Piše: Mateja Černič

Odnosi na području cijepljenja, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini, u posljednje se vrijeme zaoštravaju. Kao posljedica toga, između dvije suprotstavljene strane biju se sve žešće i intenzivnije bitke. Kad je riječ o bitkama riječima, procjepiteljska se strana – od predstavnika ustanova do anonimnih internet komentatora – koristi prvenstveno dvjema taktikama: zabranom diskursa ili pokušajima osobne i profesionalne diskreditacije. Neke sam oblike takvih pokušaja i sama doživjela, a ovaj je blog odgovor na takve pokušaje.

Mateja Černič

Kao što rekoh, intenzitet bitaka na području (ne)cijepljenja posljednjih se godina povećava. Procjepiteljska strana, koja je pritom poduprta sustavom te politički i ekonomski moćnim globalnim akterima, koristi raznovrsne taktite, od zakonskih sankcija i prisila (u Austriji npr. su od 2016. godine mnoge socijalne olakšice vezane za cijepni status djeteta, a u Sloveniji je i dalje cijepljene zakonski obvezno) pa do intenzivnih promidžbenih kampanja.

Promidžbene kampanje same po sebi nisu sporne, no svakako su sporne taktite koje se pritom rabe (npr. zabrana diskursa te pokušaji osobne i profesionalne diskreditacije), bez obzira radi li se o eminentnim predstavnicima eminentnih ustanova ili anonimnim korisnicima interneta. Gotovo se nikad nitko ne bavi sadržajem argumenata svojih kritičara i većinom nitko kritičarima ne nudi kvalitetne sadržajne protuargumente. Umjesto toga, najčešće se rabe dvije taktike:

1. Kritičarima, pogotovo onima koji ne pripadaju aparatu alopatske medicine, odriče se (ponekad i doslovce zabranjuje) pravo da uopće razmišljaju i govore o bilo čemu što se tiče zdravlja i bolesti u najširem smislu. Ukoliko pak kritičari dolaze iz redova alopatske medicine, suočavaju se s nizom neformalnih i formalnih pritisaka i sankcija, uključujući tu i prijetnje o oduzimanju dozvole za rad.

2. Kritičarima se ne podastiru sadržajni argumenti, već se koriste (ponekad potpuno) osobne i profesionalne diskreditacije heretika. Pritom nije važno dolaze li kritičari iz istog miljea – čim počnu iznositi dvojbe u neupitnu svetost cijepljenja, počne se vršiti proces diskreditacije: njihove znanstvene titule više se ne računaju, odnosno, nisu “dovoljno dobre”, a njih same se obilježava kao neracionalne, neznanstvene, prevarantske osobe, ukratko, naziva ih se osobama koje su skrenule s puta i čije riječi nemaju nikakvu težinu. U takvim slučajevima potvrđuje se briljantni Foucaultov (1987) zaključak da društvo putem riječi otkriva ludilo luđaka te da su riječi mjesto na kojem se odvaja ludilo od razuma. Primijenjeno na našu tematiku: to, da netko ima sumnji u vezi cijepljenja, dokaz je njegove “ludosti”. Ako sumnja, onda je “lud”. I budući da je lud, njegove su riječi ništavne i bezvrijedne; ne zaslužuju da se o njima uopće raspravlja.

Taktika zabrane diskursa se često koristi u doslovnom značenju. Jedan od najilustrativnijih primjera cenzure i razapinjanja krivca je primjer austrijskog liječnika dr. Loibnera. Dr. Johann Loibner koji je, između ostalog, i sudski vještak za utvrđivanje oštećenja od cijepljenja, zbog javnog upozoravanja na opasnosti cijepljenja doživio je oduzimanje liječničke licence. Dr. Loibner organizirao je stručne simpozije na kojima je o cijepljenju i njegovim posljedicama educirao liječnike. Protiv njega predane su prijave liječničkoj komori, a pošto nije htio poslušati njihovo upozorenje da više ne govori o cjepivima, austrijske su mu zdravstvene vlasti oduzele 2009. godine licencu za rad.

“Doslovno su me izbrisali s popisa liječnika. Podnio sam žalbu Vrhovnom sudu i nakon četiri godine uspio se izboriti da sud ukine zabranu rada. Još je jedna liječnica bila u sličnoj situaciji, no ona je dobila uvjetnu zabranu. To znači da bi izgubila licencu kad bi samo još jednom negdje kritički govorila o cijepljenju. Zbog te presude Vrhovnog suda sad se to više ne može dogoditi. (…). Žalbom Vrhovnom sudu postigli smo to da liječnik smije javno govoriti svoje mišljenje o cijepljenju!” (Loibner, 2014. u intervjuu za Naravno imunost).

Primjer taktike zabrane diskursa iz Hrvatske

Kad govorimo o pokušajima osobne i profesionalne diskreditacije, vjerojatno je najpoznatiji primjer dr. Andrewa Wakefielda (ne, nije krivotvorio istraživanje). Njegova priča (čitaj: mreža laži, poluistina i podmetanja koja se je splela oko njega) je previše kompleksna, da bih ju ovdje detaljnije opisivala i dekonstruirala, ali je svakako ilustrativan primjer (neopravdanog) linča koji svima koji diraju u tu hrpu gnoja šalje jasnu poruku.

