Američko-britanska istraživačka novinarka Lynne Mc Taggart u knjizi “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” (* ), na čak 50 stranica donosi spoznaje, ali i mitove o cijepljenju koje možda najbolje sažima rečenica “Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju.”. Internetski magazin Kameleon (** ) u nastavcima objavljuje cjelovito poglavlje iz knjige posvećeno cijepljenju.

41_kanu_d_sica3_20090815_400

Mit broj 3: Cjepivo će vas zaštititi od bolesti

Najjači argument koji izvlače apologeti cjepiva, posebice onih cjepiva za koja se zna da imaju jake nuspojave (kao što je to cjepivo protiv hripavca), jest da je, bez obzira na to što su možda cjepiva i nesavršena, korist od njih ipak vrijednija od rizika. No problem je toga argumenta što pretpostavlja da cjepiva zaista djeluju.

Hripavac

Za vrijeme većih izbijanja hripavca više od polovine žrtava već su bile potpuno cijepljene. Profesor Stewart izvijestio je da je analiza britanskih slučajeva hripavca 1974. i 1978., te 1974. u SAD-u i Kanadi pokazala da je između jedne trećine do jedne polovine sve oboljele djece bilo cijepljeno. Kad je ispitao gotovo 2.000 dojenčadi koja je dobila hripavac, pokazalo se da su ga u dvije trećine slučajeva dobila od svoje potpuno cijepljene braće i sestara. Prema mišljenju dr. Stewarta “kod djece nije vidljiva nikakva zaštićenost cijepljenjem”, unatoč činjenici da svrha cjepiva upravo i jest zaštita te populacije – jedinih bića ugroženih tom neugodnom, no inače uglavnom benignom bolesti (* 35).

“Učinak sadašnjeg programa vakcinacije jest izlaganje jedine visokorizične grupe, odnosno djece, riziku (nuspojava) cjepiva i riziku infekcije”, zaključuje dr. Stewart (* 36).

On smatra da je rizik da beba oboli od encefalitisa s trajnim oštećenjem mozga, kao posljedicom hripavca (jedan od 38.000), usporediv s rizikom oštećenja mozga (jedan od 25.000) nakon primanja injekcije s cjepivom (* 37).

Godine 1993., tijekom epidemije hripavca diljem Amerike, grupa istraživača iz dječje bolnice u Cincinnatiju, Ohio, otkrila je da je epidemija izbila uglavnom među djecom koja su prošla cijeli postupak imunizacije DPT cjepivom (* 38).

Oko 30 posto djece bilo je hospitalizirano, iako epidemija nije uzela niti jedan život. Kako je većina oboljele djece bila između 19 mjeseci i šest godina starosti, što znači da su trebala biti relativno nedavno cijepljena, čak su se i znanstvenici počeli slagati da ponuđeno cjelostanično cjepivo protiv hripavca ne pruža nikakvu dugotrajnu zaštitu.

Liječnici vole isticati kako je, kad je ranih 70-ih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji na neko vrijeme bilo prekinuto cijepljenje protiv hripavca, broj ozbiljnih slučajeva naglo porastao. Nakon dokumentarnog filma prikazanog u SAD-u, a koji je kritizirao DPT cjepivo, broj imunizirane djece je opao. Zdravstveni su dužnosnici tada tvrdili da je broj slučajeva hripavca u porastu jer je postotak cijepljenih u padu.

No kad je dr. J. Anthony Morris, tadašnji virolog američke Uprave za hranu i lijekove, analizirao 41 slučaj takozvanog hripavca, ispostavilo se da je svega pet njih pravi hripavac, dok su sve te žrtve bile cijepljene. Isto se dogodilo u Wisconsinu. Većina pacijenata nije imala hripavac, ali oni koji jesu, bili su cijepljeni (* 39).

