, Essex, počela je proučavati vezu između cjepiva i loga poremećaja kad je njezin sin Stephen obolio od ME-a u dobi od 12 godina. Kao jednogodišnjak, loše je reagirao na cjepivo protiv ospica, pretrpjevši ponavljajuće i duge napade vrištanja. Kad je imao 10 godina, kaže Doris Jones, nakon što je kasno prohodao i progovorio, Stephen je dobio ospice, a dvije godine kasnije i infektivnu mononukleozu. Dva mjeseca nakon što je imao još jedan napad ospica, ovoga puta atipičan, došlo je do razvoja ME-a, koji sada ima već 24 godine.

Gospođa Jones prikupila je studije koje povezuju ME s cjepivima protiv tetanusa, ospica, kolere, gripe i trbušnog tifusa i, odnedavno, hepatitisa B. Neki dokazi upućuju na to da se simptomi ME-a javljaju djelomično zbog disfunkcioniranja tijela, što je rezultat odgovora protutijela na nepotpuno umrtvljene ili čak latentne viruse – drugim riječima, na mnoge “atenuirane” ili oslabljene verzije virusa koje se koriste u cjepivima (* 165).

Neke od studija pokazale su da je do šestine mladih osoba s ME-om cijepljeno mjesec dana prije nego što je izbila bolest (* 166). Cijepljenje, čini se, djeluje kao okidač imate li pritajenu infekciju, iscrpljen ili narušen imunosni sustav (zbog tretmana steroidima ili zbog dugotrajne virusne infekcije), ili čak ako imate alergije.

Uvid u medicinsku literaturu razotkriva poraznu činjenicu da su nas mnogi programi imunizacija ostavili u gorem stanju nego što smo bili prije njih. U razdoblju od 30 godina cjepivo protiv ospica prouzročilo je opasne mutacije te bolesti pretvorivši je u bolest odraslih i mladih te ostavivši nas s neadekvatnim imunitetom koji bismo mogli prenijeti na našu djecu. Danas usto imamo znatan broj djece koja su oštećena cjepivom. No to je tek nagovještaj posljedica našeg uplitanja.

Dr. Michel Odent i njegov Primarni zdravstveni istraživački centar (Primal Health Research Centre) u Londonu proveli su istraživanje o dugotrajnom dojenju. Prvobitni je cilj bio ispitati može li dugotrajno dojenje zaštititi dijete od ekcema i astme. Ali tijekom su ispitivanja istraživači došli do potpuno neočekivanih saznanja: djeca imunizirana protiv hripavca imala su šest puta veću vjerojatnost obolijevanja od astme nego ona koja nisu dobila injekciju toga cjepiva (* 167). U zamalo svakoj kategoriji – broj dana bolovanja, slučajevi uhobolje, hospitalizacija – necijepljena su djeca bila zdravija.

Sarah iz Romneya Marsha u Kentu ima šestogodišnju kći, čija je astma vjerojatno povezana s obavljenim cijepljenjima. “Njezina reakcija na prvo DPT cjepivo bilo je vrištanje bez prestanka punih 12 sati, za što su nam rekli da je “normalno””, kaže Šarali. “Nakon MMR cjepiva hospitalizirana je s visokom temperaturom, za čime su uslijedili problemi s crijevima, a onda, nakon DPT docjepljivanja, došlo je do “razbuktavanja” astme. Nakon što je obavila sva cijepljenja, razboljela se od hripavca”. Sarah nastavlja: “Dali smo se nagovoriti da dopustimo dva cijepljenja protiv gripe. Nakon toga ona je imala jednu virozu za drugom i brojne infekcije uha, tako da je stalno uzimala antibiotike. Sada inhalira steroide u dozi koja je dva puta viša od preporučene maksimalne doze za djecu. Osjećamo da inhalirani steroidi također imaju nuspojave. Koža joj je istanjena, u proteklih 18 mjeseci nije nimalo dobila na težini, a stopala su joj prestala rasti.”

MMR i autizam

Najpoznatiju pretpostavljenu nuspojavu, koja se odnosi na moguću povezanost između MMR cjepiva i razvoja crijevnih bolesti i autizma, prvi je postulirao dr. Andrew Wakefield, gastroenlerolog u londonskoj bolnici Royal Free, vrlo cijenjen zbog svojih istraživanja virusne povezanosti s Chronovom bolesti i ulceroznim kolitisom. Wakefield i njegovi kolege objavili su nekoliko radova o zamjetnom broju djece koja su imala neuobičajene kronične upale crijeva i regresivni razvojni poremećaj ili psihozu (* 168).

