Američko-britanska istraživačka novinarka Lynne Mc Taggart u knjizi “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” (* ), na čak 50 stranica donosi spoznaje, ali i mitove o cijepljenju koje možda najbolje sažima rečenica “Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju.”. Internetski magazin Kameleon (** ) u nastavcima objavljuje cjelovito poglavlje iz knjige posvećeno cijepljenju.

Mit broj 4: Nuspojave cjepiva su rijetke i uglavnom blage

Kao što ne postoji siguran lijek, tako ne postoji ni sigurno cjepivo, a mi smo tek počeli shvaćati koliko je svako od njih doista opasno. Jedna od najodređenijih i najvećih studija o cjepivima do današnjih dana, koju su provodili Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, najvažnije tijelo američke vlade kada je riječ o zaraznim bolestima, potiho je obznanjena nekolicini znanstvenika, bez publiciteta ili izjava za tisak, na sastanku Savjetodavne komisije za dječja cjepiva u Washingtonu.

Zatvorenost za javnost te prezentacije, održane 9. rujna 1994. godine na manjem seminaru u gradu Washingtonu, bila je u neskladu sa spektakularnom prirodom ondje donesenih zaključaka: preciznije, da je rizik od napadaja kod djece utrostručen nekoliko dana nakon primanja MMR ili DPT cjepiva.

Centri za kontrolu i prevenciju bolesti pratili su napredak 500.000 djece u SAD-u koristeći se bazama podataka organizacija i tvrtki za zdravstveno osiguranje Health Maintenance Organization, Kaiser Permanente i drugih. Time su bili u mogućnosti povezati zajedno sve dijelove istraživanja i podatke o negativnim reakcijama na dva kombinirana cjepiva. Identificirali su 34 veće nuspojave cjepiva, koje su se kretale u rasponu od astme, krvnih poremećaja, infektivnih bolesti i dijabetesa do neuroloških poremećaja, uključujući u to meningitis, poliomijelitis i gubitak sluha.

No na grafikonu nuspojava, prema riječima dr. Anthonvja Morrisa koji je i sam bio sudionikom toga sastanka, najviše se isticala incidencija napadaja. Učestalost pojave napadaja, naime, porasla je tri puta iznad normale tijekom prvog dana nakon što je dijete primilo dozu DPT cjepiva, a 2,7 puta u roku od četiri do sedam dana nakon MMR cjepiva, što bi poraslo na 3,3 puta iznad normale u razdoblju od osam do četrnaest dana.

Napadaji, koji mogu uključivali grčenje, nesvjesticu i epileptične konvulzije, već su jedno od čestih stanja kod male djece, koja pogađaju, kako se procjenjuje, jedno od 20 djece, odnosno pet posto djece (* 77). Te bi visoke brojke mogle biti odraz učinka vakcinacije. Preciznije, nova bi saznanja mogla značiti da će cjepiva i dalje povećavati učestalost pojave napadaja do približnih 15 posto, pogađajući tako blizu tri od dvadesetero djece.

Učinci DPT cjepiva bili su trenutačni, uzrokujući porast incidencije napadaja tri puta iznad normale unutar 24 sala od primanja doze, ali s naglim padom na vrijednost svega 0,06 puta veću od normale nakon prvog dana. MMR cjepivo djelovalo je pak daleko sporije, pri čemu je najopasnije razdoblje bilo od osmog do četrnaestog dana nakon primanja cjepiva. Napadaji su često bili jaki, kako izvješćuju Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, te je četvrtina svih slučajeva završila bolničkim tretmanom (* 78).

Zaključak je prezentacije, odmjerenim i neutralnim rječnikom rečeno, da je tvorce studije zanimalo kakvi su sinergistički učinci antigena kad se kombiniraju ili istodobno primjenjuju – odnosno jesu li napadaji prouzročeni pojedinačnim cjepivima ili tek smjesa antigena brojnih cjepiva danih u isto vrijeme ruši imunosni sustav. Statistički odjel britanskog Laboratorija za javno zdravstvo došao je do vrlo sličnih rezultata: MMR cjepivo utrostručilo je rizik za napadaje, dok je DPT cjepivo također povećalo taj rizik tri puta, obično tri dana nakon primanja injekcije s dozom. Najveća stopa incidencije napadaja i meningitisa zbog uporabe soja Urabe, što je komponenta MMR kombiniranog cjepiva koja se odnosi na zaušnjake, obično se javlja između 15 i 35 dana nakon primjene (* 79).

Kasnije istraživanje, kojim je obuhvaćeno oko 700.000 djece iz baze podataka Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, polučilo je čak i gore rezultate. Djeci između 0 i 12 mjeseci starosti rizik za napadaje bio je deveterostruko povećan onoga dana kad su primili DPT cjepivo (* 80). Isti je Statistički odjel također otkrio da su djeca koja su primila MMR cjepivo imala pet puta veću vjerojatnost od očekivane za idiopatsku trombocitopeničnu purpuru, krvni poremećaj koji često zahtijeva transfuzije krvi. Rizik je procijenjen na jedan od svakih 30.000 cjepljenika (* 81).

Hripavac

Što se samih pojedinačnih cjepiva tiče, za cjepivo se protiv hripavca, odnosno pertusisa, ne krije da je opasno. Od svih štetnih reakcija vakcinacije što se sada prijavljuju u američki Registar negativnih pojava cjepiva, koji je ustanovljen temeljem Zakona o kompenzaciji za cjepiva (Vaccine Compensation Act), pravne regulative kojom se priznaju nuspojave cjepiva i žrtvama osigurava kompenzacija, pretežna većina odnosi se na DPT cjepivo.

Između 1991. i 2001. godine prijavljeno je 39.275 reakcija na sve vrste DPT cjepiva – od kojih su 6.783, odnosno gotovo jedna šestina, bile vrlo opasne, uključujući u to smrtne ishode, hospitalizaciju ili trajnu nesposobnost (* 82). Štoviše, proizvođači lijekova u Americi, koji su obvezni uplaćivati “porez” na ime kompenzacije budućim žrtvama cjepiva, najveću stopu plaćaju upravo za DPT cjepivo – prešutno priznanje da je najopasnije od svih cjepiva.