Tijekom epidemije 1978.-1979. godine u Velikoj Britaniji, broj slučajeva narastao je do “gotovo nečuvenih visina”, napisao je profesor Stewart. I taj se rast tumačio povezanošću sa smanjenjem broja cijepljenih nakon negativnog publiciteta. Ali broj registriranih slučajeva porastao je u svim dobnim skupinama, pa i u onima gdje je bio visok postotak cijepljenih (* 40).

Čak se u najboljem slučaju, kad cjepivo protiv hripavca djeluje, pokazalo da njegova učinkovitost varira između 63 i 93 posto – izuzetno velika razlika (* 41). Posljednja istraživanja iz Švedske i Italije otkrila su da je cjepivo djelotvorno u svega 48 posto, odnosno 36 posto slučajeva (* 42). Usprkos povećanju stupnja imuniziranosti stanovništva do 95 posto i više, hripavac ponovno izranja na površinu kao epidemija u mnogim zapadnim zemljama, naročito među vrlo malim bebama. (* 43). U SAD-u se broj slučajeva hripavca povećao više od tri puta; u Velikoj Britaniji broj slučajeva među djecom mlađom od godinu dana porastao je za 29 posto. I to unatoč tomu što se cjepivo doimalo da ima 88-postotnu učinkovitost kod djece stare 7-18 mjeseci (* 44).

Ponovno pojavljivanje hripavca u SAD-u nije najnoviji trend. Nakon što je 1940-ih cjepivo uvedeno, broj slučajeva hripavca bio je najmanji 1976. godine. No od ranih 1980-ih pojava hripavca ciklički je rasla, s najvišim dosegnutim vrijednostima svake tri do četiri godine, neovisno o vakcinaciji (* 45).

U studenom 2001. britansko je Ministarstvo zdravstva unijelo promjene u kalendar cijepljenja uključivanjem još jedne doze cjepiva protiv hripavca, uz priznanje da je hripavac još uvijek nezanemariv uzrok pobola i smrti medu bebama, koje su se zarazile hripavcem od svoje cijepljene starije braće i sestara ili roditelja. Ni ta doza, dana u obliku nove “nestanične” verzije cjepiva (u kojoj je toksin hripavca inaktiviran glutaraldehidom ili vodikovim peroksidom, ili je genetički modificiran – jer bi tako trebao biti sigurniji) nije polučila puno bolje rezultate.

U Švedskoj, gdje je cjepivo testirano na skupini djece, jedna petina djece oboljela je od hripavca, čak i unatoč tomu što su djeca dobila tri injekcije cjepiva.

U najboljem se slučaju procjenjuje da cjepivo djeluje u manje od tri četvrtine slučaja (* 46). U SAD-u su znanstvenici, koji su radili na cjepivu u klinici Mayo, objašnjavali da oni zaista ne razumiju koliko je toksina hripavca potrebno da bi se djeca zaštitila. Čini se, naime, da čak i djeca s visokom razinom protutijela u svojoj krvi mogu dobiti hripavac (* 47).

42_kanu_h_skrad11_20090815_400

Tetanus i difterija

Izgleda da isto vrijedi za difteriju i tetanus. Zaključak je ispitivanja cjepiva, koje je sponzorirala američka vlada, da cjepivo protiv difterije “nije tako učinkovito imunizirajuće sredstvo kao što se pretpostavljalo” (* 48).

Djelovanje cjepiva protiv difterije kao da se gubi u odrasloj dobi. U Londonu je otkriveno da je četvrtina darovatelja krvi u dobi od 20 do 29 godina imala nedovoljan imunitet, dok je polovina onih između 50 i 59 godina bila bez imuniteta (* 49). A u novim državama bivšeg Sovjetskog saveza cjepivo se nije pokazalo zaštitnom mjerom u obuzdavanju epidemija difterije. Više od 86 posto osoba kojima je dana injekcija kombiniranog cjepiva protiv difterije i tetanusa oboljelo je od difterije godinu dana nakon prvog docjepljivanja (* 50).