Djeca su imala gastrointestinalne probleme koji nisu ni u čemu nalikovali bilo čemu što su Wakefield i njegovi kolege dotad vidjeli. Pokazalo se da je riječ o novoj upalnoj bolesti crijeva, koja ima neke karakteristike Chronove bolesti i ulceroznog kolitisa, ali s vlastitim karakterističnim simptomima – ponajviše s kroničnim oticanjem sitnih limfnih žlijezda u zadnjem dijelu tankog crijeva. Ono što je najvažnije jest činjenica da to stanje, čini se, ima za pratioca ozbiljan regresivni autizam ili autizmu slično stanje, odnosno pervazivni razvojni poremećaj.

Kod klasičnih tipova autizma razvojne će abnormalnosti uvježbano oko primijetiti već od rođenja. Ali u slučaju ove djece roditelji navode da su ona bila potpuno normalno razvijena u svakom pogledu, sve dok nisu dobila trostruko cjepivo. Od ukupno 60 djece kod koje je došlo do razvoja autizma, upravo nakon cijepljenja, kod 93 posto primijećene su iste abnormalnosti crijeva. Oko trećine njih imalo je slično oticanje u debelom crijevu, a 88 posto kronični kolitis. Drugi su istraživači našli iste nenormalnosti u skupinama djece s autizmom (* 169).

Wakefield je pretpostavio da je atenuirani soj virusa ospica potaknuo imunosni odgovor nedovoljan da kontrolira virus. Kao rezultat toga oslabljena je “infekcija” zahvatila crijeva i povećala propusnost crijevne stijenke, te izazvala nenormalan porast broja stanica u crijevnom tkivu. Analiza urina pokazala je da su sva djeca imala značajan manjak vitamina B 12 , što je vidljivo i kod drugih gastrointestinalnih poremećaja. Kako je vitamin B 12 potreban za normalan razvoj središnjega živčanog sustava, Wakefield je pretpostavio da bi nedostatak vitamina B 12 mogao pridonijeti autističkoj regresiji uočenoj kod te djece.

Wakefield se udružio s Johnom O’Learyem, profesorom patologije na Trinity College u Dublinu, koji je pronašao perzistentnu infekciju virusom ospica u tankom crijevu kod 24 od 25 djece s ovim tipom autizma i gastrointestinalnom bolesti (* 170). Drugi su otkrili vezu između “ostataka” virusa ospica i autizma. Japanski znanstvenik našao je čestice virusa ospica u krvi jedne trećine malog uzorka djece s autizmom (* 171). Ostali su pak istraživači pokazali da je “perzistentna” infekcija virusom ospica prisutna kod većeg broja oboljelih od Chronove bolesti (* 172). Najubojitiji dokaz pružili su uzorci biopsije crijeva 91 djeteta s potvrđenom dijagnozom limfonodularne hiperplazije crijeva i enterokolitisa: u 75-82 posto slučajeva virus ospica bio je prisutan u raznim stanicama crijeva (* 173).

Andrew Wakefield i njegov kolega Faul Shallock, iz Istraživačke jedinice za autizam Sveučilišta Sunderland, vjeruju da je ovaj tip kasnog javljanja regresivnog autizma rezultat djelovanja peptida koji ne potječu iz tijela i koji djeluju na neurotransmisiju u središnjemu živčanom sustavu. Wakefield i Shattock iznijeli su teoriju prema kojoj ti peptidi proizvode učinke koji su u osnovi opioidni, odnosno mogu pomoći da se unište opioidni peptidi koji se prirodno pojavljuju u središnjem živčanom sustavu. U svakom slučaju, regulatorna uloga središnjega živčanog sustava, koja se provodi prirodnim opioidnim peptidima kao što su enkefalini i endorfini, mogla bi biti pojačana do te mjere da bi većina funkcija središnjega živčanog sustava mogla biti poremećena tijekom kritičnog razdoblja u razvoju djeteta. Opažanje, shvaćanje, osjećaji, raspoloženje i ponašanje mogli bi time biti pogođeni, kao i sve izvršne funkcije mozga. A to bi moglo rezultirati mnogostrukim simptomima koji čine autizam (* 174).