Zvuči i više no nevjerojatno, ali sigurnost toga cjepiva nije nikada bila adekvatno dokazana prije no što ga se počelo ubrizgavati u milijune beba. Naime, cjepivo, kakvo ga danas poznajemo, nije različito od prvih uzoraka napravljenih 1912. godine. Tada su dvojica francuskih bakteriologa uzgajala bakterije hripavca u velikim posudama, ubijali ih toplinom, konzervirali tu smjesu formaldehidom, i krenuli je ubrizgavati u stotine i stotine djece. Za razliku od većine cjepiva, koja su detoksicirane i pročišćene verzije odnosnih klica, cjepivo protiv hripavca još uvijek sadrži “cijele stanice” bakterija, zbog čega se i naziva “cjeloslanično” ili sirovo cjepivo (* 83). To znači da ono još uvijek sadrži endotoksine i tvari stanične stijenke, za koje se zna da su visoko toksični, te da uzrokuju vrućicu, smetnje u rastu i smrt kod laboratorijskih životinja. Drugi toksini stimuliraju proizvodnju inzulina. Jedan utječe na sklonost životinja šoku i kolapsu; drugi blokira mehanizme oporavka tijela (* 84).

Novo američko nestanično ili acelularno cjepivo, nazvano DtaP, Uprava za hranu i lijekove odobrila je 1992. godine, pa bi se moglo ponuditi i bebama, a ne samo kao doza za docjepljivanje starije djece. Ta je nova vrsta cjepiva testirana i u Europi. Liječnici su se nadali da će rezultati umiriti roditeljske strahove.

Nedavno je istraživanje, naprotiv, ukazalo na to da nestanično cjepivo možda i nije sigurnije od cjepiva koje bi trebalo zamijeniti. Veliko američko ispitivanje nestaničnog cjepiva protiv hripavca (Nationwide Multicenter Acellular Pertussis Trial), koje je uspoređivalo više od 2.000 djece kojoj je davano ili nestanično cjepivo ili cjelostanična verzija, našlo je da se postotak negativnih reakcija – smrt, blizu smrti, napadaji, zaostajanje u razvoju i hospitalizacija – nije razlikovao između starog i novog cjepiva (* 85).

Jedino testiranje sigurnosti originalne vakcine protiv hripavca proveo je britanski Savjet za medicinska istraživanja, koji je iskušao cjepivo na 50.000 djece u dobi od 14 mjeseci ili starije. SAD nikada nisu organizirale vlastita testiranja, nego su se oduvijek oslanjale na rezultate toga britanskoga testiranja provedenog u 1950-ima. K’ tome, 42 bebe koje su imale konvulzije u razdoblju od 28 dana nakon cijepljenja nisu bile uračunate, te je cjepivo pretpostavljeno kao sigurno, čak i kad to znači opasnost za jedno od 1.000 djece (* 86).

lako su pokusi bili osmišljeni tako da prikažu samo učinkovitost, a ne sigurnost cjepiva, britanski i američki zdravstveni autoriteti koristili su ih kao dokaz da je cjepivo sigurno za bebe stare svega šest tjedana. Što znači da sigurnost cjepiva nije testirana u dozi koja se daje novorođenčadi. Što također znači da se dvomjesečnim bebama daje ista doza kao djeci tri do četiri puta većoj od njih.

U izvještaju Instituta za medicinu američke Nacionalne akademije znanosti, koji je sponzorirala tamošnja vlada, prikupljena je medicinska literatura za 17 zdravstvenih problema koji su bili povezani s DTP cjepivom, te je zaključeno da cjepivo može prouzročiti anafilaktički šok (po život opasna alergijska reakcija) i dugotrajni neutješan plač ili vrištanje, što ponekad traje 24 sata ili više (* 87). Prema Harrisu L. Coulteru i Barbari Fisher i njihovoj poticajnoj knjizi Pucanje na slijepo (A Shot in the Dark), na ovaj način plakanja, tanak, sablastan, zavijajući glas, posve drugačiji od normalnog dječjeg plača, koji vrlo nalikuje takozvanom eri encephaiique (encefalitički plač), naišlo se u nekim slučajevima encefalitisa (* 88).

Isto tako, u Institutu za medicinu pronašli su vezu, iako slabu, između DTP cjepiva i akutne enecfalopatije i šoka, što uzrokuje totalni kolaps (* 89). Encefalitis je upala mozga koja izaziva oticanje i crvenilo fontanela kod djece. U Američki nacionalni centar za informacije o cjepivima pristiglo je mnogo izvještaja o djeci koja su nakon takvih epizoda ostala s trajnim oštećenjem mozga ili su umrla. U gotovo svakom od tih slučajeva roditelji su sami morali izvještavati o reakciji svojeg djeteta na cjepivo jer je njihov liječnik ustrajao na tome da jedno s drugim nema veze.

“Moj unuk dobio je svoju prvu injekciju DPT cjepiva i oralno cjepivo protiv oliomijelitisa kad je imao dva mjeseca i bio na redovnoj kontroli da se vidi kako napreduje”, kaže jedna baka iz Washingtona. “Nakon injekcije počeo je plakati. Liječnik je mojoj kćeri dao Pcdiacare (blagi analgetik za djecu), ali unuk nije prestajao s vrištanjem u visokim tonovima. Kad se malenom temperatura spustila na 36,5 stupnjeva, medicinska je sestra rekla kćeri da nahrani dijete. Moj je unuk počeo povraćati u luku, i nastavio plakati. Medicinska je sestra rekla da je to normalno. Liječnik je rekao kćeri da djetetu da više Pediacarea, u nadi da će ga to uspavati. U tri sata poslije ponoći oboje su usnuli. U sedam ujutro moja se kći probudila i našla mojeg unuka potpuno crvene jedne strane lica, čvrsto stisnutih šačica, krv mu je curila iz nosa i usta i nije disao. Umro je 21 sat nakon svoje prve injekcije s DPT cjepivom.”