Što se tetanusa liče, stručni američki tim, koji je proučavao cjepiva, zaključio je da djelotvornost cjepiva “može znatno varirati od preparata do preparata.” Stručni je tim također zaključio da je, nakon što je cjepivo pročišćeno i napravljeno sigurnijim u smislu sprječavanja reakcije na njega, njegova moć zaštite smanjena (* 51).

Ospice

Britanski medicinski establišment pokušao je odgovornost za epidemiju ospica koja je izbila krajem 20. stoljeća prebaciti na necijepljene osobe, posebice medu siromašnim, obojenim stanovništvom – ali statistički su pokazatelji ponovno dokazali suprotno. Prema vladinim statističkim pokazateljima za 1989. godinu, polovina žrtava studentske dobi bila je prethodno inumizirana.

Između 1985. i 1986. godine više od tri četvrtine svih slučajeva ospica pojavilo se medu djecom koja su bila potpuno cijepljena (* 52).

Sve što je cjepivo protiv ospica uspjelo napraviti jest transformirati inače isključivo dječju bolest u bolest odraslih. U vremenima prije imunizacije 90 posto svih pacijenata s ospicama imalo je od pet do devet godina. Međutim, otkako je cjepivo uvedeno, 55-64 posto pacijenata s ospicama starije je od deset godina. Prosječna dob pacijenta s ospicama na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu za vrijeme tamošnje epidemije iznosila je 22 godine (* 53).

Značajan broj tih slučajeva odnosio se na studente, posebice na one rođene između 1957. i 1967., kada je cjepivo bilo uvedeno. Danas studenti mnogih sveučilišta moraju na upis donijeti potvrdu o nedavnom cijepljenju, prije nekoliko je godina američka vlada procijenila da je između pet i petnaest posto svih studenata podložno bolesti.

Amerika je isprobala najmanje četiri soja cjepiva protiv ospica, pri čemu su se sva četiri – uključujući i Schwarzov soj koji se sada koristi u Velikoj Britaniji – pokazala prilično neuspješnima. Niz studija, objavljenih u stručnoj medicinskoj literaturi, uvjereno je navodio primjere velikih skupina cijepljene djece koja su unatoč tomu dobila ospice.

Primjerice, 1986. godine, za pojave ospica u gradu Corpus Christi u Teksasu, 99 posto djece bilo je cijepljeno (* 54). Godine 1988. je pak 80 posto slučajeva ospica izbilo među djecom koja su bila uredno cijepljena u odgovaraućoj dobi (* 55). Godinu prije toga 60 posto oboljelih, od ospica predstavljale su cijepljene osobe (* 56).

Čak i kad se ponudi docjepljivanje, ni ono često ne djeluje. U grupi pojedinaca kod kojih vakcinacija nije djelovala, samo je polovini onih koji su dobili dodatno cjepivo razina protutijela porasla do one koja se smatra zaštitnom (* 57).

43_kanu_i_skrad22_20090815_400

Zaušnjaci

I uspješnost je cjepiva protiv zaušnjaka neujednačena. U brojnim se slučajevima veliki postotak potpuno cijepljene djece uspio razboljeti. Primjerice, u Švicarskoj je, šest godina nakon uvođenja MMR cjepiva, pojava zaušnjaka naglo porasla, uglavnom među cijepljenom djecom (* 58). Slično tomu, u američkoj državi Tennessee velika je epidemija izbila medu studentima, od kojih je 98 posto bilo cijepljeno (* 59).

Rubeola

S obzirom na učinkovitost, ni cjepivo se protiv rubeole, obično uključeno u kombinirano MMR cjepivo, nije previše iskazalo. Jedna je studija, provedena na Sveučilištu Pennsylvania, pokazala da više od jedne trećine cijepljenih mladih djevojaka nije imalo nikakav znak imuniteta (* 60). Kako virusi lako mutiraju, moglo bi biti da vas cjepivo štiti samo od jednog soja virusa, i ni od jednog novijeg. Novije talijansko istraživanje pokazalo je da je deset posto djevojaka bilo zaraženo “divljim sojem” virusa, i to nekoliko godina nakon cijepljenja (* 61).