S MMR cjepivom, pretpostavlja Wakefield, atenuirani (oslabljeni) soj virusa ospica potiče imunosni odgovor koji nije dovoljan za kontrolu virusa. Slijedom toga dolazi do infekcije u crijevima koja utječe na pojavu abnormalnosti stijenke crijeva kod autističke djece. Atipični peptidi, kažu Wakefield i Shattock, nastaju iz nepotpuno probavljene određene hrane, naročito glutena iz pšenice i drugih žitarica (zobi, raži i ječma), kazeina iz mlijeka i drugih mliječnih proizvoda.

Njihova teorija ima čvrst oslonac u znanstvenom istraživanju: brojne su studije pokazale da djeca oboljela od autizma imaju povećanu propusnost crijeva (* 175). Kako bi provjerili svoju teoriju, Shattock i njegov tim odabrali su malu grupu autističke djece. Kad su im izbacili L. casein i gluten iz prehrane, dječje se stanje popravilo, prvenstveno njihov razvoj jezika i sposobnost koncentracije. Najveća poboljšanja primijećena su kod djece čije je stanje bilo najteže. U više od 50 posto slučajeva liječnici te djece bili su tako impresionirani tim poboljšanjima da su im proizvode bez glutena počeli propisivati na teret zdravstvenog osiguranja.

Ospice i mozak

Dr. Jeff Bradstreet iz Palm Baya u Floridi, čiji je sin obolio od autizma nakon injekcije MMR cjepiva, proučavao je približno 2.000 djece s autističkim enterokolitisom i dokazanom prisutnosti virusa ospica u likvoru i mozgu. Prema podacima londonske odvjetničke tvrtke Alexander Harris and Co., koju je kontaktiralo oko 2.500 obitelji djece navodno oštećene cjepivom, dobra polovina tih slučajeva odnosila se na djecu koja su se normalno razvijala te postala autistička odmah nakon imunizacije.

Autizam je daleko najčešća nuspojava zbog koje su se obitelji obraćale odvjetnicima tvrtke Alexander Harris and Co. Zbog istoga su se razloga stotine obitelji javljale udruzi roditelja JABS (Justice, Awarness and Basic Support) koju vodi Jackie Fletcher, čije je vlastito dijete, kako tvrdi, oštećeno trostrukim cjepivom. Od 1.800 djece iz udruge JABS, za koju se pretpostavlja da su oštećena s MMR cjepivom, kod više od 40 posto njih došlo je do razvoja regresivnog autizma, problema s crijevima i epilepsije nakon cijepljenja.

Mnogo klijenata tvrtke Alexander Harris and Co. ima videozapise koji prate razvoj njihove djece od rođenja, mjesec za mjesecom, prikazujući normalan, zdrav dječji razvoj, sve do točke kada je obavljena imunizacija s MMR cjepivom, obično između 12-15 mjeseca starosti djeteta. U to doba dijete već obično hoda, može se koristiti malim fondom riječi, uočava i ima interakciju s ostatkom obitelji. A onda, iznenada, u svakom od tih slučajeva djeca su prestala govoriti i izgubila sposobnost društvene interakcije, i naglo nazadovala u oblik ponašanja koji se smatra autističkim. To podrazumijeva ozbiljne poteškoće u komuniciranju i interakciji s okolinom, povlačenje, te nespretne ili ponavljajuće i opsesivne pokrete i obrasce ponašanja.

Neki se slučajevi kojih se primila tvrtka Alexander Harris and Co. odnose na djecu staru četiri godine, čiji su normalni razvoj i govor bili neosporivi, sve do trenutka vakcinacije. Sarah je, čiji je otac Talijan, s tri i pol godine bila bilingvalno dijete te imala bogat rječnik engleskog i talijanskog jezika. Dva tjedna nakon što je primila MMR cjepivo, bila je od glave do struka prekrivena osipom te nekoliko dana kunjala i imala visoku temperaturu. Čim je to prošlo, Sarah je zanijemjela, te zadobila autističke osobine, kao i tegobe s crijevima i učestale proljeve. Kod nje je također došlo do razvoja krvnog poremećaja za koji je utvrđeno da je nuspojava MMR cjepiva.

Činjenica da djeca te dobi postaju autistička nakon cijepljenja može poslužiti kao protuargument za tvrdnju da je pojava autizma koincidentna, s obzirom da se autizam obično dijagnosticira u znatno ranijoj dobi.

