“Povijest duža od tri stotine godina tijekom koje se nesagledivo brojnim pokušajima eksperimentiranja na životinjama nastojalo doći do lijekova koji bi spasili (ili barem pomogli) čovječanstvu, pretvorila se u povijest nadriliječništva i kvaziznanosti koja je dokazala upravo suprotno: ne samo da pokusi na životinjama ne koriste ljudima, već su štetni za čovjeka i koče razvitak suvremene medicine i znanosti.

Zašto onda biznis vivisekcije (ili pokusa ili testiranja na životinjama) i nadalje cvijeta? U igri je veliki novac, a farmaceutski lobi, koji se protivi ukidanju pokusa na životinjama pod izlikom da bez pokusa na životinjama ne bi bilo napretka medicine, jedan je od najmoćnijih lobija današnjice. Istinitost ovoga potkrijepit će tvrdnje ovdje citiranih liječnika i znanstvenika koji su se s pokusima na životinjama susretali u svojoj višegodišnjoj liječničkoj praksi, dok će tabela lijekova testiranih na životinjama pokazati koliko su oni uistinu učinkoviti u liječenju ljudi.”

Uvodne su to riječi u knjižicu “Liječnici protiv pokusa na životinjama“, objavljenu 2006. godine u izdanju nakladnika Vegan (u suradnji s udrugom Prijatelji životinja), iz koje smo izdvojili tek dio spomenutih tvrdnji poredanih kronološkim slijedom:

lijecnici_protiv_pokusa_na_zivotinjama (fotoizvor: prijatelji-zivotinja.hr)

Njemački liječnik i začetnik bakteriologije Robert Koch, Report of the Second Royal Commission on Vivisection, 1906.-1912., str. 31: “Pokus na životinji ne daje nikakvu sigurnu indikaciju rezultata tog istog pokusa na čovjeku.”.

Dr. Eduard Reich, poznati stručnjak javnog zdravstva odgovorio je na poziv za prisustvovanje kongresu protiv vivisekcije u Amsterdamu, Der Tier und Menschenfreund, 1924., broj 2: “Nema ništa hitnije ni važnije od borbe protiv barbarstva vivisekcije iz znanstvenog kuta gledišta. Vivisekcija nije samo najokrutniji i najodurniji, već i najgori način provođenja istraživanja, sramota za znanost, najsigurniji put k’ brutalizaciji liječnika i čitavog društva… Svaki liječnik koji baci kamen na vivisekciju čini uslugu znanosti, civilizaciji, religiji i čovječanstvu.”.

Dr. Albert Echard, predsjednik Udruge liječnika antivivisektora Njemačke i društva za zaštitu životinja Tierfreund iz Hannovera, Tierrecht and Tierschutz, broj 9, 20. rujna 1932.: “… mišljenja da se pokusi trebaju vršiti na životinjama kako se ne bi morali vršiti na ljudima također nisu u suglasju s istinom, jer su nam okrutni pokusi na životinjama jedino dali temelje za vjerovanje da se osude vrijedni pokusi mogu vršiti i na ljudima. Loša strana je to da su se provodili pokusi i na ljudima, pogotovo djeci i siromašnima, na koje su prenosili tuberkulozu, difteriju, sifilis i druge užasne bolesti, a nisu se ustručavali niti vršenja pokusa na umirućoj djeci. Nekoliko je tisuća ljudi bilo uključeno u ove pokuse, često s najtežim posljedicama…”.

Dr. med. Arthur V. Allen, jedan od najeminentnijih čikaških liječnika, član Američkog udruženja liječnika, 26 godina glavni kirurg za Commonwealth Edison Company, u American Weekly, 1. srpnja 1945.: “I kao liječnik i kao čovjek protivim se vivisekciji. Kao liječnik vjerujem da je vivisekcija pogrešna u načelu. Ne vjerujem da je ispravno stvarati bolest i patnju kako bi se ona mogla proučavati. Znam da to nije potrebno. Pokusi na životinjama odvijaju se već više od 300 godina. Da su oni doista korisni za ljudski rod, nisu li se već odavno trebali dokazati takvima?”.

Medicinski časopis Lancet, 20. siječnja 1946.: “Tuberkuloza kod ljudi i tuberkuloza kod životinja vidljivo su različite, iako one nastaju uslijed djelovanja istog mikroorganizma. Bolest u životinja razmjerno je jednostavna po naravi i poprilično predvidljiva u svom tijeku razvoja, dok je kod ljudi daleko složenija. Stoga ne smijemo predmnijevati da će lijek koji učinkovit kod laboratorijskih životinja biti jednako djelotvoran i kod ljudi.”.