Claire iz Minnesote kaže da nakon prve injekcije DPT cjepiva njezina dvomjesečna kći prva dva dana nije pokazivala nikakvo neobično ponašanje, osim što ju je smetalo kad bi pomicala nožicu (gdje je primila injekciju). “Provjeravala sam joj temperaturu svaki put kad bih joj mijenjala pelene i sve je bilo u redu. Počela je dobivati napadaje dva dana nakon cijepljenja”, kaže Claire. “Od tada su joj davali svaki postojeći lijek za napadaje i bila je u komi dva tjedna, i još uvijek ima napadaje. Mi smo sada s njom kod kuće jer ima od 50 do 200 napadaja na dan. Ima težak stupanj retardacije, vezana je uz krevet, hranjena uz pomoć sonde i slijepa zbog oštećenja mozga.”

Temeljeći svoj zaključak na 10-godišnjoj studiji, Institut za medicinu navodi da cjepivo može pokrenuti akutnu neurološku bolest kod djece sklone abnormalnostima mozga ili metabolizma. Istraživači su sada svjesni da kod djece može doći do oštećenja mozga, pa i smrti, ako se kod njih razvije ozbiljna neurološka bolest u razdoblju od ijedan dana nakon vakcinacije (* 90).

Rizik takva oblika neurološkog oštećenja procijenjen je na do jedno od 50.000 cijepljene djece (* 91). Premda je Gordon Stewart napominjao da je rizik za smrt bebe ili oštećenja mozga zbog samog hripavca usporediv s rizikom smrti ili oštećenja mozga od cijepljenja, stvarni rizici od cjepiva mogli bi biti puno gori (* 92). Prema naknadama koje su u Velikoj Britaniji isplaćene obiteljima djece za koju je sud potvrdio da su oštećena cjepivom protiv hripavca, ispostavilo se da je u razdoblju 1958.-1979. oštećenje predstavljalo rizik za jedno od 30.000 djece, najmanje tri puta više nego za sva ostala cjepiva (* 93).

lako je odbor Instituta za medicinu zaključio da u postojećim medicinskim studijama nema dovoljno dokaza koji bi pokazali da cjepivo protiv hripavca može uzrokovati druga ozbiljna oštećenja, on nije isključio moguća oštećenja u koja se ubrajaju dijabetes tipa 1 (mladenački dijabetes), poteškoće s učenjem, poremećaj nedostatka pažnje, dječje spazme, i sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS).

Uprava za hranu i lijekove sponzorirala je studiju kalifornijskog sveučilišta u koju su bila uključena djeca koja su primila sveukupnih 15.000 doza DTP cjepiva. U toj studiji devetero djece imalo je konvulzije, a devetero epizode kolapsa, s učestalosti pojavljivanja svakog od tih stanja jednom u 1750 imunizacija. Međutim, kako je svako dijete primilo od tri do pet injekcija s DTP cjepivom, u stvarnom bi riziku od oštećenja vjerojatnije moglo biti jedno od 400 djece (* 94). U jednoj studiji o 53 beba koje su umrle od iznenadne dojenačke smrti, 27 ih je bilo primilo DPT cjepivo do jednog mjeseca prije njihove smrti. Šest smrti dogodilo se u roku od 24 sata, a 17 u roku od jednog tjedna nakon što je dano cjepivo (* 95).

Svjedočeći 1985. godine pred Senatom SAD-a, Eduard Brandt ml., tadašnji državni povjerenik za zdravstvo, procijenio je da svake godine 35.000 djece pretrpi oštećenje mozga zbog ovog cjepiva. Druge procjene Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu govore o tome da 1.000 djece svake godine umire od iznenadne dojenačke smrti (SIDS) kao izravne posljedice DPT cjepiva, što predstavlja od 10 do 15 posto ukupnog broja slučajeva SIDS-a u SAD-u (* 96).

U ranim su 1970-ima dr. Archie Kalokerinos i dr. Glenn Dettman, koji su proučavali djecu Aboridžina, australskih domorodaca, bili zbunjeni otkrivši da se stopa mortaliteta među aboridžinskom djecom odjednom naglo vinula, u nekim mjestima čak za 50 posto. Odmah su povezali: porast stope smrtnosti vremenski se podudarao s intenzivnim naporima za imunizaciju te djece, od kojih su mnoga bila bolesna ili imala ozbiljan deficit vitamina kad su primila svoje DPT cjepivo (* 97). Kao rezultat tih i drugih dokaza, Švedska, Njemačka i Japan izuzeli su cjepivo protiv hripavca iz programa redovitog cijepljenja.

Jedino ispitivanje velikih razmjera cjepiva protiv hripavca otkrilo je da jedna od svakih 875 doza cjepiva uzrokuje konvulzije, šok ili kolaps. Tijekom ispitivanja dvije su bebe upravo zbog toga i umrle (* 98). Što se oštećenja mozga tiče, švedsko istraživanje pokazalo je da jedno od 17.000 djece pretrpi oštećenje mozga ili smrt (* 99). U Velikoj Britaniji nacionalna je studija o encefalopatiji u djetinjstvu, koja je imala za cilj isključenje opasnosti cjepiva, pokazala da jedna od 110.000 injekcija s DPT cjepivom izaziva ozbiljne neurološke reakcije, a jedna od 310.000 injekcija oštećenje mozga ili smrt (* 100). No kako svako dijete primi tri injekcije s cjepivom, stvarne bi brojke mogle bili veće: čak jedno od 30.000 djece moglo bi imati neurološku reakciju, a jedno od 100.000 djece moglo bi imati oštećenje mozga ili umrijeti.

Tetanus

Kad je riječ o tetanusu, zaključak studije američkog Instituta za medicinu o štetnosti cjepiva jest da bi ono moglo izazvati vrućicu, napadaje, bolove, oštećenje živaca, fatalni anafilaktički šok, degeneraciju živčanog sustava i Guillain-Barreov sindrom (* 101). Docjepljivanje protiv tetanusa također može prouzročili privremeni pad broja T-limfocita u krvi na razinu sličnu onoj kod žrtava AIDS- a (* 102).