Jedna druga članica udruge JABS majka je trojki, od kojih se sve troje normalno razvijalo – to su potvrdili i zabilježili liječnici specijalisti koji su o djeci vodili posebnu brigu zbog statusa višeplodnog poroda. Kad je djeci bilo 15 mjeseci, tri do četiri dana nakon što su dobila MMR cjepivo, sve troje imalo je visoku tjelesnu temperaturu, bilo je pospano i bez apetita. Za kratko vrijeme sve troje prestalo je govoriti i nije moglo uspostaviti kontakt očima, uz razvoj ponašanja koje se smatra tipičnim za autizam. Jedno od djece djelomice je izgubilo sluh – još jedna poznata nuspojava trostrukog cjepiva.

Britanskom kohortnom studijom (1970. British Cohort Study) obuhvaćeno je više od 7.000 ispitanika rođenih 1970., čiji su zdravstveni podaci desetljećima praćeni i proučavani od dana rođenja. U toj su studiji istraživači zabilježili dob djece u vrijeme obolijevanja od raznih zaraznih bolesti, kao i to jesu li u odrasloj dobi razvila upalnu bolest crijeva. Otkrili su da je, ako su djeca preboljela zaušnjake prije napunjene dvije godine starosti, 25 puta veća vjerojatnost da će u odrasloj dobi imati ulcerozni kolitis. Slično tomu, ako su djeca preboljela i ospice i zaušnjake u razmaku kraćem od jedne godine, vjerojatnost da se razvije ulcerozni kolitis u odrasloj dobi sedam je puta veća, a četiri puta veća za razvoj Chronove bolesti (* 176). Slična islandska epidemiološka studija našla je da će djeca koja dobiju zaušnjake i ospice jedno za drugim imali 11 puta veću vjerojatnost za upalnu bolest crijeva kasnije u životu.

Dakle, problem ne predstavlja samo obolijevanje od ospica. Problem se pojavljuje ako se oboli od zaušnjaka prije navršene dvije godine starosti ili ako se oboli i od ospica i od zaušnjaka u razdoblju kraćem od godine dana. To bi moglo značiti da problem može prouzročiti komponenta zaušnjaka u cjepivu i/ili istodobno davanje ova dva živa virusa djeci mlađoj od dvije godine.

Otkako je dr. Wakefield objavio svoja otkrića, britanska vlada i medicinska zajednica bacile su se na organiziranje nekoliko milijuna funti vrijedne kampanje koja je trebala negirati svaku moguću vezu između MMR cjepiva i autizma. Oni navode da su Wakefieldova otkrića puka slučajnost, i ustraju na tome da su djeca cijepljena kad je autizam ionako mogao biti prepoznat i dijagnosticiran.

Štoviše, časopis The Lancet nedavno je zatražio od kolega dr. Wakefielda da opozovu bilo kakvu povezanost između svojih pronalazaka i MMR cjepiva, te objavio rezultate novog ispitivanja kalendara cijepljenja djece sa i bez autizma koji ne ukazuju ni na kakvu vezu (* 177). Pokušavajući zaustaviti naglo i nezaustavljivo odustajanje roditelja od cijepljenja djece MMR cjepivom, koji su se na to odlučili temeljem rada dr. Wakefielda, britanska vlada i Laboratorij za javno zdravstvo (kao i mnoge druge vlade diljem svijeta) požurili su s brojnim drugim studijama koje su trebale pokazati kako ne postoji veza između autizma i MMR cjepiva.

Zasad, sve su to epidemiološka opažanja stanovništva, koja se oslanjaju na pasivni sustav izvještavanja – jedan od najslabijih načina ispitivanja, jer se ne mogu izdvojiti sve varijable (* 178). U nekim slučajevima, kaže dr. Wakefield, kvaliteta podataka je “grozna”, a simptomi često nisu čak ni zabilježeni. Usred te kampanje upravo je dr. Ken Aitkin, autoritet za autizam, kojeg je britanska vlada angažirala za suzbijanje bojazni oko povezanosti ovog stanja i cjepiva, alarmirao o vladinim naporima za ograničenje štete.

Dr. Aitkin, koji je bio sudionik 37-članog utjecajnog panela Medicinskog istraživačkog savjeta (MRC) za ispitivanje dokaza koji povezuju trostruko cjepivo i autizam, priznao je da britansko Ministarstvo zdravstva nije točno proslijedilo zaključak MRC-a. “Mi nismo zaključili da autizam nije povezan s MMR cjepivom”, nedavno je rekao. “Mi smo zauzeli stav da postoji problem koji treba vrlo pomno promotriti, te da nema dovoljno dokaza da se ta povezanost isključi.”