Sve što se imunizacijom postiže jest porast pobola od te bolesti. Nekoliko godina nakon britanske kampanje cijepljenja protiv ospica i rubeole 1994. godine, kad su sva školska djeca između 5 i 16 godina starosti dobila kombinirano dvostruko cjepivo, broj slučajeva rubeole u Škotskoj popeo se na svoj 13-godišnji maksimum. Većinu su oboljelih od ospica predstavljala djeca i mlade osobe između 15 i 34 godine, koja su bila cijepljena u predškolskoj dobi i čija je imunost na rubeolu iščezla. Zbog toga su mlade žene najpodložnije bolesti baš u onom životnom razdoblju kada je i najvjerojatnije da će zatrudnjeti te dijete što u njima raste izložiti rubeoli (* 62).

Sličan se obrazac ponašanja – kada bolest odjednom postane bolest odraslih – pojavio i u Finskoj 1982. godine, nakon što je uveden program masovne imunizacije (* 63). Štoviše, djecu s urođenim rubeolarnim sindromom rodile su majke koje su dobile kompletnu vakcinaciju protiv rubeole.

Hib meningitis

Cjepivo protiv bolesti uzrokovane bakterijom Haemophilus influenzae grupe B, odnosno Hib cjepivo, često se ističe kao primjer uspješnosti moderne medicine te mu se pripisuje 15-struko smanjenje učestalosti pojavljivanja bolesti.

Unatoč tomu medicinska znanost još nije proizvela doista djelotvornu verziju Hib cjepiva. Prvo cjepivo, koje se 1985. počelo koristiti u SAD-u, bio je “polisaharid”, koji se davao djeci starijoj od 15 mjeseci. Uskoro se u cjepivo počelo gubiti povjerenje jer su liječnici izvijestili da su djeca dobila meningitis odmah po cijepljenju. Jedno istraživanje u Minnesoti pokazalo je da je injekcija peterostruko povećala rizik djeteta od obolijevanja (* 65).

Kako je starija verzija cjepiva diskreditirana, lako se nekoliko tvrtki pojavilo s “konjugiranim” cjepivom – onim koje bi objedinilo Hib komponentu s već dokazanim cjepivom protiv difterije (PRP-D), s cjepivom protiv difterije//hripavca/tetanusa (PRP-DPT) ili čak s proteinskim kompleksom vanjske membrane Neisseriae meningitidis grupe B (PRP-OMPC). Zamisao koja stoji iza tih nerazumljivih skraćenica jest da se cjepivo priveže uz supstanciju za koju se zna da proizvodi protutijela, čime bi se tijelo ponukalo da proizvede i protutijela za Hib. Godine 1993. američka je Uprava za hranu i lijekove odobrila Tetramune, kombinaciju DTP cjepiva i Hib cjepiva.

Pokazatelji pak tvrde da dodavanjem toksina difterije učinkovitost Hib cjepiva ne samo da nije porasla, već je stvarno snižena (* 66).

Uz to je i sama znanost na kojoj se zasniva priča o uspjehu Hib cjepiva krajnje dvojbena. Noviji dokazi ukazuju na to da je učestalost javljanja bolesti dobrim dijelom neprikazana, uglavnom stoga što je sustav za praćenje bolesti reduciran za 23 posto (* 67). Sve što je cjepivo moguće napravilo jest da je Hib meningitis pretvorilo u bolest odraslih; prijašnja prosječna dob žrtava od godine dana sada iznosi 25 godina (* 68).

“Pokušavati eliminirati mikroorganizme i bolesti nalik je stiskanju balona”, primjećuje naturopat Harold Gaier. “Stisnete jednu stranu, a to samo izboči drugu.”

