Američko-britanska istraživačka novinarka Lynne Mc Taggart u knjizi “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” (* ), na čak 50 stranica donosi spoznaje, ali i mitove o cijepljenju koje možda najbolje sažima rečenica “Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju.”. Internetski magazin Kameleon (** ) u nastavcima objavljuje cjelovito poglavlje iz knjige posvećeno cijepljenju.

37_mreznica7_400-5 

Mit broj 2: Bolesti protiv kojih se cijepite su smrtonosne

Razlozi za cijepljenje sve se više pomiču od kontrole smrtonosnih bolesti prema kontroli neugodnih bolesti kao što su zaušnjaci i vodene kozice. Veliki broj bolesti protiv kojih se danas cijepimo, naime, više ne ugrožava život dobro hranjene djece zdravoga imunosnog sustava.

Ospice

Oduševljenje raznim kampanjama za cijepljenje protiv ospica zasniva se na uvjerenju da ospice mogu biti opasne po život te da, izgleda, s vremenom postaju sve opasnije i opasnije. Kad je 1989. godine britansko Ministarstvo zdravstva pokretalo jedan od svojih najvećih programa vakcinacije, dr. Norman Begg, epidemiološki savjetnik Laboratorija za javno zdravstvo, pozivao se na tadašnju službenu statistiku prema kojoj će se kod jednog djeteta od 5.000 djece oboljele od ospica razviti akutni encefalitis, upala mozga, a dalje će kod jednog od 5.000 takve djece doći do subakutnoga sklerozirajućeg panencefalitisa (SSPE), progresivne bolesti koja izaziva degeneraciju mozga, s gotovo neizbježno fatalnim ishodom (* 25).

Pet godina kasnije, kad je tijekom nacionalne kampanje jedan kolumnist poticao roditelje na đocjepljivanje djece, postotak žrtava ospica, kod kojih bi moglo doći do encefalitisa, odjednom se popeo na jedno od 500 djece. Jedno od deset takve djece moglo bi umrijeti, a jedno od četiri djeteta moglo bi imati trajno oštećenje mozga, navodio je kolumnist. Kako je kampanja jačala, tako su druge tiskovine još i više napuhavale opasnost. U studenome je već izgledalo da će se jedan od svakih 17 slučajeva ospica pretvoriti i u slučaj enccialitisa.

Ali izvještaj SSPE registra, posvećenog praćenju te fatalne bolesti, zaključuje da je ospicama izazvan oblik bolesti “vrlo rijedak”, te da se javlja u jednom od milijun slučajeva (* 26). Također, izgleda da se ta rijetka bolest ne javlja baš tako slučajno. Zaključak studije osoba oboljelih od SSPE-a jest da za obolijevanje od bolesti važniju ulogu od ospica ima utjecaj okoline, poput ozbiljnih povreda glave ili boravka u blizini određenih životinja (* 27).

Ospice mogu biti ubojica, ali one ne pogađaju tako nasumce kao što bi nas medicina htjela u to uvjerili. U SAD-u je 1990. godine, u jeku epidemije ospica, kad je prijavljeno 27.000 slučajeva ospica, umrlo 89 oboljelih. Pritom se većina smrtnih ishoda odnosi na djecu koja dolaze iz obitelji s niskim primanjima, kod kojih je neuhranjenost odigrala jednaku ulogu kao i propusti u sanaciji komplikacija. U Africi, gdje djeca imaju značajan deficit vitamina A, ospice također odnose živote. Međutim, kao što je to niz studija pokazao, čak će i djeca trećeg svijeta, uz adekvatnu zalihu vitamina A ili ako im se daju preparati vitamina A, u velikoj mjeri preživjeti (* 28).

Smrlni ishod ospica nije uobičajen u razvijenim zemljama. Godinu dana prije uvođenja MMR cjepiva, u Velikoj Britaniji zabilježeno je šest takvih smrti, makar je bilo čak 42.165 evidentiranih slučajeva bolesti.

Štoviše, u razdoblju od pet godina, između 1989. i 1994., bilo je samo šest smrtnih ishoda među djecom starosti od 0 do 19 godina, dok je ukupan broj oboljelih iznosio 59.263 – u prosjeku jedna smrt godišnje. Time bi stopa mortaliteta iznosila približno jednu smrt na svakih 10.000 slučajeva, što je gotovo upola manje nego što je iznosila u razdoblju 1979.-1983., kada je umrlo 83 djece od 463.732 oboljelih od ospica, što bi predstavljalo stopu mortaliteta od jedne smrti na svakih 5.600 slučajeva.

Smanjenje stope smrtnosti, međutim, nema nikakve veze s cjepivom, tvrdi dr. Richard Nicolson, urednik stručnog časopisa Bulletin of Medical Ethics, već je odraz činjenice da liječnici bolje znaju kako liječiti ospice. Od 1988. većina se smrtnih ishoda odnosi na odrasle osobe, no i to samo na nekolicinu njih svake godine.