Posljednji i pritom najoptužujući dokaz dolazi iz Danske, a pokazao je da se uvođenje MMR cjepiva podudara s osmerostrukim porastom broja slučajeva autizma. Za tu je studiju, koja je pratila više od pola milijuna djece, izabrana Danska jer ima jedinstveni kompjutoriziran registar sve rođene djece, kojoj se dodjeljuje identifikator za praćenje njihova zdravstvenog i imunizacijskog statusa tijekom cijeloga života.

Koristeći podatke iz Danskoga središnjeg psihijatrijskog registra, američki istraživači, koji su vodili studiju, uključujući u to i stručnjaka za istraživanje autizma, usporedili su učestalost pojavljivanja autizma prije i poslije uvođenja MMR cjepiva. Otkrili su da je učestalost pojavljivanja autizma kod djece u dobi između pet i devet godina skočila s 8,38 slučajeva na 100.000 djece prije uvođenja cjepiva do visokih 71,43 slučajeva na 100.000 djece u 2002. godini.

Čak i nakon podešavanja varijabli kao što je, primjerice, bolja dijagnostika, istraživači su zaključili da je broj slučajeva autizma porastao približno pet puta otkako se cjepivo počelo koristiti. Posebni trendovi u podacima ukazali su na vremensku povezanost između uvođenja cjepiva i porasta autizma (* 179).

Dansko je istraživanje naročito važno jer ponovno analizira podatke iz najveće dosadašnje studije koja se suprotstavila Wakefieldovoj hipotezi. Ta studija, objavljena 2002. godine, ispitivala je isti broj djece rođene između 1991. i 1998. (* 180). Međutim djeca su praćena samo do svoje četvrte godine, a autizam općenito nije dijagnosticiran u Danskoj prije djetetove pete godine života.

Ako ova cjepiva daju samo privremen i nepotpun imunitet, mnoga od naše djece mogla bi odrasti prijemljiva na rubeolu, zaušnjake ili ospice, sve bolesti koje su puno ozbiljnije u odrasloj dobi. Generacije djece s neadekvatnim imunitetom mogle bi odrasti u odrasle osobe bez imuniteta koji bi preko placente prenijele na svoju djecu, koja bi u tom slučaju mogla oboljeti od ospica u dojenačkoj dobi, kada ih inače štite majčina protutijela. Jedna je studija pokazala da su razine protutijela niže upravo kod žena koje su bile dovoljno mlade za imunizaciju nego kod starijih žena (* 181).

Rubeola je i dalje dječja bolest među samostojnim amiškim zajednicama u SAD-u. No u ostalim dijelovima SAD-a ona zbog programa cijepljenja sve više postaje bolest adolescenata i mlade odrasle dobi. Slučajevi rubeole u amiškoj zajednici gotovo su uvijek blagi, a trudne žene izgleda da su prirodno zaštićene (* 182).

Sudeći prema posljednjem istraživanju, dobiti ospice moglo bi biti dobro za djecu. Posljednje istraživanje pokazuje da afrička djeca koja prebole ospice manje pate od alergijskih stanja, poput astme, ekcema i peludne groznice, u usporedbi s djecom u razvijenim zemljama. Studije iz Opće bolnice u Southamptonu otkrivaju da djeca koja su dobila cjepivo protiv ospica imaju više nego dvostruko veći rizik za razvoj atopije, odnosno alergijskih bolesti (* 183).

Izvori uz 6. poglavlje:

(* 138) Clinical Toxicology, 1971.; 4: 185, kako navodi Murphy.

(* 139) British Medical Journal, 1979.; ii: 12.

(* 140) American Journal of Public Health, 1940.; 30: 129, kako navodi Murphy.

(* 141) Contact Dermatitis, 1989.; 20: 173-6.

(* 142) Contact Dermatitis. 1980.,6: 241-5.

(* 143) Toxicology and Applied Pharmacology. 1983., 68: 218-28.

(* 144) Pediatrics, 2001.; 107: 1147-54.

(* 145) Randall Neustaedter, The Vaccine Guide: Making an Informed C/io/ce.(Berkelcy: North Atlantic Books, 1996.).

(* 146) Vaccine, 1995.; 13: 1366-74.

(* 147) Murphy, WMl Every Parent

(* 148) American Journal of Dermatopathology, 1993.; 15: 114-7.

(* 149) The Lancet, 1988., i: 955-60.

(* 150) Pediatrics, 1989.; 84: 62-7: International Archives of Allergy and Applied Immunology, 1989.; 89: 156.