44_kanu_i_skrad28_20090815_400

Poliomijelitis

Što se poliomijelitisa tiče, znanstvenici su se počeli slagati u tome da jedna od središnjih premisa za davanje živog cjepiva nije ispravna. U stvarnim slučajevima poliomijelitisa virus živi u crijevima, uobičajeno uzrokujući bezopasnu infekciju. Problemi počinju ako virus putuje krvotokom i nađe svoj put do živčanog sustava, gdje može prouzročiti paralizu. Cjepivo s umrtvljenim virusom, koji je izvorno razvio dr. Jonas Salk, ubrizgava se ispod kože, odakle bi trebalo krenuti krvotokom stvarajući pritom protutijela koja će “blokirati” virus prije negoli dospije u živčani sustav. Međutim “mrtva” vakcina ne pruža “imunitet utrobe” – odnosno ne podiže razinu protutijela u crijevima.

To znači da bi, premda nećete dobiti paralitičku formu poliomijelitisa, divlji virus mogao živjeti u vašoj utrobi i vi biste ga teoretski mogli prenijeti na nekoga drugog. Štoviše, originalno Salkovo cjepivo zahtijevalo je tri ili više docjepljivanja svakih pet godina.

Kad je prvi put odobrena, Salkova je vakcina smatrana fantastičnim uspjehom – sve dok u 1960-ima broj žrtava poliomijelitisa nije počeo rasti. Kad je broj žrtava dostigao dvoznamenkaste brojke, kao i u pedesetima, ovaj novi razvoj događaja dočekan je kao dokaz da Salkovo cjepivo ne djeluje, tim više uzme li se u obzir da je vladala histerija oko pronalaženja “lijeka”.

Živo oralno cjepivo (OPV), koje je razvio dr. Albert Sabin, u šezdesetima je zamijenilo Salkovo cjepivo, jer se pretpostavljalo da primatelj njime ne samo da dobiva doživotni imunitet, nego i prestaje biti prenositelj divljeg virusa.

A kako primatelj tjednima može izlučivali virus vakcine kroz usta i putem fekalija, teoretski se smatra da može prenositi imunitet na necijepljene osobe, i tako podizati razinu “kolektivnog imuniteta”. Drugim riječima, živu oralno cjepivo postalo je cjepivo izbora uglavnom stoga što biste vi i vaša djeca mogli djelovati imunizirajuće na druge, necijepljene pojedince.

Znanstvenici sada shvaćaju da ima premalo dokaza da živo cjepivo doista ostvaruje ovaj imunitet na “mala vrata” medu necijepljenima. Zaključak je to znanstvene studijske grupe nakon epidemičnog izbijanja poliomijelitisa u Tajvanu, gdje je do 98 posto mlađe djece bilo imunizirano (* 69). Čak je i američka Uprava za hranu i lijekove priznala: “Sada znamo da sekundarno širenje virusa bliskim kontaktima ima vrlo malu ulogu u kolektivnom imunitetu.” (* 71).

Uza sve to, mnogo je dokaza da cjepivo protiv poliomijelitisa ima propuste. Danas se mnoge pojave izbijanja bolesti više događaju među imuniziranom nego medu necijepljenom populacijom. Primjerice, 1961. u Massachusetts je došlo do širenja poliomijelitisa, pri čemu je više slučajeva s paralitičkim oblikom bolesti zabilježeno medu cijepljenim, nego necijepljenim stanovništvom.

Nadalje, čak i ako se cjepivo uzme, njime možda nećete biti adekvatno zaštićeni od određenog soja virusa. Za vrijeme velike epidemije hepatitisa A u Glasgowu, krvni serumi 24 žrtava bili su testirani na protutijela poliomijelitisa. Samo je jedna trećina grupe imala prihvatljivu razinu protutijela na jedan soj virusa (* 72).

45_kanu_m_tunel17_20090815_400

Tuberkuloza (BCG cjepivo)

Za mjerenje tuberkulinske osjetljivosti u mnogim se britanskim školama koristi Heafov test. Za razliku od većine drugih testova osjetljivosti, negativan rezultat toga testa trebao bi značiti da dijete ne nosi protutijela na bacil tuberkuloze.