Dodatni problemi s takozvanim “sigurnim” cjepivom odnose se na encefalitis ili oštećenje živčanog sustava ili unutarnjeg uha. Američki Physician’s Desk Reference upozorava da će doze za docjepljivanje vrlo vjerojatno povećati učestalost i ozbiljnost reakcija daju li se prečesto (* 103). To se možda dogodilo i 14-gođišnjem sinu Mary iz Exmoutha. Nakon ugriza psa dana mu je injekcija protiv tetanusa. Pet dana kasnije, usred noći, imao je svoj prvi epileptički napad, i od tada ima epilepsiju. Mary je upitala svojeg liječnika opće prakse postoji li neka veza između ta dva događaja i, kao i mnogima drugima, njezina je bojazan otklonjena pripisivanjem dječakove bolesti pukoj koincidenciji.

Uostalom, rekao je njezin liječnik, za cjepivo protiv tetanusa poznato je da nema nuspojava. “Tek kada je moj sin promijenio liječnika, nakon nekoliko godina, njegov ga je novi liječnik poslao na snimanje mozga da vidi postoji li ondje razlog za njegovo stanje poput ožiljnog tkiva”, rekla je. “Nije postojao nijedan”.

Ospice/zaušnjaci/rubeola (MMR cjepivo)

Sve donedavno nama su u Velikoj Britaniji liječnici i vlada govorili da se MMR cjepivo sigurno koristi u drugim zemljama, posebice u SAD-u, već godinama. Također su nam govorili da ono osigurava, kao što je to u listopadu 1988. godine bivša ministrica zdravstva Edwina Currie sročila, “doživotnu zaštitu protiv sve tri zarazne bolesti s jednom injekcijom” (* 104).

Ali u SAD-u je od 1991. do 2001. u Registar negativnih posljedica cijepljenja (American Vaccine Adverse Events Reporting System) prijavljeno 23.787 štetnih pojava nakon MMR imunizacije, od kojih su mnoge zahtijevale hitan medicinski tretman i dovele do trajnog oštećenja ili smrti. Iako te brojke, kao šio kaže Nacionalni informacijski centar za cjepiva (National Vaccine Information Center), predstavljaju samo 10-15 posto ukupnog broja nuspojava (zbog velikog broja neprijavljenih slučajeva), stvarno bi stanje moglo biti puno gore (* 105).

Britanski i američki stručnjaci za cjepiva, primjerice dr. Begg iz britanskog Laboratorija za javno zdravstvo, tvrde da su pojave encefalitisa potaknutog cjepivom protiv ospica vrlo rijetke i događaju se kod jednog od 200.000 djece. Simptomi uključuju vrućicu, glavobolju, moguće konvulzije i promjene ponašanja. “Većina simptoma je blaga”, kaže on, “i djeca će se oporaviti”.

Ipak, mnoge studije izvještavaju o znatno većim rizicima. U jednoj njemačkoj, primjerice, jedno od 2.500 cijepljene djece imalo je komplikacije s mozgom, a jedno od 17.650 završilo je s encefalitisom (* 106). Približno jedno od 400 djece kojima je dana injekcija cjepiva patit će od konvulzija (* 107), a oko jedne petine mladih ljudi koji su docjepljivani protiv ospica imat će zamjetnije nuspojave, uključujući vrućicu, bol u očima i potrebu za boravkom u krevetu (* 108).

Novo istraživanje našlo je moguću povezanost između cjepiva protiv ospica i naglog porasta učestalosti Chronove bolesti i kolitisa kod djece (* 109). Dvije verzije cjepiva, koje proizvode tvrtke Merieux i SmithKline Beecham, u jesen su 1992. godine povučene s britanskog tržišta, a i drugdje, zbog rizika od meningitisa od Urabe soja, koji se koristi za onu komponentu cjepiva koja se odnosi na zaušnjake. Japanska vlada povukla je vlastitu verziju MMR cjepiva u travnju 1993. nakon što je otkrivena veza s meningitisom. Godinu kasnije japanski su dužnosnici objelodanili da je kod jednog od 1.044 cijepljene djece došlo do razvoja aseptičkog meningitisa (* 110). Vlada je također pronašla dokaze da cjepivo može izazvati zaušnjake, koji mogu biti preneseni na drugu djecu.

Izvještaj Instituta za medicinu američke Nacionalne akademije znanosti zaključio je da cjepivo protiv ospica može prouzročiti smrt zbog infekcije sojem cjepiva, trombocitopeniju (rijetku krvnu bolest koju karakterizira smanjenje broja krvnih pločica), fatalan šok i artritis. Navode i da se ne može “isključiti” mogućnost da cjepivo samo po sebi može prouzročiti pojavu subakutnog sklerozirajućeg panencefalitisa (SSPE) (* 111).

Neposredno nakon što je cijepljen protiv ospica, za vrijeme kampanje koja se 1994. vodila diljem Velike Britanije, Sam, inače zdrav 12-godišnji sportaš, počeo je gubili osjećaj za koordinaciju i rušiti se. Uz to je počeo imati stalne napadaje – ponekad i 15 njih u sat vremena. Nakon što je gotovo postao prikovan za invalidska kolica, konačno mu je dijagnosticirano fatalno stanje, subakutni sklerozirajući panencefalitis. Premda je njegovo stanje poznata, po općem mišljenju rijetka nuspojava cjepiva protiv ospica, njegovi su liječnici odbijali priznati tu vezu. Umjesto toga navodili su da je cjepivo samo pokrenulo pritajenu bolest koju su prouzročile ranije preboljene ospice. Problem je, ustrajno tvrdi njegova majka, što Sam nije nikada imao ospice.

Pored cijelog niza nuspojava cjepiva, vaše dijete može oboljeti i od tako zvanih atipičnih ospica, posebno opasnog oblika bolesti koji je otporan na tretman. U studiji iz 1965., koja je provedena u Cincinnatiju tijekom epidemije ospica, 54 cijepljene djece dobilo je atipične ospice. Mnogo te djece bilo je tako bolesno, s jakom vrućicom i upalom pluća, da je moralo biti hospitalizirano (* 112).