Dosta blaži primjer, koji je svejedno dovoljno zoran, je pokušaj osobne i profesionalne diskreditacije dr. Tetyane Obukhanych kojeg je učinio poznati slovenski imunolog dr. Alojz Ihan. dr. Ihan je o dr. Obukhanych povodom izlaska njene knjige Iluzije o cepivih (Vaccine Illusions) rekao da “autorica, iako postdiplomantica i biotehnologinja, bez praktičnih medicinskih iskustava i s nekoliko znanstvenih članaka računa na medicinski neobrazovanog čitatelja.” (prof. dr. Alojz Ihan) (* 1)

Dr. Tetyana Obukhanych je doktorat iz imunologije dobila na Rockefellerovom sveučilištu u New Yorku, post-doktorska istraživanja je pak nastavila na medicinskom fakultetu harvardskog Sveučilišta u Bostonu. Njen doktorat iz imunologije bilo bi malo teško stavljati pod upitnik. No ništa za to, čak i taj izvor se može diskreditirati i “otpadnicu” Tetyanu označiti kao nekompetentnu. Jer je “bez praktičnog medicinskog iskustva” i ima tek “nekoliko znanstvenih članaka” (* 2). Uvijek se nađe nešto čime možemo “dokazati” da dotični nema pravo govora i da su njegovi stavovi bespredmetni. Pored toga, očito se radi o moralno sumnjivoj osobi koja “računa na medicinski neobrazovanog čitatelja” kojeg će lako zavesti svojim ispraznim brbljanjem. Sadržaj njegovih “argumenata” je naravno, nebitan; osobna i profesionalna diskreditacija su sasvim “dovoljne”.

Sve skupa je još ironičnije zbog činjenice da zagovornike cijepljenja u pravilu nitko ne diskreditira. Niti s obzirom na to što su, kojeg su obrazovanja, niti s obzirom na argumente. Nitko im ne kaže da o koristima cijepljenja ne bi smjeli govoriti, jer nemaju “odgovarajuće” stručne reference (pa zbog njih uopće ne bi smjeli prosuđivati o djelovanju cjepiva) niti im se spočitava da su “nemoralne osobe”.

Takvih je primjera malo more, no neka za ilustraciju budu dovoljni gornji primjeri. Sama sam dosad bila meta iznenađujuće malo pokušaja diskreditacije, podmetanja i laži, no ipak ih se nađe. Obično su najžešći razni anomimni internet komentatori, a lažima i podmetanjima poslužli su se čak i na jednom od procijepiteljskih blogova. Nisu se zadovoljli uobičajenim folskulama o glupim, neracionalnim i prevaratnskim necjepiteljima, već su uz pomoć nekih iz konteksta izdvojenih citata iz moje knjige Ideološke konstrukcije o cijepljenju pokušali prikazati da je u knjizi izvedena pogrešna analiza i pogrešna interpretacija. TO JE LAŽ. I analiza i interpretacija u knjizi su potpuno pravilne. U to se može uvjeriti svatko tko se potrudi sam pročitati određeno poglavlje. Međutim, takvi su rijetki, vjerojatno su u manjini, a na to vjerojatno računa i autor tih podmetanja.

Opisani primjer vjerojatno nije jedini pokušaj blaćenja i laganja o meni i mojem djelu. Nikad mi ne pada na pamet da gubim vrijeme odgovarajući na pokušaje diskreditacije, bez obzira koliko je u njima laži i podmetanja. Pogotovo nemam namjeru baviti se internet komentatorima ili trećerazrednim piskaralima. Moj je odgovor (čitateljima, ne piscima) za sada i ubuduće:

Svakako pročitajte kritike mene i mojeg djela. Vrlo ih brižno i detaljno pročitajte. Zatim idite u prvu knjižnicu i jednako brižno i detaljno pročitajte i moju knjigu. Nakon toga prosudite o integritetu, znanju i ostalim osobinama jedne i druge strane.

Prevela: Suzana Peša Vučković

Izvori:

Kreativni in lažnivi (anti)cepilci

(* 1) Nedeljski dnevnik, 12.02.2012., str. 8-9, članek “Nevarno orožje v rokah nasprotnikov cepljenja”.

(* 2) Kao zanimljivost: najčešće citiran članak Tetyane Obukhanych, u kojem je navedena kao prvi autor, bio je 2006. godine objavljen u časopisu Journal of Experimental Medicine (faktor utjecaja časopisa za godinu 2012. je 13,214) te ima 93 citata na Web of Science Core Collection.

Najčešće citiran članak Alojza Ihana, u kojem je naveden kao prvi autor, bio je obavljen 2000. godine u časopisu British Journal of Ophthalmology (faktor utjecaja časopisa za 2012. je 2,725) te ima 8 citata na Web of Science Core Collection (podaci dne 23.05.2014).

Pritom je potrebno naglasiti da broj SCI objava i citata ne možemo a priori uzeti kao neupitno mjerilo kvalitete pojedinog istraživača (iako spada među službene kriterije istraživačkih dosega) jer su i stručne publikacije podložne raznim širim društveno-političko-ekonomskim čimbenicima. No ovakva usporedba lijepo prikazuje svu patetičnost, bijedu i krhkost takvih diskreditacijskih tehnika.

Comments closed.