Međutim test je na zlu glasu kao netočan; čak je Američka pedijatrijska akademija (American Academy of Pediatrics) upozorila svoje članove da test prate mogući lažno negativni i lažno pozitivni rezultati. Nadalje, nitko više nije uistinu siguran što pozitivan test zapravo znači. Može značiti da je netko imun na tuberkulozu, da je prije imao infekcije ili da je jednostavno alergičan ili osjetljiv na test.

Jedno ispitivanje školskih dispanzera u Velikoj Britaniji, od kojih 92 posto upotrebljava Heafov test, pokazalo je da se većina njih složila oko toga što činiti ako je očitanje testa 0, odnosno ako je reakcija vrlo slaba (preporučuje se imunizacija), ili ako je očitanje testa 3 ili 4, što se očituje izrazitom reakcijom (upućuje se u kliniku za plućne bolesti na dodatne pretrage prije cijepljenja).

No mišljenja su se razlikovala kad je očitanje testa bilo 2. Približno jedna trećina nije preporučila imunizaciju, a približno dvije trećine preporučile su upućivanje u kliniku za plućne bolesti na dodatne pretrage prije vakcinacije.

Samo je u jednom dispanzeru preporučena imunizacija na tom stupnju osjetljivosti na test (* 73).

Osim neslaganja oko toga koje bi grupe trebale, a koje ne bi trebale dobiti živo cjepivo protiv tuberkuloze, najvažnija je upitnost njegove učinkovitosti. U deset randomiziranih kontroliranih pokusa, vođenih od 1930-ih diljem svijeta, sposobnost imunizacije BCG cjepiva kretala se u rasponu od 80 do 0 posto (* 74). U prosjeku, cjepivo štiti od tuberkuloze samo oko dvije trećine djece.

Problem je u tome što BCG cjepivo može jedino ograničiti umnožavanje i širenje uzročnika tuberkuloze, ali ne može spriječiti zarazu kod osoba koje su izložene klicama. Štoviše, sve je više dokaza da BCG cjepiva pružaju veću zaštitu od lepre nego od tuberkuloze, pogotovo u zemljama Trećeg svijeta, gdje je tuberkuloza još uvijek vrlo česta. Velika afrička studija, koja je obuhvatila 83.000 osoba u državi Malavi, pokazala je da je polovina ispitanika bila zaštićena od lepre, ali nitko nije imao značajnu zaštitu od tuberkuloze (* 75).

Londonska Škola za higijenu i tropsku medicinu (School of Hygiene and Tropical Medicine), koja je provela posebne analize, našla je da je cjepivo učinkovito samo 22 posto u Keniji, a 20 posto u nekim dijelovima Indije. Sveukupna učinkovitost diljem svijeta kreće se između 0 i 80 posto, vjerojatno zbog varijacija u sojevima, genetskih i prehrambenih razlika, ili utjecaja okoliša (* 76).

46_kanu_s_karasi_povratak8_20090815_400

Izvori uz 6. poglavlje:

(* 35 i 36) The Lancet, 1977.; i: 234-7.

(* 37) World Medicine, rujan 1984.: 20.

(* 38) Gordon Stewart, korespondencija, British Medical Journal, 1983.; 287: 287-8.

(* 38) New England Journal of Medicine, 1994.; 33b 16-21.

(* 39) Intervjuu s dr. J. Anthonyem Morrisom. travanj 1992.

(* 40) World Medicine, rujan 1981.: 19.

(* 41) Dr. J. Anthony Morris, svjedočenje ispred Subcommittee on Investigations and General Oversight, svibanj 1982.

(* 42) Journal of the American Medical Association, 1995.; 274(6): 446-7.

(* 43) CDR Weekly, 21. lipnja 2001.; Infection Control and Hospital Epidemiology. 1999.; 20: 120-3; Can Communicable Disease Report, 1995.; 15: 45-8; Communicable Diseases Intelligence, 1997.; 21: 145-8.

(* 44) Morbidity and Mortality Weekly Report. 2002.; 51: 73-6.

(* 45) Morbidity and Mortality Weekly Report, 2002.; 51: 73-6.