Dr. med. Milicent Morden, liječnica i kirurginja iz New Yorka, članak “The Folly of Torturing Animals”, The Abolitionist, rujan / listopad 1947.: “Pokusi na životinjama proizveli su neke opasne lijekove, cjepiva i serume. Svi smo vidjeli zastrašujuće rezultate. Pokuse na životinjama, uključujući Wassermanna, iskusni liječnici smatraju nepouzdanima. Svi lijekovi mogu se točno standardizirati bez uporabe životinja. … Učinak lijekova na životinje je drukčiji od njihovog učinka na ljude. Životinje imaju drukčije probavne sokove i krv koja ima samo dijelić oksidirajuće moći za razliku od one u čovjeka. Ljudski krvotok se brzo poboljšava kad mu se daju sokovi sirovog povrća i voća. Reakcija kod životinja znatno je sporija. Vivisekcija je stijena na kojoj uzvišena liječnička profesija – kao i životi i zdravlje čovječanstva – bivaju razmrskani u komadiće.”.

Dr. med. M. Beddow Baily, član Kraljevskog koledža kirurga, član Londonskog regionalnog programa borbe protiv raka, član Kraljevskog medicinskog fakulteta, u svojoj knjizi “More Spotlights on Vivisection”, London 1958.: “Vivisekcija se poziva na najosnovnije instinkte straha i kukavičluka. Pred licem pravde vivisekcija stoji prezrena zbog tri osnovne stvari: okrutnosti nad životinjama, beskorisnosti za čovjeka te zapreka na putu stvarnom znanju.”.

Dr. med. Herbert Stiller, osnivač zapadno-njemačke lige Liječnici protiv vivisekcije, 1979.: “Kad se ozlijedi zdrava životinja (da bi se simulirala ljudska bolest) životinja će pobijediti bolest vlastitim snagama i prirodno se oporaviti. Međutim, istraživači na životinjama oporavak životinje pripisuju kamijskim supstancama kojim su je liječili – a zatim se uvelike čude (u slučaju da su uopće zainteresirani) – kad te iste kemijske supstance ne djeluju kod ljudskih pacijenata. Ali bolesti kod ljudi razvijaju se kad imunološki sustav ne funkcionira pravilno, a onda se još mora dodatno boriti i s obolešću i s uzetim lijekovima. Očito, ovo je preteško shvatljivo eksperimentalnim istraživačima i zato ne napreduju, okruženi stereotipnim razmišljanjima, i nstavljaju istraživati na životinjama.”.

pokus_na_zivotinji1_pz_300 (fotoizvor: prijatelji-zivotinja.hr)

Dr. med. Robert Mendelsohn, pidijatar iz Chicaga s više od 25 godina prakse i podučavanja medicine, nacionalni upravitelj Project Head Start medicinske savjetodavne službe, direktor uprave Odbora za izdavanje liječničkih licenci države Illinois, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja za medicinski rad, a za neke od svojih nadređenih “heretik” zbog objave knjige Confessions of a Medical Heretic: “Ne vjerujte svom liječniku. Kad vam propisuje lijek, pretpostavite da je opasan. Ne postoji siguran lijek… Suvremena medicina naučila nas je izjednačiti medicinsku njegu i zdravlje. Ta jednadžba nosi potencijal da uništi naša tijela, naše obitelji, naše zajednice i naš svijet. … Vjerujem da bi više od 90% suvremene medicine moglo nestati s lica Zemlje – liječnice, bolnice, lijekovi i oprema – a učinci na zdravlje bili bi trenutni i pozitivni.”.

Dr. Kurt Fickentscher s Farmakološkog instituta Sveučilišta u Bonnu, Njemačka, Diagnosen, ožujak 1980.: “Obično pokusi na životinjama ne samo da ne uspijevaju pridonijeti sigurnosti lijekova, već imaju posve suprotne efekte.”.