Postoje čak neki dokazi da sprečavanje dječjih bolesti kod djece sprečava adekvatan razvoj njihova imunosnog sustava. Kad se djeca cijepe protiv ospica, ona često obole od takozvanih “blagih ospica” s nedovoljno razvijenim osipom. Jedna je studija našla dokaz za povezanost između nedostatka osipa kod ospica i povećane stope pobola od degenerativnih bolesti, poput raka, u kasnijem životu (* 113). Puno je liječnika opće medicine izvještavalo o tome da su pacijenti oboljeli od raka imali posebno malo zaraznih bolesti u djetinjstvu u anamnestičkim podacima.

Zaušnjaci

Njemački stručnjaci otkrili su 27 neuroloških reakcija na cjepivo protiv zaušnjaka, uključujući u to meningitis, febrilne konvulzije, encefalitis i epilepsiju (* 114). Od svih slučajeva pojave encefalitisa nakon zaušnjaka u razdoblju od 15 godina jedna je šestina sigurno prouzročena cjepivom (* 115). Istraživanje iz Kanade procijenilo je rizik od cjepivom protiv mumsa induciranog encefalitisa na jedan od 100.000 (* 116); slovenska studija zaključila je da se javlja kod jednog od 1.000 cjepljenika (* 117).

Kad je riječ o meningitisu koji se javlja zbog cjepiva protiv zaušnjaka, donedavno javno uvjeravanje britanskog Ministarstva zdravstva da rizik iznosi jedan od 11.000 u suprotnosti je s nalazima za koje se već dugo zna, objavljenima u jednom od vodećih američkih pedijatrijskih časopisa, da stopa rizika varira između jedan od 405 i jedan od 7.000 danih cjepiva (* 118). Britanska se vlada nije osvrtala na te znakove upozorenja o dijelu cjepiva koji se odnosi na zaušnjake, sve dok analiza postojećeg stanja koju je napravio Laboratorij za javno zdravstvo nije ukazala na neprihvatljivo velik broj djece koja su dobila meningitis od određenog soja cjepiva protiv zaušnjaka (* 119). U Nottinghamu je brojnost slučajeva sugerirala da bi rizik mogao biti visok, čak za jednu od 4.000 doza; Laboratorij za javno zdravstvo na kraju je zaključio da se rizik odnosi na jednu od svakih 11.000 doza (* 120).

Pa čak i nakon što je vlada na brzinu povukla dvije verzije cjepiva koje su sadržavale Urabe soj virusa zaušnjaka – dobrih 18 mjeseci nakon što je to učinila Kanada – tvrtka SmithKline Beecham nastavila je proizvoditi cjepiva koja sadrže taj poseban soj “kako se postojeći programi imunizacije u područjima gdje nema druge vakcine ne bi morali obustaviti” (* 121). Drugim riječima, u nekim se dijelovima svijeta smatralo da je bolje podijeliti cjepiva za koja se zna da su opasna, nego djecu izložiti bolesti koja je uglavnom benigna.

Nakon što je njezin sin patio od nuspojava MMR cjepiva, Jackie Fletcher oformila je grupu koja se naziva JABS – Justice, Awarness and Basic Support, za pružanje informacija i podrške obiteljima djece koja su uglavnom oštećena MMR cjepivom. Dosad su je kontaktirale stotine i stotine obitelji čija djeca navodno imaju trajna oštećenja od sada već povučenog cjepiva protiv zaušnjaka.

Međutim nemali broj prijavljenih slučajeva oštećenja, za koja se vode sudski sporovi, odnosi se na postojeće MMR cjepivo, koje proizvodi američka tvrtka Merck.

Rubeola

Američka Nacionalna akademija znanosti uvrstila je u svoje izvješće podatak da komponenta MMR cjepiva koja se odnosi na rubeolu može prouzročiti dugotrajan ili kratkotrajan artritis. Jedan proizvođač trostrukog cjepiva procijenio je da komponenta rubeole u cjepivu uzrokuje artritis u do tri posto djece i do 20 posto odraslih žena koje prime cjepivo. “Simptomi (artritisa) mogu potrajati mjesecima ili, u rijetkim slučajevima, godinama”, navodi farmaceutska tvrtka – od blagih bolova do krajnje ukočenosti (* 122). Smatra se da najveći rizik za tegobe sa zglobovima i udovima imaju djevojke adolescentske dobi.

Već je daleke 1970. godine američko Ministarstvo zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi izvijestilo da je oko “26 posto djece koja su primila cjepivo protiv rubeole u sklopu nacionalnog programa testiranja razvilo artralgiju i artritis. Mnoga su djeca morala zatražiti liječničku pomoć, a neka su hospitalizirana kako bi se obavile pretrage za reumatsku groznicu i reumatoidni artritis.” (* 123).

Dr. Aubrey Tingle, pedijatrijski imunolog Dječje bolnice u kanadskom gradu Vancouveru, pokrenuo je veće istraživanje u tome području. Prema njegovim vlastitim studijama, 30 posto odraslih osoba koje su primile cjepivo protiv rubeole pati od artritisa u roku od dva do četiri tjedna – što može varirati od blagih bolova u zglobovima do ozbiljne ukočenosti. Tingle je također pronašao virus rubeole kod jedne trećine pacijenata odrasle i dječje dobi s reumatoidnim artritisom (* 124).

Tijekom kampanje za cijepljenje protiv ospica 1994. godine britansko Ministarstvo zdravstva u pisanim je izvješćima liječnicima priznalo da će 11posto primovakciniranih, odnosno onih koji su prvi put primili cjepivo protiv rubeole, dobiti artritis. Ipak, u brošuri koja se dijelila roditeljima ta vitalno važna činjenica nije ni spomenuta.