Norman Begg pisao je da su smrti zbog ospica “neposredno povezane s nedovoljnim postotkom cijepljenog stanovništva.” U Italiji je između 1981. i 1991. godine bilo samo deset smrti zbog ospica iako je svega 40 posto stanovništva bilo cijepljeno. U naredne je dvije godine broj cijepljenog stanovništva porastao, ali se broj umrlih gotovo utrostručio na 28, upućujući na to da postotak cijepljenog stanovništva nema apsolutno nikakve veze s brojem umrlih (* 29).

Zaušnjaci

Bez obzira na sadašnji službeni stav zaušnjaci nisu nikada smatrani globalnim ubojicama. Cjepivo je razvijeno samo zbog rijetkih komplikacija zaušnjaka: orhitisa (upalno stanje testisa), aseptičkog meningitisa, encefalitisa i gluhoće. Djeca koja obole od zaušnjaka imaju otok ispod uha, glavobolju, vrućicu, povraćanje i bolove u mišićima. Osim testisa, oteći mogu i jajnici u žena i prsa. Simptomi obično prolaze za manje od tjedan dana, iako mogu potrajati sve do deset dana.

Hripavac

Kao što je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije dr. Stewart napisao: “Povijest nas uči – ne samo medicinska povijest – da zarazne bolesti s vremenom mijenjaju obrazac ponašanja, žestinu i učestalost. Hripavac je nekoć predstavljao ozbiljnu prijetnju zdravlju i životu sve djece. Sada to više nije tako, iako je to često iscrpljujuća, a za neku djecu i opasna bolest.” (* 30).

Za vrijeme epidemije hripavca od 1978. do 1979. godine u Glamorganu, Glasgowu i Surreyu, u područjima “niskog rizika” – odnosno ondje gdje nema pothranjenosti – nije primijećen niti jedan slučaj trajnog oštećenja mozga ili smili medu djecom, kao ni medu bebama (za koje se smatra da su najviše izložene riziku) (* 31).

39_mreznica_tounjski_trzic4_400

Poliomijelitis

Čak ni poliomijelitis nije tako virulentni masovni ubojica kakvim ga se oduvijek prikazivalo. Uglavnom zbog epidemije 1950-ih (koja je uslijedila nakon četiri predsjednička mandata najpoznatije žrtve poliomijelitisa Franklina D. Roosevelta), za poliomijelitis se uvriježilo mišljenje da nasumce bira svoje žrtve medu zdravim mladim osobama. Ipak, najveći broj slučajeva poliomijelitisa bezopasne su infekcije. Prema današnjim statističkim pokazateljima samo deset posto ljudi izloženih poliomijelitisu obolijeva, a samo će jedan posto oboljelih završiti s paralitičkom formom poliomijelitisa – ili 0,01 posto od onih koji su uopće bili izloženi bolesti. Medicinski homeopat i poznati kritičar cijepljenja dr. Richard Moskowitz nazvao je sklonost pojedinca da se kod njega razvije paraliza od ovog, u pravilu bezopasnog, virusa “posebnom tjelesnom preosjetljivosti.” (* 32).

Meningitis C

Premda se danas sva britanska djeca cijepe protiv meningokoka iz grupe C, uzročnika meningitisa, umjesto da se jednostavno jedino cijepe visokorizične skupine, za djecu između 5 i 15 godina starosti gotovo da i ne postoji nikakav rizik za obolijevanje od meningitisa C. U petogodišnjem je razdoblju, od 1994. do 1999., prije uvođenja cjepiva, meningokokni meningitis grupe C odnio je živote približno 20 beba mlađih od godinu dana, 21 jednogođišnjaka, 18 dvogodišnjaka, približno 15 trogodišnjaka, nekoliko četverogodišnje, petogodišnje i šestogodišnje djece, i niti jednog djeteta druge predadolescentske dobi.

Nakon što bebe napune godinu dana, kod njih se razvije aktivni imunitet slijedom izloženosti nepatogenom obliku meningokoka.

Bolest dalje ne ubire žrtve sve do dobi od 15 do 20 godina, što predstavlja takozvani najveći klaster. U toj dobnoj kategoriji meningitis je tijekom pet godina usmrtio 12 15-godišnjaka, približno 30 16-godišnjaka, 12 17-godišnjaka, oko 18 18-godišnjaka, oko 18 19-godišnjaka, te 10 20-godišnjaka. Time je bolest ukupno usmrtila 200 djece, ili u prosjeku 40 djece godišnje (70 djece 1999. godine).

lako nitko ne želi umanjiti tragičnost gubitaka tih mladih života, ipak, govoreći isključivo u epidemiološkim okvirima, stopa smrtnosti ovog oblika meningitisa nije značajna. Ona se nalazi daleko iza brojnih nesreća koje se smatraju odgovornima za najveći broj prekinutih mladih života. Na primjer, pet je puta veća vjerojatnost da se beba utopi u svojoj kadici i 86 puta veća vjerojatnost za smrt u kolijevci nego od meningitisa tipa C. Svi oblici smrti djece u britanskom prometu odnose svake godine živote 1.309 djece i mladih ljudi – 32 puta više od meningitisa.