Dr. med. D. J. Bross, upravitelj najvećeg svjetskog instituta za istraživanje raka The Sloan-Kettering Institute i upravitelj odjela za biostatiku na Roswell Memorial Institute u članku objavljenom u časopisu Fundamental and Applied Toxicology u studenom 1982. godine: “Niti jedan jedini značajan novi lijek za rak nije proizašao iz sustava temeljenog na životinjskim modelima. Svi lijekovi koji su u širokoj kliničkoj uporabi testirani su na životinjskim modelima nakon što su kliničkim istraživanjima dokazane njihove kemoterapijske mogućnosti. Istraživanjima na životinjama razvijeno je svega nekoliko relativno neučinkovitih lijekova. Štoviše, učinkovitije inačice koje mogu zamijeniti bilo koji od tih lijekova dobivene su kliničkim istraživanjem. Dakle, deseci milijuna životinja ubijenih u masovnoj utrci za pronalaskom novih lijekova za rak, ubijene su uzalud. Velike prednosti istraživanja na životinjskim modelima vide samo oni u čijem je interesu prigrabiti što više državnih dolara, jer testovima na životinjama mogu dokazati bilo što – bez obzira koliko to bilo blesavo, pogrešno ili opasno. Kod rezultata testova na životinjama postoje tolike varijacije da se uvijek može naći rezultat koji potkrepljuje tezu.”.

polio_prijatelji-zivotinja.hr_300

Fotografija: Žrtva dječje paralize u SAD-u 1948. godine. Majmunski model za istraživanje virusa dječje paralize doveo je istraživače u zabludu glede mehanizma infekcije i kliničkog smjera dječje paralize, odgađajući napredovanje u borbi protiv bolesti. (izvor: “Kritički osvrt na pokuse na životinjama”)

Dr. med. Richard Moskowith u Journal of the American Institute od Homeopathy, 7. ožujka 1983.: “Opasno je obmanjujuće i potpuno suprotno od istine tvrditi da nas cjepivo čini imunima ili da nas štiti od akutne bolesti. Zapravo, ono je samo potiskuje dublje u organizam i djeluje na nas tako da ona postane kronična s rezultatom da naše reakcije na nju postupno postaju sve slabije i pokazuju sve manje i manje sklonosti k’ ozdravljenju te se spontano počinju raspadati. Cjepiva mogu uzrokovati smetnje ili čak sprječavati reakciju našeg imuniteta u cjelini, što je daleko od istine da ona stvaraju pravi imunitet.”.

Dr. med. Andrew Salm u mjesečniku Fur’n Feathers, u svibnju 1985.: “Moje protivljenje opetovanom ponavljanju glupih “pokusa” i “istraživanja” na bespomoćnim životinjama proizlazi iz mojih studentskih dana u medicinskoj školi. …Na žalost, najveći dio istraživanja danas je protokol ponavljanja kako bi se napisali radovi, upotpunili obrazovni zahtjevi i dobila velika novčana sredstva od savezne vlade. 90 posto pokusa na životinjama napravljeno je nemarno, bezosjećajno, u prljavoj okolini, na gladnim i maltretiranim životinjama (nikad neće biti dopušteno da javnost vidi ovakve stvari), jer smisao i svrha pokusa je samo da se oni naprave, unatoč toga što je njihov ishod već dobro poznat.”.

Dr. med. Paul Gunther, član švicarskog Nacionalnog vijeća, u članku objavljenom u Solothurner Zeitung-u, 15. prosinca 1985.: “Najtočnija i najmodernija istraživačka metoda, kao što je kultura stanica s ljudskim stanicama, dat će nam nova otkrića… Unatoč svim pokusima na životinjama, svi lijekovi moraju na kraju biti testirani i na ljudima… Stoga, kao liječnik podržavam kampanju za obustavu vivisekcije.”.

Toni Ortzen u članku From Here to Beyond, iz Psychic News, u Londonu 1987.: “Ništa ne bi vrijedilo da je Aspirin sada izumljen. Najvjerojatnije ne bi bio odobren za liječenje ljudi, jer prouzročuje rađanje defektinih potomaka kod štakora, miševa, majmuna, zamoraca, mačaka i pasa. Ali ne kod ljudi… Gospodin Bingham je izjavio da je Institut za javno zdravstvo nedavno priznao da se gotovo polovica slučajeva zaraženih dječjom paralizom u Britaniji zarazila upravo cjepivom! Iznio je na vidjelo 39 kemikalija za koje je dokazano da uzrokuju rak kod ljudi, ali samo 13 njih uzrokuje rak kod laboratorijskog istraživanja na životinjama. To dokazuje da je vivisekcija jadan test za takve pokuse.”.

Svjetska zdravstvena organizacija, Times, 11. svibnja 1987.: “Cjepiva su napravljena od: sluzi zaražene djece (veliki kašalj ili hripavac), izmeta stradalih tifusom (tifus), fermentiranog pilećeg embrija i, do nedavno, cjepiva za dječju paralizu dobivala su se od bolesnog bubrega majmuna. Ta cjepiva uzrokovala su: leukemiju, encefalitis i multiplu sklerozu. “Sada vjerujem” da je cjepivo za ospice objašnjenje za eksploziju AIDS-a.”.