Poliomijelitis

Glavni problem sa živim virusom poliomijelitisa jest u tome što se ta “atenuirana” ili oslabljena verzija virusa u cjepivu može genetički mijenjati u crijevima u svoj virulentan oblik koji izaziva paralitičku formu poliomijelitisa kod cijepljene osobe ili kod osoba s kojima je ta osoba nedavno bila u kontaktu.

U današnje su vrijeme gotovo svi slučajevi poliomijelitisa u Velikoj Britaniji ili SAD-u prouzročeni cjepivom te se uglavnom pojavljuju medu takozvanim kontaktima – bakama i djedovima, roditeljima ili braćom i sestrama, koji su na neki način osjetljivi na poliomijeiitis – ali i medu samim primateljima cjepiva. Kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), znanstvenici su također identificirali novi soj virusa što se javlja kao posljedica uporabe cjepiva protiv poliomijelitisa u nekim zemljama svijeta (* 125).

Bernard Reis, profesor engleskog jezika na koledžu Vassar, s diplomama Sveučilišta Cornell i Harvard, kojega su svi opisivali kao energičnog muškarca, uspješnog sportaša, sretno oženjenog oca jednog sinčića, poslušno je odveo svojeg sina na zakonom obvezujuće cijepljenje. Mjesec dana nakon što je mališan cijepljen, Reis je osjetio da se umara penjući se uz stube te zaključio da je obolio od gripe. Dva dana kasnije kolabirao je na podu svoje kupaonice, a nakon hitne hospitalizacije, bio je potpuno paraliziran, te su ga stavili na umjetna pluća i intravenozno ga hranili. Nakon jedanaest mjeseci vratio se kući u invalidskim kolicima. “Napetost zbog svega toga bila je prejaka za moj brak, pa se raspao”, napisao je (* 126). Od tada je njegov život bio “slow motion pakao”. Iako može šepajući hodati, još uvijek je izrazito slab zbog napada poliomijelitisa. Živi od socijalne pomoći u gradskom stanu u New Yorku. Nije mu omogućena nikakva druga vladina pomoć ili kompenzacija.

Onoga dana kada su se Bob i Marjorie uselili u svoj novi dom, Bob je kolabirao na sofi. Sljedećeg se jutra žalio da ne može pomaknuti lijevu ruku. Nekoliko dana kasnije bio je potpuno paraliziran. Nakon niza pretraga liječnici su Bobu napokon dijagnosticirali paralilički poliomijelitis. Njegova kći Chloe cijepljena je živim cjepivom protiv poliomijelitisa ni dva mjeseca prije toga. Nitko od liječnika nije upozorio Boba, koji je imao Nethertonov sindrom (kožna bolest), da je njegov imunosni sustav oslabljen kortizonom koji uzima te da ima visok rizik za dobivanje poliomijelitisa od bilo koga tko je cijepljen protiv te bolesti – unatoč upozorenju za liječnike koje je tvrtka Lederle, proizvođač cjepiva, istakla na pakiranju cjepiva. Godinu dana nakon što je obolio od poliomijelitisa, Bob je preminuo.

U razdoblju od 1991. i 1997. godine u SAD-u je bilo više od 31 slučaja paralitičkog poliomijelitisa izazvanog cjepivom (* 127), a najmanje je 10 slučajeva paralitičkog poliomijelitisa prouzročenog živom vakcinom prijavljivano svake godine prije nego što se pojavila inaktivirana verzija cjepiva (* 128) (U Velikoj Britaniji 13 slučajeva između 1985. i 1991. (* 129)). Američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, zajedno s njemačkim liječnicima sa Sveučilišta u Kolnu, procijenili su sadašnji rizik sa cjepivom za inducirani poliomijeiitis na jedan od pet milijuna doza živog cjepiva, ili na jedan od 200.000 prvih doza, za koje se smatra da su najrizičnije (* 130). Kao i uvijek kad je riječ o službenim statistikama, te bi brojke mogle biti preniske; ako vam je imunosni sustav oslabljen zbog, primjerice, uzimanja lijekova poput steroida, rizik se umnaža 10.000 puta. U Njemačkoj se većina slučajeva paralitičkog poliomijelitisa prouzročenih vakcinama javljala kod djece od dvije godine starosti ili mlađom – odnosno među samim primateljima.

Osim poliomijelitisa, cjepivo protiv te bolesti predstavlja za vaše dijete i rizik za slabije dobivanje na težini ili obolijevanje od drugih paralitičkih bolesti. Primijećeno je da su djeca imunizirana živim agensima, kao što je cjepivo protiv poliomijelitisa, “statistički bitno” izgubila na težini u usporedbi s djecom iste veličine koja nisu bila cijepljena (* 131). Ona koja su u trenutku cijepljenja bila mala za svoju dob najviše su pogođena.

Prije nekog vremena u Kini se pojavila nova bolest, kojoj je medicinski tisak dao nadimak “kineski paralitički sindrom” (CPS). Iako je već prije dijagnosticirana kao drugo paralitičko stanje, Guillain-Barreov sindrom (GBS), istraživači iz Druge bolnice Medicinskog fakulteta Hebei u Kini temeljito su istražili sve slučajeve i zaključili da je ta bolest, koja pogađa djecu i mlade, varijacija poliomijelitisa.

Prije nego što se 1971. godine oralna vakcina protiv poliomijelitisa (OVP) počela primjenjivati u pokrajini Hebei, broj oboljelih od poliomijelitisa bio je velik, ali su dijagnoze GBS-a bile rijetke. Tada je, nakon 1971., učestalost pobola od poliomijelitisa postepeno opadala, ali se zato učestalost pobola od GBS-a uvećala za oko deset puta. Tri povećanja incidencije poliomijelitisa u potpunosti su se poklapala s tri epidemije GBS-a.

Prema dr. Yan Shen i dr. Guohue Xi iz bolničkog Odjela za neuropsihijatriju, taj dokaz snažno ukazuje na to da je virus poliomijelitisa odgovoran za slučajeve dijagnosticirane kao GBS. “Rasprostranjenost primjene OPV-a mogla je dovesti do mutacije virusa, što je rezultiralo promjenom bolesti i/ili promjenom glavnog epidemijskog tipa poliovirusa”, napisali su (* 132).