Kao što Heikki Peltola, profesor infektivnih bolesti i pedijatar u Bolnici za djecu i mlade Sveučilišta u Helsinkiju, komentira: “Niti u jednoj zemlji ne postoji epidemija ove bolesti… Općenito govoreći, učestalost je pojavljivanja meningokokne bolesti premala za indiciranje vakcinacije cijele populacije, ili samo djece, ali su neke rizične grupe i epidemije važni izuzeci.” (* 33).

Nadalje, prema podacima britanskog Ministarstva zdravstva, na meningokoknu bolest grupe C otpada 40 posto slučajeva meningitisa u Britaniji i drugdje.

Iako je meningitis uzrokovan meningokokom grupe C glavni uzrok meningokokne smrti medu tinejdžerima, grupa B je daleko opasnija za dojenčad i malu djecu, na koju se odnose najmanje dvije trećine svih meningokoknih smrti u toj dobnoj grupi.

Pored toga, kako kažu u kompaniji Wyeth, proizvođaču cjepiva protiv meningokoka grupe C, dosad im nije uspjelo proizvesti cjepivo za grupu B.

40_mreznica12_400

Rubeola

Rubeola je, poput zaušnjaka, benigna dječja bolest i, čini se, ne puno opasnija od obične gripe. Međutim ona može biti opasna za fetus u razvoju ako se trudnica razboli u prvom tromjesečju trudnoće. U tom slučaju postoji rizik da se njezina beba rodi s prirođenim rubeolarnim sindromom, koji može proizvesti velike urođene mane, uključujući sljepoću, gluhoću, pa čak i defekte udova.

I opet, medicina se namjerava riješiti toga malog rizika pokušajem da se bolest u potpunosti izbriše imunizacijom sve djece, muške i ženske. Pritom valja reći da je izlaganje trudnica rubeoli manje rizično nego što se isprva mislilo. Od 24 trudnica praćenih jednom studijom, a koje su dobile rubeolu, što je potvrđeno analizom krvi, niti jedna od njihovih beba nije se rodila s urođenim manama (* 34).

Izvori uz 6. poglavlje:

(* 25) Intervjuu s Normanom Beggom, prosinac 1989.

(* 26) Journal of The American Medical Association, 1972.: 220: 959-62.

(* 27) American Journal of Epidemiology, 1980.; iii (4): 415-24.

(* 28) The Lancet, 1986, i: 1169-73: tfr/f/sh Medical Journal, 1932.; 2: 708-11, prema Townscnd Letter for Doctors, siječanj 1996.: 29. Također, New England Journal of Medicine, 1990.; 323: 160-4.

(* 29) British Medical Journal, 1998.; 316: 56l.

(* 30) World Medicine, rujan 1984.: 20.

(* 31) Ibid.

(* 32) Moskowitz, Vaccinations: 92.

(* 33) Dns,1998.: 55: 347-66.

(* 34) Journal of Pediatrics, 1974.; 84: 474-8.

** Prvi dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 1: Bolesti su nestale isključivo zahvaljujući cijepljenju”.

** Treći dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 3: Cjepivo će vas zaštititi od bolesti”.

** Četvrti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 4: Nuspojave cjepiva su rijetke i uglavnom blage”.

** Peti dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Mit broj 5: Pomoćne tvari pridodane cjepivu su neškodljive”.

** Posljednji dio 6. poglavlja “Cijepljenje: automatski ubodi” iz knjige Lynne Mc Taggart pogledajte ovdje: Lynne Mc Taggart: “Alternative imunizaciji”.

(* ) Knjiga Lynne Mc Taggart “Što vam liječnici ne govore – Istina o opasnostima moderne medicine” izvorno je objavljena 1999. godine, a u Hrvatskoj ju je objavila nakladnička kuća Intermed iz Zagreb 2007. godine, u prijevodu Božene Ćosović. Cijepljenju je posvećeno 6. poglavlje “Cijepljenje: automatski ubodi”, od stranica 135 do 186. Više obavijesti o knjizi i mogućnostima njezine kupnje nalaze se na stranici izdavača Intermed. Knjiga u PDF izdanju objavljena je na internetskom sajtu Ivana Antića (u međuvremenu ugašenom).

(** ) Napis je izvorno objavio internetski magazin Kameleon (u međuvremenu ugašen) 9. prosinca 2013.

Comments closed.