(* 46) New England Journal of Medicine, 1995.; 333: 1045-50.

(* 47) The Lancet. 1996.; 347: 209-10.

(* 48) Studeni 1975., 15. Panel of Review of Bacterial Vaccines and Toxoids with Standards and Potency (Bureau of Biologies i Food and Drug Administration), kako navodi Robert Mendelsohn, Bui Doctor… About lhal Shol (Evanston: The People’s Doctor, Inc., 1988.): 6.

(* 49) The Lancet, 1995.; 345: 963-5.

(* 50) Zhumel Mikrobiologu, Epidemiologii i Immunobiologii, 1994; 3: 57-61.

(* 51) Mendelsohn, op. cit.

(* 52) Tjedno izvješće Centers for Disease Control Mortality and Morbidity, 6. lipnja 1986., prema Mendelsohn, But Doclor: 81.

(* 53) Annals of Internal Medicine, 1979.; 90(6): 978-80.

(* 54) New England Journal of Medicine, 1987.; 316: 771-1

(* 55) Tjedno izvješće Centers for Disease Control Mortality and Morbidity, 6. lipnja 1986., prema Mendelsohn, But Doctor: 81.

(* 56) New England Journal of Medicine, 1989.; 320(2). 75-81.

(* 57) Pediatric Infectious Disease Journal, 1994.; 13: 34-8.

(* 58) Scandinavian Journal of Infectious Diseases, 1996; 28: 235-8.

(* 59) Journal of Infectious Diseases, 1994.; 169: 77-82.

(* 60) Dr. Stanley Plotkin, profesor pedijatrije, University of Pennsylvania School of Medicine, prema navodu u Mendelsohn, But Doctor: 12.

(* 61) M. G. Cusi i drugi, korespondencija, The Lancet, 1990.; 336: 1071.

(* 62) Pediatric Infectious Disease Journal, 1996.; 15:687-92.

(* 63) The Lancet, 6. travnja 1996.

(* 64) Acta Paediairiea, 1994.; 83: 674-7.

(* 65) Epidemiologist Michael Ostenholm iz Minnesote, prema St. Paul Pioneer Press Despatch, citirano u Mendelsohn, But Doctor: 87

(* 66) The Lancet, 1991.: 338: 274-7.

(* 67) British Medical Journal, 2000.; 321: 731-2.

(* 68) New England Journal of Medicine, 1997.; 337: 970-6.

(* 69) The Lancet, 1994.; 344: 630-1.

(* 70) Ibid.

(* 71) James, op. cit.

(* 72) S.O. Cameron i drugi, korespondencija, British Medical Journal, 1992.; 304: 52.

(* 73) British Medical Journal, 1992.; 302; 495-8.

(* 74) Medical Monitor, 5. lipnja 1992.

(* 75) The Lancet, 1992.; 339: 636-9.

(* 76) The Lancet, 1995.; 346: 1339-45.

** Prvi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju”.

** Drugi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 2: Bolesti protiv kojih se cijepite su smrtonosne”.

** Četvrti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 4: Nuspojave cjepiva su rijetke i uglavnom blage”.

** Peti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 5: Pomoćne tvari pridodane cjepivu su neškodljive”.

** Posljednji dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Alternative imunizaciji”.

(* ) Knjiga Lynne Mc Taggart “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” izvorno je objavljena 1999. godine, a u Hrvatskoj ju je objavila nakladnička kuća Intermed iz Zagreb 2007. godine, u prijevodu Božene Ćosović. Cijepljenju je posvećeno 6. poglavlje “Cijepljenje: automatski ubodi”, od stranica 135 do 186. Više obavijesti o knjizi i mogućnostima njezine kupnje nalaze se na stranici izdavača Intermed. Knjiga u PDF izdanju objavljena je na internetskom sajtu Ivana Antića (u međuvremenu ugašenom).

(** ) Napis je izvorno objavio internetski magazin Kameleon (u međuvremenu ugašen) 11. prosinca 2013.

Comments closed.