Slučajevi GBS-a vezani uz cjepivo protiv poliomijelitisa pojavljuju se i ti Velikoj Britaniji. Emma Whitlock otišla je svojem liječniku na rutinsku vakcinaciju protiv poliomijelitisa i trbušnog tifusa jer se spremala s obitelji otputovati u Maroko. Ona priča:

“Tu sam večer dobila povišenu temperaturu te bolove u rukama i nogama. Bolovi u nogama bili su najgori. Nakon približno dva tjedna, dok sam vani šetala, jedna me noga “izdala”. Činilo mi se da su mi obje noge slabe, a bile su ukočene. Nakon nekog vremena imala sam osjećaj da mi noge gore. Moje se stanje s godinama neprestano pogoršavalo, i sada sam u stanju učiniti svega nekoliko koraka prije negoli osjetim bol i strašnu ukočenost u nogama, što me prisiljava da sjednem. Bilo kakav pokret stvara mi isti bol, čak i kad se vozim automobilom.

I ruke su mi isto pogođene. One sada kao da plamte kad previše radim i u njima osjećam slabost. Osim problema s udovima, patim od uhobolje i nekog oblika gluhoće, uz česte upale vratnih žlijezda koje nestanu samo uz pomoć antibiotika. Također imam ozbiljne probleme s ravnotežom, nestabilno hodam i padam. Imam gubitak pamćenja i često stanem usred rečenice. Sve mi je to uništilo život. Ja sam sada potpuno vezana uz kuću. Odmarala sam se gotovo pet mjeseci u nadi da će žareći bolovi oslabjeti. Iako su se ponešto smanjili, bol i ukočenost javljaju se čim pokušam hodati.

Liječnici su sada dijagnosticirali problem kao Guillain-Liarreov sindrom. Kad sam kontaktirala društvo oboljelih od Guillain-Barreova sindroma, rečeno mi je da sam najgori slučaj koji su dotad vidjeli. Moj liječnik priznaje da ga je prouzročilo cjepivo.”

Finska, poput Švedske i Nizozemske, uvijek daje prednost korištenju inakliviranog (IVP) cjepiva. Ipak, nakon izbijanja 10 slučajeva poliomijelitisa 1985. godine, finska je vlada organizirala masovnu imunizaciju živim cjepivom. Nekoliko tjedana po okončanju te kampanje, Odsjek za pedijatriju Sveučilišta u Ouluu izvijestio je o 27 slučajeva dječjeg Guillain-Barreova sindroma, što se dogodilo i 1970-ih u SAD-u nakon masovne imunizacije protiv svinjske gripe (* 133). Tada je jedanaestero djece bilo imunizirano prije pojave simptoma.

Milijuni djece koja su u 1950-ima i 1960-ima primila Salkovo cjepivo bila su zaražena jednim drugim virusom, potencijalnim uzročnikom raka. Taj virus, nazvan SV 40, pronađen je kao “suputnik” virusa poliomijelitisa. Postupak ubijanja virusa poliomijelitisa nije bio dovoljan da ubije i SV 40. Ova onečišćena vakcina bila je tada ubrizgavana milijunima djece za vrijeme početne kampanje 1955., pa i kasnije (* 134). Kad se pokazalo da kombinirano DTP i polio cjepivo sadrži SV 40, prestalo se davati.

U međuvremenu su, navodi dr. Anthony Morris, SV 40 i slični agensi pronađeni u tumorima ljudskog mozga “a također i pretkanceroznim stanjima u mozgu.” Pokazalo se da SV 40 uzrokuje rak kod hrčaka nakon određenog vremena, ekvivalenta 20 ljudskih godina (* 135). Neki su istraživači čak pokušavali dovesti u vezu inficirano cjepivo protiv poliomijelitisa s porijeklom AIDS-a.

Nedavno je SV 40 nađen u uzorcima tkiva žrtava određenih oblika raka, uključujući u to i rijetke tumore mozga koji se pojavljuju u djetinjstvu (* 136). Zbog rizika dobivanja poliomijelitisa od živog cjepiva, vlade raznih zemalja, pa i SAD-a, sada razmatraju povratak na uporabu inaktiviranog oblika cjepiva (IVP), posebice stoga što su farmaceutske tvrtke Merieux u Europi i Connaught Labs u SAD-u proizvele poboljšano inaktivirano cjepivo (E-IPV, stručno rečeno) za koje se pretpostavlja da nakon dvije doze daje imunitet protiv sva tri oblika poliomijelitisa. No čini se da novo cjepivo samo mijenja stare probleme za nove. Inaktivirano cjepivo povezuje se s pojavom Guillain-Barreova sindroma, slabosti motoričkih neurona, encefalitisom, meningitisom i konvulzijama, navodi jedna danska studija (* 137).

Izvori uz 6. poglavlje:

(* 77) Profesor David Baum i dr. Susanna Graham-Jones, Child Health: The Complete Guide (Harmoadsworth; Penguin: 1991.): 89.

(* 78) Dr. Bob Chen i dr. John Glasser, “Vaccine Safety Datalin, The National
Immunisation Programs Large- Linked Database Study, Advisory Committee on Childhood Vaccines-, predstavljeno 28. rujna 1994.

(* 79) The Lancet, 1995.; 345: 567-9.

(* 80) New England Journal of Medicine, 2001.; 345: 656-61.

(* 81) Acta Paediatrica, 1993.; 82(3): 267-70.

(* 82) Morbidity and Mortality Weekly Report, 24. siječnja 2003. (52), no. SSI: 1-10.

(* 83) M Harris L. Coulter i Barbara Loe Fisher, A Shot in the Dark (New York: Avery Publishing Group, 1985.): 8-9.

(* 84) World Medicine, rujan 1984.: 17.

(* 85) The Lancet, 1996.; 347: 209-10.

(* 86) HC’ Couller i Fisher, A Shot in the Dark: 13-14.

(* 87) K” Stratton i drugi, Adverse Events: 309-19.

(* 88) Coulter i Fisher, A Shot in the Dark: 32.