(* 151) Biologicals. 1994.; 22: 53-63.

(* 152) Murphy, op. cit.

(* 153) Randall Neulstader, 77ie Vact/ne Guide.

(* 154) The Lancet, 1990.; 336: 325-9.

(* 155) Ibid.

(* 156) Gastroenterology, 1992.; 102: 538-43.

(* 157) A. J. Zuckerman i drugi, korespondencija, The Lancet. 1994.; 343: 737-8.

(* 158) Pediatric Infectious Disease Journal. 1992.; 18: 6.

(* 159) The Lancet, 1993.; 341: 851-4.

(* 160) Vidi Harold S. Ginsberg, 7Yie Adenoviruses (New York: Plenum. Press).

(* 161) Transactions of the Royal Society of Tropical Medicine and Hygiene, 1985.; 79: 355-58 i 1989.; 83: 545-9.

(* 162) Mertens i F.ggens, op. cit.

(* 163) Transactions of the Royal Society of Tropical Medicine and Hygiene, 1985.; 79: 355-58 i 1989.; 83: 545-9.

(* 164) New England Journal of Medicine, 1995.; 332(8): 500-7.

(* 165) What Doctors Don’t Tell You, 1994.; 5(9): 12.

(* 166) Ibid.

(* 167) Michel Oden t. Journal of the American Medical Association. 1994.; 272(8): 592-3.

(* 168) The Lancet, 1998.; 351: 637-41; American Journal of Gastroenterology, 2000.; 95: 2285-95.

(* 169) The Lancet, 1998.; 352: 234-5; Journal of Pediatrics, 1999.; 135: 559-63.

(* 170) Journal of Pathology, 2000.; 190 (Supplement): 1A-69A.

(* 171) Digestive Diseases and Sciences, 2000.; 45: 723-9.

(* 172) Gut, 1995.; 36: 564-9; Journal of Clinical Pathology, 1997.; 50: 299-304.

(* 173) Journal of Clinical Pathology; Molecular Pathology, 2002.; 55: 84-90.

(* 174) Brain Dysfunction, 1991; 3: 328; Advances in Biochemical Psychopharmacology, 1993.; 28: 627-43.

(* 175) Acta Paediatrica, 1996.; 85: 1076-9.

(* 176) Gastroenterology, 1999.; 116: 796-803.

(* 177) The Lancet, 2004.; 363: 750.

(* 178) The Lancet, 1998.; 351: 1327-8; The Lancet, 1999.; 353: 2026-9.

(* 179) Journal of American Physicians and Surgeons, 2004.: 9(3): 70-5.

(* 180) New England Journal of Medicine, 2002.; 347: 1477-82.

(* 181) Journal of Pediatrics, 1986.; 108(1): 671-6.

(* 182) Pediatric Infectious Disease Journal, 1992.; 11: 955-9, prema Journal of the American Medical Association. 1994.; 271(1): 13.

(* 183) The Lancet, 1996.; 347; 1792-6.

(* ) Naslov ovog dijela 6. poglavlja je “Ekscipijensi u cjepivima”, dok je naslov “Mit broj 5: Pomoćne tvari pridodane cjepivu su neškodljive” odabralo uredništvo Kameleona kako bi naglasilo bit njegovog sadržaja i vezu sa prethodnim dijelovima poglavlja (mitovima 1-5).

** Prvi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju”.

** Drugi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 2: Bolesti protiv kojih se cijepite su smrtonosne”.

** Treći dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 3: Cjepivo će vas zaštititi od bolesti”.

** Četvrti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 4: Nuspojave cjepiva su rijetke i uglavnom blage”.

** Posljednji dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Alternative imunizaciji”.

(* ) Knjiga Lynne Mc Taggart “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” izvorno je objavljena 1999. godine, a u Hrvatskoj ju je objavila nakladnička kuća Intermed iz Zagreb 2007. godine, u prijevodu Božene Ćosović. Cijepljenju je posvećeno 6. poglavlje “Cijepljenje: automatski ubodi”, od stranica 135 do 186. Više obavijesti o knjizi i mogućnostima njezine kupnje nalaze se na stranici izdavača Intermed. Knjiga u PDF izdanju objavljena je na internetskom sajtu Ivana Antića (u međuvremenu ugašenom).

(** ) Napis je izvorno objavio internetski magazin Kameleon (u međuvremenu ugašen) 7. prosinca 2013.

Comments closed.