Odlomak iz članka iz Mid- Devon Advertiser i Mid – Devon Times, 2. prosinca 1988.: Dr. Seale je u novinama, Crossing the Species Barrier, koje je predstavio jučer u Londonu, naglasio da većina virusa koji utječu na bolesti jedne vrste, ne uzrokuju bolesti kod neke druge vrste. Psi nemaju mačje bolesti i obrnuto. Činjenica da virus AIDS-a ima takvu strukturu ukazuje da, tvrdi dr. Seale, on nije prirodan virus nego umjetno probuđeni virus u laboratoriju. Taj su virus, najvjerojatnije, slučajno prouzročili biolozi dok su koristili nove tehnike u virologiji na majmunima… “Virus AIDS-a nije se mogao dogoditi prirodnim putem.”, kaže dr. Seale, “neprirodno je preinačen!”.”.

Ernst T. Krebs, Jr., istaknuti biokemičar iz San Francisca, jedan od pronalazača vitamina B-17 (poznat kao Leatril) i pronalazač vitamina B-15 (pangamatska kiselina), u govoru uoči seminara u Newarku, New Jersey, 1988.: “Toksična kemoterapija je prijevara. Liječnici koji je koriste krivi su za ubojstvo s predumišljajem, a korištenje kobalta i drugih danas popularnih metoda u liječenju raka, u stvarnosti zatvaraju vrata lijeku.”.

Dr. Mac Lennan i dr. Amos, Clinical Sciences Research Ltd., UK, Cosmetics and Toiletries Manufacturers and Suppliers, 1990.; XVII: 24, str. 43: “Nema dvojbe da je čovjek najbolja vrsta za testiranje za čovjeka. To potvrđuje činjenica da nije moguće ekstrapolirati podatke dobivene na životinjama izravno na čovjeka, i to zbog različitosti među vrstama u anatomiji, fiziologiji i biokemiji.”.

Dr. Ray Greek, američki anesteziolog i njegova supruga, Jean Swingle Greek, veterinarska dermatologinja, oboje bivši vivisektori, 2000. u knjizi Sacred Cows and Golden Geese: The Human Cost of Animal Experimentation, str. 18: “Počeli smo razmišljati o tome koja je korist pokusa na životinjama za ljudsko zdravlje. Pitali smo liječnike kako su pokusi na životinjama konkretno njima pomogli. Kirurzi su zanijekali da su im pokusi na životinjama išta pomogli, no rekli su nam da se obratimo pedijatrima. Pedijatri nisu također znali niti za jedan slučaj da su pokusi na životinjama pomogli njihovoj praksi pa su nas uputili na psihijatre. Psihijatri su ukazali na nedostatke proučavanja psihoze na miševima i predložili su da kontaktiramo interniste. I tako redom. Svaki specijalist, iako nije bio upoznat ni s jednim uspjehom pokusa na životinjskim modelima na svom području, bio je uvjeren da su se drugi specijalisti pouzdali u ovakav protokol.”.

U istoj knjizi, str. 48: “Pokusi na životinjama su ustrajali i još uvijek ustraju jer pružaju zakonsko utočište farmaceutskim tvrtkama. Zapravo, oni su sami po sebi u osnovi zloporaba. Uvijek postoji manje od 50 posto šanse da će lijek testiran na životinjama dati iste rezultate kod ljudi… obično su postoci mnogo manji. To nije znanost. To je skupo i opasno kockanje.”.

pokusi_na_zivotinjama_anketa_pz_400

Fotografija: Anketno istraživanje Prijatelja životinja u Hrvatskoj 2009. godine (izvor: prijatelji-zivotinja.hr)

* Izvor navoda: “Liječnici protiv pokusa na životinjama”, Vegan (u suradnji s udrugom Prijatelji životinja), Zagreb 2006. (prema: 1000 Doctors (and many more) against Vivisection, Hans Ruesch, Civis 1989.; Sacred Cows and Golden Geese, C. Ray Greek, MD i Jean Swingle Greek, DVM, 2000.).

** Prijatelji životinja i Dvostruka duga objavili su 2012. godine knjižicu “Kritički osvrt na pokuse na životinjama” u kojoj znanstvenici i zdravstveni stručnjaci propituju pokuse na životinjama na medicinskim i znanstvenim temeljima, nudeći sigurnija i učinkovitija rješenja za napredak u medicini i znanosti. Ovdje možete preuzeti PDF knjižice “Kritički osvrt na pokuse na životinjama”.

Comments closed.