(* 89) Stratton i drugi, op. cit.

(* 90) Kathleen Stratton i drugi, “DPT vaccine and chronic nervous system dysfunction: a new analysis”. Division of Health Promotion and Disease Prevention, Institute of Medicine (Washington: National Academy Press, 1994.).

(* 91) Gordon Stewart i John Wilson, korespondencija, British Medical Journal, 1981.; 282: 1968-9.

(* 92) GofdOn Stewart, korespondencija, British Medical Journal, 1983.; 287: 287-8.

(* 93) M. House of Commons, Hansard, 3. prosinca 1980.; col. 2, prema Stewart i Wilson, korespondencija, British Medical Journal, 1981.; 282: 1968-9.

(* 94) Mendelsohn, But Doctor: 19.

(* 95) Pediatric Infectious Disease Journal, siječanj 1983., prema Mendelsohn, But Doctor: 42.

(* 96) Ibid.

(* 97) A. Kalokcrino.s, Every Second Child (New Canaan: Keats, 1981.), prema navodu u Coulter i Fisher, A Shot in the Dark: 131.

(* 98) Pediatrics. 1981.; 68: 650-60.

(* 99) British Medical Journal. 1967.; 4: 320-3.

(* 100) DHSS, Whooping Cough: Reports from the Committee on the Safety of Medicines and the Joint Committee on Vaccination and Immunisation, HMSO, 1981.

(* 101) Stratton i drugi, Adverse Events: 67-117.

(* 102) New England Journal of Medicine, 1981.; 305: 1307-13.

(* 103) Physicians’ Desk Reference (Montvale: Medical Economics Data Production Company, 1995): 1288.

(* 104) Izvještaj za javnost Ministarstva zdravstva, 3. listopada 1988.

(* 105) Morbidity and Mortality Weekly Report, 24. siječnja 2003. (52), no. SSI: 1-10.

(* 106) International Symposium on Immunization: Benefit Versus Risk Factors, Brussels, 1978. Developments in Biological Standardization, 432: 259-64 (S. Kurger, Basel, 1979.).

(* 107) The Lancet. 1989.; ii: 1015-16.

(* 108) Annals of Internal Medicine, 1979.; 90(6): 978-80.

(* 109) The Lancet, 1995:345: 1071-3; The Lancet, 1995.,345: 1062:-3.

(* 110) The Lancet, 1994.; 343: 105; također Kohji Heda i drugi, korespondencija, The Lancet. 1995.; 346: 701-2.

(* 111) Stratton i drugi, Adverse Events: 118-86.

(* 112) American Journal of Diseases of Children, 1965.; 109: 232-7.

(* 113) The Lancet, 1985.; i; 1-5.

(* 114) W. Ehrengut, korespondencija, The Lancet, 1989.: ii; 751.

(* 115) Pediatric Infectious Disease Journal, 1989., 8(11): 751-5.

(* 116) Canada Diseases Weekly Report. 1987.; 13-35: 156-7, prema The Lancet. 1989.; ii: 1015-16.

(* 117) Pediatric Infectious Disease Journal, 1989.; 8(5): 302-8.

(* 118) Pediatric Infectious Disease Journal, ožujak 1991.

(* 119) The Lancet, 1993.; 341: 979-82.

(* 120) Ibid.

(* 121) The Lancet, 1993.; 341: 46.

(* 122) Physicians’ Desk Reference: 1575.

(* 123) The WDDTY Vaccination Handbook: A Guide to the Dangers of Childhood Immunization (London: The Wallace Press, 1991.): 7.

(* 124) MacLcan’s, 8. veljače 1982., kako navodi Mendelsohn, But Doctor: 30.

(* 125) Morbidity and Mortality Weekly Report, 2001.; 50: 41-51.

(* 126) The Washington Star, 12. veljače 1981.

(* 127) U7 ASM News, 1998.; 54(10): 560-2.

(* 128) Morbidity and Mortality Weekly Report, 24. siječnja 2003. (52), br. 551: 1-10.

(* 129) British Medical Journal, 1992.; 305: 79-81.

(* 130) T. Mertens i H. Feggers, korespondencija, The Lancet, 1984.; ii: 1390.

(* 131) American Journal of Clinical Nutrition, 1977.; 30: 592-8.

(* 132) Yan Shen i Guohua Xia, korespondencija, The Lancet, 1994.; 344: 1026.

(* 133) M. Uhari i drugi, korespondencija, The Lancet, 1989.; ii: 440-1.

(* 134) A. Langmuir, “The Safely and Efficiency of Vaccines for the Prevention of Poliomyelitis”, dokument prezentiran Odboru za istraživanje cjepiva protiv
poliomijelitisa na Institute of Medicine, National Academy of Sciences, ožujak 1977.

(* 135) Dr. J. Anthony Morris, intervju, travanj 1991.

(* 136) Journal of the American Medical Association, 1997.; 277: 873.

(* 137) British Medical Bulletin, I960; 7: 142-4.

** Prvi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju”.

** Drugi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 2: Bolesti protiv kojih se cijepite su smrtonosne”.

** Treći dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 3: Cjepivo će vas zaštititi od bolesti”.

** Peti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 5: Pomoćne tvari pridodane cjepivu su neškodljive”.

** Posljednji dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Alternative imunizaciji”.

(* ) Knjiga Lynne Mc Taggart “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” izvorno je objavljena 1999. godine, a u Hrvatskoj ju je objavila nakladnička kuća Intermed iz Zagreb 2007. godine, u prijevodu Božene Ćosović. Cijepljenju je posvećeno 6. poglavlje “Cijepljenje: automatski ubodi”, od stranica 135 do 186. Više obavijesti o knjizi i mogućnostima njezine kupnje nalaze se na stranici izdavača Intermed. Knjiga u PDF izdanju objavljena je na internetskom sajtu Ivana Antića (u međuvremenu ugašenom).

(** ) Napis je izvorno objavio internetski magazin Kameleon (u međuvremenu ugašen) 12. prosinca 2013.

Comments closed.